Vršnjačko nasilje
Kroz moj sinoćnji tekst, komentatorke (u ovom slučaju komentatorke, jer su reagovale majke) su se dohvatile teme koja je moja najveća fobija, a to je vršnjačko nasilje. Fobija ne bi bila fobija po definiciji, a da nije pretjerana i neracionalna, ali vjerujte da se meni dešava da noću ne spavam pri pomisli da bi mojoj djeci moglo da se dogodi da se druga djeca u školi okome na njih.
Ja sam to, baš kao i jedna komentatorka, u nekoj blažoj formi osjetila na svojoj koži. Nikad me djeca nijesu tukla, ali me jesu vrijeđala, posebno u Italiji. Govorili su mi da sam ružna i da sam Ciganka (za njih je Jugoslovenka bilo isto što i Ciganka, a to nijesu govorili u duhu multietničkog sklada i tolerancije, nego kao uvredu). Čak su mi toliko govorili da sam ružna, da poslije nikome nijesam vjerovala kad su počeli da mi govore suprotno. Nijesam se usuđivala da se potučem, a oni su to naravno zloupotrebljavali. Kasnije, kad jesam skupila petlju da se potučem, niko me više nije dirao, ali je šteta bila napravljena. I dugo, dugo mi je trebalo da povratim izgubljeno samopouzdanje. Vjerujte da i dan danas ono ponekad izostane.
Prije dva dana sam na televiziji gledala emisiju o slučajevima nasilja u američkim školama. Dešavalo se da se toliko okome na neko jadno dijete, da je to dijete na kraju izvršilo samoubistvo. Uvijek se sjetim kako je moja majka govorila da djeca znaju da budu strašno okrutna i ja sam se u to i te kako uvjerila. I onda sam u stalnoj dilemi kako da vaspitavam svoju djecu. Kad god me Filip pogleda onim očima punim povjerenja i ljubavi, ja pomislim "samo da ne bude takav u školi, poješće ga!" Kad siđemo na igalište i on sav nasmijan priđe nekom djetetu, a to dijete se namršti i kaže "ne možeš sa mnom da se igraš", meni srce pukne. Naravno, ja prećutim, a Filip ga ne razumije, pa nikakva šteta nije učinjena, ali to neće zauvijek trajati. Doći će vrijeme kad će takve stvari razumijeti, i ja ga moram obučiti kako da ga to ne pogađa.
Zato imam puno razumijevanje prema onome što kaže Andrijana u svom komentaru i ona mi ni najmanje ne zvuči kao monstrum, već je potpuno u pravu! Djeca testiraju granice i, ako su im neke stvari dozvoljene, uvijek će gurati dalje. Ako im dozvoljavaju roditelji, ja sigurno neću! Pri tom, Ivan i ja još od prve trudnoće imamo dogovor da će naša djeca učiti borilačke vještine već od četvrte godine. Apsolutno planiram da ih naučim da nikad ne smiju nikoga prvi da diraju, ali isto tako ću da ih učim da, ako ih neko udari, oni uzvrate duplo jače. Ako dođu iz škole i požale mi se da ih je neko vrijeđao, sigurno im neću govoriti da ignorišu, jer ta metoda kod mene nikad nije upalila.
Jedina dilema mi je što da radim u međuvremenu, kad su premali da bi shvatili takve stvari. Nije igralište toliki problem, jer smo mi uvijek tu da spriječimo bilo kakvu štetu. Ivan se već na igralištu svađa, jedno je dijete prošle nedjelje skinuo s tobogana i potjerao. Ali za razliku od mene, kad je došla majka djeteta da se pobuni, Ivan je i te kako znao da je "pospremi" na francuskom, i to tako da se na kraju ona izvinjavala i vikala na svoje dijete. Ja ne znam ništa od toga, ali znam da je dovoljno je poslušati Elenin savjet: biti na dohvatu ruke i naučiti kako se na francuskom kaže "hej, nema guranja, lijepo se igraj".
Mene više brine septembar, kada će Filip krenuti u vrtić i kad ja ne znam da li učiteljica zaista provodi dan sa djecom, ili pije kafu sa koleginicama dok se djeca igraju sama.
Ponavljam, znam da pretjerujem i vjerujte da se jako borim da Filipu ulijem što veće samopouzdanje, a da sakrijem i ne prenesem na njega sopstvenu anksioznost. Naravno da djecu neću držati pod staklenim zvonom, ali neću pred njima ni praviti famu od problema, da ne bih postigla kontra-efekat da se prestrave od druge djece, ili da ona posegnu za preventivnim bulizmom. Ali ako mislim da ikad više odspavam jednu mirnu noć, moram da ih naučim da se brane i da molim boga da to bude dovoljno.
A ako sve to propadne, onda mi ne preostaje ništa do da se ponašam kao moja pokojna prababa Olga, koja je, čim bi me neko dirao (a to je radila i sa majkom i tetkom kad su bile male), išla po kućama da se svađa. Ogi je stvarno bila šampion po mnogo čemu i žao mi je što nije bila sa nama tokom onih prvih godina u Italiji. Vjerujte da joj ni jedna jedina riječ italijanskog ne bi trebala da pospremi mame i tate malih monstruma!
Tags:
Blog
 su se dohvatile teme koja je moja najveća fobija...){kind=link}
2 comments
Ciao draga Ksenija. Tvoji strahovi su sasvim normalni za jednog roditelja. Sa obzirom da si gradjanin Evrope smatram da nema potrebe da se bojis da li su vasptaci ispijaci kafa i pusaci. Ulaz svakog roditelja u jednu takvu instituciju je slobodan i dobro dodje i za vaspitaca i za adaptaciju djeteta. Svaki pocetak je tezak i gledaj da sto manje bude traumatican za tvoje dijete.U pocetku neka ide na par sati i neka ne stekne utisak da je ostavljen, ma da ce roditelj uvijek u odredjeno vrijeme doci za njega.Pricaj puno sa njim i pripremi ga za njegovo novo iskustvo i sto se tice vrtica i sto se tice vase prinove. Promjena u ponasanju ce biti puno,sto je sasvim normalno.
ReplyDeleteDraga moja,
ReplyDeleteodmah da te pripremim: najčešće je vrtić vrlo traumatičan, i za djecu i za roditelje. Ali, kao sve u životu, i to prođe...Treba samo izdržati i biti istrajan! Ako ti je za utjehu, od septembra neće baš biti vrijeme za igranje napolju pa su samim tim djeca u učionicama, pod možda boljim nadzorom vaspitača. To naravno neće sigurno spriječiti nekog dječaka ili djevojčicu (nekad su one gore) da udare Filipa, slučajno ili namjerno....To se dešava i dešavaće se više puta. Desilo se i mom Dariju.....Kad je došao kući i kad sam vidjela modricu, pitala sam ga odakle mu. rekao mi je da ga je drugar udario....Naravno, rekla sam mu da ako ga opet udari, da on uzvrati....
Ipak, dešava se u tom uzrastu da se oni i slučajno udare....Još uvijek njihovi pokreti i zamasi nisu dovoljno kontrolisani tako da iz tog perioda teško nešto tako može ostaviti traume. Veće traume se stvaraju od školskog uzrasta a do tada ćete Filipa naučiti šta i kako. Nemoj sad da lupaš previše glavu, nema potrebe. Samo prati šta se i kako dešava i lagano mu daj smjernice tj. mijenjaj mu pravac.
A Sanja je u pravu - sad će prinova i tu će se stvari promijeniti. Pričajte već sa njim, kupite mu i lutku, što da ne, i pričajte da je to njegova nova beba. Dario je imao jednu takvu od sestrice mu i ja sam mu stalno govorila kako ćemo imati jednu takvu, da je mazimo, presvlačimo, šetamo....I stalno sam mu govorila da će to biti samo njegova beba tj. brat.
Ljubim te puno i ne strepi puno sad.....
Andrijana
Note: Only a member of this blog may post a comment.