Deda
Odavno ne pišem blog, progutalo me je pisanje romana. Ako ćemo da budemo iskreni, progutalo me je puno toga u posljednje vrijeme. Čini mi se da, u podjeli života na ovakve i onakve faze, postoje i one koje se odnose na vrstu vijesti koje dobijamo. Ima faza kada se baš ništa zanimljivo dešava, pa faza lijepih vijesti, pa faza čudnih vijesti, poput prošlogodišnje, kada mi se činilo da je svaka cura koju poznajem trudna. I, naravno, faza loših vijesti, koja je trenutno u toku. Jedna drugarica od dvadeset pet godina je oboljela od leukemije, drugoj je obolio suprug; onda je prošle sedmice draga porodična prijateljica skočila s balkona i ne pamtim kad me je nešto toliko potreslo. Istog dana je žena jednog prijatelja izgubila bebu u kasnoj trudnoći. A onda je, za kraj, umro moj deda.
Naravno, kada nabrojim sve što se desilo ovim mladim ljudima, pa onda kažem da je umro deda od osamdeset četiri godine, dedina smrt ne zvuči strašno. Dobro je dok umiremo po redu, bilo je njegovo vrijeme, bio je bolestan, tako je moralo. Sve ja to znam i mislim. Ali, ipak, on je bio moj deda i njegov odlazak me boli.
Nijesam bila na sahrani i čini mi se da to možda i nije tako loše. Ima nečega izvještačenog u sahranama, u tom propratnom ritualu: ko će gdje da stoji, ko će da nosi cvijeće, pa ono preslaganje cvijeća oko kovčega, pa govori. Mrzim da me bilo ko vidi dok plačem, jer smatram plač najintimnijom stvari na svijetu, koja treba da se odvija u samoći, ili samo pred najbližima. I, što je najvažnije, mrzim da moj poslednji kontakt sa dedom bude sanduk koji se spušta u zemlju, i da odlazim kući s onim užasnim osjećajem da sam ga ostavila tamo, samog, zatrpanog.
Prije dva mjeseca smo Filip, Ivan i ja pošli u Crnu Goru. Deda je bio tu i bio je dobro. Ne mogu da opišem njegovo oduševljenje Filipom! Sjedjeli bi njih dvojica jedan preko puta drugog, jedan u prvoj, drugi u poslednjoj godini života, gledali se i smiješili. Svi su bili ljubomorni što Filip od svih ukućana bira baš dedu, ali nije odvajao pogled od njega. Ne pamtim dedu toliko nasmijanog. Mahnuo bi Filipu, a Filip bi na to reagovao nekom dubokoumnom izjavom poput "agh", ili "da-da" i deda bi bio srećan. Potpuno srećan. I to je poslednja uspomena koja vrijedi više od bilo kakvog zvaničnog ispraćaja.
Jedini problem je to što je, kako bi rekla Rahel u "Bogu malih stvari", ostala rupa u svijetu u obliku mog dede. Kad gledam oko sebe, čini mi se da nešto nedostaje i da to nešto ima njegov oblik. Zamislim ga kako sjedi u njegovoj fotelji, čita novine, mršti se na vijesti koje mu se ne sviđaju i dođe mi da ga nešto priupitam. Samo što znam da ću, umjesto odgovora, dobiti tišinu. Ne znam ima li Raja, ima li reinkarnacije, ili je smrt zaista samo jedno vječito ništa, ali znam da za nas koji ostajemo tu ima puno, puno tišine i neodgovorenih pitanja. Kajanja zbog rečenog i nedorečenog, učinjenog i neučinjenog. Iluzije da nikad nećemo sebi dopustiti da prestanemo da mislimo na onoga koga više nema. Imam jednu dedinu sliku kad je bio beba, u nekakvom bijelom odijelcu kakvo se nosilo davne 1927, pa pomislim kako je i on nekad davno bio nečiji Filip. Kako je učio da hoda, plakao kad padne, bio sladak kad se nasmije. Kako je surova ljudska sudbina i taj strašni osjećaj nemoći za to što je smrt jedini izvjesni, surovi ishod za sve nas! I kako je strašna ta duboka starost i bolest, ta činjenica da, kada umreš star, nema razloga za velikim tugovanjem. Ja sam tužna, mnogo. Star ili ne, bio je moj deda, MOJ, i u tome je, kao i mnogo čemu u životu, bio sjajan.
Tags:
Blog
7 comments
Kad je nama umrla baba, svi su govorili "sto ces, bila je stara, tako je moralo...", a meni je to najveca glupost koju neko moze da ti kaze. Jeste bila stara, ali to ni malo ne umanjuje bol i prazninu koja ostane, niti na bilo koji nacin pomogne da to bolje prihvatis. Moj otac kaze, kad ostanes bez babe i djeda, na neki nacin si siroce, i to je tacno, jer niko ne moze da pruzi tu posebnu vrstu ljubavi,i niko to ne moze da ti nadomjesti. Potpuno razumijem kako ti je, ali prava je sreca sto si toliko dugo mogla da uzivas u njegovom drustvu, i sto ces citavog zivota imati samo najljepse uspomene! Jer ljudi na neki nacin zive, dok god su zivi oni koji ih vole, i dok god ih se sjecamo...
ReplyDeleteNe znam sto bih ti rekla vise, osim da jedva cekam da dodjeteeeee!
Ana
Primi moje saucesce, zao mi je.
ReplyDeleteNikad nije vrijeme za umiranje onih koje volimo, ma koliko godina imali i mi i oni, i ma koliko se pripremali za nečiju smrt, ona uvijek iznenadi...
ReplyDeleteU pravu si za plakanje, ja čak uopšte ne mogu da zaplačem dok se ne osamim, napune se oči suzama , al' ne mrdaju iz oka dok god ima nekog pored mene...
zato kad ostanem sama provale iz mene Nijagarini vodopadi...
Milica
Primi moje ikreno saucesce, napisala si Dedi divan tekst, ja vjerujem da on zna sto osjecas.....
ReplyDeleteLena
Tek sad procitah ovaj divan tekst koji si
ReplyDeletenapisala. Sta da ti kazem osim potpuno daijelim
osjecaj sa tobom i....tako si me rasplakala.
MIRA B.
*Bio je moj,,,* to je cinjenica koja u stvari cini da sve bude jos bolnije.Jer na svijetu svakodnevno umire na hiljade ljudi, ali ,ma kojiko se sosjecali sa tudjim bolom, ti ljudi nijesu neko nas i to nekako prodje pored nas. Kao sto rece ona zena u Lazarevicevoj pripovjeci *Sve ce to narod pozlatiti* ...Mi smo svi Bogu hvala zivi i zdravi....
ReplyDeleteA onda umre neko blizu, neko ko je dio nas i naseg zivota,neko koga smo,mozda, precesto uzimali *zdravo za gotovo* prosto misleci da ce uvjek biti tu.A *prolaze ko i do sad ljudi* a njega vise nema.
Tako sam se ja osjecala kad mi je 2001.poslije skoro godinu dana teške bolesti, umro otac. Ja sam tada bila pri kraju studija( sledeće godine sam diplomirala) . Teško nam je bilo, ali život nas je vodio dalje. Još uvjek se nijesmo do kraja navikli na to da ga nema. Naročito mi je teško kad odem na groblje. Tek onda postajem svjesna, da tu , ispod tog hladnog kamena, leži moj tata. Kažu, da kad neko nestane, oni koji ostaju vremenom naviknu da žive bez njega i pomire se sa tim da on više nije tu. Kažu, vrijeme učini svoje i bude lakše. Lažu! Jer meni nije lakše. Naprotiv svakim danom je sve teže.Samo sto se naviknemo da zivimo sa bolom kao ,uostalom i sa svim ostalim sto zivot nosi.
A tu su i djeca,nasa jedina prava radost, koja cine da nas zivot bude obojan veselim bojama i da se smijemo cak i onda kada za to i nemamo neki poseban razlog.
Mozda sam malo preopsirna u ovom komentaru( mogla sam bez ovog mozda, jer je cinjenica da jesam)ali tuga koju sam osjetila dok sam citala tekst, kao i doza bijesa na njegovom kraju(MOJ velikim slovima)podstakla me da se raspisem.
Prestacu ovdje, a mogla bih ja jos...
POZDRAV,
mogla bih i ja da nastavim ... da me nisi rasplakala ...
ReplyDeleteSve mi je tako freško. Ma uvijek će i biti.Tuga se vremenom samo pomjeri na granicu da možemo da funkcionišemo normalno. Uvijek će biti dio nas. Baš kao i baba i đed!
Pozdrav,
B.
Note: Only a member of this blog may post a comment.