O pobjedama nad samom sobom
Danas se osjećam kao pobjednik. Malo zbog toga što nas je u Strazburu dočekalo sunce i 9 stepeni nakon tri mjeseca minusa i snijega; malo zato što, uprkos sjajnom gostoprimstvu i moje i Ivanove porodice, nema ničeg ljepšeg od svog kreveta, svog kupatila, svojih stvari. Ali najviše se osjećam kao pobjednik zato što sam, nakon godina "dumanja" (pozajmljujem jedan od majkinih omiljenih izraza), riješila jedini preostali problematični blok u romanu koji pišem.
Ne znam kako bih vam opisala frustraciju stotina završenih stranica u kojima ne štima njih pedeset. Sve vam jasno pred očima i sve ste napisali: ono što želite da kažete, ono što treba da se dogodi, gdje priča treba da vas povede dalje. Sve je napisano, pa ipak, priča ne funkcioniše. Sve je dobro prije i poslije, ali to mjesto toliko škripi, da se preispitujete je li problem samo u njemu, ili je možda sve što ste napisali zapravo loše. Hiljadu puta se vraćate na to mjesto, hiljadu puta ga počinjete iz početka, hiljadu puta nije ono što ste željeli. A ne umijete da objasnite sebi što biste ispravili, da definišete što ne štima, samo znate da to nije to. Pedeset stranica sam toliko puta napisala, da kad bi ih sabrala, dobila bih knjigu od hiljadu strana, i zato mi je najgore bilo kad bi me neko pitao "kad će više taj roman?". Kako da odgovorim "ne znam, jer sam se strašno zapetljala i ne umijem ni naprijed, ni nazad"?!
Na kraju sam prije dva mjeseca samoj sebi postavila ultimatum i riješila da se vratim na početak. Prije svega, da odbacim frustraciju u korist pozitivne kreativne energije. Da budem otvorena za mogućnost da sve promijenim, ako treba. Išla sam poglavlje po poglavlje, rečenicu po rečenicu, tragala sam za nijansama i radila, radila, radila. Podsjetila sam sebe da prvi put pišem pod pritiskom nekog roka, jer moram završiti prije nego što na svijet dođe moja djevojčica. Vodila me je upornost i ogromna želja da pobijedim samu sebe, svog najopasnijeg neprijatelja.
Zato vam ne mogu dočarati osjećaj kada sam sinoć konačno napisala poslednju rečenicu tog mučnog dijela, koji se sada pretvorio u najljepši u čitavoj knjizi! Legla sam kao najumornija osoba na svijetu, a jutros osvanula osjećajući se kao da sam taj svijet osvojila. Ja, na vrhu mog malog privatnog Everesta, većeg od bilo koje planine koju je priroda mogla da osmisli! Nijesam ni bila svjesna koliko mi je taj osjećaj nedostajao, još od dana kada sam, nekada davno, napisala posljednju tačku "Dječaka iz vode".
I zato, kad napišem posljednju tačku ovoga rada, planiram da organizujem proslavu. Možda samo u porodici, možda sa još nekim, ali svakako proslavu. Možda ću i pehar samoj sebi da poklonim. Onaj mali, iz suvernice, što košta desetak eura, da me podsjeća zašto uspjeh i oklijevanja ne idu zajedno.
Tags:
Blog
4 comments
Bravooooo!!! Ako bude lijep kao onaj dio koji sam imala prilike da procitam, ne sumnjam da ce knjiga biti pun pogodak!!! I proslava obaaaavezno! :)
ReplyDeleteAna
Bravo!!! Jedva čekam!
ReplyDeleteAndrijana
Mogu da zamislim kakav je osjecaj!Danas sam pobijedila drugaricu u jambu,xm,popjeda je pobjeda,velika,mala,trenutna...a pobijedile smo dosadu obije.Sinoc sam pobijedila muza u nadmudrivanju..(jedna od omiljenih ),Sa hranom se borim svaki dan,mrtva trka..samo nikako da p0bijedim jedan osjecaj..Tebi zelim da pobijedis ,,Djecaka".Poz.
ReplyDeleteIstina je da smo sami sebi najžešći neprijatelj. Predobro se poznajemo i jednostavno se ne uspijevamo obmanuti. Bar ne istinski i dovoljno uvjerljivo da bi funkcioniralo. Zato je svaka bitka na tom polju samosavladavanja najteža, svako poraz jako bolan, ali i svaka pobjeda posebno dragocjena i važna. Ponekad smo ipak prestrogi prema sebi, možda kriteriji i ne moraju biti tako visoki...
ReplyDeleteAli za one, koji kao ja, ne znaju i zapravo ne žele prihvatiti polovična rješenja, nema veće satisfakcije od trijamfa nad sopstvenim slabostima.
Uživajte u tom dobrom osjećaju uspjeha i nagradite se (zašto ne i peharom).
Neka taj pozitivan impuls bude bar dvostruko jači i trajniji od onog negativnog iz perioda traganja za idealnim rješenjem problematičnog dijela romana u nastajanju.
Pozdrav!
Lejla
Note: Only a member of this blog may post a comment.