Svih ovih mjeseci vagam kako da u javnom diskursu ne budem dio problema u zemlji koja je na rubu građanskog rata. Iz dana u dan se ujedam za jezik i nastojim da razumijem svaku stranu, da kritikujem svako pretjerivanje svojih istomišljenika. Ali kako vrijeme odmiče, primjećujem da namjerno zanemarujem tehnike o smirivanju emocija kojima baratam iz malog prsta, jer kad bih se odrekla ovoga bijesa, izdala bih sve ono u što vjerujem.

Bilo je veče 5. septembra 2021. godine kad sam imala kratki, uljudni razgovor sa čovjekom koji je, vođen neupitnim kućnim vaspitanjem, htio da me uvaži tako što će dati sve od sebe da prikrije zadovoljstvo zbog epiloga cetinjskih dešavanja. Odavao ga je osmijeh koji mu je bježao sa jednog ugla usne, dok se on borio da ga ukroti. Teze tog poznanika o procentu pravoslavaca koji podržavaju MCP smjenjivale su se sa nizom opaski o tome kako je na cetinjskim ulicama i barikadama bilo najmanje Cetinjana. Kao već po običaju, svaki patriotski poriv, nepristajanje na pokornost i otpor još jednoj u nizu agresija izvedenih pod krinkom zaštite srpstva, smještan je u propagandnu fioku, uz napamet naučena ponavljanja o plaćenicima DPS-a, teroristima, braniocima kokaina i šverca, i ustašama. 

Često u tekstovima naglašavam svoje porijeklo, pola crmničko, pola bjelopavlićko, ali antifašističko, jer je antifašizam dio moga nasljeđa i porodična obaveza prema onima koji su poginuli na braniku ovoga krša. Uz sve to, prije deceniju i kusur sam postala dio stare cetinjske porodice, takve da kad god pomenem baš te Donjokrajce i baš te Čevljane, zauzvrat dobijem najveće uvažavanje, priče o osnivanju prvog naselja u Cetinjskom polju, dvadesetak naizust izgovorenih pasova do čudesne generacije đedova i baba koji su se borili u ratovima, koji su zatvarani u Bodganovom kraju zbog otpora okupaciji i zbog odbijanja da učestvuju u ubijanju sopstvene države. To je familija žena koje su u sred Drugog svjetskog rata u vrećama, sa ćeklićkog Čekanja, na leđima donosile ostatke tijela svoje ubijene braće, koje su horde četničkih bezumnika besomučno iskidale. To su vam i oni koji su iz škole na Čevu, iz Gimnazije ili škole „Njegoš“ obrazovali generacije i generacije, i isti oni koji su devedeset i neke skinuli tuđi barjak s naših, crnogorskih spomenika.

A ta je porodična priča tek jedna od onih kakve mogu ispričati i Bajice i Njeguši i Ceklinjani, i Očinići i Ćeklići i Bokovljani. Sve se one slivaju u priču o jednom gradu, perjanici crnogorskog ponosa, kojeg ni prošla vlast nije štedjela. Mahali su oni Cetinjem kad god je trebalo začiniti govore patriotizmom i identitetom. Kad je pak u Cetinje trebalo uložiti, izgraditi, zaposliti, nizala su se predizborna obećanja o megalomanskim umjetničkim centrima i fabrikama u kosturima starih koje još uvijek zjape prazne. Pa ipak, uprkos tome, kad god je trebalo stati na branik ove države i njenih vrijednosti, građani Prijestonice su svaku priču o ličnim i kolektivnim interesima stavljali po strani da bi stali u prve redove, nanovo i nanovo. Zato je vrhunac bezočnosti da baš njih za vazalstvo optužuju oni koji su i sami vazali.

Na Cetinju, dakle, danas živi moja porodica, žive kumovi i dragi prijatelji, od kojih su mnogi starosjedioci. I svako od njih je, bez iznimke, prethodnu subotu i nedjelju septembra 2021. godine stajao, goloruk i uzdignute glave, na cetinjskim barikadama i trgovima. Mnogi su u svoje kuće primili nepoznate ljude koji nisu imali gdje drugo da prespavaju, ili makar da se sakriju od suzavaca. Nekima su patrone tog otrova bačene u dvorišta, polomile po koji prozor. Tri dana kasnije, ne mogu normalno da dišu u svom gradu, dok im krvnici po društvenim mrežama obećavaju da će im se to ponovo desiti ako se konačno ne umire.

Nazvati i jednoga od ovih ljudi interešdžijom i ispranim mozgom, a kamoli teroristom i braniocem kokaina, zlobnije je čak i od one nesrećne floskule o porođajnim mukama demokratije. Nju posebno vole takozvani neutralni građanisti, evropejci i intelektualci koji smatraju da su sve prozreli, za razliku od budala koje gutaju suzavac boreći se i za njihovu slobodu da mudruju po društvenim mrežama. 

Mnogo je degutantnih izgovora i podmetačina izrečeno i napisano ovih dana, ne bi li se opravdao zvjerski napad na perjanicu crnogorskog slobodarstva i identiteta. Forsira se, više nego ikad, retorika o crnogorskom nacionalizmu, uz komotno zanemarivanje činjenice da zbog njega nikad nijedna majka nije ostala bez djeteta, porodica bez doma, država i nacija bez milimetra teritorije, i da je riječ o narodu koji je svoje ognjište podijelio sa onima koje su tuđi ekstremizmi učinili izbjeglicama. Stavljaju se u istu ravan branitelji svojeg, crnogorskog, i oni koji obećavaju novu Srebrenicu. Silom na sramotu, trpa se predznak „srpski“ ispred svega onoga što je Crnogorcima važno i identitetski, i istorijski, i kulturološki, pa se onda, zaboga, iščuđavamo što se u dijelu stanovništva stvorio otpor prema toj sintagmi. Forsira se i priča o terorizmu, tom strašnom činu iskazanom kroz darivanje cvijeća i vode onim istim policajcima koji će darodavce kasnije gušiti suzavcem.

Istina je ovoga puta baš lako dostupna. Politička organizacija koja djeluje pod maskom vjerske zajednice morala je da stavi Cetinje pod opsadu, da bi u taj grad helikopterom i uz pratnju dugih cijevi dopremila službu tuđe države. I ovoga su petog septembra dobili potvrdu, koja će trajati dok je vijeka, da Cetinjem neće prošetati svitnu robu svojeg nacionalističkog hira. 

Divim se svim onim ženama i muškarcima koji su zagrljeni gledali svitanje septembarskog jutra iznad Belvedera, svjesni da ka njima koračaju momci u uniformama na čijim ramenima i grudima stoji grb naše države.  Na taj se grb nije udariti ničim do pjesmom. 

S druge strane, količina ispaljenih suzavaca, šok i fleš bombi, ona beskrupulozna sila mogla je biti naređena samo od nekoga koga vodi mržnja i ko je svjestan da upravo onako počinju svi porazi. Onaj ko je podstakao i naredio onoliki izliv sile na trgu koji je simbol svih crnogorskih pobjeda uspio je samo u jednom – probudio je u svima nama iskre inata i prkosa na kojima ćemo vaspitavati svoju djecu.

Porođajne muke tridesetoavgustovske demokratije su najzad okončane. Taj se mučni čin završio 5. septembra 2021. godine, a mi smo dobili mrtvorođenče, ugušeno u suzavcu i simbolički sahranjeno na Belvederu. Nad njegovim grobom danas se sprema novi popis i preuređivanje biračkih spiskova, kako bi se obezbijedila istinska nesmjenjivost vlasti, temeljni ugovor o uspostavljanju protektorata, i najavljuje kapela na Lovćenu, dok je u planu ustupanje ključne infrastrukture ideološkoj majčici. 

Svjesni kakvu su grešku napravili, naredbodavci su pripremili reprizu – u Beranama će manje-više isti glumci odigrati novu predstavu. Željni da pokažu sopstvenoj pink-javnosti kako je na Cetinju demonstrirala tek grupa ekstremista, očekujem da će u mom omiljenom gradu na sjeveru Crne Gore upregnuti baš sve alatke kako bi dokazali ono što nijesu mogli u vjekovnoj crnogorskoj prijestonici. Da je ovo njihov atar. 

Cetinje je svoje ime odbranilo. Iz svega što znam o ovoj državi, na tuđe čizme ne pristaju ni u Pljevima, Beranama, Nikšiću, Baru ili Novome. Znaju to i novi jahači srpskog velikodržavnog mita. No, dok to ne viknemo svi u glas, crnogorsko društvo neće imati šansu za pomirenje. A ne pamtim da se ikad iko pomirio krijući glavu ispod tuđe kotule. 

 

Tekst je objavljen u sklopu redovne kolumne na Portalu Analitika

Prije nekoliko godina, sjajni profesor književnosti u Gimnaziji u Danilovgradu, Miroslav Minić, postavio je sa svojim učenicima jednu lijepu predstavu. Autorka komada je tada pohađala treći razred, a u njemu je igralo pedeset gimnazijalaca malog, meni omiljenog grada sa omiljenim ljudima. Osim što sam osjećala duboko poštovanje prema samom projektu, nešto što se usidrilo duboko u moju podsvijest je genijalni naslov koji tako precizno oslikava čitav jedan mentalitet: „O ćutanju i drugim imitacijama sreće.“

Ćutanje i imitacija sreće je nešto čemu smo učeni od malena. Na taj se način štiti porodični ugled, jer sve porodice imaju probleme i ne treba drugima davati povoda da se naslade našima. Tako se i lični integritet čuva pred zlonamjernim ljudima, kojima ne smijemo pokazati da nas je nešto pogodilo. Danas, kada se putem društvenih mreža svakodnevno izlažemo čitavom svijetu, ovaj princip djelovanja dovodimo do krajnosti u kojoj je rijetko što autentično.

Ne sporim da takav način života može biti koristan u mnogim situacijama. Problem je, međutim, što on oduvijek služi i prljavom cilju prikrivanja nasilnika. „Opet sam se udarila o kredencu u kuhinji. Strašno sam smotana i glupa.“

Često mi u posljednje vrijeme dolazi u misli ovaj naslov. Talas „me too“ pokreta ponovo je zapljusnuo Balkan i ovoga puta zahvatio slavnog beogradskog glumca u kojega su se zaljubljivale generacije žena. Sa sobom je dokotrljao uobičajeno blato neukusnih komentara u medijima i na mrežama, gdje su se istakli biseri poput „najbrži način do slave je optužiti nekoga da vas je silovao prije deset godina“ i nevjerovatnog „i ja sam glumica, nisam ružna, što mene niko nije silovao?“. Podrazumijeva se da nije izostalo ni standardno, hiljade puta ponovljeno pitanje zašto je ćutala do sada.

Prije nekoliko godina, zove mene jedan prijatelj. U glasu mu se čuju očaj i uznemirenost. Priča mi o čovjeku koji im je često dolazio u kuću, u kojega su imali povjerenje. A onda je prethodnog dana, na putu do toaleta, u hodniku sreo njihovu trinaestogodišnju kćerku. Da ne bih ulazila u morbidne detalje, reći ću da je nad njom počinio djelo seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Djevojčica je odmah ispričala roditeljima, roditelji su odmah prijavili slučaj policiji, pa bi se moglo zaključiti da je makar tada položen onaj ispit vjerodostojnosti na kojem se stalno spotiču žrtve koje kasnije progovaraju. Ova žrtva, dakle, nije ćutala, niti čekala deset godina da kaže što joj se desilo.

Protivno volji roditelja, slučaj je istog dana dospio u naše bajne, nimalo tendenciozne, uzorno profesionalne medije. U izvještavanju su, kao i uvijek, prednjačili oni koji u etar puštaju komentare bez prethodnog moderiranja, i čiji su moderatori – gle čuda – uvijek prezauzeti da bi ih pročišćavali nakon objave. Tada je krenulo iživljavanje: povraćali su komentatori po roditeljima zato što nisu bili prisutni u tom hodniku. Povraćali su junaci po ocu zato što nije uzeo pravdu u svoje ruke i ubio počinioca, a istovremeno sumnjali da je ovaj uopšte počinio djelo. Njegova je porodica plasirala komentare koji ga brane, a djevojčicu optuživala da laže. Češljale su se biografije roditelja u cilju diskreditacije njene istine. Mnoge su drugarice prestale da joj se javljaju i direktno joj rekle da više neće da se druže s njom, a neke su čak i priznale da tako postupaju po nalogu svojih roditelja. Dobijala je od vršnjaka degutantne poruke i komentare.

Zašto za ovu djevojčicu niko nikad nije iznio plišane igračke na trgove?

Zato što u našoj svijesti seksualni delikt postaje predmet bezrezervne osude samo onda kada manijak na žrtvu iskoči iz mraka u nekom tamnom sokaku. Svaka druga okolnost podložna je sumnji do posljednjeg trenutka. Da me neko pogrešno ne shvati, pozdravljam okupljanja koja su se odvila prošle sedmice i nadam se da čitava stvar neće ostati na tom malom, lijepom ritualu kojem smo svjedočili, a kamoli na besmislenim peticijama da se neko voljom naroda osudi mimo zakona – zamislite do čega bi sve dovelo uvođenje takve prakse! Krajnje je vrijeme da se povede ozbiljan razgovor o preniskim kaznama za seksualne delikte i o registru seksualnih predatora, i da se u toj inicijativi istraje sve dok se ne postignu rezultati.

Ali je isto tako krajnje vrijeme da se ovo društvo ozbiljno pozabavi načinom na koji se ophodi prema žrtvama svih vrsta nasilja. Ipak je ovo zemlja u kojoj je silovana djevojčica vraćena ocu silovatelju nakon što je odslužio svoju premalu kaznu. Ipak je ovo zemlja u kojoj mediji učestvuju u naknadnom zlostavljanju žrtve i njene porodice. Ipak je ovo zemlja u kojoj komentar jednog javnog djelatnika na društvenim mrežama – da je najveći broj brakova sklopljen i djece začeto nakon toga tobožnjeg „ne“ – dobija stotine „lajkova“, i to dobrim dijelom od strane žena.

Jednako se živo sjećam, kad sam ja bila u srednjoj školi, vršnjakinje koju su ovdje, u Crnoj nam Gori, brutalno pretukli i silovali neki momci. Oni jesu iskočili iz mraka, a ona je noć provela u jarku u koji su je bacili, u dračama. Srela sam je nekoliko mjeseci kasnije, kako šeta po malom gradu u kojem je živjela. Učinila mi se prelijepa i snažna – do trenutka kad je primijetila da se omanja grupa međusobno ćuška ramenima i čula kako neupućenoj osobi objašnjavaju: „Ovo ti je ona što su je silovali i prebili“. Tada je pognula glavu i oćutala.

Često pomislim i na nju kad se pokrenu ove teme. Na to kako je te strašne trenutke morala da proživljava nanovo i nanovo, kad god bi se usudila da izađe u javnost, iako tada nije bilo društvenih mreža i anonimnih komentatora. Pomislim na činjenicu da za tu nedužnu žrtvu, pred tim vidom nasilja naočigled svih, nije bilo drugog rješenja osim ćutanja i imitiranja sreće. I kako je tako morala da živi iz dana u dan, dok čeka da konačno svane onaj kada njena situacija više neće biti predmet interesovanja. Tek tada će moći da otpočne bolni proces zacjeljenja, ne bi li nekad uspjela da ponovo pronađe onu istinitu sreću, koja joj je tako nemilosrdno ukradena.

Ne ćute žrtve zato što misle da tako treba. Ćute zato što smo mi ovakvi.

Kad je u pitanju školovanje djece u doba pandemije, ja sam od prvog dana bila disonantni glas koji želi da ostanu kući. Bilo je tu i sebičnih razloga, jer zatvaranje škola za nas znači boravak u našem Danilovgradu, koji nam je miliji od bilo kojeg drugog, „popularnijeg“ crnogorskog grada – hoće to kad imaš kuću koju voliš najviše na svijetu, u mjestu u kojem te ljudi tretiraju kao svoju i čine da se uvijek osjetiš dobrodošlo.

Ipak, glavni razlog je opravdani strah od virusa koji je odnio previše života, i previše ljudi ostavio sa teškim posljedicama. Ja sam ga bolovala u januaru i od tada imam hronični kašalj, bolove u grudima, i zadihana sam i nakon običnog kretanja po kući – a opet, imala sam sreće u odnosu na one koji su zadobili hroničnu astmu, srčane probleme, gubitak pamćenja, koncentracije, itd. Objave u medijima nas upozoravaju da novi soj virusa nije bezazlen ni za djecu, a situacija u Crnoj Gori je odavno alarmantna.

Svjesna sam, naravno, da učenici na ovaj način gube dragocjene časove, kao i to da su se zaposleni roditelji mlađe djece našli u velikoj nevolji zbog zatvaranja vrtića i škola. Posebno je teško mališanima koji nemaju braću i sestre, a provode vrijeme sami u kući. S druge strane, ne prihvatam priču da im je akademski nanesena nenadoknadiva šteta, jer su djeca u prošlim vremenima proživljavala mnogo teže okolnosti ratova i epidemija, propuštala i po nekoliko godina, pa su uspijevala sve da postignu. Ipak se sada uči, preazi se gradivo, čuvaju se bar neke radne navike. Činjenica da je čitav svijet u identičnoj situaciji znači da naši neće na bilo koji način zaostajati za svojom generacijom izvan granica Crne Gore.

Takođe, kao neko ko budno prati školovanje svoje djece, moj je utisak da se ono efikasnije sprovodi od kuće. Ne znam kako je to u drugim školama, ali u našoj djeca imaju veći fond časova online. Kada su se vratili u škole za drugo polugođe, dobili smo informaciju da će dio časova raditi preko interneta, dok će u školi imati četiri od po pola sata. Skoro nikakvi se časovi nisu držali preko interneta, već su nastavnici na Teams kačili lekcije koje djeca treba da nauče, dok se u školi na brzinu predavalo gradivo, i još brže ispitivalo. Nisu sva djeca snalažljiva u takvom sistemu djelovanja i ne vidim kako je za njihovo obrazovanje dobro to što ih guramo u učionice po svaku cijenu, samo da bi ih školovali zbrzano. Ne vidim ni da je to dobro za njihove ocjene, ni za socijalizaciju.

Takođe, ne čini mi se da je našoj djeci socijalizacija zaista uskraćena. Za razliku od zapada, gdje djeca stvarno sjede u kućama, nama je dovoljno da se osvrnemo oko sebe da bismo vidjeli da su parkovi i igrališta puni. Sada kada je došlo proljeće, to će biti očigledno. Djeca su, dakle, u bliskom kontaktu jedna sa drugima bez ikakve zaštite, mnogo više nego što su u školi. Održavaju se i rođendani po kućama, niko ne kažnjava okupljanja čak ni na javnim mjestima, pa samim tim se zatvaranje škola donekle i obesmišljava. Jedina djeca koja su istinski kažnjena su mala koja ne mogu sama napolje, a koja bi se zajedno igrala u vrtiću ili nižim razredima.

Svima nam je odavno jasno da ne postoji valjana strategija za borbu protiv virusa, i da je komunikacija nadležnih institucija sa građanstvom najblaže rečeno problematična. Prije nekoliko dana smo dobili obavještenje da će se djeca možda vratiti u klupe u ponedjeljak, a možda i ne, a da, ukoliko se ne vrate, prioritet će imati maturanti i polumaturanti. Moje je mišljenje, ipak, da škole treba da raskrčimo u korist male djece, kako bi u teškim ekonomskim vremenima roditelji mogli nesmetano da idu na posao, i da dio školskih prostornih kapaciteta koristimo za rasterećenje prebukiranih vrtića. Da za sve starije razrede ovu školsku godinu do kraja izguramo online, a onda od jeseni, ako konačno dođe do masovne vakcinacije, da sve podredimo obrazovanju i škole otvorimo u punom kapacitetu. Ukoliko bi pandemija i tada bila izvan kontrole, možemo strogo zabraniti (i sprovesti zabranu) bilo kakvih igrališta, parkova, grupnih treninga. Ali moramo konačno shvatiti da u ovim okolnostima ne možemo imati sve, a istovremeno očekivati da budemo sačuvani od bolesti. Vlast jeste kriva za nedostatak strategije i opštu konfuziju, ali smo samo mi krivi za nepoštovanje mjera čiji je cilj da nas sačuva jedne od drugih i od nas samih. Da nije tako, ne bi danilovgradski kafići ovih dana vrvili od Podgoričana i Nikšićana.

Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ, da ću voljeti ono što jesam, da neću mrziti druge zbog onoga što nisam. Da ću koristiti svoj mozak uvijek i svugdje, a ljepotu svoga tijela uskladiti sa ljepotom svoga duha. Dajem časnu riječ da ću biti hrabra poput najjače vojske i slaba poput izgubljene djevojčice onda kada je to potrebno.

Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ruku pružiti najslabijoj od nas i da ću iz sve snage aplaudirati najjačoj od nas. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ, da ću prilike stvarati svojim umijećem da ih stvorim, nikad i nikako tuđom neprilikom. Danas kada postajem žena dajem časnu riječ da ću ponekad biti muško, tek toliko da bi me mogli razumjeti oni koji govore lažno i razumiju samo jedan jezik. Danas kada postajem žena dajem časnu žensku riječ da ću iz naših redova protjerati sve one koje krpom, štiklom, lažnim osmjehom, bogatim mužem, tuđom nevoljom, lošom namjerom i varkom da su samo žene gaze ovu žensku riječ.

Pa da počnem...

Upoznala sam Dajanu. Par susreta, u društvu u kojem smo se jedva stigle obratiti jedna drugoj. Kada bih morala da je opišem rekla bih da je topla i draga, da ima oči negdje između veselih i sanjivih. Ne sjećam se boje njene kose, iako sam je vidjela prije par dana. Znam da ima predivne ruke, gledala sam je kako nemirno vrti olovku među prstima dok je čekala svoj red da dobije riječ. A onda je dobila riječ i pokazala sva svoja lica i naličja bez cenzure i maskare. Divno je slušati one koji imaju šta da kažu. Eto to je ona...ona je ona koja ima šta da kaže. Skupila je tek dvadeset i koju, pametna i vrlo nespremna za divlji svijet koji je čeka. Na njenu sreću, jedna je od onih kojoj prevrtanje želuca nikada neće blokirati mozak. Ona će biti žena koja će graditi blistave ideje istim žarom kojim će i rušiti sve što je prljavo i zlo u ovom našem malom postojanju.

Prekoputa njenih dvadeset i nešto grmi moji četrdeset...recimo i nešto. Sve znam.Nepogrešivo sve znam čak i to o čemu trebam pisati. Znam i to što ne smijem naglas izgovoriti.

Pitam se da li svi ti vulkani u meni, erupcije u pripremi, vjetrovi koji donose buđenje, svitanja bez kojih mrak nikada neće biti sanjiv, oluje koje odnose velike žrtve, varke ostale iz vremena kad je dvadeset i nešto značilo mnogo. Neka se vulkani probude i vjetrovi krenu uz neku Dajanu i nikako drugačije.

Mislim da je bila '93 godina...sjećam se da je bilo hladno kako je samo tih godina znalo biti hladno u Sarajevu. Bio je jedan od onih dana u kojima smo vidjeli svoj dah svaki put kad progovorimo. Oprala sam kosu dugu metar, obukla sestrinu jaknu veću za dva broja.Osim što je bilo vrlo izvjesno da će mi se od mokre kose i hladnoće iskriviti usta bilo je i izvjesno da ću ostati bez zuba zbog krađe jakne. Bio je to dan u kojem sam dobila upalu uha, posvađala se sa sestrom i upoznala Vanessu Redgrave. Imala sam 14 godina, sa ovog mjesta i iz ovog vremena odgovorno tvrdim da sam izgledala jadno i otužno. Osjećala sam se dva puta gore od toga kako sam izgledala. Bila sam dio grupe koja je organizovala poetske večeri, predsatve za djecu i odrasle. Naš zadatak tog dana bio je da igramo dio neke predstave ili da čitamo poeziju. Isti osjećaj kao kad mami i tati dođu neki važni gosti i onda mi djeca moramo da recitujemo i pjesme i tablicu množenja. I hajde stisni pa reci da se stidiš i da ti je glupo. Recituj šta znaš i ne znaš, majčin sine! Nek vide ljudi da se ovoj kući voli i suho meso i nauka. Bilo me je stid te žene,jer joj vjerovatno zvučimo kao nama Kinezi, smiješno i nerazumljivo. Nekim čudom Vanessa je prošla pored novinara, prišla mi i toplo me zagrlila. Rekla da nikada nije vidjela tako duboke plave oči. Nisu bile duboke, bile su iskolačene od silnog čuda, jer ona baš meni prilazi. Da me nije bilo stid prepune sale zaplakala bih. Plakala bih, jer mi je bilo hladno, jer me je bilo stid moje jakne, jer nisam znala šta da joj kažem, jer sam bila gladna. Valjda da prekine nelagodnost trenutka ili da meni olakša izvadila je iz tašne knjižicu, crnih kožnih korica, pružila mi je i zamolila me da napišem nešto za uspomenu. Ne sjećam se šta sam napisala, ali vjerujem da sam pokušala napisati neku smislenu poruku na engleskom, nevješto se koristeći sa onih nekoliko fraza za koje sam bila sigurna da znam kako se pišu. Noćima me je budila misao kako samo možda izostavila slovo ili apostrof. Mučila me je pomisao sam bila suviše hladna i premalo srdačna. Najviše od svega budila me je misao kako sam zvučala stereotipno, onako kako zvuče svi nesretni kad su nesretni i svi sretni kad su sretni.

Ja sam uvijek bila i sretna i nesretna na svoj način...samo to tada nisam mogla ili nisam znala napisati i reći.

Poslije sam čitala kako je rekla da ju je Sarajevo naučilo da umjetnost čovjeku daje nadu. Sretna sam, jer sam bila dio te male umjetničke družine koja ju je potakla da o mom gradu kaže tako lijepu i važnu stvar. Ispravila bih je i rekla da zagrljaj čovjeku daje nadu, ali ona koja je zagrljaj dala sigurno to zna. Susret s njom za mene je bio i ostao Oskar mog života i ništa manje.

U martu 2008. godine upoznala sam ženu koja je spasila život mom sinu. Zapravo, njen sin je spasio život mog sina, ali zahvaljujući njoj i našem susretu. Nikada nisam pisala o tome, ne bih ni sada. Ne volim patetiku, posebno ne kolektivnu. Nisam ni jedina, a ni posljednja koja se na ovome svijetu koja se borila za život svoga djeteta. Susret sa tom ženom koja je po svome obrazovanju, koje je više nego impresivno, mala spram onoga šta je ona po svojoj ljudskosti, za mene je bio vrlo logičan i prirodan. Isto tako bih se ja ponašala da sam bila na njenom mjestu. Sve to ne mijenja činjenicu da milion drugih žena ne bi uradilo to isto. Nisam je čak ni zamolila da mi pomogne. Sama je nakon što sam joj ispričala svoj problem (O, to nije bio problem, to su bile frakture na lobanji dječaka starog tek dvadeset dana) odlučila da nazove svog sina, najvažnijeg neurohirurga naše zemlje. Često pričam o toj ženi i njenom sinu svojoj djeci, a zapravo bih voljela kada bi mi život pružio priliku da im oboma vratim to dobročinstvo. Večeras je bila gost u jednoj emisiji na televiziji, opet sam rekla sinu: "Ova žena ti je spasila zivot"!

Nisu me nikada pitali koje su to žene spasile moj život. Nabrojala bih, ali ništa vam imena ne bi značila. Moj život su spasile one koje su mi svojim primjerom prečesto pokazivale da se ne odustaje od snova, ljubavi i radosti. Spasile su ga one koje su pred mene prosule svoje suze, psovke i ljutnje kao što se pred one koji su dobrodošli prostiru najbolje počasti. Moj život su spasile žene koje su sa svojih deset prstića i pola mozga napravile svoje životne priče. Spasile su ga one koje su strah nosile kao modni dodatak, a vama i meni izgledale potpuno neustrašivo. Moj život su spasile filmske dive, književnice, novinarke bez dlake na jeziku, profesorice, prodavačice, arhitektice, doktorice, frizerke i prodavačice, sasvim obične žene koje ni po čemu nisu obične.

Pogrešno je vjerovati da smo mi žene zarobljene u svijetu muškaraca. Istina je da smo mi žene zarobljene u svijetu lažnih žena.Pa da počnem...Upoznala sam Dajanu. Par susreta, u društvu u kojem smo se jedva stigle obratiti jedna drugoj. Kada bih morala da je opišem rekla bih da je topla i draga, da ima oči negdje između veselih i sanjivih. Ne sjećam se boje njene kose, iako sam je vidjela prije par dana. Znam da ima predivne ruke, gledala sam je kako nemirno vrti olovku među prstima dok je čekala svoj red da dobije riječ. A onda je dobila riječ i pokazala sva svoja lica i naličja bez cenzure i maskare. Divno je slušati one koji imaju šta da kažu. Eto to je ona...ona je ona koja ima šta da kaže. Skupila je tek dvadeset i koju, pametna i vrlo nespremna za divlji svijet koji je čeka. Na njenu sreću, jedna je od onih kojoj prevrtanje želuca nikada neće blokirati mozak. Ona će biti žena koja će graditi blistave ideje istim žarom kojim će i rušiti sve što je prljavo i zlo u ovom našem malom postojanju.Prekoputa njenih dvadeset i nešto grmi moji četrdeset...recimo i nešto. Sve znam. Nepogrešivo sve znam čak i to o čemu trebam pisati. Znam i to što ne smijem naglas izgovoriti.Pitam se da li svi ti vulkani u meni, erupcije u pripremi, vjetrovi koji donose buđenje, svitanja bez kojih mrak nikada neće biti sanjiv, oluje koje odnose velike žrtve, varke ostale iz vremena kad je dvadeset i nešto značilo mnogo. Neka se vulkani probude i vjetrovi krenu uz neku Dajanu i nikako drugačije.Mislim da je bila '93 godina...sjećam se da je bilo hladno kako je samo tih godina znalo biti hladno u Sarajevu. Bio je jedan od onih dana u kojima smo vidjeli svoj dah svaki put kad progovorimo. Oprala sam kosu dugu metar, obukla sestrinu jaknu veću za dva broja.Osim što je bilo vrlo izvjesno da će mi se od mokre kose i hladnoće iskriviti usta bilo je i izvjesno da ću ostati bez zuba zbog krađe jakne. Bio je to dan u kojem sam dobila upalu uha, posvađala se sa sestrom i upoznala Vanessu Redgrave. Imala sam 14 godina, sa ovog mjesta i iz ovog vremena odgovorno tvrdim da sam izgledala jadno i otužno. Osjećala sam se dva puta gore od toga kako sam izgledala. Bila sam dio grupe koja je organizovala poetske večeri, predsatve za djecu i odrasle. Naš zadatak tog dana bio je da igramo dio neke predstave ili da čitamo poeziju. Isti osjećaj kao kad mami i tati dođu neki važni gosti i onda mi djeca moramo da recitujemo i pjesme i tablicu množenja. I hajde stisni pa reci da se stidiš i da ti je glupo. Recituj šta znaš i ne znaš, majčin sine! Nek vide ljudi da se ovoj kući voli i suho meso i nauka. Bilo me je stid te žene,jer joj vjerovatno zvučimo kao nama Kinezi, smiješno i nerazumljivo. Nekim čudom Vanessa je prošla pored novinara, prišla mi i toplo me zagrlila. Rekla da nikada nije vidjela tako duboke plave oči. Nisu bile duboke, bile su iskolačene od silnog čuda, jer ona baš meni prilazi. Da me nije bilo stid prepune sale zaplakala bih. Plakala bih, jer mi je bilo hladno, jer me je bilo stid moje jakne, jer nisam znala šta da joj kažem, jer sam bila gladna. Valjda da prekine nelagodnost trenutka ili da meni olakša izvadila je iz tašne knjižicu, crnih kožnih korica, pružila mi je i zamolila me da napišem nešto za uspomenu. Ne sjećam se šta sam napisala, ali vjerujem da sam pokušala napisati neku smislenu poruku na engleskom, nevješto se koristeći sa onih nekoliko fraza za koje sam bila sigurna da znam kako se pišu. Noćima me je budila misao kako samo možda izostavila slovo ili apostrof. Mučila me je pomisao sam bila suviše hladna i premalo srdačna. Najviše od svega budila me je misao kako sam zvučala stereotipno, onako kako zvuče svi nesretni kad su nesretni i svi sretni kad su sretni. Ja sam uvijek bila i sretna i nesretna na svoj način...samo to tada nisam mogla ili nisam znala napisati i reći.Poslije sam čitala kako je rekla da ju je Sarajevo naučilo da umjetnost čovjeku daje nadu. Sretna sam, jer sam bila dio te male umjetničke družine koja ju je potakla da o mom gradu kaže tako lijepu i važnu stvar. Ispravila bih je i rekla da zagrljaj čovjeku daje nadu, ali ona koja je zagrljaj dala sigurno to zna. Susret s njom za mene je bio i ostao Oskar mog života i ništa manje.U martu 2008. godine upoznala sam ženu koja je spasila život mom sinu. Zapravo, njen sin je spasio život mog sina, ali zahvaljujući njoj i našem susretu. Nikada nisam pisala o tome, ne bih ni sada. Ne volim patetiku, posebno ne kolektivnu. Nisam ni jedina, a ni posljednja koja se na ovome svijetu koja se borila za život svoga djeteta. Susret sa tom ženom koja je po svome obrazovanju, koje je više nego impresivno, mala spram onoga šta je ona po svojoj ljudskosti, za mene je bio vrlo logičan i prirodan. Isto tako bih se ja ponašala da sam bila na njenom mjestu. Sve to ne mijenja činjenicu da milion drugih žena ne bi uradilo to isto. Nisam je čak ni zamolila da mi pomogne. Sama je nakon što sam joj ispričala svoj problem (O, to nije bio problem, to su bile frakture na lobanji dječaka starog tek dvadeset dana) odlučila da nazove svog sina, najvažnijeg neurohirurga naše zemlje. Često pričam o toj ženi i njenom sinu svojoj djeci, a zapravo bih voljela kada bi mi život pružio priliku da im oboma vratim to dobročinstvo. Večeras je bila gost u jednoj emisiji na televiziji, opet sam rekla sinu: "Ova žena ti je spasila zivot"!Nisu me nikada pitali koje su to žene spasile moj život. Nabrojala bih, ali ništa vam imena ne bi značila. Moj život su spasile one koje su mi svojim primjerom prečesto pokazivale da se ne odustaje od snova, ljubavi i radosti. Spasile su ga one koje su pred mene prosule svoje suze, psovke i ljutnje kao što se pred one koji su dobrodošli prostiru najbolje počasti. Moj život su spasile žene koje su sa svojih deset prstića i pola mozga napravile svoje životne priče. Spasile su ga one koje su strah nosile kao modni dodatak, a vama i meni izgledale potpuno neustrašivo. Moj život su spasile filmske dive, književnice, novinarke bez dlake na jeziku, profesorice, prodavačice, arhitektice, doktorice, frizerke i prodavačice, sasvim obične žene koje ni po čemu nisu obične.Pogrešno je vjerovati da smo mi žene zarobljene u svijetu muškaraca. Istina je da smo mi žene zarobljene u svijetu lažnih žena.Žena koje su uvijek i svugdje nacrtanih savršenih lica spremne da nam objasne kako i zbog čega se živi. Ponajviše su spremne za laskave komplimente velikih narodnih masa. Žene koje stvaraju varku paćenica koje su teškom mukom stigle tamo gdje jesu. To su one žene koje nikada nisu imale problem u braku, ali idući utorak se razvode. One koje poznaju sve važne ljude na svim važnim mjestima, ali same uopšte nisu važne.Tajna njihovog uspjeha je nama običnim smrtnicima nerazumljiva. To su one koje su savršene majke, ali silno žele da izgledaju kao sestre svojim kćerkama. Ne spominju supruga, ali imaju njegov novac i one vole sve ljude ovoga svijeta, jer to je sad jako popularno.Da pometem prvo ispred svoga praga i kažem to kako se više napajam energijom mojih sjajnih žena, nego što im istu pružam.Slavit ću dane kad sam pristala na četiri zida ružičaste boje, sa tek nekoliko brojeva na displeju kojima se radujem. Počinjat ću jutra sa tišinom u kojoj se čuje tek listanje knjige. Radovat ću se svakom svom novom rađanju uz one koje zaista postoje tamo gdje trebaju da postoje. Ni lažne, ni tuđe, ni svijetu poznate...već svoje. Samo svoje.Dajem časnu riječ...
Lektura: Amela Ademović
Amrin blog: www.amricijus.com