Cetinjski blog
Autor: Ivan Ivanišević
Citajuci izuzetan tekst o stanju u Bosni i sjecanju na period koji je obiljezio Ante Markovic koji sam prenio i na mom FB profilu, na momente sam se poistovjetio sa piscem, znajuci da bi svako od nas, ko je kao licnost sazrijevao u prvoj polovini devedesetih godina proslog vijeka, mogao da napise po jedno slicno svjedocenje.
I mi se sjecamo restrikcija vode i struje, sjecamo se redova za mlijeko, brasno i secer, a ja se sjecam i mog druga Dj. C. kako golim rukama pomijera u stranu blijedo zutu "Zastavu 101", da bi nekim starijim ljudima otvorio prolaz do Trgoprometove hladnjace, dje se dijelila pomoc u suhomesnatim proizvodima. I svima dostupnih video rikordera "Hitachi" i "Funai", koji su se uzimali iz poslovnice "Intours-a". Upravo mi pade na pamet, kako je samo bio srecan jedan komsija iz zgrade kad je donio cetiri filma kuci (iznajmis tri, cetvrti dobijes dzabe) iz Novakove videoteke.
Sjecanje na ta interesantna vremena, obavezno odvuku covjeka na razne strane. Preko onih svakodnevnih dogadjaja u porodici, druzenja i setnji po Lovcenu, skolskih dana u staroj cetinjskoj Gimnaziji pa do sportskih i vansportskih desavanja, avantura i prica. Sigurno nijesam jedini koji zali za cinjenicom sto Felini, Kjubrik ili neki slican genije nije mogao da svrati u Cetinje tog doba i snimi situaciju. Ubijedjen sam - napravio bi film za pamcenje. A da mu olaksa posao, potrudila bi se citava plejada najraznovrsnijih likova, cije karakterne crte ne bi mogle doci do izrazaja u ambijentu drugacijem od onog u kojem sam i ja imao privilegiju da odrastam. Znam da se mnogo vas nece sloziti sa ovom ocjenom, ali je ja prosto tako dozivljavam iz sveg srca.
Gornji "Obod" i "Kosuta", jedna gomila metalnih zgrada prekoputa bucnih postrojenja za preradu koze. Iz jednog hangara izlaze najnoviji modeli izdrzljivih tzv. "hopa-cupa" ves masina i druge bijele tehnike, a prekoputa cipele kojma ce se zoriti sve buduce musterije jeftinih radnji. Kupci cetinjskih proizvoda klece se da nikad nesto bolje nije izaslo iz tih fabrika.
Krenes onda, pored zgrade Gimnazije, put Pjace, kako se kod nas zove centar grada, a na nekom od okolnih zidnih ograda ili prekoputa Centralne biblioteke mimoidjes se sa grupom momaka, za koje je vazilo uvjerenje da su "blesavi", a koji se bucnoscu i ponasanjem nijesu uopste trudili da ospore takve ocjene. Prekoputa moje kuce na starim predratnim zgradama lokalnih i drzavnih funkcionera ispisane (i dobro se drze) poruke sa nekih od komunistickih izbora, a kojima se iskazuje podrska drugu Titu i partiji. Ispred zgrade uporni komsija koji dovijeka popravlja svog "Ficu", racunajuci da ce je "spremit" za Lovcen iduce godine i konacno pokazati da niko bolje od njega ne poznaje taj brdski put.
Prekoputa, na trafikama koje prodaju novine i duvan, nit novina nit duvana. Samo "Politika" i "Pobjeda" i neke stare zvakace gume. Na uglu ulice semafori koji nikad (do skoro) radili nijesu i sestougaona zardinjera koju smo zvali "pepeljara" i oko nje uvjek ista ekipa, spremna da prozove svakog prolaznika kojeg prepozna - po dobru ili losem, nebitno. Stotinjak metara nize kafana u kojoj se "krijuci" igrao mali remi u pare, a ciji su klijenti bili i lokalni besposlicari, ali i ugledniji starci koji bi brzo ulazili da ih sto manje prolaznika primijeti. Pa dalje do Tujove i Djinine mesare i beskrajnog reda kafana, otvorenih zbog opsteg uvjerenja radnika (donjeg) "Oboda" da nigdje kao u tim zadimljenim prostorijicama ne moze doci do izrazaja njihova kreativnost. Negativan efekat na produktivnost je pravdan povecanjem kvaliteta, u prvoj narednoj seriji proizvoda (koju poneko jos ceka). Medju kafanicama u tom kraju, posebno moram da izdvojim "357", dje su samo pristalice nezavisnosti imale pristupa, a lovci pokazivali svoje trofeje, jer nema tog suda koji bi - u suprotnom - mogao potvrditi postojanje njihovog ulova. Zamalo da zaboravim "Zeleno", dje je na ulazu dobar broj godina bio vidno istaknut tekst iste ogranicavajuce sadrzine kao na jednom od albuma "Nirvane".
A onda "Obod". Za Cetinje, mastodontski objekat u koji je obicni svijet ulazio na "kamionsku kapiju", a samo direktori na glavna vrata. Beskrajni problemi, restrukturiranja, protesti, strani i domaci partneri, pa alanfordovska galerija direktora, njihovih pomocnika i sindikalaca. Rezultat svima poznat.
Na Bajovu necu ici. Uostalom, malo se sto tamo desavalo sem u kafani "Berkut", kod spomenika "Vila", a prekoputa Vlaske crkve i njene cuvene ograde od puscanih cijevi, mahom ostecenih i pokradenih.
Zgrada "Trgoprometa", kao istinski dokaz posvecenosti ocuvanja tipicne arhitekture gradskog jezgra, izdizala se iznad, za mene najljepseg trga u gradu - Balsica pazara, na kojem sam napravio svoje prve korake, nacrtao prve kuce i cica-glise, otvorio prvu privatnu turisticku agenciju za sprovod stranaca do Dvora (po cijeni od dvije kugle sladoleda), a gdje sam i gledao kako dva metra visok medicinski brat tankim glasom pjevajuci "Ne klepeci nanulama", sa vrha zgrade skace u narucje vatrogascima, koji su ga docekali sa rasirenim cebadima i strunjacama. Dobrovoljac za vjezbu.
Sa gornje strane Balsica pazara - Milusina pecina, Micova galerija i Ma$ini bureci. Ne mogu da se ne sjetim anegdote iz Galerije: prolazi jedna drcna Cetinjanka, podigla nos, sva skockana i na stiklama, ali "ravna kao daska" (da oproste o$etljiviji). Izlazi iz kafane zubar M.B. i pred svima joj dovikuje "Malaaa, imas li sise?", a ona onako ljuto odbrusi "Imam, a sto?". "Pa sto ih ne nosis?", jos danas je ostalo da se po gradu cuje za neku slicnu situaciju. Sa druge strane trga, "Lokanda", dje se proglasavala cetrdesetodnevna zalost poslije onog referenduma '92. godine, a dje je jedna poznata rukometasica morala da otkopca kosulju kako bi dokazala da nije "momak" i da eto i zenski pol moze svu noc besprekidno da pije viski, dje se ne pamti kad je od tada usla zenska noga, a odakle je "sve u vezi sa nezavisnoscu pocelo".
Njegoseva je uvjek bila centar desavanja. Moje interesovanje tih godina, a i danas, je pobudjivao samo onaj donji dio ulice. Prema hotelu "Grand". Dva "Yellow Moon"-a, u kratkom periodu presjecena Zekovom i Manovom gostionicarskom avanturom u starom "Tursom" i odlicnom atmosferom u "Gaeti" (mada je to vec skoriji period u odnosu na ostatak price). U kafice trivijalnih imena rijetko sam kad zalazio, izmedju ostalog i sto se tamo nijesu skupljali ljudi sa kojima sam dijelio iste vrijednosti (osim politickih, donekle). Naprotiv, iako se poneko moze naci uvrijedjenim, za mene je to bio grad u ogledalu, sasvim suprotan svim meni poznatim i prihvatljivim smjerovima.
Sa vremenske distance, koja mi je osim vidljivih bora smijalica donijela sijaset preranih i teskih oprostaja, a koja je - opet s druge strane - svoj veliki kreshendo imala dolaskom na svijet dva fenomenalna mala stvorenja, mislim da vrijeme u kojem sam odrastao ne mogu da opisem bolje nego sto to cini moj prijatelj V.S. Kinjo, pricom onima sa dalekog Zapada, kad postave pitanje kako je bilo odrasti u Crnoj Gori nakon WWII. Tom cu digresijom i zavrsit ovo sjecanje:
Svi smo mi, u Cetinju, na odredjeni nacin Metuzalemi. Ne znam ni jedan drugi grad koji covjeku, na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vijek, nudi prezivljavanje dvomilenijumskog iskustva ljudske istorije. Rodjen sam u stali, pokraj trosne kamene kuce, koja je imala jednu prostoriju. Nije nista neuobicajeno bilo da vidim covjeka i zenu, koja u narucju nosi bebu, kako na magarcu prenose sve sto imaju. Za vodu sam isao na izvor i muzao koze, pravio vino, pa isao pjeske u skolu. Tada je poceo rat i dosli okupatori, nije bilo osnovnih namirnica, pa je doslo oslobodjenje, a namirnice su se dobijale po zaslugama iz rata. Pa sam poceo u gimnaziju, srusili smo poljski nuznik, cak kupili prvi automobil i vidio gradsku rasvjetu. Nedugo zatim dobili smo veliki crveni telefon da mogu da zovem ujaka, a zatim i posao u gradskom vodovodu. Sezdesetih sam prvi put sjeo na voz i vidio Rim, prozivio Pariz i prospartao Bec....
I tako dalje sve do Skype-a i mobilnih telefona i Ipad-a, koji smije da se ukljuci tokom dvosatnog leta kuci.
Tags:
Blog
Gostujući autori
10 comments
odlicno. volim nacin na koji si docarao duh nasega cetinja. evo, postajem tvoj vjerni citalac :-)
ReplyDeleteCusm u Bajovu se nista nije desavalo! A Divizija? A skoro pogubne po zivot igle zmurke po, tada ruiniranom, austro-ugarskom poslanstvu (ovo je malo prije tvoga doba). Igre orjentacije u atomskom sklonistu, koje su se sastojale od tumaranja po mraku od jednog ulaza (koji se zatvori za tobom, kad se spustis stubama u skloniste, do drugog (koji je bio zabarakidiran)" na koji kucnes i onda po mraku pipajuci zidove i hodajuci preko otpada, nazad do ulaza kroz koji si usao/la. Za to vrijeme ove lijepe igre drustvo ti mjeri vrijeme.
ReplyDeleteSjedjenje na zidu divizije je isto bila aktivnost koja se upraznjavala decenijama i generacijama, pogotovo od kad su neke kunete zatvorene i izmijenjene,pa se po njima nije moglo sjedjeti. NP
nesto ima problema da posaljem duzi komentar, nece da prihvati tekst, pa moram stat tu.probacu sa drugog komjutera. NP
ReplyDeleteNe znam ko je NP, ali me dobro postidje sad jer sam i sam u Diviziji igrao te igre, a na zidu divizije gledao i finale svjetskog prvijenstva u fudbalu 1994. godine, kad je R. Baggio promasio penal... I bio, mogu slobodno reci prvak u daljini bachene grudve :))))) uz D.Z. koji je ljevacom to super radio!
ReplyDeletePozdrav,
Ivan
Da ne bue zabune, na zid od Divizije smo instalirali tv sa nekoliko produznih kablova i donijeli klupe i podijeliji se u navijacke tabore....
ReplyDeleteI još šetnje po vladičinoj bašti, penjanje na Orlov krš,žmurke u "portunu",beskrajne ljubavi,Zarijine samoposluge, šegača, malih priganica, Božića kod tete Nade...Volim što se sjećaš ovih lijepih dana, ali sada su ljepši.Kad čuješ tata,i neodoljivi smijeh ta tvoja "dva mala fenomenalna stvorenja".Voli vas Keka.
ReplyDeleteUh. Male priganice. I mama bi male priganice!
ReplyDeleteDa dodam dio o Balsica Pazaru, na kojem sam i ja prohodala i prve igre igrala i koljena i nos stukla. Krajem 60-ih i u 70-im godinama Balsica pazar, za koji se slazem da je mnogo lijep, je bio ovakav.
ReplyDeleteZgrada Trgoprometa je bila zgrada banke i SDK. Prvi stanari su se uselili u novonapravljene stanove do nje za novu 1965-u godinu. Prvi stanari ukljucuju i mene od mjesec dana.
Pjaca je jos uvijek bila na pazaru, kamenih stolovi su bili jos uvijek na njoj. Sitni i meki bomboni u obliku kupina i malina (od kojih ti jezik ili pocrni ili pocrveni i ostane takav jos neko vrijeme) su se kupovali na grame kod Jupa, u kamenoj kucici.
Sa gornje strane je bio Ma$a, Milusina pecina, kao i piljara. U njoj je u to vrijeme radio prodavac B. Tu sam naucila, da ako kupim nesto sto nije zadovoljavajuceg kvaliteta, to moram i da vratim. Sto sam prvi put uradila sa 5 godina.Jos uvijek se sjecam neprijatnog osjecaja tog procesa. 'rekli su mi roditelji da ovo nije dobro i da mi zamijenite ili vratite pare'...No, sto se moralo ucit, moralo se.
Sa desne strane je bila Bozova samoposluga, piljara (opet), i Beko (prije no je preseljeno u Njegosevu ulicu). Tu je tada radila teta Julka.
Sa donje strane je bila prodavnica tekstila - kod Vera, pa samoposluga u kojoj je radio brat Mojasa Radonjica, izvinjavam se, ne mogu mu se imena sjetiti i on je igrao fudbal, pa Varteks. Ne sjecam se sto je bilo prije Elektrona u tom prostoru i da li je tu i tada radila Gara.
Preko puta Varteksa, u kuci Vucekovica, bila je knjizara. Do nje je bila je neko vrijeme montazna cvjecara. Na lijevoj strani Balsica Pazara bio je bife (ne znam kako se tada zvao) koji je bio poznat kao kafana kod Ajhmana. Izmedju njega i banke bila je jedno vrijeme pekara.
Balsica pazar je bio zivo mjesto za odrastanje.
Da pomenem nekoliko osoba, kojih se ja sjecam sa pjace:
Radusa, koja je prodavala ljesnike i ponekad ih drzala u nasem podrumu izmedju pazarnih dana. Njoj smo citali pisma sina ili cerke, ne sjecam se, koji su zivjeli 'daleko'. Radusa nije bila pismena.
Sjecam se GR koji je cesto pio i ponekad bi zaspao u nasem ulazu. Nama, djeci nije bilo bas sve jedno, tj bilo nas je malo strah od njega, ali smo naucili da prodjemo pored njega i udjemo u kucu i kad je bucan i kad spava pored ulaznih vrata.
Nekad bi nas nocu probudili zvuci pjesme iz 'Ajhmana'. A, ponekad bi nas po ponoca probudile rijeci "Druze Gojko", pracene ostatkom raporta koji je BP povremeno davao bisti Gojka Kruske.
Toliko sjecanja za sad.
Slazem se sa tobom i sa Kinjom sto se tice Cetinja:)
ova sjecanja gore, mozda ne izgledaju najvedrija. Bilo je mnogo vedrijih. Balsica Pazar jos uvijek ponekad sanjam, kao i da ponovo zivim iznad njega, ti snovi su uvijek vrlo srecni. Tu sam drzala govore kroz prozor, narodu koji je dosao na pjacu. Mislila sam da su 'publike' dosle da mene vide i slusaju kad sam imala dvije godine i nos mi virio iznad prozora, kad sam stojala u djecijem kreveticu. Moji roditelji su isto voljeli tu igru, smirila bi me za duze vrijeme. O cemu su govori bili, to niko ne zna. Mozda bi Filip znao...
ReplyDeletemoja prva iskustva svijeta, van familije, su formirana posmatrajuci svijet na toj pjaci. Dobro sam i prosla;)
Nale, uzivao sam upijajuci ove tvoje recenice!
ReplyDeleteI.
Note: Only a member of this blog may post a comment.