Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Napokon je okončano šestomjesečno dumanje u našoj kući oko odabira imena za djevojčicu, i to tako što smo se vratili na moj prvobitni predlog. Mnogi bi rekli da to obično tako i biva, a vrlo je moguće da smo mi i po tom pitanju komplikovaniji od većine naroda.

Ipak, smatramo da je ogromna odgovornost dati nekome ime koje će da nosi do kraja života. Ime nije samo naziv, samo riječ kojom se razlikuje jedna osoba od druge. Ono nosi svoje značenje, svoju težinu i svoj utisak. Kad pišete knjigu, vrlo dobro znate da vaš čitalac neće steći isti prvi utisak o djevojci koja se zove Marija, onoj koja se zove Aleksandra i onoj koja se zove Petunija. Ako se u romanu pojavljuje sporedni lik policajca, na primjer, nećete ga nazvati Arčibald, osim ukoliko želite da mu poslije date posebnu važnost u priči, ili da bar objasnite zašto je specifičan. Ako je u vašoj priči on samo sporedni policajac, ne mora ni da ima ime. A ako ga ima, mora se zvati što običnije.

Naš kriterijum je bio da ime bude kratko i jednostavno, ali ne i banalno, da bude internacionalno i da se jednako čita svuda u svijetu. Mi smo od onih koji ne razumiju roditelje koji djeci daju imena đedova i baba (ili prađedova i prababa) uprkos tome što su đed ili baba imali užasno ime, a još manje su nam jasni oni koji hoće da daju egzotično ime po svaku cijenu i ne mare što će dijete da trpi opaske dok je živo. I mi smo češljali po precima i zaključili da je najljepše ime imala moja baba Aleksandra, ali je već naporno moljakati ljude da Filipovo divno ime ne unakazuju nadimcima Fićo i Fićko, pa nam ne trebaju dodatne prepirke da Aleksandra nije ni Saška, ni Ranka, ni Sandra, već Aleksandra. Da smo htjeli da nam se dijete zove Fićo ili Saška, nazvali bi ih Fićo i Saška!

I Ivan je imao svojih bisera, u vječitoj želji da slavi cetinjske specifičnosti, pa je predlagao Anđe i Maše, ali je tu ostao univerzalno neshvaćen. Nakon deset predloga koje smo kasnije škartirali, počeli smo da se sprdamo kako ćemo djevojčicu zvati Ona, a onda smo saznali i za neki primjer iz Berana (iskreno se nadam da je u pitanju dezinformacija) gdje je žena nazvala sina Sin, a kćer Dete.

Znam, sad ću ispasti grozna jer na kraju ove priče neću napisati za koje smo se ime usaglasili, čisto za slučaj da Ivanišević danas dođe s posla i kaže "ipak ja ne bih". Ali, koliko sam ja sinoć shvatila i jutros potvrdila, ne bi trebalo da bude tako. Naravno, ni ne pretendujemo da se ime bilo kome sviđa, jer je ime - kao i sve drugo - stvar ukusa, ali je svakako zadovoljilo kriterijume koje smo sebi postavili, uključujući onaj da ne bismo htjeli da nam naša kćer zamjera dok je živa. I onako će, i bez imena, imati hiljadu prigovora što nijesmo savršeni, pa da joj bar za ovaj ne dajemo povoda!

Ne znam kako prolazite vi koje ste djecu rađale u domovini, ali za nas sve ovo sa trudnoćom počinje da liči na finansijski neodrživi projekat. Dobro, pretjerujem, ali je zaista sve preskupo. Svaki pregled kod ginekologa (a imamo bar jedan jedan mjesečno) košta od 50 do 70 eura, a ja još uvijek nijesam shvatila na osnovu čega ta brojka varira. Svakog mjeseca moram da radim nalaze - naređenje doktora, a oni me koštaju od 80 do 100 eura. Specijalistički ultrazvuk koji se radi jednom po tromjesječju košta 150 eura. A juče sam bila do ginekologa da provjerim nešto, ostala cijelih 5 minuta i opet platila 50 eura. A ja budala mislila - častiće me bar ovaj put.

Priprema za dolazak bebe? Ha! O kolicima i drugim potrepštinama je suvišno i da vam pričam, cijene su iste svuda. I potpuno nenormalne. Srećom, naša curica će dosta toga da naslijedi od brata, a mi ćemo naslijediti dupla kolica od prijatelja. Ali veći dio "početničke" robice moramo kupiti. Što ne bi bilo tako strašno da ne trošimo ovolike cifre na doktore i nalaze.

Na kraju, tu je onaj najpapreniji trošak, premda neobavezan. U pitanju je naš hir, a zove se čuvanje matičnih ćelija. To zadovoljstvo košta 2.000 eura i sada, kada smo puni optimizma da se našoj djeci nikad ništa ružno u životu neće desiti, čini nam se kao da uzimamo novac i bacamo ga. Pa ipak, ne možemo ignorisati činjenicu da se nečija djeca ipak razbole, i to bez logike koja i čija. Kao neka lutrija iz pakla, pa koga izvuče. I šta ako, ne daj Bože, izvuče moju, pa im izostane adekvatno rješenje zato što nijesmo htjeli da uštedimo 2.000 eura? Ja mislim da bih skočila kroz prozor. Matičnim ćelijama danas liječe puno vrsta raka i neke vrste sljepila, a rade na izlječenju dijabetisa i još mnogo drugih poremećaja. Kad sačuvate ćelije svog djeteta, ne morate mu nikad tražiti donatora, jer on ima svoje ćelije, koje su mu 100% kompatibilne. Ja bih rekla da je tu uopšte nema prostora za dilemu, zar ne?

No, obrni-okreni, mi se grdno potrošismo! Ne znam za vas, ali meni se čini da trudnoća stvarno postaje luksuz, a još veći luksuz postaje podići djecu. A zar to nije jadno i deprimirajuće?

Juče smo s prijateljem pošli u Baden Baden, da prošetamo. Ukoliko nijeste putovali po Evropi, reći ću vam sledeće: možete je hirurški podijeliti na dva dijela - od Njemačke nagore i od Njemačke nadolje. U prvu kategoriju vam spada sve ono što je sređeno, organizovano, funkcionalno, a u drugu Balkansko-Mediteranski haos. Šetam Baden Badenom i razmišljam: kad bi neki gradonačelnik pokušao ovo da uradi sa bilo kojim crnogorskim gradom, neko bi ga ubio koliko sjutra!

S tim što ja, za razliku od mnogih, ne mislim da je po srijedi otmenost naroda, već ozbiljnost države. Ljudi su ljudi svuda na svijetu i radiće sve ono što može da im prođe. Problem je što kod nas može da im prođe previše toga. Kad čovjek zna da nešto ne smije i da će zaista snositi posljedice ako to uradi, budite sigurni da neće uraditi. Čak ni Balkanac. Evo, pogledajte koliko našeg naroda živi po sjeveru Evrope: psuju pravila, ali im se povinuju. A kod nas možeš da ih kršiš i da ti niko ne kaže ništa. Ili da uhvatiš vezu da te ne kazne. Kod nas može da prođe da, čim opadne nivo Morače, na okolnom rastinju visi bezbroj plastičnih kesa i da obale Morače budu preplavljene smećem. Pokušajte samo jednom u Njemačkoj da bacite vašu kesu sa smećem mimo propisanog mjesta! Neće tu biti nikakve specijalne frke: prijaviće vas neko kome je stalo da Morača bude čista, ili prosto kome bi bilo krivo što je on nekad dobio kaznu, a vi treba da prođete bez posledica samo zato što u tom trenutku nije bio prisutan policajac. Policajac će doći, kazniće vas veoma papreno i vama nikad više neće pasti na pamet da tako nešto napravite. A čak i kad vas ne bi uhvatili, uklonili bi prokletu kesu. I sačekali vas nekoliko dana da se opet pojavite. Dok kod nas čistači ostavljaju smeće za sobom. Da vidite stepenište ispred zgrade Vektre, kod male fontane - dođe vam da se ispovraćete. Oni valjda ometu ono smeće i one užasne opuške, a onda ih sve ćušnu u ćoškove stepenika i tu ostavljaju.

Naravno, ovo sa smećem je samo jedan primjer, mada onaj koji dosta utiče na izgled jednog grada. U Baden Badenu se zna red za svaku stvar. Ako ne smije negdje da se gazi po travi, niko to neće činiti. Ako neko ne zna, pa nagazi, svaki prolaznik će ga ljubazno upozoriti. Ukoliko ljubaznost ne upali, ljubazno će pozvati policiju i ona će doći. Mi smo juče imali incident zašto je Ivan ubrao jednu jedinu u moru visibaba i dao je Filipu: jedna se baba toliko naljutila na nas, da nam je pet minuta držala govor na njemačkom i nije živa htjela da ode. Valjda je čekala da nešto kažemo, ili da se sami prijavimo policiji, ne znam! Ali je toliko stala u zaštitu te glupave visibabe da sam je isprva gledala kao jadnu, ozlojeđenu i dokonu, a kasnije s poštovanjem. Jer, bila je u pravu: nije bitna jedna visibaba, ali kad bi svako ubrao po jednu, nakon pola sata ne bi bilo one hiljade koja je krasila livadu toga dana.

Kod nas je, nažalost, nepopularno zavoditi red na takav tačin. Kod nas je sasvim normalno da, kad guram kolica od Alpe Bara prema kružnom toku, s desne strane ne mogu ići trotoarom od stepenica, a s lijeve od parkiranih automobila, pa moram gurati dijete po prometnoj ulici. Kod nas je normalno da pješaci istrčavaju na crveno, a da onda ide u zatvor neko ko naleti na njih, iako nije prekršio ograničenje brzine. Isto kao što je kod nas normalno da ja, kao pješak kojem je zeleno, moram da pazim da me ne zgaze ovi koji skreću u moju ulicu, jer oni prosto neće da mi daju prednost. Kod nas je normalno da turista iz Jagodine koji vozi u koloni ispred mene izbaci kroz prozor praznu plastičnu flašu od 2l, da ga saobraćajci vide i ne zaustave njega, već mene zbog rutinske kontrole. Kod nas je normalno da se nekažnjeno piše po zgradama, da se ignoriše zakon o zabrani pušenja, da ulicama glavnog grada cirkulišu prikolice koje vuku konji. I tako dalje do preksjutra, ako hoćemo.

Da se razumijemo, nije tako samo kod nas, mada smo mi najekstremniji. Svega sam se ja nagledala putujući po Evropi, od Balkana naniže. Da ne bih davila, navešću samo jedan primjer: u Italiji još uvijek nijesu sposobni da sprovedu uredbu da morate čistiti za svojim psom, pa sam se tamo naučila da hodam oborenog pogleda, kako bih uvijek imala u vidu gdje gazim, jer bih u protivnom u kuću donijela vrlo nezgodan suvenir.

Kao što rekoh, zavesti red u haosu je vrlo nepopularan posao. Ljudi koji su navikli da mogu da rade što hoće, teško podnose da im se zabrani da budu svinje po ulici. I ja to razumijem. Samo što je nekako lijepo kad ideš ulicom, a ona besprekorno asfaltirana, besprekorno čista, a okolo sve miriše. Lijepo je kad su parkirana kola poređana po nekom redu, a ne ostavljena kako se kome prohtjelo. Nekako je lijepa ona urednost i sređenost, mnogo ljepša od osjećaja kada se penješ stepeništem Vektre i kad te spopadne mučnina.

I nekako je lijepo, brate mili, kad jedan obični babac sa štapom može da se, bez ikakvog straha, bori za prava jednog običnog cvijeta u gradskom parku! Ja bih sad potpisala da kod nas bude tako, samo što bih, nažalost, džabe trošila potpis. Jer naš narod samo priča da želi red, ali nekulturu voli mnogo više od reda. A to se odnosi i na one koji nekulturu sprovode, i na one koji je dopuštaju.

Često se šalim da me je priroda nagrdila kad je muzika u pitanju. Nema osobe koja više voli muziku, a da ima manje talenta od mene. Kad sam bila mala tjerali su me na balet, a u sklopu baleta smo morali da učimo klavir i bila sam jedna od najboljih, pa su mi govorili da imam sluha. Možda sluha imam, ali kontrolu nad glasom - nikakvu. Ne bih bila u stanju da dvaput jednako odrecitujem nešto, a kamoli da otpjevam!

No, to mi ne smeta da (uz puno pomoći stručnjaka) o muzici pišem! U "Dječaku iz vode" se ona pomalo provlačila kroz EKV i "Oči boje meda". U ovom romanu je jedan muzički komad među glavnim junacima. Prvobitni plan je bio da ponovo dominira EKV, ali se nametnulo da ga moram potpuno izbaciti, jer se ovoga puta radnja ne odvija na Balkanu i ne želim bilo kakav "regionalni" prizvuk.

Radnja se ne odvija nigdje, zapravo. Ne pominje se ni kontinent, a kamoli ime zemlje. Sve se događa u nekom velikom gradu, a ni sama ne znam koji je: za mene je na trenutke Madrid, na trenutke New York, na trenutke Milano, a za vas može da bude što god poželite. Namjerno sam to uradila, kako bih izbjegla dva pitanja koja mi se postavljaju od dana kada sam objavila prvi roman: je li autobiografski i je li pisan po istinitoj priči. Sada nema odrednica mjesta i zato su imena likova birana tako da budu potpuno internacionalna. Jedino slovensko ime je Vuk, koji čak nije glavni lik, premda je u naslovu romana. Glavna junakinja nosi latinsko ime Klara, a tu su i jevrejsko David, germansko Hilda, arapsko Karim (s nadimkom Ćoro, doduše), američko Joe i italijanski profesor Nicolini.

U romanu nema čak ni odrednica vremena, osim rock muzike: ukoliko se razumijete u rock muziku, moći ćete manje-više da se orjentišete kroz decenije, a ukoliko to nije vaš fah, opet ćete imati slobodu da postavite radnju tamo gdje vama odgovara. Između XX i XXI vijeka svakako.

Dakle, i u ovoj priči će jedan muzički komad da igra posebnu ulogu. U iskušenju sam da vam već sad kažem koji je i da vas uputim na youtube kako biste ga upoznali kroz jednog od najboljih izvođača na svijetu. Ne samo da biste uživali u prekrasnoj kompoziciji, već i vidjeli kako izgleda svirati je - vjerujte, izgleda sasvim suludo! Učinila bih to s namjerom da je zavolite, da je osjetite onako kako sam je ja osjetila i onda na pravi način doživite kroz roman. Ali, ako vam bude potreban youtube da biste je kroz roman doživjeli na pravi način, to će značiti da nijesam uspjela kao pisac.

Zato ću i sačekati. Nek se završi ova pisanija, nek roman izađe, nek ga poneko pročita, pa nek onda youtube bude takozvani šlag na torti. Možda roman neće vrijediti čekanja, ali muzika sigurno hoće.

Imam rođake koje stalno zadirkujem po pitanju tehnike: što god kupe pokvari se, izgubi, ili prosto ne radi onako kako je predviđeno. Da me ne biste optužili za nepravedno zadirkivanje, navešću vam samo jedan primjer: jedan član te drage porodice je bar trideset puta do sad (ne pretjerujem, stvarno trideset!) mijenjao username na Skypu jer jednom nedjeljno mora da reinstalira Windows, a onda ne može da se sjeti koja mu je lozinka, pa mu je lakše da svaki put otvori novi nalog. Zašto reinstalira Windows jednom nedjeljno, ili zašto mu nije lakše da zabilježi lozinku, nego svaki put da otvara novi nalog i šalje nove zahtjeve prijateljima - nemojte mene da pitate!

No, u posljednjih nekoliko sedmica, mi u kući ličimo više tim mojim rođacima, nego ovima koji su malo veće sreće sa tehnologijom. Prvo je moj iPhone pao sa sprata, pa je popravljen. Onda su u kući počeli da nam se dešavaju strujni udari: opet je stradao moj iPhone, nemamo više nikakve rasvjete u hodniku, popucale su sijalice u dnevnoj sobi, a onda je crkao i kućni telefon. Što znači da je sada pola kuće u mraku, nemam nikakvog telefona i bojim se da je samo pitanje vremena kad će da se ugase i televizor i kompjuter. Zato sam panično sačuvala sve fotografije, pisanije i slično. I čekam da Ivan stigne da zovne električara, naravno. I da mi ponese mobilni na popravku, jer je na njegovo ime. I da mi uzme drugu sim karticu, jer je i to na njegovo ime, a iPhone koristi mini-sim, koja ne može ni u jedan drugi telefon. I da donese novi fiksni telefon, kako bismo vidjeli je li problem u aparatu, ili u mreži.

Ako ne požuri, ostadosmo mi bez ikakvog vida komunikacije, da pišemo olovkom u svesku pod svjetlom šterike. Što mi je zaista nezamislivo, jer sam priznati ovisnik o tehnologiji! Potrebno mi je bar 20 stepeni napolju da bih mogla da uživam u izlascima i vjerujte da moram da se naoružam svom svojom majčinskom ljubavlju kad god provedem dva sata u parku sa Filipom na nula stepeni po ledenom vjetru. Ja volim kompjuter, internet, dvd filmove, a bogami i torrente, pa mi ona rođačka varijanta nešto teško pada.

No, možda je sve ovo priprema za povratak u Crnu Goru, pošto komentarišu da će, ako se ne dogovore EPCG i RAE, biti restrikcija. Nešto poput onih redovnih cetinjskih s vodom, koje su aktuelne već 20 godina. Zamislite me tek tada, samu u Danilovgradu, zimi, bez moje tehnologije! Mislim da bi nastupila najbrža selidba u istoriji.

Kroz moj sinoćnji tekst, komentatorke (u ovom slučaju komentatorke, jer su reagovale majke) su se dohvatile teme koja je moja najveća fobija, a to je vršnjačko nasilje. Fobija ne bi bila fobija po definiciji, a da nije pretjerana i neracionalna, ali vjerujte da se meni dešava da noću ne spavam pri pomisli da bi mojoj djeci moglo da se dogodi da se druga djeca u školi okome na njih.

Ja sam to, baš kao i jedna komentatorka, u nekoj blažoj formi osjetila na svojoj koži.  Nikad me djeca nijesu tukla, ali me jesu vrijeđala, posebno u Italiji. Govorili su mi da sam ružna i da sam Ciganka (za njih je Jugoslovenka bilo isto što i Ciganka, a to nijesu govorili u duhu multietničkog sklada i tolerancije, nego kao uvredu). Čak su mi toliko govorili da sam ružna, da poslije nikome nijesam vjerovala kad su počeli da mi govore suprotno. Nijesam se usuđivala da se potučem, a oni su to naravno zloupotrebljavali. Kasnije, kad jesam skupila petlju da se potučem, niko me više nije dirao, ali je šteta bila napravljena. I dugo, dugo mi je trebalo da povratim izgubljeno samopouzdanje. Vjerujte da i dan danas ono ponekad izostane.

Prije dva dana sam na televiziji gledala emisiju o slučajevima nasilja u američkim školama. Dešavalo se da se toliko okome na neko jadno dijete, da je to dijete na kraju izvršilo samoubistvo. Uvijek se sjetim kako je moja majka govorila da djeca znaju da budu strašno okrutna i ja sam se u to i te kako uvjerila. I onda sam u stalnoj dilemi kako da vaspitavam svoju djecu. Kad god me Filip pogleda onim očima punim povjerenja i ljubavi, ja pomislim "samo da ne bude takav u školi, poješće ga!" Kad siđemo na igalište i on sav nasmijan priđe nekom djetetu, a to dijete se namršti i kaže "ne možeš sa mnom da se igraš", meni srce pukne. Naravno, ja prećutim, a Filip ga ne razumije, pa nikakva šteta nije učinjena, ali to neće zauvijek trajati. Doći će vrijeme kad će takve stvari razumijeti, i ja ga moram obučiti kako da ga to ne pogađa.

Zato  imam puno razumijevanje prema onome što kaže Andrijana u svom komentaru i ona mi ni najmanje ne zvuči kao monstrum, već je potpuno u pravu! Djeca testiraju granice i, ako su im neke stvari dozvoljene, uvijek će gurati dalje. Ako im dozvoljavaju roditelji, ja sigurno neću! Pri tom, Ivan i ja još od prve trudnoće imamo dogovor da će naša djeca učiti borilačke vještine već od četvrte godine. Apsolutno planiram da ih naučim da nikad ne smiju nikoga prvi da diraju, ali isto tako ću da ih učim da, ako ih neko udari, oni uzvrate duplo jače. Ako dođu iz škole i požale mi se da ih je neko vrijeđao, sigurno im neću govoriti da ignorišu, jer ta metoda kod mene nikad nije upalila.

Jedina dilema mi je što da radim u međuvremenu, kad su premali da bi shvatili takve stvari. Nije igralište toliki problem, jer smo mi uvijek tu da spriječimo bilo kakvu štetu. Ivan se već na igralištu svađa, jedno je dijete prošle nedjelje skinuo s tobogana i potjerao. Ali za razliku od mene, kad je došla majka djeteta da se pobuni, Ivan je i te kako znao da je "pospremi" na francuskom, i to tako da se na kraju ona izvinjavala i vikala na svoje dijete. Ja ne znam ništa od toga, ali znam da je dovoljno je poslušati Elenin savjet: biti na dohvatu ruke i naučiti kako se na francuskom kaže "hej, nema guranja, lijepo se igraj".

Mene više brine septembar, kada će Filip krenuti u vrtić i kad ja ne znam da li učiteljica zaista provodi dan sa djecom, ili pije kafu sa koleginicama dok se djeca igraju sama.

Ponavljam, znam da pretjerujem i vjerujte da se jako borim da Filipu ulijem što veće samopouzdanje, a da sakrijem i ne prenesem na njega sopstvenu anksioznost. Naravno da djecu neću držati pod staklenim zvonom, ali neću pred njima ni praviti famu od problema, da ne bih postigla kontra-efekat da se prestrave od druge djece, ili da ona posegnu za preventivnim bulizmom. Ali ako mislim da ikad više odspavam jednu mirnu noć, moram da ih naučim da se brane i da molim boga da to bude dovoljno.

A ako sve to propadne, onda mi ne preostaje ništa do da se ponašam kao moja pokojna prababa Olga, koja je, čim bi me neko dirao (a to je radila i sa majkom i tetkom kad su bile male), išla po kućama da se svađa. Ogi je stvarno bila šampion po mnogo čemu i žao mi je što nije bila sa nama tokom onih prvih godina u Italiji. Vjerujte da joj ni jedna jedina riječ italijanskog ne bi trebala da pospremi mame i tate malih monstruma!

Danas se osjećam kao pobjednik. Malo zbog toga što nas je u Strazburu dočekalo sunce i 9 stepeni nakon tri mjeseca minusa i snijega; malo zato što, uprkos sjajnom gostoprimstvu i moje i Ivanove porodice, nema ničeg ljepšeg od svog kreveta, svog kupatila, svojih stvari. Ali najviše se osjećam kao pobjednik zato što sam, nakon godina "dumanja" (pozajmljujem jedan od majkinih omiljenih izraza), riješila jedini preostali problematični blok u romanu koji pišem.

Ne znam kako bih vam opisala frustraciju stotina završenih stranica u kojima ne štima njih pedeset. Sve vam jasno pred očima i sve ste napisali: ono što želite da kažete, ono što treba da se dogodi, gdje priča treba da vas povede dalje. Sve je napisano, pa ipak, priča ne funkcioniše. Sve je dobro prije i poslije, ali to mjesto toliko škripi, da se preispitujete je li problem samo u njemu, ili je možda sve što ste napisali zapravo loše. Hiljadu puta se vraćate na to mjesto, hiljadu puta ga počinjete iz početka, hiljadu puta nije ono što ste željeli. A ne umijete da objasnite sebi što biste ispravili, da definišete što ne štima, samo znate da to nije to. Pedeset stranica sam toliko puta napisala, da kad bi ih sabrala, dobila bih knjigu od hiljadu strana, i zato mi je najgore bilo kad bi me neko pitao "kad će više taj roman?". Kako da odgovorim "ne znam, jer sam se strašno zapetljala i ne umijem ni naprijed, ni nazad"?!

Na kraju sam prije dva mjeseca samoj sebi postavila ultimatum i riješila da se vratim na početak. Prije svega, da odbacim frustraciju u korist pozitivne kreativne energije. Da budem otvorena za mogućnost da sve promijenim, ako treba. Išla sam poglavlje po poglavlje, rečenicu po rečenicu, tragala sam za nijansama i radila, radila, radila. Podsjetila sam sebe da prvi put pišem pod pritiskom nekog roka, jer moram završiti prije nego što na svijet dođe moja djevojčica. Vodila me je upornost i ogromna želja da pobijedim samu sebe, svog najopasnijeg neprijatelja.

Zato vam ne mogu dočarati osjećaj kada sam sinoć konačno napisala poslednju rečenicu tog mučnog dijela, koji se sada pretvorio u najljepši u čitavoj knjizi! Legla sam kao najumornija osoba na svijetu, a jutros osvanula osjećajući se kao da sam taj svijet osvojila. Ja, na vrhu mog malog privatnog Everesta, većeg od bilo koje planine koju je priroda mogla da osmisli! Nijesam ni bila svjesna koliko mi je taj osjećaj nedostajao, još od dana kada sam, nekada davno, napisala posljednju tačku "Dječaka iz vode".

I zato, kad napišem posljednju tačku ovoga rada, planiram da organizujem proslavu. Možda samo u porodici, možda sa još nekim, ali svakako proslavu. Možda ću i pehar samoj sebi da poklonim. Onaj mali, iz suvernice,  što košta desetak eura, da me podsjeća zašto uspjeh i oklijevanja ne idu zajedno.
Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ►  2025 (2)
    • ►  January (2)
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ►  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ►  July (2)
    • ►  February (1)
  • ►  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ►  July (5)
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ►  March (5)
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ▼  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ▼  March (7)
      • Ime
      • Koliko košta trudnoća?
      • Visibaba
      • Muzika i slova
      • Tehnički izazovi u kući Ivaniševića
      • Vršnjačko nasilje
      • O pobjedama nad samom sobom
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.