Usamljenost na zapadnjački način
Već dvadeset godina živim na Zapadu. Prvo u Milanu, pa Americi, pa opet Milanu, Madridu, Rimu, Strazburu. Mogla bih da kažem da sam već dvadeset godina manje ili više usamljena, u zavisnosti od lokacije. Smatram sebe vrlo društvenom osobom, ali Balkanci imaju poseban način druženja koji nije baš "zapadnjački", pa ukoliko ne nađu druge Balkance za druženje u inostranstvu, Zapad im padne veoma teško.
Moj suprug je u Strazburu skoro tri godine, ja godinu i po, i zapanjujuće mi je koliko malo prijatelja imamo. Mnogi kažu da je to alzaški način života (poznati su po vrlo zatvorenom mentalitetu), što mogu i da razumijem, ali ne shvatam zašto se stranci prilagođavaju tom načinu umjesto da se drže zajedno. Sve diplomatske porodice koje poznajemo žive kao i mi, između kuće, posla i porodičnih izlazaka, a druženja se čuvaju za posebne prilike. Nama su potrebni prijatelji, ali nijesmo ni od onih koji će trčati za drugima, a primijetili smo da ukoliko mi ne zovemo ljude, oni će se sjetiti jednom u tri mjeseca.
Ali ja sam i odabrala da živim na Zapadu upravo zbog ovoga. Treba mi pauza od balkanskog načina. Treba mi privatnost, treba mi da ne dijelim svoju porodicu ni sa kim, treba mi slobodno vrijeme sa samom sobom. Kad god smo u Crnoj Gori, samo trčimo od rođaka do rođaka, od prijatelja do prijatelja, neko se stalno ljuti na nas zato što se nijesmo vidjeli jednom ili svaki dan, Ivan i ja se jedva gledamo i stalno smo pod pritiskom, pa samim tim i nervozni. Neki kažu da je to zato što dođemo na samo nekoliko dana, ali ja znam da nije istina. Kad sam god živjela u Podgorici, bilo je tako. Zato kažem da mi je Strazbur donio vrlo željenu tišinu. Adaptirali smo se na situaciju, povukli u naš mali trio i uživamo.
Ja sam bar naučila da volim ovaj način života, dok ga Ivan voli, ali mu i nedostaju prijatelji iz Crne Gore. Ja sam navikla da živim bez svih, on nije.
Međutim, ovog ponedjeljka sam došla u situaciju da toliko zamrzim ljude ovdje, da sam sebi dopustila čitav jedan dan predrasuda i beskompromisnog bijesa. Poslije sam to predimenzionirala tako da se ljutim na pojedinačne incidente umjesto na opštu populaciju, ali sam još uvijek ljuta.
Povela sam u šetnju svog sina od osam mjeseci i riješila da odmorim na Place Gayot. Za one koji ne znaju Strazbur, to je preslatki trg prepun kafića i restorana, moje omiljeno mjesto u gradu. Uglavnom, sjela sam za sto i naručila hladni čaj, konobar je - kao i obično - bio pretjerano ljubazan (ovdje su konobari do te mjere ljubazni, da je ljubaznost očigledno lažna), a za stolom pored je sjedjela grupa od četiri prijatelja, dvije djevojke i dva momka. Filip je veoma društvena beba, svima se smiješi, guče i slaže face kako bi privukao pažnju. Prosto obožava interakciju. Tog dana je primijetio četvoro za drugim stolom i počeo da ih doziva. Smiješio im se, vidjeli su ga, ali su odabrali da ga ignorišu. Onda je pokušao da im guče, ali ništa. Bebac se toliko trudio da privuče njihovu pažnju, i to je pokušavao cijelih deset minuta, ali oni nijesu htjeli da mu ponude jedan jedini osmijeh!
Znam da nije njihova obaveza da obraćaju pažnju na moje dijete, ali zar to nije osnovno vaspitanje? Bi li bilo toliko strašno da su mu posvetili samo jednu sekundu? Samo osmijeh, ništa više! Toliko mi je bilo krivo zbog Filipa, zbog tog zbunjenog izraza lica kad god nije postizao nikakav efekat, da sam se pokupila i pošla, i sva sreća što je moj francuski dovoljno loš da nijesam bila u stanju da im svašta kažem. Da se to desilo u Italiji, ili Španiji, imali bi šta da čuju! Doduše, to se nikad ne bi desilo u Italiji ili Španiji...
Nakon pet minuta, guram kolica ulicom i na suprotnoj strani vidim dječaka kako nosi kese iz prodavnice. Ispada mu 20 eura, on to ne primjećuje, a "dama" koja hoda iza njega ih uzima i odlazi. Pomislila sam kako bi jedan pubertetlija mogao da ima problema kući ako izgubi 20 eura, pa sam sa kolicima dotrčala do njega da mu kažem šta se desilo. Prvo je mislio da mu tražim 20 eura. Onda je konačno shvatio šta mu govorim, nije ni provjerio džep da vidi gdje su mu pare, samo mi je odmahnuo rukom i otišao. Nije rekao ni "hvala", ni "doviđenja", ni ništa! Samo mi je odmahnuo kao da tjera muvu i otišao. Osjetila sam se kao kreten!
I onda se pitam: tražim li ja previše od drugih? Je li moj način života, ponašanja, druženja toliko pogrešan? Dvije decenije sam provela van svoje zemlje i odavno osjećam da više nigdje ne pripadam. Stranac sam gdje god pođem, posebno kući. Valjda mi je to bilo suđeno, jer moje ime na starom Grčkom znači "strankinja". Zadržala sam balkanski način smiješenja djeci i pomaganja ljudima koji nešto izgube, ali sam usvojila zapadnjački velegradski način da budem dovoljna samoj sebi. Planirala sam da svoje dijete naučim toj kombinaciji, ali da li bi to značilo da će biti usamljen?
I zbog ovoga ne volim moj i Ivanov posao. Smatram da djeca treba da odrastaju na jednom mjestu, sa stalnom grupom prijatelja i socijalnom stabilnošću i kontinuitetom. Ivan je to imao, ja nijesam, i svojoj djeci želim Ivanov način odrastanja. Nije dobro kad naučite da volite samoću, kao što sam ja, posebno ako je to suprotno vašoj prirodi. Ona vas uvijek ostavi pomalo prazne, koliko god da ste srećni zbog drugih stvari. A praznina nije nešto što želim za svoju djecu.
Tags:
Blog
9 comments
E, vidji, sto se tice tih 20 eura - za te bi ga zajebali i u Crnoj Gori! hahahahaha
ReplyDeleteSto se tice manjkom interakcije sa bebom - bolje je mozda i tako, nego da ga mljackaju i diraju i ostale ne-sanitarne stvari. Ja Maksija, onako plavog, slatkog nijesam mogla odbranit kad sam bila kuci - zamalo i Ciganka da ga polubi u lice. Stvarno nevjerovatno.
But!...I do get your point, though...
Tanja Cucuk...
ReplyDeleteKao da si mi procitala misli. Iste stvari i mene pogadjaju. Zato,niti si ti stranac gdje god da podjes niti treba da obracas paznju sta tvoje ime znaci na starom Grskom (gluposti), jednostavno si prirodna, osjecajna a ne hladna poput ljudi na koje si toga dana naisla. I hvala Bogu na tome. Sigurna sam da ne bi voljela da si poput njih. Jednostavno si naisla na omladinu, da si sjela npr pored dva srednjovjecna para sve bi bilo drugacije. U Njemackom je situacija ista. Hana vristi, zabavlja gdje god da podjemo al jedino joj neka starija osoba odgovori osmjehom ili nesto prokomentarise uz osmjeh. Mlade jednostavno ne interesuju bebe. Istina je da ti se nista slicno ne bi desilo ni u Spaniji ni italiji i meni se oni dopadaju, nekako su slicni temperamentom nama, ne znam. Drustveniji su svakako.
Ne volim ni pretjerano “prijateljstvo”, kod nas zastupljeno gdje svi moraju da znaju sta si varila za rucak, gdje ces popodne, uvece, sta ces sjutra .... Nedostaje mi malo tog zapadnjackog nacina zivota.
Ne mogu da vjerujem da su odoljeli Filipovom šarmu???Stvarno su kreteni!
ReplyDeleteA možda se plaše da ih ne optužiš za zlostavljanje , to je i ovdje sad moderno, hahaha?!
Valjala bi neka sredina u ponašanju ljudi odavde i zapadnjaka , ali je to očigledno nemoguće, nego iz krajnosti u krajnost!
Milica
zapamti jednom za svagda: DOK IMA MA I JEDAN MOLEKUL MENE ( A I KAD ME NE BUDE ) NIJESI SAMA!!!!
ReplyDeleteTRUDILA SAM SE SVIH VIH GODINA I NECU ODUSTATI... kad god pozelis i odakle god da krenes, znas gdje imas uvjek da se vratis!
Nina
danas sam prvi put natrcala na tvoj blog. malo sam prosetala po njemu i bilo mi je vrlo zanimljivo :)
ReplyDeletevoljela bih da mi kazes zasto je kradljivica knjiga u grupi knjiga koje ne preporucujes, buduci da se meni bas dopala :)
vesna
Vesna, kao prvo dobrodošla!
ReplyDeleteKao drugo, sad se ne mogu sjetiti šta mi se konkretno nije dopalo u knjizi jer je prošla godina, samo se sjećam da sam imala jako negativnu reakciju na tu knjigu. Valjda je to stvar ukusa :)
Draga Ksenija...
ReplyDeletetako valjda treba da se napise...hihi...
I ja sam danas slucajno naletjela na tvoj blog...inace ja sam pridoslica u CG...rodjena i 20g. zivjela u Slo...i slicno dozivljavamo stvari izgleda...i odusevljena sam tvojim blogom...
...i nasa cerka se zove Ksenija Popovic...slucajnost...
Sledeca na mojoj listi obaveznog citanja ce biti sigurno tvoja knjiga!
Postovana Ksenija,
ReplyDeletejedna prijateljica mi je preporucila tvoj (da ne persiram jer smo pribliznih godina) blog, i sinoc sam ga citala 2 sata, i evo sada uz jutarnju kafu moram da nastavim :)
Verovatno kao vecina tvojih citalaca se prepoznam u tvojim tekstovima. Svidja mi se sto si iskrena, u mnogim stvarima, osecaji, ceznja za zavicajem, teskoce i pogodnosti zivota na zapadu. Takodje mi se svijda kada si pisala koliko kosta odlazak u bioskop i onda je neko postavi komentar da su i plate sigurno visoke za obrazovane ljude. Nervira me ta iluzija da nama pare padaju sa neba! Ja sam jedna od tih obrazovanih sa "finim poslom" i plata je naravno bolja nego na nasim prostorima bivse YU, ali ljudi nikada ne uzmu u obzir poreze, racune za stanove, automobile, vrtice, i sve ostale aktivnosti. Naravno da to kosta i kod nas, ali mi imamo vecu potrebu da nadjemo sami sebi zabavu, jer nemamo toliko komsija, rodjaka i prijatelja da nam je nonstop popunjen taj drustveni zivot. Da ne ponavljam to sto si vec pisala u tvojim tekstovima.
Dosta od mene, idem da nastavim sa citanjem tvojih tekstova dok mi se beba ne probudi :) I jedva cekam sledeci vikend jer tada cu se sresti sa svojom prijateljicom koja ce mi pozajmiti da procitam tvoju knjigu. A sada da se vratim na ovaj odlican blog!!!!
Srdacan pozdrav,
Vanja
Slucajno sam nabasala na tvoj blog trazevi clanke o nostalgiji i usamljenosti u dijaspori. Koliko vidim ti si se vratila u Crnu Goru pa ce i moj komenar ovog posta zastario.
ReplyDeleteAli drago mi je bilo procitati misli nekoga ko se osjecao slicno kao i ja. Htejla sam da vidim da li ja pretjerujem, pravim neke iluzije ili je stvarno taj osjecaj samoce u inostranstvu jedno vrijeme prisutan dok se ne sretnu i upoznaju prijatelji sto ne ide lako iza 30-te. Da li si zijela u Americi i kakvi su ti utisci?
Note: Only a member of this blog may post a comment.