Dramski tekst, autorke: Ksenija Popović i Stela Mišković 

Scena 1

Redakcija internet news portala “Gazeta” smještena je u maloj kancelariji sa dva radna stola natrpana novinama, časopisima i papirima; tu su po laptop, štampač, telefon, dvije obične kancelarijske stolice za goste. Na zidu je zalijepjen veći papir sa logom “Gazete”, okružen isječcima iz novina.

Kancelarijom kruži GRACIJELA, žena prosječnog izgleda koja bi mogla biti privlačna kad bi se dotjerala. Ovako je dosta staromodna i kruta. Razgovara preko mobilnog telefona.

GRACIJELA: (preko telefona) Rejtinge, Gotovanoviću, hoću rejtinge! Hoću da ljudi steknu naviku da ujutro prvo otvaraju naš sajt, pa Fejsbuk, pa oči! ...  Poštedite me takvih izgovora, molim vas; ko još ulazi u novinarstvo s očekivanjem redovnih plata?

Ulazi DANGUBIĆ u skromnom, ali pristojnom odijelu na koje očigledno nije navikao. Lijep muškarac, nekako sirov doduše. Gracijeli bi mogao i da se dopadne, svakako ga je opazila. Dok Dangubić gleda oko sebe, Gracijela popravlja kosu i koketno mu daje znak da sjedne na jednu od stolica, ali je on zanemaruje i razgleda isječke po zidu.

 GRACIJELA: (preko telefona) O čemu vi pričate?! ... Kako da ne vičem kad ovaj medij zapošljava pet novinara zaduženih za hroniku, pa uprkos tome, kad se supruga ministra saobraćaja surva kolima niz stepenište parka pravo u javni toalet...

DANGUBIĆ: Legenda.

GRACIJELA: (preko telefona)...gdje pri tom čovjeka koji ga je koristio dovede u predinfarktno stanje, nikome od vas ne padne na pamet da je to priča?! ... Ma znate šta, Gotovanoviću, uopšte me ne interesuje što misli Marković, on je, kako da kažem, idealista. Hoću priču u inboksu za najkasnije pola sata! I začinite je malo, ako boga znate...  (prekida vezu, potpuno mijenja ton) Izvolite?

DANGUBIĆ: Gdje su ostali?

Gracijela uzima sa stola dva papira i pruža mu.

GRACIJELA: Cijene reklama su na prvom, oglasa na drugom.

DANGUBIĆ: A gdje sjede novinari?

GRACIJELA: Gdje im se kaže.

DANGUBIĆ: Što ste vi neka opasna, a?

GRACIJELA: Samo jako zauzeta.

DANGUBIĆ: Nemojte mi reći da ovdje štampate novine.

GRACIJELA: Ovo je internet portal.

DANGUBIĆ: A, to su one “online” (izgovoreno onako kako se piše) novine, je li? I što ste vi tu?

GRACIJELA: Glavna i odgovorna urednica. A što ste vi tu?

DANGUBIĆ: Vlasnik.

GRACIJELA: Čega?

DANGUBIĆ: Ovoga. (srdačno pruža ruku) Rajko Dangubić.

Umjesto ruke, Gracijela mu pruža vizit-kartu.

GRACIJELA: Tu imate moju mejl adresu, pa kad odlučite pošaljite. 

DANGUBIĆ: Gracijela Ilić, M – R. Mister?

GRACIJELA: Magistar.

DANGUBIĆ: Opa.

Dangubić sjeda za jedan od stolova, kao u svojoj kući.

DANGUBIĆ: Nije loša ova fotelja.

GRACIJELA: Niste me čuli kad sam rekla da sam zauzeta?

DANGUBIĆ: Niste me čuli kad sam rekao da sam vlasnik?

GRACIJELA: Molim vas. Gospodin Marković nikad ne bi prodao portal.

DANGUBIĆ: Nije ga prodao.

GRACIJELA: Čisto sumnjam da mu je ispao iz džepa.

DANGUBIĆ: U neku ruku i jeste. Držao je damu i desetku, ja damu i šesticu. I sad pazite: u flopu izađu još dvije desetke i dama, i on je već tu imao jaki ful, ja dva dosta jaka para, dvije dame i dvije desetke. I onda na “trn” izađe trojka i on podigne ulog...

GRACIJELA: Trn?

DANGUBIĆ: E, e, trrrn. Ali ja pratim. I što mislite, što je onda bilo? A?

Gracijela ne odgovara, već poziva nekoga mobilnim telefonom.

GRACIJELA: Nedostupan. Čudno.

DANGUBIĆ: Zadnja karta izlazi dama! Možete li to da vjerujete?

GRACIJELA: Nevjerovatno. Njemu nikad nije isključen telefon.

DANGUBIĆ: Odjednom ja imam jači ful od njegovog! Tri dame i dvije desetke!

GRACIJELA: A onda je na vrbi rodilo grožđe.

DANGUBIĆ: Hoćete pismeni dokaz, papir, cr... plavo na bijelo?

GRACIJELA: To je salveta!

DANGUBIĆ: Pravno važeća salveta, moliću lijepo.

GRACIJELA: Ovo je stvarno njegov potpis...

Ulazi MIŠEL, lijepa mlada žena koja je stilizovana kao da je krenula na Vudstok 1969. Nosi kutiju kolača iz profesionalne slastičare. Odiše ljubaznošću i entuzijazmom.

MIŠEL: Prvi put u životu pođe da igra za pare i vrati se kući s novinom! Možete li da vjerujete?

GRACIJELA: Evo moram.

DANGUBIĆ: To su ti one “online” novine.

MIŠEL: A, internet portal. (pruža ruku Gracijeli) Ja sam Mišel. Donijela sam vam kolače.

GRACIJELA: Meni nije dobro.

DANGUBIĆ: Pao joj je šećer sto posto. Uzmite jedan. To je iz naše radnje.

GRACIJELA: Pozliće mi.

DANGUBIĆ: Nema šanse. Mišel je majstorica, njeni kolači i mrtve dižu.

GRACIJELA: E baš vam hvala.

MIŠEL: Bogami je blijeda.

GRACIJELA: Dobro, ne mislite valjda vas dvoje da se bavite novinarstvom?

MIŠEL: Ne naravno.

DANGUBIĆ: (istovremeno) Što da ne?

GRACIJELA: Dobiću aneurizmu.

DANGUBIĆ: Bješe li to srčani ili moždani?

Gracijela telefonira.

GRACIJELA: Gotovanoviću? Gdje ste to? Jao, Gotovanoviću, sve mi je jasno, ali otkud vi u ovoj profesiji... Ama kakva žena ministra saobraćaja, to je bajata priča! Hitno mi nađite gospodina Markovića! (prekida vezu)

MIŠEL: (istovremeno, Dangubiću) Kako to misliš, što da ne?

DANGUBIĆ: Što fali? Da proširimo biznis.

GRACIJELA: Biznis? Mediji jedva sastavljaju kraj s krajem.

DANGUBIĆ: (Mišel) Zar ti ne zvuči otmeno: vlasnik “online” novina.

MIŠEL: Od kad ti brineš o tome?

DANGUBIĆ: (za sebe) Gospodin Rajko Dangubić! A i što bi tebi falilo da malo pišeš za novine?

MIŠEL: I usput da se kandidujem za ministra.

GRACIJELA: I to kulture.

MIŠEL: (Gracijeli) Vama je, vidim, bolje.

DANGUBIĆ: Možeš da pišeš one tvoje recepte. Ili da nam nagrđuješ konkurenciju.

MIŠEL: Samo bi mi još to falilo.

DANGUBIĆ: Slastičara radi kao zmaj, tu nema brige.

MIŠEL: Sama od sebe?

GRACIJELA: Vidite da neće, što ste navalili?

Dangubić joj pruža cjenovnik koji je dobio od Gracijele.

DANGUBIĆ: Pogledaj ovo. Pogledaj kako su skupe reklame. Nama bi bila džabe.

MIŠEL: Odličan razlog da se uđe u novinarstvo.

DANGUBIĆ: Ja bogami hoću. I ti zajedno sa mnom. (grli je) Evo, obećavam, neće da bude velika obaveza.

GRACIJELA: Kuku!

DANGUBIĆ: Zamisli samo naslov: “Gospodin Rajko Dangubić i gospođica Mišel, vlasnici novina.”

MIŠEL: Portala. S tobom je nemoguće raspravljati. Idem na posao.

Dangubić je zadovoljno grli. Mišel odlazi. Gracijela, uvidjevši da je svaka dodatna priča suvišna, navaljuje na Mišeline kolače i telefonira, ali joj se niko ne javlja.

GRACIJELA: Isključen.

DANGUBIĆ: Ajde, što ste ko nekuvana noga?

GRACIJELA: Bojim se i da pitam što to znači.

DANGUBIĆ: Dobro, oćete da vas povedem u našu poslastičarnicu da vidite da sam dobar šef?

GRACIJELA: Ne budite smiješni.

DANGUBIĆ: Samo treba da zamislite da ovo nije “online” novina, nego recimo brod. Jeste da bi mogao da bude ljepši, ali što je tu je. Brod je sad moj. Ko mi je vozač?

GRACIJELA: Kormilar? ... Dobro, ajde. Vozač je glavni i odgovorni urednik.

DANGUBIĆ: Dakle vi.

GRACIJELA: Sa sve kapom i epoletama.

DANGUBIĆ: E pa, s boroletama ili bez njih, sad ćete vi, kao urednik, meni da kažete kako da ovaj naš brod uredimo, pa da, umjesto što saobraćamo između Sutomora i Buljarice, vozimo, recimo, za Italiju.

GRACIJELA: Kako to mislite?

DANGUBIĆ: Pa što bi nam, recimo, trebalo da bismo ovo malo dotjerali?

GRACIJELA: I plate davali na vrijeme.

DANGUBIĆ: Recimo.

GRACIJELA: Veća čitanost.

DANGUBIĆ: A kako se do toga dolazi?

Zvoni Gracijelin telefon.

GRACIJELA: (preko telefona) Ne sad, Gotovanoviću. (prekida vezu)

DANGUBIĆ: Ili da budem jasniji, gdje je do sad zapinjalo?

GRACIJELA: Pa znate kako. Gospodin Marković je bio divan čovjek.

DANGUBIĆ: Ada nije umro, samo je izašla ta dama herca. Ni ja joj se nisam nadao.

GRACIJELA: Moja greška. On je divan čovjek, zaista. Na hleb da ga mažete. Samo je, kako bih rekla, idealista. A ovome portalu je, kako ste i sami odlično primijetili, potrebno pragmatizma. Neko sa smislom za praktično, razumijete?

DANGUBIĆ: E pa takvoga ste dobili.

GRACIJELA: A ja vam, znate, nisam bilo kakav vozač.

DANGUBIĆ: Ne?

GRACIJELA: Ne. Ja sam vam onaj što em vozi brzo, em zna sve prečice.

DANGUBIĆ: Do Italije?

GRACIJELA: Do Australije, ako treba. Uz pravi podstrek.

DANGUBIĆ: Kao na primjer?

GRACIJELA: Redovnija i pristojnija plata.

DANGUBIĆ: Recite cijenu.

Gracijela se smiješi.

DANGUBIĆ: Vidim i boja vam se vratila.

Scena 2

Godinu dana kasnije, u toj istoj kancelariji, pretjerano veliki kičasti luster visi sa plafona, stare stolice su zamijenile nove, velike i kičaste, logo na papiru je zamijenila skupa, nabudžena tabla, a ispred velikog i kičastog ogledala pozira Dangubić u jezivom kicoškom crnom odijelu, bijeloj košulji sa karnerom i cipelama na špic. Sa laptopa se čuje muški glas koji novinarskom intonacijom izgovara lekcije self-help knjige.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Koliko god godina imao, gospodin ne dozvoljava da mu pantalone padaju ispod struka.

Dangubić podiže pantalone.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Međutim, pantalone jednog gospodina moraju da budu i spuštene dovoljno da pokriju dio cipela, kako se čarape ne bi vidjele.

DANGUBIĆ: Aha!

Popravlja pantalone.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Gospodin redovno krati dlake u nosu i ušima.

Dangubić provjerava dlake.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: S godinama, gospodin treba da uloži u higijenski trimer za nos i uši, na baterije...

 Dangubić ponosno vadi trimer iz džepa i pokazuje ga sebi na ogledalu.

 MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: ...kako ne bi morao da trpi bolno čupanje dlaka iz nosa, a pogotovo iz ušiju, putem pincete.

Ulazi Gracijela, dotjerana, u ruci nosi novi kaput uništen ogromnom flekom. Tokom cijele scene će gledati nervozno prema kaputu. Zastaje na ulazu i posmatra.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Lekcija broj sedam: gospodin na sahrani. Gospodin na sahranama uvijek nosi tamno odijelo, bijelu košulju, ozbiljnu kravatu i crne cipele.

Dangubić provjerava odijelo i zadovoljno klima glavom.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Drži se kratkih rečenica, iz poštovanja prema napaćenoj porodici preminulog. Prikladno je reći, na primjer: “Žalim zbog vašeg gubitka gospođo Marković. Vaš suprug je bio divan čovjek.”

DANGUBIĆ: Žalim zbog vašeg gubitka gospođooo... Marković? ... Vaš muž je bio super... tip? E jebi ga sad.

GRACIJELA: A najviše ga volimo kad gubi na kartama.

Čim ugleda Gracijelu, Dangubić trči prema stolu i kompjuteru sa kojeg dopire glas.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU (OFF): Lekcija osam. Ponašanje u društvu. Gospodin spremno i često govori “molim vas” i “hvala”. Gospodin uvijek nosi maramicu i spreman je da je pozajmi drugima, pogotovo uplakanim damama.

Dangubić zatvara laptop, glas nestaje. Gracijela kači kaput na čiviluk.

GRACIJELA: (mjerka odijelo) Opet ste se “dotjerali”.

DANGUBIĆ: Poslovni čovjek mora da bude dotjeran. Uvijek pripremljen.

GRACIJELA: Za duet sa Eltonom Džonom?

DANGUBIĆ: Ovo je s ovogodišnje revije, Gracijela. A je li, što vam je to s kaputom?

GRACIJELA: To što živimo u naopakim vremenima kad majke misle da je čitav svijet dužan da trpi njihova razmažena derišta po ulici.

DANGUBIĆ: Žalim zbog vašeg gubitka, gospođo Gracijela. Vaš kaput je bio...

GRACIJELA: Šiven po mjeri, hvala lijepo, i to od najfinije vune. Prvi put obučen. A kad smo kod lekcije broj sedam, baš sam sinoć primijetila da je ten direktora vodovoda poprimio žućkastiju nijansu. Možda vam se posreći da provježbate.

DANGUBIĆ: A to je od tri boce vina koje smo bratski podijelili juče za ručak. On nam je vjerna mušterija, kune se u Mišeline kolače, i fala bogu nije još pri glatu.

Pri pomenu Mišel, Gracijela se okreće poslu. Dangubić otvara laptop, na kojem ponovo progovara glas.

MUŠKI GLAS NA LAPTOPU: Stevo, baš vam je lijepa kravata. Hvala vam Jovo...

Dangubić panično pritiska dugme kojim konačno ućutkuje lekciju.

Pauza. Gracijela čita na ekranu. Odjednom se lupa po čelu i nervozno telefonira.

GRACIJELA: (preko telefona) Dobro, Gotovanoviću, jeste li vi nastrani?

DANGUBIĆ: Ih.

GRACIJELA: (preko telefona) Pa jedino moguće objašnjenje za vaš rad je da nekako uživate da se derem na vas! ... Pa rekla sam da malo začinite, a ne da pišete gluposti koje čak ni naši čitaoci ne bi svarili... Pa začiniti znati da napišete, recimo, da mu je sestra sumnjivog morala... Ma kakve veze ima to što nema sestru?

DANGUBIĆ: Mi napišemo, pa on neka dokazuje.

GRACIJELA: (preko telefona) Ali ovo?! (čita sa kompjutera) “Kidnapovana žena ministra saobraćaja?!” Pa Gotovanoviću, nije ovo Pariz, zaboga. Ja sam je jutros vidjela na pijaci. (čita sa kompjutera) “Osamnaest” -- pazite, osamnaest! - “identičnih automobila marke Audi A8 je došlo po nju i odvelo je na gliser, koji ju je odvezao za Italiju.”

DANGUBIĆ: Toliko je auta ni u svatove nije vodilo.

GRACIJELA: Pa dobro, Gotovanoviću, i da napišemo da ta i ta marka glisera može za jednu noć da stigne do Italije i nazad, što bi je neko otimao da bi je provozao i vratio?! (prekida vezu) Ovaj definitivno nije normalan.

DANGUBIĆ: Je li popravljivo?

GRACIJELA: Sve je popravljivo. Samo nam treba nova priča da skrene pažnju s ove.

DANGUBIĆ: Pa što se onda nervirate?

GRACIJELA: Baš sad kad sam se kandidovala za predsjednicu etičke komisije “Udruženja novinara”.

DANGUBIĆ: (smije se grohotom) Vi?!

Gracijela ga prekorno gleda, zatim nervozno čita sa kompjutera.

GRACIJELA: U jedanaest imamo konferenciju za štampu ministra inostranih poslova.

DANGUBIĆ: Taman pošaljite Gotovanovića, pošto je jednako talentovan da iznervira njih, koliko i vas.

GRACIJELA: Komisija za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu, ajme, ponovo zasijeda.

DANGUBIĆ: Dajte to onome Đuru, što ste rekli da voli doktore i apoteke.

GRACIJELA: Je li, je l’ znate onog Burića, vlasnika one izdavačke kuće što se bavi kuvarima?

DANGUBIĆ: “Biber-so”? To mi je mušterija. Što s njim?

GRACIJELA: Moj kontakt iz policije mi javlja da mu je sinoć sin baš “došao do izražaja”.

DANGUBIĆ: Opet?

GRACIJELA: Da objavimo?

DANGUBIĆ: Nemojte.

GRACIJELA: Dobro... Grupa “Studenti protiv nepravde” u još jednoj bespredmetnoj akciji. Ovoga puta protestvuju protiv divlje deponije iza fakulteta političkih nauka.

Ulazi MIŠEL, premorena. O ramenu visi torba. U rukama lijepo upakovana, ogromna kutija domaćih kolača.

MIŠEL: Dobar dan, Gracijela. (stavlja kolače na sto) Dobar dan, ljubavi. (ljubi Dangubićeve usne)

DANGUBIĆ: Ima li tu što za nas?

MIŠEL: Cijelu noć sam mijesila. Tri rođendana danas, a za vikend dvije svadbe. Ne mogu više!

GRACIJELA: Mišel, ja se prosto divim vašoj sposobnosti da ostanete imuni na sto pedeset godina feminizma.

MIŠEL: (Dangubiću) Momak je isporučio torte jutros u šest, ali mi ga je bilo žao da se vraća za sitne kolače.

DANGUBIĆ: Ja kolače neću da vozim.

MIŠEL: Nisam ni mislila. Ja ću.

Sijeda za sto. Iz tašne vadi gomilu svesaka, pravopis i rječnik.

GRACIJELA: Mišel, između učenja pravopisa i bisera ručne radinosti, kakve su nam šanse da uradite nešto korisno za ovaj naš portal?

MIŠEL: Tekst o predstavi je već postavljen.

Gracijela otvara tekst na kompjuteru i podrugljivo čita naslov.

GRACIJELA: “Od čovjeka do monstruma?”

MIŠEL: (Dangubiću) Uh. Trebalo je da vidiš tu transformaciju. Kako lako čovjek padne pod uticaj...

GRACIJELA: Pogrešne žene.

MIŠEL: ... drugog. A još lakše se od moći opije.

GRACIJELA: (Dangubiću) Makbet je, naravno, sjajan komad. Ali se u ovoj režiji slojevitost teksta apsolutno nije prepoznala, a o glumačkom diletantizmu da ne govorim.

DANGUBIĆ: Ovo ste strašno rekli!

GRACIJELA: (zadovoljna komplimentom) I to treba da piše u članku.

MIŠEL: Kad me već tjerate da pišem stvari za koje nisam stručna, makar ću ih pisati na način koji ja razumijem.

DANGUBIĆ: Pustite je, Gracijela. Vidite koliko se trudi.

MIŠEL: I ne shvatam, ako nam ovako dobro ide, zašto i dalje ne zaposlite makar novinara za kulturu. Godinu dana mi obećavate.

DANGUBIĆ: Pa zato nam i ide dobro, što se ne rasipamo.

Mišel pogleda skupi, jezivi luster.

DANGUBIĆ: Evo, vidi kako te hvale čitaoci: “Potpuno se slažem sa tekstom, bilo je odlično.”

GRACIJELA: Pošto je mjerodavan stav nekoga ko ne razlikuje “slaganje” od “usaglašavanja”.

Gracijela krišom nešto kuca.

DANGUBIĆ: “Mišel je najljepša i najbolja novinarka” -- e, taj je moj.

GRACIJELA: Slušajte ovaj: “Mišel novinar kulture - dupli oksimoron.”

DANGUBIĆ: Šta?

GRACIJELA: Oksimoron. I to dupli.

MIŠEL: Što to uopšte znači?

DANGUBIĆ: Pa valjda... dupli moron. Ali što mu je onda ovo “oksi”?

Mišel traži riječ u rječniku, ali joj Gracijela prilazi i zaustavlja je prije nego što je nađe.

GRACIJELA: Etimološki, riječ “ox” potiče iz germanskog jezika, u raznim oblicima opstaje sve do savremenog engleskog, uvijek zadržavajući prvobitno značenje: govedo.

DANGUBIĆ: Što bi neko nju zvao govedo? Bila je dobar đak.

GRACIJELA: Bojim se da logika nalaže da odgovor na ovo pitanje potražimo u Mišelinom pravom imenu.

DANGUBIĆ: Milka?! Sram ga bilo!

MIŠEL: Koga, kad si mi ovo ti napravio?

DANGUBIĆ: Ja?

MIŠEL: Pa da. Samo je bilo pitanje vremena kad će ovako nešto da se desi.

DANGUBIĆ: Ko je taj kreten?

GRACIJELA: Potpisuje se kao Marko Kralj.

MIŠEL: Super: on kralj, ja govedo. Da si odmah stavio oglas da tražiš novinara.

DANGUBIĆ: Evo ga prvi na Gugl: doktor Marko Kralj.

MIŠEL: Čuješ li ti mene? Odmah da si stavio oglas!

Gracijela ponovo nešto kuca, zadovoljna.

DANGUBIĆ: Pedijatar.

GRACIJELA: (dok kuca) Sram ga bilo. Liječi djecu, a tako se izražava.

DANGUBIĆ: Evo, izbrisao sam komentar, samo prestani da vičeš.

MIŠEL: Nisi trebao. Ako tako misli, neka tako i kaže.

GRACIJELA: Evo ga opet! “Jedini razlog zašto praznoglava fufica, slastičarka, može da piše o kulturi je što vlasnik portala liječi krizu srednjih godina preko nje”. Opa.

DANGUBIĆ: Krizu srednjih godina?!

MIŠEL: Što bi tek rekao luster da vidi.

DANGUBIĆ: Ima da mu jebem mater.

Mišel ustaje, uzima kutiju sa kolačima.

MIŠEL: (u odlasku) Da si odmah postavio taj oglas.

Odlazi.

DANGUBIĆ: Saznajte mi sve o njemu. Sahraniću ga.

Scena 3

Gazeta kasnije. Gracijela ležerno kucka na kompjuteru i nešto čita. Dangubić se nervira i oblijeće oko nje.

DANGUBIĆ: Nađoste li što?

GRACIJELA: Polako, gospodine Dangubiću. Znate da istraživačko novinarstvo iziskuje vrijeme i temeljnost.

Ne znajući što će sa sobom, Dangubić ubada slušalice u laptop i pušta lekciju na kompjuteru. S čuđenjem sebi gleda ruku.

GRACIJELA: Slušajte ovo!

Dangubić je ne čuje. Prilazi mu, čupa mu slušalice iz laptopa.

GLAS ZA LAPTOPA: Prilikom upoznavanja, ne izbjegavajte rukovanje s osobom koja ima vještačku ili amputiranu ruku. Rukujte se lijevom rukom ili dodirom, kako to najbolje odgovara osobi s invaliditetom...

Dangubić opet panično gasi lekciju.

DANGUBIĆ: Aman, Gracijela...

GRACIJELA: Poslala sam vam mejl.

Dangubić otvara mail i čita sporo, zastajkuje.

DANGUBIĆ: (čita sporo, zastajkuje) Marko Kralj, tries’ godina. Neoženjen. Osnovnu školu završio kao lu-lučo...

GRACIJELA: Lučonoša. Ništa to. Gledajte ocjene iz gimnazije.

DANGUBIĆ: (čita) Prvi razred skroz odličan. Drugi razred, prvo polugođe odličan.

GRACIJELA: Ali drugo dobar. Treći razred prvo dobar, zatim jedva dovoljan.

DANGUBIĆ: Dosadilo mu da uči?

GRACIJELA: Otac mu je poginuo na poslu. Nas to, naravno, ne zanima.

DANGUBIĆ: Pazite ovo! Privođen više puta zbog tuča!

Gracijela počinje da kuca.

DANGUBIĆ: Olrajt.(čita) Radio kao konobar u pabu kod sportskog.

GRACIJELA: (kuca) Kako se ono zvaše?

DANGUBIĆ: “Klark Kent”.

DANGUBIĆ: (čita) Nakon majčine smrti... Au, brate... Mijenja ploču. Preuzima brigu o mlađem bratu. Završava medicinu, specijalizira pedijatriju sa najvećom ocjenom.

GRACIJELA: (čita) Evo ga: “Kako se u ovoj zemlji dolazilo do diploma tokom spornih Devedesetih, pokazuje još jedan primjer do kojeg je Gazeta došla zahvaljujući provjerenim izvorima. Ovoga puta je riječ o Marku Kralju, mladiću burne prošlosti koji je pod sumnjivim okolnostima uspio da se dočepa diplome medicinskog fakulteta, a zatim i specijalizacije. Roditelji treba da znaju, kad odlučuju kome da povjere zdravlje svoje djece, da je po srijedi momak koji je već od prvih razreda srednje škole hapšen više puta, zbog vršnjačkog nasilja i droge.

DANGUBIĆ: Droge?

GRACIJELA: To su već kreativne nijanse. Dodađu i sitne krađe.

DANGUBIĆ: Svaka čast. Samo požurite dok se ne vrati Mišel.

GRACIJELA: Gospodine Dangubiću, nemojte mi zamjeriti, ali moram da pitam: ne bi li čovjeku poput vas -- uspješnom, ambicioznom, vlasniku medija, a pri tom i pravom muškarcu -- bolje pristajala drugačija žena? Mišel je ipak, kako da kažem... jednostavna. Usudiću se da kažem obična.

DANGUBIĆ: Mislite?

GRACIJELA: Svi to misle. I komentarišu, što je najgore.

DANGUBIĆ: Stvarno?

GRACIJELA: Opšte je mišljenje da je vama potreban neko... zreliji, obrazovan, stabilan, neko ko razumije koji je vaš položaj u društvu i kako da se ponaša u skladu sa njime. Ipak vi niste više obični vlasnik poslastičarnice.

Pauza. Dangubić zamišljen.

DANGUBIĆ: Ali ona se toliko trudi...

Gracijela ponovo kuca. Ulazi Mišel. Dangubić je nekako drugačije odmjerava. Mišel sijeda za kompjuter i kreće vrijedno da radi.

GRACIJELA: (čita) Nekoliko zabrinutih roditelja izjavilo je za “Gazetu” da su primijetili sumnjivo ponašanje doktora Kralja...

MIŠEL: Ovaj što je “tebe” uvrijedio?

DANGUBIĆ: D van end lonli.

GRACIJELA: ...čiji opis ukazuje na vjerovatnoću da se mladi pedijatar vratio starim navikama. Naši izvori iz tužilaštva tvrde da je već pokrenuta istraga protiv kontroverznog ljekara, kako bi se utvrdilo da li je zaista pregledao pacijente pod uticajem opijata.”

MIŠEL: Sve ste to tako brzo našli?

DANGUBIĆ: Kad smo počeli da kopamo, nismo znali što nas je snašlo. Nasilnik. Divljak.

MIŠEL: Inače, oksimoron nije ono što smo mi mislili, ali je svejedno uvreda.

GRACIJELA: Eto, i vi se opismeniste.

DANGUBIĆ: Ali je kriza srednjih godina -- kriza srednjih godina!

GRACIJELA: Evo, tekst postavljen, pravo na naslovnu. Nazvala sam ga “Pedijatar, a narkoman”.

DANGUBIĆ: Odlično. Ja već kucam prve komentare.

Scena 4

Mali, skromni, ali uredni stan Marka Kralja. Kuhinja i dnevni boravak ujedno. Na kuhinjskom stolu činija s jabukama. Uz zid na podu ostavljene dvije table sa parolama: “Bijaše grad, postade smrad” i “Krenuh na učilište, dočeka me smetlište”. Markov mlađi brat NIKO KRALJ stoji na bijeloj platformi i igra “Wii Fit Plus” u trenerci i majici sa ogromnim natpisom “student”, ispod kojeg su tri sličice poput onih na saobraćajnim znacima: krevet, džojstik i krigla piva. Igra igru “Flying Chicken” u kojoj oponaša kokošku koja leti tako što mlati rukama, čuči, ustaje, naginje se lijevo-desno.

Utrčava zgodni MARKO KRALJ u bijelom mantilu sa stetoskopom oko vrata, vidi Nika i zastaje zbunjen. Niko nastavlja da mlati.

MARKO: Čestitam, upravo si opovrgnuo Darvina.

NIKO: Zar nije ludilo? Pozajmio sam od Ljuba.

MARKO: Za slučaj da nisi upućen, neke ptice stvarno nikad ne polete.

Marko pretražuje fioke i police, nervira se.

NIKO: Opet se igraš žmurke sa stvarima?

MARKO: Ne mogu da nađem blok sa receptima. A, evo ga.

NIKO: Oćeš da probaš? Em zabavno, em sagorijeva kalorije.

MARKO: Sagorijeva ih i učenje. Pokušaj.

Izlazi. Niko igra novu partiju, kokodače, smije se sam sa sobom. Nakon nekoliko trenutaka Marko ponovo ulazi, sad već opušteniji, skida mantil.

NIKO: (zadihan) Ima li nešto za večeru?

MARKO: Biće pečena kokoška ako to ne ugasiš.

Marko vadi nešto iz frižidera i stavlja u mikrotalasnu. Niko gasi igricu i postavlja sto. Marko lista portale na laptopu.

NIKO: Ni danas me nisu uhapsili.

MARKO: Vidim, nema te na portalima.

NIKO: Zamisli, čak ni batine nisam dobio.

MARKO: Tek to ne mogu da im oprostim.

NIKO: Ni ja. Kvare mi reputaciju!

MARKO: Što je danas bilo u pitanju? Prava mačaka kontejnerki?

NIKO: Divlja deponija iza našeg fakulteta. Poguši se narod.

MARKO: Ako ćemo pravo, i ti se malo čuješ.

NIKO: Dobar glas daleko se čuje.

Marko stavlja na sto podgrijanu večeru, jedu.

NIKO: A ti?

MARKO: Dvanaest sati iz cuga. Cijeli grad ima stomačni virus. Pet puta sam se presvlačio. I zamalo batine popio.

NIKO: Ti batine popio?! E da mi je i to čudo da vidim.

MARKO: Pa kad nije džentlmenski vratiti ženi.

NIKO: Počele su, dakle, da te tuku. Propade se.

MARKO: Neka užasna žena je vikala na malu Jovanu tu, ispred zgrade. Jovanina mama u čudu, ne može joj ništa. Možeš misliti koliko je bila glasna, kad je nas nekoliko izašlo da vidi o čemu se radi.

NIKO: A što joj je Jovana zgriješila?

MARKO: Ma slučajno joj uflekala novi kaput. (karikira) “Šiven po mjeri, prvi put obučen!” Ne možeš da shvatiš što je sve djetetu izgovorila. A i ja njoj kad sam izašao, nisam mogao da se zaustavim.

NIKO: A onda mi neko kaže da je doktor gospodsko zvanje.

MARKO: Ma kako nije, vidi što mi je Jovana poslije tutnula u džep.

Iz džepa vadi pismo, daje ga Niku.

NIKO: (čita) “Dragi čika dotkore Marko, ti si najbolji i najnajljepši, pomogao si meni i medu Fićku kad smo pali s ljunjaške i ja ću kad porastem da se udam za tebe u vjenčanicu.” Vidi, čak te i nacrtala. Original Čiča Gliša.

MARKO: A u sred toga haosa, gospođa Mandić mi dovodi maloga Edina da mu ja objasnim zašto se mama udebljala. Ja mu kažem da sad beba raste u stomaku, a on će na to: a što joj onda raste u guzi?

Niko se grohotom smije. Smije se i Marko.

MARKO: Djeca su čudo.

NIKO: Pa što čekaš?

MARKO: Pedesetoro u ordinaciji i jedno kući -- sasvim dovoljno, hvala lijepo.

NIKO: Ti otkad si se bacio na medicinu, krenuo si putem uglednih istorijskih muških usjeđelica.

MARKO: Je l’ tako?

NIKO: Niče, Mikelanđelo, Tesla, Njutn...

Marko uzima jabuku sa stola.

MARKO: Hoćeš da prođeš kao on?

NIKO: Platon, Aristotel, Kant... Betoven!

MARKO: A ja mislio da studiraš novinarstvo.

NIKO: (gleda na sat) U jebo te, predavanje.

Istrčava. Marko za njim viče.

MARKO: Samo da znaš da će suđe da te čeka!

Marko sam, uključuje Wii Fit i pušta leteću kokošku. Mlati dva-tri puta, onda ga je sramota od samog sebe, gasi i sprema one sudove. Zvoni mu mobilni telefon. Uzima ga, javlja se.

 MARKO: (preko telefona) Halo Ljubo? ... E, brate... Što?!

Zvoni i kućni telefon i po Markovom izrazu lica se vidi da nešto nije kako treba. I Niko se vraća u stan, i on na mobilnom telefonu, alarmirano gleda Marka. Otvara laptop.

Scena 5

Markov stan. Marko sa laptopom u krilu, Niko drnda po mobilnom telefonu, obojica zabrinuti.

MARKO: Propustio si predavanje.

NIKO: Preživjeću. Kome si sve poslao?

MARKO: I “Gazeti”, i ovima što su prenijeli. Jesi siguran da su dužni da objave?

NIKO: Teoretski jesu.

MARKO: Pa zašto ga onda nema?!

NIKO: Ha! Evo ga!

MARKO: Gdje?

NIKO: Na “Gazeti”. Klikni tu.... Sad tu... Sad se spusti tu dolje.

MARKO: I?

NIKO: Sad klikni tu... I tu... Eto ga!

MARKO: Ma gdje?!

NIKO: Ama tu desno, to malo.

MARKO: (čkilji) Vidi stvarno!

NIKO: Pa dobro, nije strašno. Uz pola sata do sat truda, uz adekvatnu optiku, može i da se nađe...

MARKO: Ubiću nekoga, majke mi.

NIKO: Jesi zvao advokata?

MARKO: Pa on kaže da bi me radije branio da ubijem čovjeka. Ovako treba da bude spreman da mu žena bude ološ, on alkoholičar, a ta žrtva košta.

NIKO: Jedino bubreg da prodaš.

MARKO: Pa prodaću ako treba.

NIKO: Džabe ćeš ga potrošiti, tu nema vajde.

MARKO: (svadljivo) Pa što treba? Da se pustim?!

NIKO: Samo te upozoravam da niko još nije zaratio s medijima, a da mu nije na nos izašlo.

MARKO: I njima će, kunem ti se!

NIKO: Ajmo, pozitivna energija.

MARKO: Ja ću tužbu svakako da podnesem, pa što bude. Baš me briga što kažu da s njom mogu da obrišem... znaš već što.

NIKO: Reci guzicu, brate, naši smo!

MARKO: Znaš što, Niko. Ja ako izgubim ordinaciju...

NIKO: Ne zezaj. To se ne može desiti.

MARKO: Već mi je otkazano pola pregleda... Pogledaj ovo. Svaki deseti komentar je u moju korist.

NIKO: Te sam ja pisao.

MARKO: Divno.

NIKO: A što se loših tiče, sedamdes’ posto komentara pišu ljudi iz redakcija. Imali smo predavanja o tome.

MARKO: Je l’ kapiraš da sve ovo nema nikakve logike?

NIKO: Ni meni nije jasno zašto ti.

Marko odjednom ustaje.

MARKO: Ma znaš što, idem ja tamo.

NIKO: Nemoj, molim te!

MARKO: Samo da popričam, da vidim o čemu se radi!

Niko nije ubijeđen.

MARKO: Nego što treba? Da ćutim kao...

NIKO: Reci pička brate, naši smo!

MARKO: Idem ja. A ti, na predavanja!

Odlazi.

NIKO: E, sad smo tek najebali.

Scena 6

Redakcija. Mišel sama za stolom, okružena starim sveskama i rokovnicima koje lista, a zatim bilježi stranice i nešto zapisuje. Ulazi Marko, jako se trudi da bude strpljiv i miran.

MARKO: Dobar dan.

Mišel se prene, ljubazno nasmiješi.

MIŠEL: Dobar dan.

Odmah joj zapadne za oko njegov izgled, pa brzo skreće pogled.

MARKO: Tražim urednika.

MIŠEL: Urednica je trenutno odsutna, ali brzo će se vratiti. Hoćete da je sačekate?

Marko uhvati krug po redakciji, zatim sjedne.

MARKO: Odnekud ste mi poznati.

MIŠEL: Ne bih znala.

MARKO: Makbet!

MIŠEL: (postiđeno) Čitali ste tekst o predstavi...

MARKO: Nisam. Što, je l’ vi pišete kritike?

MIŠEL: Pa ne bih baš rekla kritike. Izvještaje.

MARKO: Vidio sam vas u pozorištu sinoć, zar ne?

MIŠEL: Je l’mogu onda ja vas nešto da pitam? Je li se vama predstava dopala?

MARKO: Jako.

MIŠEL: Nije vam se učinilo da se “slojevitost komada apsolutno nije prepoznala”?

MARKO: Svako rediteljsko rješenje je bilo na mjestu, gluma besrpjekorna.

MIŠEL: (sama za sebe) Eto. Takav čovjek njima treba. (Marku, s osmijehom) Brzo će urednica.

Vraća se poslu.

MARKO: Istražujete nešto? Ili nekoga?

MIŠEL: To su sveske s receptima koje smo skupljale mama, baka i ja. Odlučila sam da napišem knjigu recepata. Posvećenu kolačima.

MARKO: Vi ste baš svestrani.

MIŠEL: Zapravo i nisam. A da vam pravo kažem, ni ne želim da budem. Ali zato ste vi tu.

MARKO: Kako to mislite?

MIŠEL: Je l’ biste probali jedan od mojih kolača? To sam nešto eksperimentisala.

MARKO: Obožavam kolače. (jede) Uh, ovakve čak ni moja majka nije pravila. A to vam dođe kao kompliment nad komplimentima.

MIŠEL: Tako mi je drago što ste konačno došli.

MARKO: Zašto?

MIŠEL: Nedostajao mi je moj život. Moje vrijeme. Moja interesovanja.

MARKO: Nisam siguran o čemu pričate.

MIŠEL: O kulturi treba da pišu ljudi iz kulture.

MARKO: A ne, vidite, pomiješali ste me. Ja sam Marko Kralj, i htio bih da razjasnimo...

MIŠEL: Onaj s duplim oksimoronom?

MARKO: Molim?

MIŠEL: A pa da. Dođite, da vam čestitam. Sve ste vi u pravu. Sve je tako kako ste rekli.

MARKO: Rekao? Što sam ja rekao?

MIŠEL: Slastičarka? Evo me, i to ponosna, sram da vas bude.

MARKO: Vi ste mene pomiješali s nekim.

MIŠEL: Ma nemoj? Mislite da sam glupa. Pa da, praznoglava fufica, bješe li? E baš vam hvala.

MARKO: Ja ne znam o čemu pričate!

MIŠEL: Ali zato vam svaka čast za onu krizu srednjih godina. Tu ste pogodili tačno u metu.

MARKO: Gospođo, alo?! O čemu vi pričate?

MIŠEL: Marko Kralj?

MARKO: Da.

MIŠEL: Pedijatar?

MARKO: Da.

MIŠEL: E pa onda marš napolje! (gura ga) Napolje, jeste čuli?! Napolje!

Da joj ne bi vratio, Marko se povlači i odlazi ljutito.

MARKO: (u odlasku) Luda žena!

MIŠEL: Jadna djeca!

Dok izlazi iz redakcije, Marko se sreće sa Gracijelom koja ustukne kad ga vidi, pa se ušunja unutra skrivajući lice od njega.

MARKO: Jeste vi urednica?

GRACIJELA: (u prolazu) Nisam.

Marko odlazi nervozan. Mišel upitno posmatra Gracijelu koja odlazi za svoj sto i pravi se luda.

MIŠEL: Što je ovo sad značilo?

GRACIJELA: Artikulišite se Mišel, ne čitam vam misli. O čemu pričate?

MIŠEL: Zašto ste lagali?

GRACIJELA: Nisam luda da kažem da sam urednica kad me traži predmet pisanja s onakvim izrazom lica, a u redakciji nema muškaraca.

MIŠEL: Aha...

GRACIJELA: Što je htio?

MIŠEL: Isto što i ministar saobraćaja jutros, pretpostavljam.

GRACIJELA: Samo neka napadaju. To je super za donacije, a i strane ambasade obožavaju ugrožene medije.

MIŠEL: Ne mogu da shvatim da je imao drskost da dođe ovdje i da se pravi lud.

GRACIJELA: Pa što ste očekivali od nekoga s takvom biografijom?

Mišel ćuti. Gracijela se zadovoljno smiješi i piše novi tekst.

GRACIJELA: Da vidimo koliko će da bude drzak nakon ovoga... Pa neka ubuduće pazi kome drži stranu...

Scena 7

Markov stan. Uz zid ostavljene dvije nove table sa parolama: “Uvaženi rektore, studenti nisu stoka” i “Na prazan stomak se slabije uči”. Marko popravlja usisivač u kojem se nešto zaglavilo. Nervozno čačka, pa uvidjevši da to ne pomaže, kreće njime da lupa po podu. Nešto eksplodira, usisivač dimi. Marko gunđa sebi u bradu. Ulazi Niko u majici na kojoj je slika leteće kokoške.

NIKO: Opet te napadaju kućni aparati?

MARKO: Nije momenat, Niko.

Marko sprema, kupi.

NIKO: Mene ni danas nisu uhapsili.

MARKO: Sramota.

NIKO: Ih, nisam te vidio ovako “bajno” raspoloženog od onog incidenta sa Deda Mrazom i petardama kad je čika Janku izgorela garaža.

MARKO: Misliš kad ste ti i Ljubo čika Janku zapalili garažu.

NIKO: (teatralno) Otvori se bratu svome, reci što ti je na duši, spreman sam da saslušam i udijelim mudrost!

MARKO: Nisam raspoložen.

NIKO: (ozbiljan) Bez zezanja, je li bilo nešto novo?

MARKO: (recituje napamet naučeno) “Šokantna nova saznanja o slučaju Marko Kralj: pedijatar koristi privatnu ordinaciju da bi dilovao drogu.”

NIKO: Zajebavaš?

MARKO: Dok si se ti igrao 68-e, i to su prenijeli svi mediji, a meni su otkazani svi pregledi za danas i sjutra.

NIKO: Pa jesam ti rekao da ne ideš tamo?!

MARKO: A da tek vidiš komentare.

NIKO: To nemoj ni da gledaš.

Zvoni telefon. Marko se javlja i udaljava dok priča. Niko otvara laptop, čita.

NIKO: Mater vam jebem bezobraznu. Njega ste našli.

MARKO: (preko telefona, viče) Molim?! ... O čemu vi pričate?! ... Ama to nema veze s mozgom! ... (govori tiše, ali vrlo nervozno) Odlično, istražujte koliko hoćete... Sjutra u deset? Vidimo se sjutra u deset. (nervozno prekida vezu) Jebaću im mater.

NIKO: Opa! Kome?

MARKO: Šta kome? Gazeti!

NIKO: Ko te istražuje?

MARKO: I tužilaštvo, i ljekarska komora. Mogu licencu da mi uzmu.

NIKO: Pa što je sjutra u deset?

MARKO: Testiranje na drogu.

Marko van sebe. Kreće ka izlazu.

NIKO: Čekaj, gdje ćeš? Pa vidio si da s njima nema razgovora.

MARKO: U pravu si. I zato sad idem da im jebem mater.

Odlazi. Niko istrčava za njim.

Scena 8

Redakcija. Dangubić se dosađuje za kompjuterom. Upada Mišel ushićena, ljubi ga veselo.

DANGUBIĆ: E?

MIŠEL: Ja sam vuk!

Mišel oduševljena čeka njegovo oduševljenje koje ne stiže.

DANGUBIĆ: Taman smo se navikli na ovo Mišel, ali ajde.

MIŠEL: Ma ne, bre, nego sam vuk, a ne lisica!

DANGUBIĆ: Tigrica.

MIŠEL: Ti definitivno nisi normalan.

DANGUBIĆ: Dobro, dobro, reci.

MIŠEL: “Biber-so”, najveće izdavačko preduzeće za kulinarske knjige, hoće da objavi moj kuvar!

DANGUBIĆ: Otkud sad to?

MIŠEL: Tri puta sam ti rekla da imam sastanak s njima.

DANGUBIĆ: Ja mislio to onako, da se raspitaš. U ostalom, znam tog vlasnika. Da mu nije bilo mene, svi bi objavili da mu je sin narkoman i svaštočina.

MIŠEL: Te me se stvari ne tiču. Oni su mene zvali. I ne samo da hoće da ga objave, nego smo već dogovorili fotografa da slika moje kolače.

DANGUBIĆ: Tvoje kolače? Kad su prestali da budu “naši”?

MIŠEL: Ovo su moji porodični recepti.

DANGUBIĆ: I ne razumijem kakva je sad žurba da se kuvar piše na vrat na nos. Gdje gori?

MIŠEL: Ne razumijem.

DANGUBIĆ: “Biber so”, najveći izdavač. Da se nisi malo zalećela?

MIŠEL: Oni su mene zvali.

DANGUBIĆ: Otkud ti njima?

MIŠEL: Dopali im se moji recepti na portalu, čuli su da tražim izdavača. Eto, ispade da si bio u pravu da može nešto dobro iz ovoga da izađe.

DANGUBIĆ: Samo mislim da se zalijećeš. Zar nije bolje prvo na mala vrata, pa da vidimo?

MIŠEL: Ako su velika otvorena, ne razumijem što će mi mala.

DANGUBIĆ: A mene obavještavaš tek kad je sve završeno. Lijepo.

MIŠEL: Što je tebi?

DANGUBIĆ: A poslastičarnica? A portal? A ja?!

MIŠEL: Voliš li ti mene uopšte?

DANGUBIĆ: Kakvo je sad to pitanje, sedam godina smo zajedno?

MIŠEL: Pa očito je vrijeme da pitam.

Ulazi Gracijela, viče preko mobilnog telefona.

GRACIJELA: (preko telefona) Gotovanoviću, odrobijaću vas, kunem vam se!

DANGUBIĆ: Ovoga Gotovanovića da nema, trebalo bi ga izmisliti.

MIŠEL: Nismo završili razgovor, da znaš.

Mišel sijeda za svoj sto i razgleda svoje recepte, zapisuje.

GRACIJELA: (preko telefona) Pa nađite joj ljubavnika, pobogu! ... Pa izmislite ga! (prekida vezu, gleda Mišel kako radi) Što li je sad u pitanju?

DANGUBIĆ: Mišel piše knjigu.

GRACIJELA: O šekspirologiji? Baš lijepo, ovome društvu je potreban dobar povod za smijeh.

MIŠEL: Gracijela, pazite da ne pretjerate, jer ste odavno opasno na ivici.

GRACIJELA: Opa. Dangubiću, bio bi red da joj konačno napravite kopiju ključa od vašeg stana i da kupite taj prsten, vidite da je očajna.

MIŠEL: Razumijem da su vas pritisle godine i da ste zato ovakvi, ali ako vam već treba vreća za boks, mislim da ćete bolje proći u teretani prekoputa, jer ako se meni još jednom ovako obratite, nos ću da vam slomim!

Dangubić aplaudira i smije se.

GRACIJELA: Odbijam razgovor na tom nivou.

MIŠEL: Konačno. Dugo vam je trebalo.

Upada Marko. Dangubić ga ne prepoznaje i upitno ga gleda; Gracijela opet nastoji da eskivira da im se pogledi sretnu, Mišel posmatra sa svoga mjesta.

MARKO: (viče) Ko je ovdje glavni?

DANGUBIĆ: (bukadžijski) Ja sam.

Marko nasrće fizički na Dangubića. Rvaju se po podu, Marko je jači. Gracijela i Mišel dotrčavaju da ih razdvajaju. Mišel pokušava da odvuče Marka od Dangubića, Gracijela da odvuče Dangubića od Marka, čime koristi priliku da Dangubića temeljno ispipa, a pri tom cijelo vrijeme okreće glavu tako da je Marko ne prepozna. Utrčava Niko, razdvaja ih i drži Marka, dok se Mišel postavlja kao živi zid između njega i Dangubića.

MARKO: Jebaću mu majku!

DANGUBIĆ: Ma ko je bre ovaj?

MARKO: Pusti me, Niko!

NIKO: Ne znate ko je, a pišete o njemu?

DANGUBIĆ: Ministar saobraćaja?

MIŠEL: Ne. To je Marko Kralj.

DANGUBIĆ: Aha! Daću ja tebi krizu srednjih godina!

Dangubić obilazi Mišel i nasrće na Marka, koji se otresa od Nika. Gracijela odmah opet hvata Dangubića, Niko ih razdvaja. Mišel se izmiče.

GRACIJELA: Ma nemojte, gospodine Dangubiću, pobogu.

Marko ponovo savlada Dangubića, prikuje ga za pod, na što Gracijela grabi novine sa stola i udara Marka novinama. Marko je primoran da pusti Dangubića da ga se riješio Gracijele. Otima joj novine i udaljava se od nje.

MIŠEL: Kakav krasan primjer zrelog ponašanja odraslih ljudi.

Gracijela odlazi za svoj sto. Dok teče dalji razgovor, među njima, Gracijela zove policiju.

GRACIJELA: (preko telefona) Molim vas da hitno dođete u redakciju Gazete. Individua po imenu Marko Kralj, koja je bila predmet našeg istraživačkog novinarstva, upravo je upala i fizički nasrnula na vlasnika. Da. Gospodina Dangubića. Da. Hvala.

NIKO: (Marku) Idemo odavde.

MARKO: Ne pada mi na pamet. (Dangubiću) Šta hoćete vi od mene?

DANGUBIĆ: Prvi si počeo.

MARKO: Ja? Ko ste bre vi, ljudi? Ima li ovdje iko normalan?

Gracijela prekida vezu.

GRACIJELA: Znate što, Kralju. Koliko god da vam se ne sviđa to što smo vam u javnosti skinuli masku, pa su svi mogli da vide što se krije iza te lijepe fasade koju ste nabacili, ovo što ste sada napravili će skupo da vas košta.

Marko je čudno gleda, odnekud mu je poznata.

MARKO: Vi ste nešto pogriješili.

Gracijela se uzvrpolji, izbjegava njegov pogled. Mišel sve posmatra i sluša.

NIKO: Ajmo, Marko.

MIŠEL: Bolje idite odavde.

MARKO: Nigdje ja ne idem dok ovo ne dovedemo do kraja.

MIŠEL: Dolazi policija.

MARKO: Odlično, neka dođu, da im zajedno objasnimo što se ovdje dešava.

NIKO: Ajmo, kad te molim.

MARKO: Nigdje ja ne idem, Niko! Je li ti jasno? A tebe ako je frka od policije, bježi kući!

Niko odjednom zadovoljan, naravno ostaje. Možda ga najzad uhapse!

Scena 9

Redakcija. Mišel je sama, stvari sa njenog stola spakovane. Ulazi Dangubić vidno zadovoljan.

DANGUBIĆ: Usjeđelica ili ne, ona Gracijela je čisti genije.

MIŠEL: Je li?

DANGUBIĆ: Znaš li kako je to lijepo upakovala. Napad na slobodu medija, na profesiju, na dostojanstvo!

MIŠEL: I što će sad da bude s njim?

DANGUBIĆ: Koga briga. A što je tek napričala o slobodi govora, to ne bih umio ni da ti prepričam.

MIŠEL: A bi li umio da mi prepričaš što ste mu tačno napravili?

DANGUBIĆ: Što? Podnijeli krivičnu prijavu i poslali vijest svim medijima.

MIŠEL: A prije toga?

DANGUBIĆ: Kako to misliš?

MIŠEL: Niste malo “začinili” one tekstove o njemu?

DANGUBIĆ: Zar nisi znala da triput izrečena laž postaje istina?

Mišel ne zna što da kaže na ovo.

DANGUBIĆ: Čekaj, jesi li ti zaboravila da je on nas uvrijedio?

MIŠEL: Nas ili tebe?

DANGUBIĆ: Piši ti taj tvoj kuvar, i onako ti je to važnije od mene.

MIŠEL: Konačno jeste.

Odlazi.

DANGUBIĆ: Vratićeš se i prije nego što si pošla.

Ulazi Gracijela. Vidi Mišelin prazni sto, uzrujanog Dangubića i prepoznaje priliku.

GRACIJELA: Mogu li da primijetim, gospodine Dangubiću, da ste bili fantastični u stanici? Sve što ste rekli je bilo pun pogodak.

DANGUBIĆ: A tek vi!

GRACIJELA: Dečko nam je svojom nepromišljenošću napravio veliku uslugu, znate. Napad na novinara je teška stvar.

DANGUBIĆ: Ja novinar?

GRACIJELA: I to vas je napao u pravom trenutku. Gotovanovićeva peripetija sa navodnom otmicom žene ministra saobraćaja je mogla da mi poljulja kandidaturu.

DANGUBIĆ: I dalje mi nije jasno čemu nam služi da vaša kandidatura.

GRACIJELA: Samo vi pustite mene da radim i ništa ne brinite. (masira mu ramena) Sad kad je protiv malog otvorena istraga, imaćemo materijala na pretek.

DANGUBIĆ: Vidi što dobro masirate, Gracijela. Ko bi rek’o.

GRACIJELA: Ovakvog ćete kormilara, gospodine Dangubiću, teško ponovo naći.

Scena 10 

Markov stan. Marko sjedi na trosjedu, ispred njega kompjuter, kuca kao lud. Zvoni mu mobilni telefon.

MARKO: (preko telefona) Halo? ... Ja sam... Sve lažu... Doviđenja.

Prekida vezu. Čita nešto, ponovo kuca. Ulazi Niko sa uobičajenom euforijom.

NIKO: Nikad bliži, brate, nikad bliži! Skoro da sam osjetio miris betonjerke!

Marko ne odgovara, piše, radi. Ponovo mu zvoni telefon.

MARKO: (preko telefona) Halo? ... Da: sve lažu. Doviđenja.

Prekida vezu.

NIKO: Što nisi u ordinaciji?

MARKO: Nemam pacijenata. Svi otkazali.

NIKO: Auh... Znači, stojimo nas... pa mislim da nas je bilo oko dvaes’! Poređali se ispred menze, transparenti i sve. Svi uglas vičemo “ne damo kuvara, ne damo kuvara”, stadion bi nam pozavidio. Što se onda dešava? Dolaze profesori, ne damo im da uđu. Odjednom, kordon policije! Srce oće da iskoči! Ali mi stojimo, ne odustajemo. Utoliko, izlazi iz menze Željko i kaže: “Neće radi mene studenti u ‘aps, evo, ja se predajem.” Mi obruč oko njega i još glasnije: “ne damo te Željko, ne damo te Željko!” (pogleda Marka koji ne reaguje) Alo, ima li koga?

MARKO: (odsutno) Bravo.

NIKO: Pa jebi ga, brate, neki od nas moraju da se potrude, a ne ko ti -- izađeš iz kuće i odmah te uhapse.

MARKO: Privedu.

NIKO: A oprosti, medijska zvijezdo.

Zvoni telefon. Marko se javlja.

MARKO: (preko telefona) Halo... Sve lažu! (prekida vezu)

NIKO: Čime se to baviš s toliko žara?

MARKO: Pišem tužbu.

NIKO: Onu s kojom možeš guzicu da obrišeš?

MARKO: I tvoju i moju.

NIKO: Pa valjda imamo i plan B?

Opet zvoni telefon.

MARKO: (viče, preko telefona) Sve lažu! ... Molim? ... A to ste vi... Pa kolika joj je? ... Ne dajite joj ništa ako ne skoči na 39 i ako je dobro raspoložena ... Nema na čemu. Poljubite mi Jovanu. ... Molim? ... Ma naravno da sve lažu! ... Ma naravno da ne bih ... Ma lažu, kad vam kažem ... Dobro. Doviđenja.

NIKO: I? Koji nam je plan B?

MARKO: Kolektivna tužba.

NIKO: Kako ćemo to da izvedemo?

MARKO: Ti ćeš da učiš i da paziš svoj posao.

Neko zvoni. Niko ide da otvori.

NIKO: (usput) Ne razumijem zašto mi ne daš da ti pomognem.

MARKO: Kako je krenulo, što prije završiš fakultet, prije ćemo imati od čega da živimo.

Niko otvara, u stan ulazi Mišel, nosi novu turu kolača.

NIKO: Što sad ti oćeš?

MIŠEL: (Marku) Prošli su vam se dopali, pa rekoh - da probate nešto novo.

NIKO: Ne trebaju nama tvoji kolači. Idi odavde.

MIŠEL: Nisam došla da se svađam, nego da se izvinim.

MARKO: Hoće li time da prestane sve ovo što mi se dešava?

MIŠEL: Bojim se da nemam takav uticaj.

MARKO: Onda nosite odavde vaše kolače i vašu grižu savjesti, pošto nemam koristi ni od jednog, ni od drugog.

NIKO: U stvari kolače ostavi, pa onda idi.

Uzima joj kolače. Mišel prilazi Marku.

MIŠEL: Stvarno sam mislila da je sve istina.

MARKO: A sad znate da nije? Ili treba da vam pokažem rezultat testa droge koji sam morao da radim za ljekarsku komoru?

Mišel ćuti.

NIKO: (Marku) Ne bi me čudilo da je ovo fora da ti izvuče izjavu, znaš.

MIŠEL: Nije. Ne radim tamo više. Dala sam otkaz.

NIKO: Baš šteta da napustiš tako blistavu karijeru lešinara, krasno ti je išlo.

Niko proba kolače i popušta ga ljutnja, čime daje priliku Marku i Mišel da progovore u miru.

MIŠEL: Marko, što ste vi uradili Gracijeli?

MARKO: Ja samo znam da mi je odnekud poznata.

MIŠEL: Vama je svako odnekud poznat.

MARKO: Jebi ga.

MIŠEL: Ništa niste pogriješili prema njoj?

MARKO: Ne da ja znam.

MIŠEL: Niste stali na nečiju sranu protiv nje?

Marko je prvo čudno gleda, pa mu odjednom sine.

MARKO: Kaput!

MIŠEL: Molim?

MARKO: Po mjeri! Prvi put obučen!

NIKO: Zajebavaš da je to bila ona?

MARKO: Je li moguće da bi mi ovo napravila zato što sam je opomenuo zbog ponašanja?

NIKO: Pa nisi je baš opomenuo.

MARKO: Pa dobro, vikala je na dijete koje nije bilo krivo.

MIŠEL: Što ste joj tačno rekli?

MARKO: Pa ne sjećam se baš tačno...

MIŠEL: Dobro, otprilike?

MARKO: Da je isfrustrirana baba.

NIKO: (smije se) Je li moguće da si ti to izgovorio?

MARKO: Pa kad je vikala na dijete!

MIŠEL: A jeste li vi pisali komentare na moj tekst o Makbetu?

MARKO: Ja to nisam ni pročitao.

NIKO: Znači sve ovo je zbog kaputa?

Gledaju obojica prema Mišel. Mišel sliježe ramenima.

MARKO: Jebaću joj mater.

NIKO: Ta nam se strategija i nije pokazala baš najbolje.

MARKO: Moram da joj jebem mater.

NIKO: Ali kako?

MIŠEL: Kandidatura.

MARKO: Za?

MIŠEL: Predsjednicu etičke komisije udruženja novinara.

MARKO: Je l’ se šalite?

MIŠEL: Iz nekog razloga joj je jako stalo do toga.

NIKO: Dakle, strategija nam je da se protiv žene koja ti je život uništila zbog fleke na kaputu, borimo tako što ćemo joj pokvariti nešto sto puta važnije?

MIŠEL: To stvarno zvuči glupo.

MARKO: Što, što još može da napiše? Da sam ubica?

NIKO: Može da napiše što god hoće, i uvijek će se naći budala koja će joj vjerovati.

MARKO: (Mišel) Hvala vam na posjeti. I na kolačima. Kupiću kuvar kad izađe.

MIŠEL: Hvala vama što se me saslušali.

Mišel se ne odlazi, ali ipak to čini. I Marko bi je zadržao, ali je pušta da ode, pa odmah zatim otvara laptop.

NIKO: Što to radiš?

MARKO: Sastavljam mail.

NIKO: Etičkoj komisiji?

MARKO: Aha.

NIKO: Da mi je ko rekao da ću ja biti najrazumniji u bilo kojoj prostoriji, mislio bih da je lud...

MARKO: Fatalisto!

NIKO: Budalo!

Scena 11

Redakcija Gazete. Mišelin sto je još uvijek prazan. Dangubić je poput lava u kavezu. Okreće broj na telefonu, odbijen mu je poziv. Nervozno baca telefon. Ulazi Gracijela sa izrazom lica osobe spremne da ubije. Presabira se, slaže kisjeli osmijeh na lice.

DANGUBIĆ: Ona meni pozive da odbija?! Ja sam je, bre, izmislio. Novinara sam od nje napravio.

GRACIJELA: Lošeg, doduše. Ali da.

DANGUBIĆ: Možete li da vjerujete da su mi sve, bukvalno sve stalne mušterije otišle za njom?

GRACIJELA: Kad pogrešnoj osobi pružite ruku, i lakat će vam uzeti.

DANGUBIĆ: Uključujući i onog nezahvalnika od Gotovanovića. Hoću da mu se da otkaz. Odmah!

GRACIJELA: Taman posla, on mi je jedini novinar koji zna svih sedam padeža.

DANGUBIĆ: Sedam?!

GRACIJELA: Ne bih da vam otežavam, gospodine Dangubiću, ali se bojim da mušterije nisu jedini način na koji vas je izdala.

DANGUBIĆ: Što hoćete da kažete?

GRACIJELA: Ko je još znao, osim vas i mene, za moju kandidaturu?

DANGUBIĆ: Pa Mišel.

GRACIJELA: A nije li simptomatično to što je, istoga dana kad je Mišel otišla, Marko Kralj počeo da se bavi mojom kandidaturom?

DANGUBIĆ: Bolje birajte riječi, Gracijela, jer kakva god da je, Mišel je moja.

GRACIJELA: Jeste li sigurni u to?

Dangubić je zapanjeno gleda.

GRACIJELA: Pitajte Gotovanovića gdje je juče išao da podigne kolače.

DANGUBIĆ: Pizda joj materina bezobrazna, da joj pizda materina. Ja sam je, bre, izmislio! Da joj nije mene bilo, još bi pekla kolače za komšiluk, pizda joj materina! I ovo mi je hvala?

GRACIJELA: Bar se ne može reći da se nije dočekala na noge. Dečko pedijatar, knjiga joj izlazi... Gospodski, nema što.

DANGUBIĆ: Ma daću ja gospodski i njoj, i tome mamlazu nevaspitanom, da joj pizda materina. Sahraniću ih.

GRACIJELA: Ma taman posla, gospodine Dangubiću, pa to nije vaš nivo.

Dangubić je ni ne čuje. Skuplja telefon sa poda i okreće neki broj.

DANGUBIĆ: Da joj pizda materina. (preko telefona) O, pa gdje si ti Buriću, stari druže? ... Je li? ... Da, da, čuo sam za taj vaš poduhvat. Kuvar, nije to mala para da se odštampa... Nego što, nego talentovana... Aha... Nego vidi, burazeru. Je li tvoj sin sa drugom prije neku noć upao u samoposlugu sa fantomkama i sjekirom? ... A pa brate, moć štampe... Pa ne, ne sumnjam da je bilo iz gluposti... Da, da, srećom je bilo poslije zatvaranja... I što čujem, sve to da bi ukrali po čokoladu?

GRACIJELA: Ako još kaže da je Milka...

DANGUBIĆ: (preko telefona) (tobože čita odnekud) “Koju su pojeli na licu mjesta, da bi onda skinuli fantomke i mahali kameri.” Je li tako? ... E, nije ti lako, moj Buriću. Znaš kako kažu, “droga daje krila, oduzima nebo”.

Gracijela se smije.

DANGUBIĆ: (preko telefona) Pa znaš kako, druže. Ti imaš problem, ja imam problem. Moj problem je taj jebeni kuvar... Da. Ti riješi moj, ja ću se potruditi da se tvoj... ne pogorša.

Prekida vezu, okreće se Gracijeli koja se jedva suzdržava da ne likuje.

DANGUBIĆ: A vi?

GRACIJELA: Što ja?

DANGUBIĆ: Što imamo novo o našem novom doktoru?

GRACIJELA: Nešto što niko nikada neće zaboraviti.

DANGUBIĆ: Pa što čekate?

Scena 12

Markov stan. Marko, u bijelom mantilu, sjedi na trosjedu i vrti kanale, depresivan. Ulazi Niko u majici na kojoj piše: “Uhapsi me!”

NIKO: I dalje nema pacijenata?

MARKO: Niti jedan. Čak mi je otkazala i Jovanina mama.

NIKO: Što će Jovani i medu Fićku da slomi srce.

MARKO: Ne mogu da se načudim da su svi povjerovali u to što pišu.

NIKO: Za to ti je kriva ona debilna fraza za dim i vatru. Jesu ti odgovorili iz etičke komisije?

MARKO: Ni A.

Ulazi Mišel. Nosi kese s hranom.

NIKO: Ti si meni carica.

MIŠEL: Od silne trke, danima ne jedem na kašiku. Pa rekoh kad već spremam, što ne za troje.

MARKO: Hvala. Nije trebalo.

Ali mu je očigledno drago. Marko i Mišel postavljaju sto, jako su lijepo koordinisani, kao da to oduvijek rade zajedno. Niko ih gleda i milo mu je.

MIŠEL: Kako ide s ordinacijom?

MARKO: Dobro je.

NIKO: Aha. Fenomenalno.

MARKO: Niko!

MIŠEL: Možda možemo nešto da preduzmemo. Da se nekome obratimo. Da vidimo da neko uradi intervju s tobom, ali da te pohvali, da uzme izjave od roditelja koji te znaju i vole.

MARKO: Samo mi još fali da dajem intervjue. Nego, kako tebi ide?

MIŠEL: Radim od kuće, što me dosta usporava jer nemam pekarsku rernu, one veliku, znaš, a i automatski mikser bi mi dobro došao. Ali većina mušterija je pošla za mnom i to mi mnogo znači.

MARKO: A kuvar?

MIŠEL: Sjutra je zakazano prvo fotografisanje, što znači da me čeka duga noć priprema.

NIKO: A ko će da jede te kolače pošto ih slikate?

MIŠEL: Ti.

NIKO: (Marku) Carica.

MARKO: Ne pamtim kad sam ovako dobro jeo.

Mišel se zadovoljno smiješi. Zvoni njen mobilni telefon.

MIŠEL: Izvinite.

Javlja se i ustaje od stola da ne smeta, udaljava se.

NIKO: Dobro, možeš li da mi objasniš što čekaš?

MARKO: Niko!

NIKO: Ozbiljno te pitam. Što joj fali? Faca? Solidna osmica. Možda i osam i po. Sise? Stvar ukusa. Dupe? Deset plus, brate. A što kuvaaaa.

Mišel se vraća blijeda, ukočena, na ivici suza. Sijeda za sto, hoće da iskulira, ali joj bježe suze. Marko i Niko je gledaju u čudu.

MIŠEL: Nije ništa.

MARKO: Ne zezaj.

MIŠEL: Ne, stvarno. Nema veze.

MARKO: Mišel!

NIKO: Kuvar, sto posto.

Mišel počinje strašno da plače. Taman kad hoće da je utješi, zvoni Markov telefon. Prije nego što stigne da se javi, zvoni i kućni, a odmah zatim Nikov. Svo troje se gledaju, jasno im je da je nešto loše.

MARKO: Evo ih. Da vidimo što je ovoga puta.

Niko otvara laptop i sajt “Gazete”, pa odjednom paniči.

MARKO: Što je? Jesam li narko-boss?

Niko ne odgovara, hoće da sakrije laptop od Marka.

MARKO: Daj to ovamo. Što je?

NIKO: Pusti sad.

MARKO: Nisam valjda stvarno ubica?

NIKO: Pusti sad, Marko.

MARKO: Alo, čovječe, reci mi.

NIKO: Neću.

MARKO: Jesi ti normalan? Daj mi to ovamo!

Dok oni raspravljaju i otimaju se oko kompjutera, Mišel otvara na svom telefonu.

MIŠEL: “Kontroverzni pedijatar optužen za pedofiliju. Majka sedmogodišnje Jovane S. ekskluzivno za Gazetu: Marko Kralj je pokušao da mi zavede dijete.”

Marko odjednom staje kao ukopan, ćuti. Telefoni stalno zvone, ali ih svi ignorišu.

NIKO: Jebi ga, brate. Lijepo sam ti govorio da je ne čačkaš s tom kandidaturom.

MIŠEL: Pusti sad, Niko.

NIKO: I to Jovanina mama, kojoj nikad nisi htio da naplatiš.

MIŠEL: Dobro je. Pusti ga.

NIKO: Magarče tvrdoglavi!

MIŠEL: Ćuti više!

NIKO: Što ćemo sad da radimo?

Marko se pridržava rukom za naslon stolice, samo ćuti. Mišel ne skida pogled s njega, brine. Zvonjenje telefona postaje nesnosno. Neko zvoni i lupa na vrata.

Niko se otrgne iz sopstvenog stupora i ide da otvori. Nestaje na tren, pa se vraća i gleda blijedo u brata.

NIKO: Došla je policija po tebe.

Marko, kao hipnotisan, klima glavom i kreće. Sav je usporen. Usporeno zastaje, vraća se korak nazad, skida bijeli mantil i ostavlja ga, pa izlazi.

MIŠEL: Što čekaš, idi za njim!

Niko kreće za Markom.

MIŠEL: Što je “s”?

NIKO: Molim?

MIŠEL: Jovana S. Što je “s”?

NIKO: Sekulić. Tu ti je ključ od ordinacije, nađi karton.

MIŠEL: Idi, trči.

Niko odlazi. Mišel briše suze, uzima Markov mantil, ispravlja ga, kači na vješalicu i u ormar. Zatim uzima ključ od ordinacije i izlazi.

Scena 13

Markov stan, tri mjeseca kasnije. Marko sjedi na trosjedu u uniformi šankera kafića “Klark Kent”, okružen hrpom papira. Jedan drži u ruci i telefonira. Niko leži iza njega sa laptopom u krilu.

MARKO: (preko telefona) Ne, gospođo Todorović, nisam ni diler, ni nasilnik, a kamoli pedofil, baš kao što ni vi niste kleptomanka... Tako je. Treba da se ujedinimo... Ne svađam se, samo pokušavam... Gospođo Todorović... Sve razumijem, ali, ne smijemo da budemo kukavice. Na to i računaju... Gospođo Todorović? Alo?

NIKO: Napredovali smo.

MARKO: Kako to misliš?

NIKO: Prije su te tukle, sad vole da ti spuštaju slušalicu. Čast izuzetku.

MARKO: Pa kad nisam za ove stvari.

NIKO: Rekao sam, čast izuzetku!!!

MARKO: Shvatio sam, Niko.

NIKO: Da ona nije razgovarala s Jovaninom majkom, ko zna što bi bilo.

MARKO: Pokazala se kao pravi prijatelj.

NIKO: Prijatelj?

MARKO: Shvatio sam, Niko.

NIKO: Pa što čekaš?

Marko gleda onu svoju uniformu.

MARKO: Ne znam. Neka bolja vremena, valjda.

NIKO: Kad si tvrdoglavi magarac. I budala. I što ne daš meni da zovem te ljude?

MARKO: Ti moraš da učiš.

NIKO: Kolko si ih skupio?

MARKO: Teoretski dovoljno, ali mnogi nisu za kolektivnu tužbu. Slušaj ovo (uzima papir sa gomile na stolu): Radivoje Matić, vlasnik mesare iza opštine, smatra da je oklevetan jer su napisali da je  dostavljača pljunuo i udario nogom u “debelo meso”, dok on tvrdi da ga nije udario u “debelo meso”, nego mu je samo opsovao majku, i to zato što je tri puta zaredom pokušao da mu podvali govedinu za teletinu. (uzima drugi papir) Mirso Adrović, akademski vajar, smatra da mu je “Gazeta” narušila čast i ugled kad je njegovo djelo “Dama s kišobranom” nazvala debelom i ružnom babom koja plaši djecu.

NIKO: Pa koliko ti normalnih fali?

MARKO: Žena ministra saobraćaja je na našoj strani. Ona me je povezala i sa direktorkom “Polo banke”, koju su optužili da je falsifikovala diplomu. Inače, nisam samo ja dilovao drogu djeci. Sjećaš se onog nastavnika prošle godine? I njemu se dokazalo da je nevin.

NIKO: Ali tebi još nije.

MARKO: Pa dokazaće se.

NIKO: I jesu li ga vratili na posao?

Nastavnika, naravno, nisu vratili na posao, što je jasno iz Markove tišine.

MARKO: Ali ima jedan slučaj koji bi mogao da bude ubitačan. “Gazeta” je, navodno na osnovu anonimne dojave...

NIKO: U prevodu, Gracijela je izmislila...

MARKO: Objavila da je izvjesni policijski inspektor primio mito. Digla se strašna frka, podigla se istraga protiv čovjeka. Koliko sam razumio, čovjek zvao redakciju, pričao sa Gracijelom i kad je spustio slušalicu, ubio se. Istoga trenutka.

NIKO: Pa taj nam treba! Mislim, porodica, je li.

MARKO: Ova iz “Polo” banke misli da kad bi oni progovorili, imali bismo pravu šansu.

NIKO: Što čekate?

MARKO: Ne čekamo. Sjutra idemo zajedno kod njih poslije posla, ona, žena ministra saobraćaja i ja. Rekli su da će da nas saslušaju.

NIKO: To su sve dobre vijesti, Marko.

MARKO: Ne misliš da ću i s ovim moći da obrišem guzicu?

NIKO: To ne znam. Ali znam da ti ne bi bio ti kad ne bi probao.

MARKO: Što me, kako se do sad pokazalo i dokazalo, čini tvrdoglavim magarcem i budalom.

NIKO: Tebe tvrdoglavim magarcem i budalom, a mene ponosnim što te imam, i to baš takvog.

Marko ostaje bez teksta zbog ove izjave i gleda ga s ljubavlju. Ulazi Mišel. Čim je vidi, Niko sklapa laptop i ustaje.

MIŠEL: Ćao.

MARKO: Ćao.

NIKO: (istovremeno) Doviđenja.

Niko odlazi, značajno gledajući Marka i dajući mu signale da nešto preduzme.

MIŠEL: Što mu bi?

Umjesto da odgovori, Marko je gleda neko vrijeme, onda joj odjednom priđe, zgrabi je i poljubi.

Scena 14

Redakcija. Dangubić vidno pijan i raspojasan za svojim stolom, sluša pjesmu “Milke dušo” Šabana Šaulića, u suzama.

DANGUBIĆ: (pjeva) Bolen ležam mamo mori, srce to me boli, srce to me boli mamo, Milka ne mi zbori! Milke dušo, srce to me boli, mamo Milka ne mi zbori! 

Ulazi Gracijela, toliko dotjerana da je komična. Ovo je za nju trenutak “sve ili ništa” kad je Dangubić u pitanju. Ne dozvoljava da je obeshrabri Dangubićeva patnja za Mišel, već mu gasi muziku i namješta se koketno pred njim.

GRACIJELA: Dosta je bilo!

DANGUBIĆ: Tako je, Gracijela. Gotovo je. Nema više plakanja.

GRACIJELA: Nema!

DANGUBIĆ: Rajko Dangubić ni za kim ne plače!

GRACIJELA: Gospodin Rajko Dangubić!

DANGUBIĆ: Tako je! Gospodin! Neće mene neka tamo... što se pola samoposluge po njoj zove... Nego, kako ste mi vi Gracijela?

GRACIJELA: Zar se ne vidi?

DANGUBIĆ: Uh... Čekaj... Koliko vas to ima?

GRACIJELA: Jedna jedina, Dangubiću. Jedna jedina.

DANGUBIĆ: To vam je, boga mi, tačno. Žena i po.

GRACIJELA: Je li tako?

DANGUBIĆ: I to s mudima. O-vo-li-kim! (pokazuje impresionirano)

Gracijela se baca na Dangubića. On je u čudu.

DANGUBIĆ: Šta radite to?

GRACIJELA: Ah gospodine Dangubiću...

DANGUBIĆ: Što vam je?

GRACIJELA: Uzmite me!

DANGUBIĆ: Ostavite me!

GRACIJELA: Uzmite me, sad ili nikad!

DANGUBIĆ: Upomoć!

GRACIJELA: Što to pričate?

DANGUBIĆ: Upomoć!

Gracijela zastaje, Dangubić je grubo gura od sebe.

DANGUBIĆ: Što vas je spopalo, luda ženo?

GRACIJELA: Molim?

DANGUBIĆ: Luda, isfrustrirana babo. Što ste umislili?

Ponižena, Gracijela se razgoropadi. Pridiže se i grabi torbu, udara ga njome.

GRACIJELA: Ma pička ti materina, nepismena, skorojevićka!

Ubija boga u njemu. Onako pijan i konfuzan, on nekako uspijeva da joj otme torbu, na što ga ona udara pesnicom po sred nosa. Dangubić pokriva lice rukama, zapomaže. Gracijela ga na to udara gdje stigne, on se sklupčava i jauče.

DANGUBIĆ: Upomoć! Upomoć! Atentat! Atentat!

Gracijela ga bije dokle može. Dangubić počinje da plače. Umorna i raščupana, Gracijela sijeda na svoje mjesto i posmatra ga onako jadnog, i odjednom u njemu vidi bubu koju želi da zgazi. Presabira se.

DANGUBIĆ: Nos ste mi slomili!

GRACIJELA: Nos će da zaraste. Neke stvari ne mogu nikad.

DANGUBIĆ: Teško meni, kako ću pred narod ovakav?

GRACIJELA: Ajte, dižite se.

DANGUBIĆ: Ne mogu! Ubili ste me!

GRACIJELA: Ajde, ne dramite, dižite se.

Dangubić se nekako pridiže i sijeda na svoje mjesto. Lice mu je krvavo. Zapomaže stalno, i dok govori. Gracijela telefonira.

GRACIJELA: (preko telefona) Gotovanoviću? Dođite, molim vas, do redakcije... Da... Odvešćete gospodina Dangubića u hitnu pomoć, nos mu je polomljen... Da, tako je... A onda ćete ga ispratiti da podnese prijavu protiv Marka Kralja... Tako je... Da ga je ponovo fizički napao i ovoga puta brutalno pretukao... Tako je... (prekida vezu)

DANGUBIĆ: Opet Marka Kralja?

GRACIJELA: Jutros je i zvanično podigao kolektivnu tužbu protiv nas.

DANGUBIĆ: Sve mu jebem!

Gracijela slika Dangubića mobilnim telefonom.

DANGUBIĆ: Jeste vi normalni?

GRACIJELA: To je dobro za čitanost. A tek za donacije! Pisaćemo svim ambasadama i NVO.

DANGUBIĆ: Eto, i od vaše nejebice se napravi napad na slobodu riječi.

Gracijela ga gleda s mržnjom. Zvoni joj telefon samo jednom.

GRACIJELA: Gotovanović je ispred. Idite.

Dangubić odlazi teturajući i kukajući. Gracijela staje pred ogledalo, popravlja raščerupanu frizuru, namješta haljinu, dovodi se u red. Kad je ponovo “ona stara”, vraća se za svoj sto i telefonira.

GRACIJELA: Dobro veče Anita... Nisam dobro, da vam pravo kažem. Naprotiv. Vrlo sam uznemirena. Zato vas i zovem... Znate, otkrila sam neke stvari koje su me doista prenerazile... Pa desilo se to da sam posljednjih par dana počela da sumnjam da je čitav slučaj “Marko Kralj” bio, kako da kažem, preuveličan... Pa kad je ona majka povukla tužbu i rekla da je pogrešno shvatila, znate... I ja sada dođem u redakciju, zatičem Dangubića pijanog i krvavog, potukao se na ulici... Ma ko će mu ga znati, problematičan čovjek, nervozan... Da... Zovnem jednog našeg novinara da ga odvede u hitnu, a on mi, u odlasku, onako pijan priznaje da će lažno da prijavi Marka Kralja da ga je napao... Tako je... A znate kako kažu, što trijezan misli, pijan govori... Daću vam broj mog kontakta iz policije; ako podnese prijavu, on će vam reći, a vi slobodno objavite... Ne, za sada nemojte mene da pominjete... Pa hajde da razgovaramo o uslovima... Ne, to je svakako odlična ponuda i odista mi laska, ali vi znate koliko mi je važna kandidatura, a glasanje je sjutra...

Scena 15

Markov stan. Niko nosi majicu sa rolnom toalet papira na kojoj piše “Gazeta”. Ispisuje nove parole. Na jednoj tabli je napisano “Ovo nije sloboda štampe”, na drugoj “Gazeta lupeta”, na trećoj Niko ispisuje “Medijske lažove iza rešetaka”. Ulaze Marko i Mišel.

NIKO: Počinjem da mislim da ovo radiš meni u inat!

MARKO: Što?

NIKO: Što se ja više trudim da me uhapse, to više hapse tebe.

MARKO: Privode.

MIŠEL: Možeš li vjerovati da ga je optužio da ga je napao u vrijeme kad je Marko bio na poslu? Ni toliko nije provjerio.

NIKO: Mogu. Ono što ne mogu da vjerujem je da si se toliko godina zabavljala s tipom.

MIŠEL: Otkad je dobio tu “Gazetu” na kartama, otkad je moć osjetio, potpuno se deformisao. Malo mi ga je i žao, majke mi.

NIKO: I dok ga je tebi žao, hoće li Marka da hapse ovako svaki put kad on nešto lupi?

MARKO: Privode. I što si navalio na nju?

NIKO: Što je ti odmah braniš, nisam ništa rekao.

MARKO: Što ti je ovo?

NIKO: To je samo djelić onoga što sam uradio dok ste vi opštili sa organima reda i mira. Organizovao sam proteste ispred “Gazete”, u tri smjene. Još jedna grupa protestvuje ispred “Udruženja novinara”. A da to ne bi prošlo nezapaženo, poslao sam cirkularni mejl svim medijima, u kojem sam iznio i detalje naše tužbe.

MIŠEL: Svaka čast.

NIKO: Tako da je ovo hapšenje, pardon, privođenje došlo u pravi čas. Majice su, kao što vidiš, već odštampane i podijeljene.

Dijeli im po majicu. Mišel odmah oblači.

NIKO: A trenutno su u štampi rolne promotivnog toalet papira sa logom “Gazete”.

MARKO: Ti si legenda.

Počinju da zvone svi telefoni.

MARKO: Što je sad koju pizdu materinu?!

NIKO: Opa!

MIŠEL: Biće izašao tekst da si ga napao.

Marko prekida veze, ne želi da se javi. Niko otvara “Gazetu” na sajtu.

NIKO: Nema ništa.

Svi se čude. Markov telefon ponovo zvoni.

MARKO: (preko telefona) Ej, Ljubo ... Jesu. Otkud znaš? ... Gdje? ... Šta piše?! (Niku) Otvori “Jutarnje novine”.

Niko otvara, svo troje gledaju što piše, pa se gledaju u čudu.

MARKO: (preko telefona) Vjeruj mi, brate, da nemam pojma... Ajde, ćao...

NIKO: Što će ovo biti?

MARKO: Ne kapiram.

NIKO: Može li biti da je sreća konačno malo prešla i na našu stranu?

MARKO: Kako?

MIŠEL: Tako što je Gracijela napustila Rajkovu stranu.

MARKO: Misliš?

MIŠEL: Sto posto. Sad samo treba da čekamo i vidimo gdje će da ispliva.

MARKO: Svi su izgledi u “Jutarnjim novinama”.

Marko telefonira.

MARKO: (preko telefona) Gospođo Anita? Vi ste? ... Marko Kralj ovdje... Jesam, vidio sam... Jesam, predomislio sam se... Hoćete ovako, preko telefona? (dok se udaljava) Pitajte.

NIKO: (Mišel) Opametio nam se.

Mišel se zadovoljno smiješi.

NIKO: Biće od njega nešto.

Mišel ljubi Nika u obraz, zatim uzima da mu pomaže da ispisuje table.

Scena 16

Redakcija. Kroz prozor se čuju demonstranti koji izvikuju parole sa Nikovih tabli. Dangubić i Gracijela na svojim mjestima, on sav u modricama, ona mrtva hladna, čita nešto na kompjuteru.

DANGUBIĆ: Ono za Marka Kralja vam i nije bila neka ideja.

GRACIJELA: (odsutno) Mhmmm...

DANGUBIĆ: Čak i strane ambasade ćute. One nas uvijek podržavaju.

GRACIJELA: Zato komentatori ne ćute uopšte. Ni oglašivači. Povlače se, jedan po jedan. Skoro pa da nemamo reklama.

DANGUBIĆ: Pa što da radimo?

GRACIJELA: Pa...

DANGUBIĆ: Jeste napisali neki tekst?

GRACIJELA: O čemu?

DANGUBIĆ: Kako o čemu? O meni. Nešto da me odbranite!

GRACIJELA: Kao na primjer?

DANGUBIĆ: Kako sam oklevetan!

GRACIJELA: Opa. Vidim, ovladali ste terminologijom.

DANGUBIĆ: Kako je ovo prljava kampanja protiv nas, kako je Kralj pokušao da me ubije!

GRACIJELA: Čovječe, pa ja vama više nisam ni potrebna!

DANGUBIĆ: Što vam sad to znači?

GRACIJELA: Ništa.

DANGUBIĆ: Pa jeste napisali tekst?

GRACIJELA: Nisam.

DANGUBIĆ: Pa što čekate, pobogu? Dajte neku ideju, neko rješenje! Što da radim?

GRACIJELA: Kako bih ja to znala? Ipak sam ja samo jedna luda žena.

DANGUBIĆ: Ajde, nemojte tako. Uhvatili ste me nespremnog, pijanog! Nisam vam se nadao, kapirate. Pa valjda smo tim? Vi i ja, zar ne?

GRACIJELA: Pa... Mogli smo da budemo.

Dangubić koketno krene prema njoj onako isprebijan i skaradan.

DANGUBIĆ: Možemo još uvijek. Tu sam.

GRACIJELA: Čudno. Ja ne vidim nikoga.

DANGUBIĆ: Da budem vaš muškarac.

GRACIJELA: E, to je oksimoron!

Zvoni telefon. Gracijela se javlja.

GRACIJELA: “Gazeta”, izvolite. U redu, hvala. (prekida vezu) Iz portirnice. Penje se policija.

DANGUBIĆ: Zašto?

GRACIJELA: Zbog lažnog prijavljivanja Marka Kralja. Kako vašeg, tako i Jovanine mame.

DANGUBIĆ: Nju ste vi potplatili!

GRACIJELA: Ja ne znam o čemu pričate. S njom je razgovarao Gotovanović, predstavio se kao vi, a ček je bio vaš. I dobila ga je poštom.

Dangubić shvata da je izgubljen, otvara prozor i kreće da se provlači.

GRACIJELA: Kuda? Demonstranti će vas pojesti za večeru. U ostalom, (deklamuje) kad policija pokuca, pravi gospodin ne bježi kroz prozor, već izlazi kuda dolikuje i dostojanstveno se predaje.

Dangubić nastoji da prikupi dostojanstvo. Izlazi. Gracijela ponovo telefonira.

GRACIJELA: Anita, draga, dobar dan... Da... Što kažete, intervju? ... Opa, i što kaže?

Sluša, smije se. Dok sluša i povremeno govori “aha” i “da”, uzima svoje stvari i napušta “Gazetu”.

Scena 17

Markov stan. Marko i Niko ispred kompjutera. Na stolu ispred njih Mišelini kolači.

NIKO: Uau. Ispade da ni sa čim nije imala veze, ništa nije znala, a sve ona raskrinkala.

MARKO: Još malo bi i mene uspjela da ubijedi da se ništa od ovoga nije desilo.

NIKO: I tako si, i zvanično, od danas postao bajata vijest. Još da dobijete tu kolektivnu tužbu...

MARKO: I da se zatvori istraga tužilaštva protiv mene, pa istraga ljekarske komore, pa da mi vrate licencu i da neko opet poželi da mu ja pregledam dijete. Da se ponovo vratim makar na nulu.

NIKO: Koliko to može da traje?

MARKO: Može tri mjeseca, može godinu.

Ne znajući što da kaže, Niko uzima kolač.

NIKO: Ali nam se zato desilo “ovo”.

Marko uzima kolač, jede, smiješi se.

NIKO: Potrošio sam ti dvaes’ eura s kartice.

MARKO: Što?

NIKO: Da kupim domen na interentu.

MARKO: Za?

NIKO: Studentski portal. Potpisao sam privatno-javno partnerstvo sa fakultetom. Ja sam osnivač i vlasnik, studenti novinarstva su urednici, studenti iz raznih oblasti obrađuju priče iz tih svojih oblasti, a profesori i dekan su nam nadzorni organi. Ima da budemo toliko pošteni i profesionalni, da niko neće htjeti da nas čita!

MARKO: Ostavio si me bez teksta.

Ulazi Mišel, nosi ukrasnu kesu.

MARKO: Zamisli, Niko je osnovao internet portal!

MIŠEL: Eto, možda ga konačno i uhapse.

MARKO: Da počinemo koji dan.

MIŠEL: Imam i ja vijest! Zvao me Burić iz “Biber-so”. Izvinjava se, moli me da počnemo ispočetka.

MARKO: Strava! I kad smo već kod toga...

Marko iznosi kutiju sa profesionalnim mikserom. Mišel je presrećna.

MIŠEL: Jesi li normalan? Odakle ti?

MARKO: Polovni je, ali savršeno radi, još uvijek u garanciji. Ljubo poznaje lika koji zatvara...

Ne stiže da završi rečenicu, jer ga Mišel grli i ljubi.

MIŠEL: Hvala, hvala, hvala!

NIKO: Ajoj, što ste slatki.

MIŠEL: Imam i ja nešto za tebe.

Mišel mu pruža kesu iz koje Marko vadi čisti, opeglani bijeli mantil.

MIŠEL: Novi početak, novi mantil. Dala sam da ti izvezu ime na džepu. Sad kad se sve razjasnilo, računam da će ti trebati ovih dana.

Ne znajući što da kaže, Marko se smiješi i ljubi je.

MARKO: Hvala.

MIŠEL: Što čekaš? Obuci ga, da vidimo kako ti stoji.

Marko ga oblači, mantil mu je savršen. Mišel je presrećna. Niko gleda, žao mu je, ali ništa ne kaže. Zvoni Nikov telefon.

NIKO: (preko telefona) Profesore Gotovanoviću... Spreman! (čita sa laptopa) Konferencija za štampu u Ministarstvu poljoprivrede. Slušajte ovo: “Ministarstvo će se ovom prilikom izjasniti o štrajku poljoprivrednika koji su ogorčeni zbog EU regulative koja im zabranjuje prodaju ravnih krastavaca. Prema pravilima EU, da bi krastavac mogao da se proda na evropskom tržištu, mora imati skretanje od jedan centimentar na svakih dvadeset centimetara dužine”.

MIŠEL: Stvarno misliš da treba da prihvatim ono za kuvar?

MARKO: Naravno. Nisi luda.

MIŠEL: Treba da se nađemo za pola sata.

MARKO: Pa što čekaš? Zakasnićeš.

MIŠEL: Je l’ dobro izgledam?

MARKO: Uh.

Smiješi se, ljubi je.

MIŠEL: Ti?

MARKO: Meni za pola sata počinje smjena.

MIŠEL: Dobro, to je još samo malo. Je l’ tako?

MARKO: Aha.

Mišel ga ljubi, odlazi.

MIŠEL: (u odlasku) Ćao Niko!

Niko joj maše.

NIKO: (preko telefona) Žena Ministra saobraćaja ponovo u akciji: osvojila prvo mjesto u takmičenju paraglajdera.

Marko skida novi mantil i ostavlja ga preko stolice u trpezariji.

NIKO: (preko telefona) Nacionalni teatar najavljuje novu premijeru...

Marko oblači majicu kafića “Klark Kent”, maše Niku i odlazi.

NIKO: (preko telefona) Podignuta optužnica protiv Ratka Dangubića... Da... Opa, evo ga. Gracijela Ilić izabrana na mjesto predsjednice etičke komisije “Udruženja novinara”... Da, ima i fono... Čekajte da pustim...

Pušta fono izjavu preko kompjutera.

GRACIJELA (OFF): Važna lekcija koju naši mediji treba da nauče je da sloboda štampe ne podrazumijeva slobodu da objavljujemo što god hoćemo, o kome hoćemo, bez ikakvih posljedica.

Sloboda štampe je sloboda publike da dobije pravovremenu, tačnu i nepristrasnu informaciju. To je suština novinarske etike i najvažnije načelo koje moramo uvijek imati na umu ako želimo da ovaj poziv učinimo plemenitim, kakav bi i trebalo da bude.

Dok Gracijela govori, svjetlo se spušta, i ostaje osvijetljen jedino Markov bijeli mantil ostavljen na stolici.

Kraj.