Biua jednom Maja u Pauizu

E pa sve ovo što sam do sad ispričala nema nikakve veze sa mojom današnjom pričom osim što mi je, zađavola, taj šašavi pjesmuljak bio u glavi dok sam čekala red u Luvru da vidim najpoznatije umjetničko djelo na svijetu.

Ta se ekskurzija dogodila na zahtjev naše osmogodišnje kćerke koja od kad zna za sebe, zna i što hoće, i što neće, pa tako od svoje četvrte godine, recimo, zna da hoće da trenira karate i svira flautu – i tu suludu kombinaciju trenutno i sprovodi. Ja sam Luvr izbjegavala, što zbog nenormalnih redova koji se donekle mogu izbjeći kupovinom muzejske propusnice ili karte unaprijed (svejedno se mora stajati u velikom redu za bezbjedonosnu kontrolu), a što zato što se prema svemu što je “obavezno”, u meni budi Crmničanka koja “e baš za inat neće” to što svi kažu da se mora. A Mona Liza se, jelte, mora vidjeti uživo, jer fotografije i reprodukcije ne mogu da dočaraju taj njen enigmatični osmijeh koji se mijenja u zavisnosti od ugla posmatranja.

Mi smo kupili karte unaprijed i u zakazano vrijeme se pojavili na ulazu. “Odčekali” smo u redu za kontrolu, ušli u enormni muzej, da bi se ispostavilo da nas put ka slikarskim radovima vodi pravo u drugi ogromni red za Mona Lizu. Ako postoji drugi pristup, mi ga nismo umjeli naći, a pošto je Mona Liza svakako bila primarni razlog dolaska kako za nas, tako i za hiljade drugih ljudi, mi smo se naravno tom redu priključili. Sproveli su nas tako oko stepeništa, uz stepenište, jedan sprat, drugi i stalno nas požurivali, kao da možemo preletjeti sve one ljude ispred nas. U redu smo čekali u jednoj sali, pa drugoj, i ja sam sebe motivisala razmišljanjem kako, vidiš, ima nade za ljudski rod, jer u moru površnosti hiljade i hiljade ljudi svakodnevno čekaju da uđu u muzej i vide umjetničko djelo.

Nekih pola sata kasnije, ušli smo u salu u kojoj se trenutno nalazi slika, jer je njena uobičajena lokacija u fazi renoviranja. U toj sali dominiraju enormni prizori krunidbe i drugih okolnosti iz života Marije de Medići (naravno da je pravilno Ć, a ne Č!), pa ipak, njihova veličina ne uspijeva da umanji dominaciju Leonardove slike koja, iako mala, stoji sama u stalku od neprobojnog stakla ispred jednog od zidova i centar je pažnje svih prisutnih.

Već odatle se čuje vika stražara, ali mi smo prezauzeti virenjem u pravcu Mona Lize, makar koliko možemo kroz one redove ljudi koji su posloženi između konopaca, poput onih kada se čeka red na aerodromima. Ima neke magije u njoj i tako sa daljine, ili je možda po srijedi samo autosugestija, jer smo svjesni da prilazimo nečemu tako posebnom i važnom. Problem je što smo brzo uvidjeli da će nam ta magija biti uskraćena, jer stražari ne omogućavaju pristup jednoj po jednoj osobi, već turama od pedesetak ljudi.

Tako da je zaključak ovakav:

Nas koji se bavimo kulturom stalno boli to što na programima nema dovoljno ljudi, pa vodimo rat sa zabavnijim i pitkijim sadržajima da privučemo što brojniju publiku. Kad nam to uspije, hvalimo se brojkama, jer se nažalost ne podrazumijevaju i ja uvijek govorim kako je dobro da ljudi dođu, pa makar iz najpogrešnijih razloga, jer će im nešto uvijek ostati. Za Mona Lizu ne mislim tako. Njoj zaista ne treba truda da bi privukla posjetioce, ali ako je ona njima samo još jedna atrakcija za još jedan post na Instagramu, žao mi je nje, žao mi je Leonarda, a najžalije mi je one kojima je, zbog ovih prvih, uskraćeno pravo na čudo po koje su došli. Umjetničko djelo zahtijeva kontemplaciju, pa makar trajala samo jedan mizerni minut, a iskustvo u radu u kulturi mi kaže da bi je s više zdravog čuđenja i divljenja posmatrala ona dva nesrećnika iz predstave, nego što je to učinio bilo ko toga dana, pa čak i mi koji smo pokušali.