Archive for December 2011

Autor: Ivan Ivanišević

Obično se pred kraj godine suočavamo sa najrazličitijim mislima, analizama, planovima. U to vrijeme hronoloških i vjerskih praznovanja, trudimo se da budemo popustljiviji prema sebi i blaži prema drugima. To je i period kad upoznajemo i one nježnije strane sopstvene ličnosti, kad maštamo o mogućnostima i razmišljamo o prošlosti, a kroz poklone pokušavamo još jednom reći ljubav, izviniti se, učiniti sitnu pažnju kojom bi “kupili” dobro raspoloženje u nultom času zadnje decembarske noći.

Iako mi ova 2011. godina lako može stati u četiri slova (ravnomjerno raspoređena na suglasnike i samoglasnike), dva divna smeđa oka i trenutno šest mliječnih zuba, ne mogu da se ne sjetim da je donijela i velike životne promjene. Mada, od te za momački prefiks mog imena kobne 2007. godine, nije bilo vremenskog perioda od godine dana koji nije podrazumijevao “velike životne promjene” - odlazak u Strazbur i Ksenija, vjenčanje, Filip, vijest o Leni, Lena i povratak kući. Eto dokaza kako četiri godine stanu u jednu rečenicu. Četrnaest riječi.

Na kraju ove 2011, slobodno se može reći da smo i ove godine imali sreće. Strazburšku ušuškanost zamijenili smo danilovgradskom udobnošću, a kreativnost usmjerili u pravcu drugačijem od smišljanja zanimljivih aktivnosti za vikend. Rekao bih da je jedino što nam nedostaje Božićni market sa svim đakonijama. I Ari. Sa njim smo počeli ovu godinu i, kako vrijeme prolazi, sve više uviđam koliko je pogrešan bio moj pristup prema tom psu i koliko je preuranjena bila odluka o vraćanju uzgajivaču. Mislim da to nikad neću sebi oprostiti. Čak bih se smio i zakleti da će, ako ikad opet budem imao psa, to biti standardni šnaucer crne boje, kako bih se na neki način iskupio toj plemenitoj psećoj rasi za nezrelost pokazanu prošle zime.

Ovo me javno izrečeno kajanje podsjeti na izreku koju sam pročitao negdje, a koja kaže da čovjek nije star dok god kajanja ne zauzmu mjesto snova. Da li to znači da je taj neizbježni proces počeo i meni da se dešava? Hm, preksinoć sam sanjao kako Kseniji za rođendan poklanjam novi Peugeot 208, crvene boje. Dan prije toga sam ladno jurišao u kordon neke vojske u čudnim uniformama, dok su pored mene bili Vilijam Valas i Majkl Kolins. Sinoc smo Filip i ja na Orlovom kršu sreli Tigra i Pigleta. Ako je tačno da su snovi kamen temeljac ljudskog karaktera, onda čikam nekog ko će mene uspjeti da smjesti u određenu, makar razumnu, kategoriju na osnovu prethodne tri noći! Dobra vijest je da su mi snovi jači od kajanja, još uvjek!

Od predstojeće godine tražim da razradi one dobre stvari iz prethodne, a 2013. ostavi u amanet toliki broj pozitivnosti da se ona (2013-ta) dobro zamisli od koje je najbolje početi. Robert Kenedi je jednom rekao: “Postoje ljudi koji gledaju na stvari onakve kakve jesu i postavljaju pitanje “zašto”. Ja sanjam o stvarima koje se još uvjek nijesu desile i pitam “zašto da ne?!”. Ne iziskujem nemoguće i neskromno, iako ipak ne sanjam tzv. “male” snove. Oni su gubljenje vremena. Prvi poklon sam dobio još u prvom semestru. Drugi je stigao juče i jako sam mu se obradovao jer mi, pored boje koju obožavam, vizuelno skida par kilograma.

Uz čestitke i najbolje želje svima, završiću poznatom izrekom Roberta Frosta, koja nam uz sve poteškoće može biti vodič:

“In three words I can sum up everything I’ve learned about life: It goes on.”*

*Sve što sam naučio o životu staje u tri riječi: on ide dalje.

Autor: Ivan Ivanišević

Nakon odslušanih desetak govora o tome kako su sitne administrativne pobjede vrhunac životnog djela njegovih tadašnjih sagovornika, američki filozof Vilijam Džejms je ustao i rekao: “The great use of life is to spend it for something that will outlast it” (Život je iskorišten na veličanstven način ukoliko je posvećen nečemu što će ga nadživjeti). A onda je pokupio svoj mantil i prilikom odlaska zalupio vrata.

Iako su to prije mene uradili brojni i kompetentniji ljudi, ne mogu da se ne osvrnem na odlazak jednog od najznačajnijih Evropskih ličnosti modernog doba. U moru onih koji živote prožive u želji da zavrijede nečiju (ili bilo čiju) pažnju, Vaclav Havel, apsolutni heroj i politička inspiracija mog tinejdžerskog doba, ubrzao je svoj odlazak sa ovog svijeta svojom jedinom pogrešno usmjerenom istrajnošću - strasti prema duvanu.

Za nas koji smo odrastali u Cetinju devedesetih godina prošlog vijeka - ako bih to posmatrao teoretski, zanemarujući činjenicu da je manji broj ljudi stvari posmatrao iz te perspektive - postojala su dva izbora: slijediti ideje čiji je simbol bio Vaclav Havel i “Plišana revolucija” ili se okrenuti onim stremljenjima, čijih je reprezenata bilo više u čitavom regionu. Moram na istom mjestu odmah reći da je ova druga varijanta bila jednostavniji izbor. Za nju je, od stranih jezika, dovoljno bilo nepravilno izgovoriti “Versace”; od knjiga je bilo dovoljno pročitati “Ćeraćemo se još” i “Zelenu čoju Montenegra”, neku Tomovićevu analizu “Gorskog vijenca” i eventualno kupiti majicu sa likom Če Gevare (valjda zbog petokrake). A reportaže TVCG doživljavati krunskim dokazom istine.

Razumjeti poruke Plišane revolucije bio je ipak malo duži proces, koji je podrazumijevao put od po nekoliko desetina godina unazad i upoznavanje sa pozadinom poruka koje su odjekivale sa evropskih trgova još tokom 1968. godine, koja je na ovim prostorima poznatija po grudima Jagodinke Simonović i lepršavoj suknjici Nede Arnerić u kultnom filmu Gorana Paskaljevića. U tom periodu dobio sam na poklon “Moć bespomoćnih”, teorijsku osnovu borbama za demokratske promjene i elementarna prava. Tada sam po prvi put pročitao i da je upravo ovaj esej (za koji je Havel kasnije rekao da je napisan “na brzinu”) bio vodilja poljskom pokretu Solidarnost i Povelji 77, čije su pobjede – kako je rekao Zbignjev Bujak, aktivista Solidarnosti – predstavljale temeljna ostvarenja predskazanja i mudrosti koje je Havel iznio u ovom, sad već kultnom, eseju. Zahvaljujući tim idejama, na pravi način se mogla razumjeti rečenica “Drug Tito je rekao da su studenti u pravu”, kad već pomenuh “Varljivo leto ’68.”.

O Havelu, kao jednom od vjesnika Praškog proljeća mi je pričala moja draga baba, koja nije baš bila fan istorije. Ona je više brinula o pravilnom izražavanju i pristojnom ponašanju. Međutim, u godinama kad je započeta priča o obnovi crnogorske nezavisnosti, u našoj se porodici to šire posmatralo, posebno kad je takve ideje trebalo predstaviti učenim brkatim rođacima, uvjek spremnim da se do preksjutra prepiru o ispravnosti borbe za zaštitu velikonacionalnih ideja. Nakon puno godina sam, jednom dobrom drugu sa kojim sa dijelio ideje o nezavisnosti, poklonio “Prema građanskom društvu”, pokušavajući da mu objasnim kako ni ekstremizam suprotnog smjera nije pravi put.

U mojim sjećanjima će ostati kao dokaz da se ne mora uvjek iz prve pobijediti, ali da je za svaki problem moguće naći pravi ključ, a njihovo zveckanje nekad jače od bilo koje pompezne parole. Volt Dizni je govorio da svi naši snovi mogu postati stvarnost, ako imamo hrabrosti da ih pratimo. Vaclav Havel je ispratio ostvarenje svojih velikih snova, što je njegov život učinjelo vrijednim življenja. Hvala mu što ih je podijelio i sa nama.

Autor: Boris Raonić

Upravo sam se vratio sa košarkaške utakmice Budućnost – Partizan. Ne brojim godine od kada nijesam pratio košarkaše, ali sigurno ima petnaestak. Prestao sam da ih pratim onog trenutka kada je sport ušao na vrata SC Morača, politika ušla na teren, tribine, upravu… Nikada se klub nije oporavio od toga zagrljaja. No, sada ne bih ni tome, niti o sjajnoj atmosferi večeras, ni o povratku Varvara, niti o sjajnoj defanzivnoj i skok igri Budućnosti, niti o ljudima čija je nadležnost bila sigurnost…

Neću vala ni praviti narativnu turu po Cetinju kao neki… :-0. Želim da prijateljima skrenem pažnju na jedan sasvim drugi detalj, o kome se sigurno neće pisati.

Ono što je malo ko primijetio, a meni bolo oči, je ponašanje fudbalera Budućnosti. Uprava KK je, naime, večeras napravila par lijepih poteza, među kojima i taj što je uz samu aut liniju obezbijedila mjesto za košarkašice i fudbalere Budućnosti. Želeći valjda da pokaže pripadnost istom Sportskom društvu, koji dijeli iste navijače, boje, publiku… No, dok su im u leđa udarali decibeli gromoglasnih Varvara (respect i Grobarima), dok je čitav Sportski centar skakao i bio dio sjajnog ambijenta, kolege fudbaleri su pokazale ogromnu nezaintersovanost. Kao da ih je neko natjerao da prate utakmicu. Niti jedan aplauz, niti i jedno instiktivno skakanje sa stolice, već samo prebiranje mobilnih telefona…

Postoje analize da je svega 20ak odsto komunikacije, verbalna komunikacije, dok je ostatak neverablana komunikacija. Fudbaleri, čast dvojici, trojici, momaka kojima ne znam ime, nijesu komunicirali sa kolegama i atmosferom. Kamo sreće da nijesu ni dolazili.

Na žalost, manipulacije emocijama su postale veliki biznis. Ogromna većina ljudi političke, potrošačke i brojne druge odluke donose prateći emocije. One su u sportu glavni pokretač. Zato je sport i postao sjajan prostor za biznis. Ako već ti fudbaler žive od nečijih emocija, prosto je nevjerovatna nezaintersovanost za ono što se oko njih dešavalo. A kada sportisti ne reaguju na emocije koje ih okružuju, logično je da ne mogu da uspiju. No, od fudbalera je tako nešto i za očekivati.

Autor: Ivan Ivanišević

Citajuci izuzetan tekst o stanju u Bosni i sjecanju na period koji je obiljezio Ante Markovic koji sam prenio i na mom FB profilu, na momente sam se poistovjetio sa piscem, znajuci da bi svako od nas, ko je kao licnost sazrijevao u prvoj polovini devedesetih godina proslog vijeka, mogao da napise po jedno slicno svjedocenje.

I mi se sjecamo restrikcija vode i struje, sjecamo se redova za mlijeko, brasno i secer, a ja se sjecam i mog druga Dj. C. kako golim rukama pomijera u stranu blijedo zutu "Zastavu 101", da bi nekim starijim ljudima otvorio prolaz do Trgoprometove hladnjace, dje se dijelila pomoc u suhomesnatim proizvodima. I svima dostupnih video rikordera "Hitachi" i "Funai", koji su se uzimali iz poslovnice "Intours-a". Upravo mi pade na pamet, kako je samo bio srecan jedan komsija iz zgrade kad je donio cetiri filma kuci (iznajmis tri, cetvrti dobijes dzabe) iz Novakove videoteke.

Sjecanje na ta interesantna vremena, obavezno odvuku covjeka na razne strane. Preko onih svakodnevnih dogadjaja u porodici, druzenja i setnji po Lovcenu, skolskih dana u staroj cetinjskoj Gimnaziji pa do sportskih i vansportskih desavanja, avantura i prica. Sigurno nijesam jedini koji zali za cinjenicom sto Felini, Kjubrik ili neki slican genije nije mogao da svrati u Cetinje tog doba i snimi situaciju. Ubijedjen sam - napravio bi film za pamcenje. A da mu olaksa posao, potrudila bi se citava plejada najraznovrsnijih likova, cije karakterne crte ne bi mogle doci do izrazaja u ambijentu drugacijem od onog u kojem sam i ja imao privilegiju da odrastam. Znam da se mnogo vas nece sloziti sa ovom ocjenom, ali je ja prosto tako dozivljavam iz sveg srca.

Gornji "Obod" i "Kosuta", jedna gomila metalnih zgrada prekoputa bucnih postrojenja za preradu koze. Iz jednog hangara izlaze najnoviji modeli izdrzljivih tzv. "hopa-cupa" ves masina i druge bijele tehnike, a prekoputa cipele kojma ce se zoriti sve buduce musterije jeftinih radnji. Kupci cetinjskih proizvoda klece se da nikad nesto bolje nije izaslo iz tih fabrika.

Krenes onda, pored zgrade Gimnazije, put Pjace, kako se kod nas zove centar grada, a na nekom od okolnih zidnih ograda ili prekoputa Centralne biblioteke mimoidjes se sa grupom momaka, za koje je vazilo uvjerenje da su "blesavi", a koji se bucnoscu i ponasanjem nijesu uopste trudili da ospore takve ocjene. Prekoputa moje kuce na starim predratnim zgradama lokalnih i drzavnih funkcionera ispisane (i dobro se drze) poruke sa nekih od komunistickih izbora, a kojima se iskazuje podrska drugu Titu i partiji. Ispred zgrade uporni komsija koji dovijeka popravlja svog "Ficu", racunajuci da ce je "spremit" za Lovcen iduce godine i konacno pokazati da niko bolje od njega ne poznaje taj brdski put.

Prekoputa, na trafikama koje prodaju novine i duvan, nit novina nit duvana. Samo "Politika" i "Pobjeda" i neke stare zvakace gume. Na uglu ulice semafori koji nikad (do skoro) radili nijesu i sestougaona zardinjera koju smo zvali "pepeljara" i oko nje uvjek ista ekipa, spremna da prozove svakog prolaznika kojeg prepozna - po dobru ili losem, nebitno. Stotinjak metara nize kafana u kojoj se "krijuci" igrao mali remi u pare, a ciji su klijenti bili i lokalni besposlicari, ali i ugledniji starci koji bi brzo ulazili da ih sto manje prolaznika primijeti. Pa dalje do Tujove i Djinine mesare i beskrajnog reda kafana, otvorenih zbog opsteg uvjerenja radnika (donjeg) "Oboda" da nigdje kao u tim zadimljenim prostorijicama ne moze doci do izrazaja njihova kreativnost. Negativan efekat na produktivnost je pravdan povecanjem kvaliteta, u prvoj narednoj seriji proizvoda (koju poneko jos ceka). Medju kafanicama u tom kraju, posebno moram da izdvojim "357", dje su samo pristalice nezavisnosti imale pristupa, a lovci pokazivali svoje trofeje, jer nema tog suda koji bi - u suprotnom - mogao potvrditi postojanje njihovog ulova. Zamalo da zaboravim "Zeleno", dje je na ulazu dobar broj godina bio vidno istaknut tekst iste ogranicavajuce sadrzine kao na jednom od albuma "Nirvane".

A onda "Obod". Za Cetinje, mastodontski objekat u koji je obicni svijet ulazio na "kamionsku kapiju", a samo direktori na glavna vrata. Beskrajni problemi, restrukturiranja, protesti, strani i domaci partneri, pa alanfordovska galerija direktora, njihovih pomocnika i sindikalaca. Rezultat svima poznat.

Na Bajovu necu ici. Uostalom, malo se sto tamo desavalo sem u kafani "Berkut", kod spomenika "Vila", a prekoputa Vlaske crkve i njene cuvene ograde od puscanih cijevi, mahom ostecenih i pokradenih.

Zgrada "Trgoprometa", kao istinski dokaz posvecenosti ocuvanja tipicne arhitekture gradskog jezgra, izdizala se iznad, za mene najljepseg trga u gradu - Balsica pazara, na kojem sam napravio svoje prve korake, nacrtao prve kuce i cica-glise, otvorio prvu privatnu turisticku agenciju za sprovod stranaca do Dvora (po cijeni od dvije kugle sladoleda), a gdje sam i gledao kako dva metra visok medicinski brat tankim glasom pjevajuci "Ne klepeci nanulama", sa vrha zgrade skace u narucje vatrogascima, koji su ga docekali sa rasirenim cebadima i strunjacama. Dobrovoljac za vjezbu.

Sa gornje strane Balsica pazara - Milusina pecina, Micova galerija i Ma$ini bureci. Ne mogu da se ne sjetim anegdote iz Galerije: prolazi jedna drcna Cetinjanka, podigla nos, sva skockana i na stiklama, ali "ravna kao daska" (da oproste o$etljiviji). Izlazi iz kafane zubar M.B. i pred svima joj dovikuje "Malaaa, imas li sise?", a ona onako ljuto odbrusi "Imam, a sto?". "Pa sto ih ne nosis?", jos danas je ostalo da se po gradu cuje za neku slicnu situaciju. Sa druge strane trga, "Lokanda", dje se proglasavala cetrdesetodnevna zalost poslije onog referenduma '92. godine, a dje je jedna poznata rukometasica morala da otkopca kosulju kako bi dokazala da nije "momak" i da eto i zenski pol moze svu noc besprekidno da pije viski, dje se ne pamti kad je od tada usla zenska noga, a odakle je "sve u vezi sa nezavisnoscu pocelo".

Njegoseva je uvjek bila centar desavanja. Moje interesovanje tih godina, a i danas, je pobudjivao samo onaj donji dio ulice. Prema hotelu "Grand". Dva "Yellow Moon"-a, u kratkom periodu presjecena Zekovom i Manovom gostionicarskom avanturom u starom "Tursom" i odlicnom atmosferom u "Gaeti" (mada je to vec skoriji period u odnosu na ostatak price). U kafice trivijalnih imena rijetko sam kad zalazio, izmedju ostalog i sto se tamo nijesu skupljali ljudi sa kojima sam dijelio iste vrijednosti (osim politickih, donekle). Naprotiv, iako se poneko moze naci uvrijedjenim, za mene je to bio grad u ogledalu, sasvim suprotan svim meni poznatim i prihvatljivim smjerovima.

Sa vremenske distance, koja mi je osim vidljivih bora smijalica donijela sijaset preranih i teskih oprostaja, a koja je - opet s druge strane - svoj veliki kreshendo imala dolaskom na svijet dva fenomenalna mala stvorenja, mislim da vrijeme u kojem sam odrastao ne mogu da opisem bolje nego sto to cini moj prijatelj V.S. Kinjo, pricom onima sa dalekog Zapada, kad postave pitanje kako je bilo odrasti u Crnoj Gori nakon WWII. Tom cu digresijom i zavrsit ovo sjecanje:

Svi smo mi, u Cetinju, na odredjeni nacin Metuzalemi. Ne znam ni jedan drugi grad koji covjeku, na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vijek, nudi prezivljavanje dvomilenijumskog iskustva ljudske istorije. Rodjen sam u stali, pokraj trosne kamene kuce, koja je imala jednu prostoriju. Nije nista neuobicajeno bilo da vidim covjeka i zenu, koja u narucju nosi bebu, kako na magarcu prenose sve sto imaju. Za vodu sam isao na izvor i muzao koze, pravio vino, pa isao pjeske u skolu. Tada je poceo rat i dosli okupatori, nije bilo osnovnih namirnica, pa je doslo oslobodjenje, a namirnice su se dobijale po zaslugama iz rata. Pa sam poceo u gimnaziju, srusili smo poljski nuznik, cak kupili prvi automobil i vidio gradsku rasvjetu. Nedugo zatim dobili smo veliki crveni telefon da mogu da zovem ujaka, a zatim i posao u gradskom vodovodu. Sezdesetih sam prvi put sjeo na voz i vidio Rim, prozivio Pariz i prospartao Bec....

I tako dalje sve do Skype-a i mobilnih telefona i Ipad-a, koji smije da se ukljuci tokom dvosatnog leta kuci.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu