Intervju iz dnevnog lista Pobjeda
Ksenija Popović, književnica: Prepreka se zove „nekompetentnost institucija“
Dva su uzroka za veliki broj djece u Domu u Bijeloj: nekompetentnost institucija i nedostatak hraniteljskih porodica u Crnoj Gori
Prije pet godina, književnica Ksenija Popović, autor romana „Dječak iz vode“ i „Uspavanka za Vuka Ničijeg“, čiji su junaci djeca iz doma, htjela je da bude staratelj jednom dječaku iz Bijele. Njegova majka, koja je imala četiri starija sina, ostavila ga je u porodilištu i nikad ga nije obišla.
Iako u takvim slučajevima zakon predviđa oduzimanje roditeljskih prava majci i davanje djeteta na usvajanje, ili makar u hraniteljsku porodicu, nadležni centar za socijalni rad nije htio ni da čuje da se pomenutom djetetu obezbijedi bilo kakav smještaj izuzev doma.
Na kraju su, nakon Ksenijinih stalnih pritisaka da se na neki način razriješi situacija dječaka – koji po zakonu ne bi smio boraviti u domu u nedogled – nekako ubijedili majku da obiđe svoje dijete, nakon tri i po godine, kako više ne bi bio „slobodan“. Nadamo se da je priča dobila srećan završetak nakon što ga je, po nagovoru sinova, ta gospođa konačno povela kući.
Slučaj iz Bijelog Polja
No, to nije izolovan slučaj. O ovakvim primjerima neažurnosti, nonšalantnosti, ili možda samo nedopustive bezobzirnosti se rijetko govori, a ima ih previše, podsjeća Ksenija. Ona nam je ispričala i slučaj djevojčice iz Bijelog Polja čija je majka, odmah nakon porođaja, dala saglasnost za usvajanje, pa je dijete svejedno provelo dvije i po godine u Domu, jer je neko u centru za socijalni rad njen predmet držao u ladici.
- Nikad neću razumjeti razlog. Nikome dan-danas nije jasno zašto je ta osoba tako postupila: je li to bio neki skriveni interes, ili samo lična frustracija. Izuzetno cijenim to što je, kad sam slučaj prijavila nadležnom ministarstvu, a ministarstvo direktorici centra u Bijelom Polju, osoba istog dana sklonjena na drugo radno mjesto, gdje nije u prilici da odlučuje o sudbini bilo kojeg djeteta. Ali to ne mijenja činjenicu da je djevojčica bespotrebno ostala u instituciji dvije godine, a ovako bi bila usvojena odmah. Vjerujem da bi i danas bila u Domu da rukovodstvo Doma nije prekoračilo sopstvenu nadležnost i obratilo se ministarstvu sa imenima i prezimenima djece koja su u toj instituciji godinama, nijesu slobodna za usvajanje, a niko ih ne obilazi. Pitajte centre za socijalni rad kako je moguće da je prošle godine usvojeno samo jedno dijete i da trenutno ni jedno nije slobodno, a u Domu ih ima dvije stotine.
Pitajte zašto tako rijetko, odnosno nikad ne pokreću proceduru za oduzimanje roditeljskih prava – ni majkama koje napuste djecu i ne obilaze ih, ali ni onim roditeljima koji djecu zlostavljaju na najsvirepije moguće načine. Jer, moramo napraviti razliku između kategorija djece koja tamo borave i njihovih roditelja: imate žene koje su na izdržavanju zatvorske kazne, ili su teško bolesne, ili u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, ali sve one obilaze svoju djecu i bore se da ih vrate. Ali zato imate one koji napuste djecu (nekad i po četvoro, petoro) i ne obilaze ih, ili održavaju kontakt koji toj djeci nanosi samo štetu, a zakon predviđa da u takvim slučajevima sud može da oduzme roditeljska prava. Ukoliko napustite vaše dijete, i ne obiđete ga duže od tri mjeseca bez validnog razloga, sud ima pravo da vam oduzme roditeljska prava. O zlostavljanju da ne govorimo. U Domu borave većinom takva djeca, pa vi meni recite zašto ona nijesu usvojena. Zašto još uvijek čekaju na roditelje koji ih neće? Pitajte to centre za socijalni rad i sudove. Ja odavno pokušavam da dobijem bolji odgovor od slijeganja ramenima.
Roditeljska prava
Drugi problem je neoduzimanje roditeljskih prava „ljudima“ koji zlostavljaju svoju djecu.
- U Norveškoj, ako vas jednom neko vidi da ošamarite svoje dijete, nikad više nećete doći u situaciju da ga vidite. A kod nas? Evo primjera: ja sam u Domu upoznala troje djece, rekli su mi da su iz Bijelog Polja, a neki kažu da nijesu iz tog grada, pa sad izgleda da nijesam dobro razumjela. Ono što sam veoma dobro razumjela je da su tu bili brat i sestra – brat se zove Halil, sestrino ime sam zaboravila – koje su oduzeli roditeljima zbog teškog zlostavljanja. Rekli su mi da je jedan roditelj psihotičan i alkoholičar, drugi mentalno nerazvijen. Nakon nekog vremena provedenog u Domu, vratili su ih tim istim roditeljima, da bi nakon godinu dana oduzeli njih troje, jer se u međuvremenu rodilo i treće dijete. Ja sam ih tad upoznala, nakon drugog oduzimanja, i srednja djevojčica od godinu i po je imala rupe na glavi, otvorene rane, jer su joj tu gasili cigarete. Dječak je imao rane po čitavom tijelu, dok ne znam što su radili najmlađoj bebi. Kad god sam dolazila u Dom, družila sam se s Halilom, koji mi je pokazivao svoju omiljenu domsku igračku – crveni autobus. Djevojčici je ponovo porasla kosa, svi su izgledali zdravo i puno se smijali. Samo što, nakon godinu dana, tokom jedne posjete, nije više bilo Halila i njegovih sestara, a kad sam pitala gdje su, odgovor je glasio: vratili su ih kući. Opet. Pitam se jesu li uopšte živi. A da ne biste mislili da je to izolovani incident, starija djeca u Domu su mi prepričavala slučajeve kad ih je čika-Milinko, glavni vaspitač, spašavao iz kuća gdje su ih roditelji maltretirali nakon što su ih centri za socijalni rad vraćali. I imate najčuveniji i najsramniji crnogorski slučaj, za koji svi znaju i koji bi svi voljeli da zaborave – a ja, vidite, ne mogu – gdje su djevojčicu vratili ocu koji ju je seksualno zlostavljao, nakon što je za to djelo osuđen i odslužio kaznu. Pitajte ih da vam ispričaju, mislim da je u pitanju centar iz Podgorice.
Crnogorci nezainteresovani za starateljstvo nad djecom
Jedan od razloga zašto je Dom u Bijeloj „drugi dom“ za veliki broj djece je nerazvijeni sistem hraniteljstva, kaže Ksenija Popović.
- Imamo ga mi odavno, ali neće niko izuzev rodbine. Ministarstvo je sprovodilo nekoliko kampanja da podstakne porodice da se odluče na starateljstvo, ali Crnogorci prosto nijesu zainteresovani za takav oblik dobročinstva. U Crnoj Gori su ljudi inače strašno zabrinuti ko će im naslijediti imovinu – nijesu cijelog života radili da bi sve ostalo zetovima, ili tuđoj djeci – ali u ovom slučaju takvog „rizika“ nema: dijete je vaša obaveza do osamnaeste godine, a nakon toga je sve kako se dogovorite. Ako hoćete da nastavite da pomažete, to je vaša dobra volja, ali nemate nikakvu zakonsku obavezu. No, kao što već rekoh, u Crnoj Gori zainteresovanih nema. Ovaj tekst je preuzet sa adrese http://www.pobjeda.me/2012/05/27/nasa-tema-neusvajanje-djece-u-crnoj-gori-siva-strana-drugog-doma/#.T8Hx6jloaWM.twitter
Iako u takvim slučajevima zakon predviđa oduzimanje roditeljskih prava majci i davanje djeteta na usvajanje, ili makar u hraniteljsku porodicu, nadležni centar za socijalni rad nije htio ni da čuje da se pomenutom djetetu obezbijedi bilo kakav smještaj izuzev doma.
Na kraju su, nakon Ksenijinih stalnih pritisaka da se na neki način razriješi situacija dječaka – koji po zakonu ne bi smio boraviti u domu u nedogled – nekako ubijedili majku da obiđe svoje dijete, nakon tri i po godine, kako više ne bi bio „slobodan“. Nadamo se da je priča dobila srećan završetak nakon što ga je, po nagovoru sinova, ta gospođa konačno povela kući.
Slučaj iz Bijelog Polja
No, to nije izolovan slučaj. O ovakvim primjerima neažurnosti, nonšalantnosti, ili možda samo nedopustive bezobzirnosti se rijetko govori, a ima ih previše, podsjeća Ksenija. Ona nam je ispričala i slučaj djevojčice iz Bijelog Polja čija je majka, odmah nakon porođaja, dala saglasnost za usvajanje, pa je dijete svejedno provelo dvije i po godine u Domu, jer je neko u centru za socijalni rad njen predmet držao u ladici.
- Nikad neću razumjeti razlog. Nikome dan-danas nije jasno zašto je ta osoba tako postupila: je li to bio neki skriveni interes, ili samo lična frustracija. Izuzetno cijenim to što je, kad sam slučaj prijavila nadležnom ministarstvu, a ministarstvo direktorici centra u Bijelom Polju, osoba istog dana sklonjena na drugo radno mjesto, gdje nije u prilici da odlučuje o sudbini bilo kojeg djeteta. Ali to ne mijenja činjenicu da je djevojčica bespotrebno ostala u instituciji dvije godine, a ovako bi bila usvojena odmah. Vjerujem da bi i danas bila u Domu da rukovodstvo Doma nije prekoračilo sopstvenu nadležnost i obratilo se ministarstvu sa imenima i prezimenima djece koja su u toj instituciji godinama, nijesu slobodna za usvajanje, a niko ih ne obilazi. Pitajte centre za socijalni rad kako je moguće da je prošle godine usvojeno samo jedno dijete i da trenutno ni jedno nije slobodno, a u Domu ih ima dvije stotine.
Pitajte zašto tako rijetko, odnosno nikad ne pokreću proceduru za oduzimanje roditeljskih prava – ni majkama koje napuste djecu i ne obilaze ih, ali ni onim roditeljima koji djecu zlostavljaju na najsvirepije moguće načine. Jer, moramo napraviti razliku između kategorija djece koja tamo borave i njihovih roditelja: imate žene koje su na izdržavanju zatvorske kazne, ili su teško bolesne, ili u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, ali sve one obilaze svoju djecu i bore se da ih vrate. Ali zato imate one koji napuste djecu (nekad i po četvoro, petoro) i ne obilaze ih, ili održavaju kontakt koji toj djeci nanosi samo štetu, a zakon predviđa da u takvim slučajevima sud može da oduzme roditeljska prava. Ukoliko napustite vaše dijete, i ne obiđete ga duže od tri mjeseca bez validnog razloga, sud ima pravo da vam oduzme roditeljska prava. O zlostavljanju da ne govorimo. U Domu borave većinom takva djeca, pa vi meni recite zašto ona nijesu usvojena. Zašto još uvijek čekaju na roditelje koji ih neće? Pitajte to centre za socijalni rad i sudove. Ja odavno pokušavam da dobijem bolji odgovor od slijeganja ramenima.
Roditeljska prava
Drugi problem je neoduzimanje roditeljskih prava „ljudima“ koji zlostavljaju svoju djecu.
- U Norveškoj, ako vas jednom neko vidi da ošamarite svoje dijete, nikad više nećete doći u situaciju da ga vidite. A kod nas? Evo primjera: ja sam u Domu upoznala troje djece, rekli su mi da su iz Bijelog Polja, a neki kažu da nijesu iz tog grada, pa sad izgleda da nijesam dobro razumjela. Ono što sam veoma dobro razumjela je da su tu bili brat i sestra – brat se zove Halil, sestrino ime sam zaboravila – koje su oduzeli roditeljima zbog teškog zlostavljanja. Rekli su mi da je jedan roditelj psihotičan i alkoholičar, drugi mentalno nerazvijen. Nakon nekog vremena provedenog u Domu, vratili su ih tim istim roditeljima, da bi nakon godinu dana oduzeli njih troje, jer se u međuvremenu rodilo i treće dijete. Ja sam ih tad upoznala, nakon drugog oduzimanja, i srednja djevojčica od godinu i po je imala rupe na glavi, otvorene rane, jer su joj tu gasili cigarete. Dječak je imao rane po čitavom tijelu, dok ne znam što su radili najmlađoj bebi. Kad god sam dolazila u Dom, družila sam se s Halilom, koji mi je pokazivao svoju omiljenu domsku igračku – crveni autobus. Djevojčici je ponovo porasla kosa, svi su izgledali zdravo i puno se smijali. Samo što, nakon godinu dana, tokom jedne posjete, nije više bilo Halila i njegovih sestara, a kad sam pitala gdje su, odgovor je glasio: vratili su ih kući. Opet. Pitam se jesu li uopšte živi. A da ne biste mislili da je to izolovani incident, starija djeca u Domu su mi prepričavala slučajeve kad ih je čika-Milinko, glavni vaspitač, spašavao iz kuća gdje su ih roditelji maltretirali nakon što su ih centri za socijalni rad vraćali. I imate najčuveniji i najsramniji crnogorski slučaj, za koji svi znaju i koji bi svi voljeli da zaborave – a ja, vidite, ne mogu – gdje su djevojčicu vratili ocu koji ju je seksualno zlostavljao, nakon što je za to djelo osuđen i odslužio kaznu. Pitajte ih da vam ispričaju, mislim da je u pitanju centar iz Podgorice.
Crnogorci nezainteresovani za starateljstvo nad djecom
Jedan od razloga zašto je Dom u Bijeloj „drugi dom“ za veliki broj djece je nerazvijeni sistem hraniteljstva, kaže Ksenija Popović.
- Imamo ga mi odavno, ali neće niko izuzev rodbine. Ministarstvo je sprovodilo nekoliko kampanja da podstakne porodice da se odluče na starateljstvo, ali Crnogorci prosto nijesu zainteresovani za takav oblik dobročinstva. U Crnoj Gori su ljudi inače strašno zabrinuti ko će im naslijediti imovinu – nijesu cijelog života radili da bi sve ostalo zetovima, ili tuđoj djeci – ali u ovom slučaju takvog „rizika“ nema: dijete je vaša obaveza do osamnaeste godine, a nakon toga je sve kako se dogovorite. Ako hoćete da nastavite da pomažete, to je vaša dobra volja, ali nemate nikakvu zakonsku obavezu. No, kao što već rekoh, u Crnoj Gori zainteresovanih nema. Ovaj tekst je preuzet sa adrese http://www.pobjeda.me/2012/05/27/nasa-tema-neusvajanje-djece-u-crnoj-gori-siva-strana-drugog-doma/#.T8Hx6jloaWM.twitter
2 comments
Postovana Kesnija,
ReplyDeleteSve pohvale i za ovaj tekst!
Bolna i dirljiva tema, teska za citanje. Mada neko mora pokrenuti temu, neko mora skrenuti paznju na tu decu na koju vecina nas ne misli sve dok ne procita neki tekst o njima, koji je cesto tragicnog ishoda.
Moramo i trebamo pricati o tome. Upravo iz razloga da probdimo svest o tim malim neduznim bicima. Da slucajevi o koje ste naveli u tekstu se ne zataskaju, iodgovorni ljudi izgube svoje pravo da nastave svoj rad kao da se nikada nista nije desilo. Ako nista drugo bar zbog sramote, ako ne zbog savesti, da se sklone sa svojih pozicija.
Nadam se da cete nastaviti da se bavite ovom temom sa jednakom ljubavlju i angazovansti kao do sada. Jedva cekam da kupim i procitam vasu poslednju knjigu.
Pozdrav
V.
Voljela bih da znam po kojem kriterijumu se zapošljavaju ljudi u Centru za socijalni rad?!!! U Beranama postoji službenik koji uzima mito i vodi komisiju isključivo kod svojih "klijenata" kojima je on obećao socijalnu nadoknadu iliti u narodu izvikanu socijalu i ljudi uglavnom i dobijaju tu nadoknadu isključivo po tom kriterijumu!! Ima slučajeva da porodice koje imaju 4 ili 5 djece a ostale su bez posla ili ga nikad nisu ni imali-ne primaju nikakvu nadoknadu ili pomoć uz obrazloženje da je imao registrovan automobil na svoje ime prije 20.godina ili ima neku naslijedjenu udzericu koja nema osnovnih uslova..... Crni humor je da dolaze ljudi sa BMW-om starim godinu ili dvije po potvrde (i dobijaju ih)da bi redovno primali tu neku nadoknadu i imali subvencije na struju,vodu...itd!!!
ReplyDeleteZnam da sam skrenula sa zadate teme ali moram da se osvrnem na rad ovakvih službenika kojih u Beranama ima više nego onih drugih i napominjem dok god ovakvi ljudi budu imali pravo odlučivanja o bilo čemu - dešavaće se ove i ovakve stvari o kojima priča Ksenija i svi mi ovdje!!!
Note: Only a member of this blog may post a comment.