Archive for 2011

Autor: Ivan Ivanišević

Obično se pred kraj godine suočavamo sa najrazličitijim mislima, analizama, planovima. U to vrijeme hronoloških i vjerskih praznovanja, trudimo se da budemo popustljiviji prema sebi i blaži prema drugima. To je i period kad upoznajemo i one nježnije strane sopstvene ličnosti, kad maštamo o mogućnostima i razmišljamo o prošlosti, a kroz poklone pokušavamo još jednom reći ljubav, izviniti se, učiniti sitnu pažnju kojom bi “kupili” dobro raspoloženje u nultom času zadnje decembarske noći.

Iako mi ova 2011. godina lako može stati u četiri slova (ravnomjerno raspoređena na suglasnike i samoglasnike), dva divna smeđa oka i trenutno šest mliječnih zuba, ne mogu da se ne sjetim da je donijela i velike životne promjene. Mada, od te za momački prefiks mog imena kobne 2007. godine, nije bilo vremenskog perioda od godine dana koji nije podrazumijevao “velike životne promjene” - odlazak u Strazbur i Ksenija, vjenčanje, Filip, vijest o Leni, Lena i povratak kući. Eto dokaza kako četiri godine stanu u jednu rečenicu. Četrnaest riječi.

Na kraju ove 2011, slobodno se može reći da smo i ove godine imali sreće. Strazburšku ušuškanost zamijenili smo danilovgradskom udobnošću, a kreativnost usmjerili u pravcu drugačijem od smišljanja zanimljivih aktivnosti za vikend. Rekao bih da je jedino što nam nedostaje Božićni market sa svim đakonijama. I Ari. Sa njim smo počeli ovu godinu i, kako vrijeme prolazi, sve više uviđam koliko je pogrešan bio moj pristup prema tom psu i koliko je preuranjena bila odluka o vraćanju uzgajivaču. Mislim da to nikad neću sebi oprostiti. Čak bih se smio i zakleti da će, ako ikad opet budem imao psa, to biti standardni šnaucer crne boje, kako bih se na neki način iskupio toj plemenitoj psećoj rasi za nezrelost pokazanu prošle zime.

Ovo me javno izrečeno kajanje podsjeti na izreku koju sam pročitao negdje, a koja kaže da čovjek nije star dok god kajanja ne zauzmu mjesto snova. Da li to znači da je taj neizbježni proces počeo i meni da se dešava? Hm, preksinoć sam sanjao kako Kseniji za rođendan poklanjam novi Peugeot 208, crvene boje. Dan prije toga sam ladno jurišao u kordon neke vojske u čudnim uniformama, dok su pored mene bili Vilijam Valas i Majkl Kolins. Sinoc smo Filip i ja na Orlovom kršu sreli Tigra i Pigleta. Ako je tačno da su snovi kamen temeljac ljudskog karaktera, onda čikam nekog ko će mene uspjeti da smjesti u određenu, makar razumnu, kategoriju na osnovu prethodne tri noći! Dobra vijest je da su mi snovi jači od kajanja, još uvjek!

Od predstojeće godine tražim da razradi one dobre stvari iz prethodne, a 2013. ostavi u amanet toliki broj pozitivnosti da se ona (2013-ta) dobro zamisli od koje je najbolje početi. Robert Kenedi je jednom rekao: “Postoje ljudi koji gledaju na stvari onakve kakve jesu i postavljaju pitanje “zašto”. Ja sanjam o stvarima koje se još uvjek nijesu desile i pitam “zašto da ne?!”. Ne iziskujem nemoguće i neskromno, iako ipak ne sanjam tzv. “male” snove. Oni su gubljenje vremena. Prvi poklon sam dobio još u prvom semestru. Drugi je stigao juče i jako sam mu se obradovao jer mi, pored boje koju obožavam, vizuelno skida par kilograma.

Uz čestitke i najbolje želje svima, završiću poznatom izrekom Roberta Frosta, koja nam uz sve poteškoće može biti vodič:

“In three words I can sum up everything I’ve learned about life: It goes on.”*

*Sve što sam naučio o životu staje u tri riječi: on ide dalje.

Autor: Ivan Ivanišević

Nakon odslušanih desetak govora o tome kako su sitne administrativne pobjede vrhunac životnog djela njegovih tadašnjih sagovornika, američki filozof Vilijam Džejms je ustao i rekao: “The great use of life is to spend it for something that will outlast it” (Život je iskorišten na veličanstven način ukoliko je posvećen nečemu što će ga nadživjeti). A onda je pokupio svoj mantil i prilikom odlaska zalupio vrata.

Iako su to prije mene uradili brojni i kompetentniji ljudi, ne mogu da se ne osvrnem na odlazak jednog od najznačajnijih Evropskih ličnosti modernog doba. U moru onih koji živote prožive u želji da zavrijede nečiju (ili bilo čiju) pažnju, Vaclav Havel, apsolutni heroj i politička inspiracija mog tinejdžerskog doba, ubrzao je svoj odlazak sa ovog svijeta svojom jedinom pogrešno usmjerenom istrajnošću - strasti prema duvanu.

Za nas koji smo odrastali u Cetinju devedesetih godina prošlog vijeka - ako bih to posmatrao teoretski, zanemarujući činjenicu da je manji broj ljudi stvari posmatrao iz te perspektive - postojala su dva izbora: slijediti ideje čiji je simbol bio Vaclav Havel i “Plišana revolucija” ili se okrenuti onim stremljenjima, čijih je reprezenata bilo više u čitavom regionu. Moram na istom mjestu odmah reći da je ova druga varijanta bila jednostavniji izbor. Za nju je, od stranih jezika, dovoljno bilo nepravilno izgovoriti “Versace”; od knjiga je bilo dovoljno pročitati “Ćeraćemo se još” i “Zelenu čoju Montenegra”, neku Tomovićevu analizu “Gorskog vijenca” i eventualno kupiti majicu sa likom Če Gevare (valjda zbog petokrake). A reportaže TVCG doživljavati krunskim dokazom istine.

Razumjeti poruke Plišane revolucije bio je ipak malo duži proces, koji je podrazumijevao put od po nekoliko desetina godina unazad i upoznavanje sa pozadinom poruka koje su odjekivale sa evropskih trgova još tokom 1968. godine, koja je na ovim prostorima poznatija po grudima Jagodinke Simonović i lepršavoj suknjici Nede Arnerić u kultnom filmu Gorana Paskaljevića. U tom periodu dobio sam na poklon “Moć bespomoćnih”, teorijsku osnovu borbama za demokratske promjene i elementarna prava. Tada sam po prvi put pročitao i da je upravo ovaj esej (za koji je Havel kasnije rekao da je napisan “na brzinu”) bio vodilja poljskom pokretu Solidarnost i Povelji 77, čije su pobjede – kako je rekao Zbignjev Bujak, aktivista Solidarnosti – predstavljale temeljna ostvarenja predskazanja i mudrosti koje je Havel iznio u ovom, sad već kultnom, eseju. Zahvaljujući tim idejama, na pravi način se mogla razumjeti rečenica “Drug Tito je rekao da su studenti u pravu”, kad već pomenuh “Varljivo leto ’68.”.

O Havelu, kao jednom od vjesnika Praškog proljeća mi je pričala moja draga baba, koja nije baš bila fan istorije. Ona je više brinula o pravilnom izražavanju i pristojnom ponašanju. Međutim, u godinama kad je započeta priča o obnovi crnogorske nezavisnosti, u našoj se porodici to šire posmatralo, posebno kad je takve ideje trebalo predstaviti učenim brkatim rođacima, uvjek spremnim da se do preksjutra prepiru o ispravnosti borbe za zaštitu velikonacionalnih ideja. Nakon puno godina sam, jednom dobrom drugu sa kojim sa dijelio ideje o nezavisnosti, poklonio “Prema građanskom društvu”, pokušavajući da mu objasnim kako ni ekstremizam suprotnog smjera nije pravi put.

U mojim sjećanjima će ostati kao dokaz da se ne mora uvjek iz prve pobijediti, ali da je za svaki problem moguće naći pravi ključ, a njihovo zveckanje nekad jače od bilo koje pompezne parole. Volt Dizni je govorio da svi naši snovi mogu postati stvarnost, ako imamo hrabrosti da ih pratimo. Vaclav Havel je ispratio ostvarenje svojih velikih snova, što je njegov život učinjelo vrijednim življenja. Hvala mu što ih je podijelio i sa nama.

Autor: Boris Raonić

Upravo sam se vratio sa košarkaške utakmice Budućnost – Partizan. Ne brojim godine od kada nijesam pratio košarkaše, ali sigurno ima petnaestak. Prestao sam da ih pratim onog trenutka kada je sport ušao na vrata SC Morača, politika ušla na teren, tribine, upravu… Nikada se klub nije oporavio od toga zagrljaja. No, sada ne bih ni tome, niti o sjajnoj atmosferi večeras, ni o povratku Varvara, niti o sjajnoj defanzivnoj i skok igri Budućnosti, niti o ljudima čija je nadležnost bila sigurnost…

Neću vala ni praviti narativnu turu po Cetinju kao neki… :-0. Želim da prijateljima skrenem pažnju na jedan sasvim drugi detalj, o kome se sigurno neće pisati.

Ono što je malo ko primijetio, a meni bolo oči, je ponašanje fudbalera Budućnosti. Uprava KK je, naime, večeras napravila par lijepih poteza, među kojima i taj što je uz samu aut liniju obezbijedila mjesto za košarkašice i fudbalere Budućnosti. Želeći valjda da pokaže pripadnost istom Sportskom društvu, koji dijeli iste navijače, boje, publiku… No, dok su im u leđa udarali decibeli gromoglasnih Varvara (respect i Grobarima), dok je čitav Sportski centar skakao i bio dio sjajnog ambijenta, kolege fudbaleri su pokazale ogromnu nezaintersovanost. Kao da ih je neko natjerao da prate utakmicu. Niti jedan aplauz, niti i jedno instiktivno skakanje sa stolice, već samo prebiranje mobilnih telefona…

Postoje analize da je svega 20ak odsto komunikacije, verbalna komunikacije, dok je ostatak neverablana komunikacija. Fudbaleri, čast dvojici, trojici, momaka kojima ne znam ime, nijesu komunicirali sa kolegama i atmosferom. Kamo sreće da nijesu ni dolazili.

Na žalost, manipulacije emocijama su postale veliki biznis. Ogromna većina ljudi političke, potrošačke i brojne druge odluke donose prateći emocije. One su u sportu glavni pokretač. Zato je sport i postao sjajan prostor za biznis. Ako već ti fudbaler žive od nečijih emocija, prosto je nevjerovatna nezaintersovanost za ono što se oko njih dešavalo. A kada sportisti ne reaguju na emocije koje ih okružuju, logično je da ne mogu da uspiju. No, od fudbalera je tako nešto i za očekivati.

Autor: Ivan Ivanišević

Citajuci izuzetan tekst o stanju u Bosni i sjecanju na period koji je obiljezio Ante Markovic koji sam prenio i na mom FB profilu, na momente sam se poistovjetio sa piscem, znajuci da bi svako od nas, ko je kao licnost sazrijevao u prvoj polovini devedesetih godina proslog vijeka, mogao da napise po jedno slicno svjedocenje.

I mi se sjecamo restrikcija vode i struje, sjecamo se redova za mlijeko, brasno i secer, a ja se sjecam i mog druga Dj. C. kako golim rukama pomijera u stranu blijedo zutu "Zastavu 101", da bi nekim starijim ljudima otvorio prolaz do Trgoprometove hladnjace, dje se dijelila pomoc u suhomesnatim proizvodima. I svima dostupnih video rikordera "Hitachi" i "Funai", koji su se uzimali iz poslovnice "Intours-a". Upravo mi pade na pamet, kako je samo bio srecan jedan komsija iz zgrade kad je donio cetiri filma kuci (iznajmis tri, cetvrti dobijes dzabe) iz Novakove videoteke.

Sjecanje na ta interesantna vremena, obavezno odvuku covjeka na razne strane. Preko onih svakodnevnih dogadjaja u porodici, druzenja i setnji po Lovcenu, skolskih dana u staroj cetinjskoj Gimnaziji pa do sportskih i vansportskih desavanja, avantura i prica. Sigurno nijesam jedini koji zali za cinjenicom sto Felini, Kjubrik ili neki slican genije nije mogao da svrati u Cetinje tog doba i snimi situaciju. Ubijedjen sam - napravio bi film za pamcenje. A da mu olaksa posao, potrudila bi se citava plejada najraznovrsnijih likova, cije karakterne crte ne bi mogle doci do izrazaja u ambijentu drugacijem od onog u kojem sam i ja imao privilegiju da odrastam. Znam da se mnogo vas nece sloziti sa ovom ocjenom, ali je ja prosto tako dozivljavam iz sveg srca.

Gornji "Obod" i "Kosuta", jedna gomila metalnih zgrada prekoputa bucnih postrojenja za preradu koze. Iz jednog hangara izlaze najnoviji modeli izdrzljivih tzv. "hopa-cupa" ves masina i druge bijele tehnike, a prekoputa cipele kojma ce se zoriti sve buduce musterije jeftinih radnji. Kupci cetinjskih proizvoda klece se da nikad nesto bolje nije izaslo iz tih fabrika.

Krenes onda, pored zgrade Gimnazije, put Pjace, kako se kod nas zove centar grada, a na nekom od okolnih zidnih ograda ili prekoputa Centralne biblioteke mimoidjes se sa grupom momaka, za koje je vazilo uvjerenje da su "blesavi", a koji se bucnoscu i ponasanjem nijesu uopste trudili da ospore takve ocjene. Prekoputa moje kuce na starim predratnim zgradama lokalnih i drzavnih funkcionera ispisane (i dobro se drze) poruke sa nekih od komunistickih izbora, a kojima se iskazuje podrska drugu Titu i partiji. Ispred zgrade uporni komsija koji dovijeka popravlja svog "Ficu", racunajuci da ce je "spremit" za Lovcen iduce godine i konacno pokazati da niko bolje od njega ne poznaje taj brdski put.

Prekoputa, na trafikama koje prodaju novine i duvan, nit novina nit duvana. Samo "Politika" i "Pobjeda" i neke stare zvakace gume. Na uglu ulice semafori koji nikad (do skoro) radili nijesu i sestougaona zardinjera koju smo zvali "pepeljara" i oko nje uvjek ista ekipa, spremna da prozove svakog prolaznika kojeg prepozna - po dobru ili losem, nebitno. Stotinjak metara nize kafana u kojoj se "krijuci" igrao mali remi u pare, a ciji su klijenti bili i lokalni besposlicari, ali i ugledniji starci koji bi brzo ulazili da ih sto manje prolaznika primijeti. Pa dalje do Tujove i Djinine mesare i beskrajnog reda kafana, otvorenih zbog opsteg uvjerenja radnika (donjeg) "Oboda" da nigdje kao u tim zadimljenim prostorijicama ne moze doci do izrazaja njihova kreativnost. Negativan efekat na produktivnost je pravdan povecanjem kvaliteta, u prvoj narednoj seriji proizvoda (koju poneko jos ceka). Medju kafanicama u tom kraju, posebno moram da izdvojim "357", dje su samo pristalice nezavisnosti imale pristupa, a lovci pokazivali svoje trofeje, jer nema tog suda koji bi - u suprotnom - mogao potvrditi postojanje njihovog ulova. Zamalo da zaboravim "Zeleno", dje je na ulazu dobar broj godina bio vidno istaknut tekst iste ogranicavajuce sadrzine kao na jednom od albuma "Nirvane".

A onda "Obod". Za Cetinje, mastodontski objekat u koji je obicni svijet ulazio na "kamionsku kapiju", a samo direktori na glavna vrata. Beskrajni problemi, restrukturiranja, protesti, strani i domaci partneri, pa alanfordovska galerija direktora, njihovih pomocnika i sindikalaca. Rezultat svima poznat.

Na Bajovu necu ici. Uostalom, malo se sto tamo desavalo sem u kafani "Berkut", kod spomenika "Vila", a prekoputa Vlaske crkve i njene cuvene ograde od puscanih cijevi, mahom ostecenih i pokradenih.

Zgrada "Trgoprometa", kao istinski dokaz posvecenosti ocuvanja tipicne arhitekture gradskog jezgra, izdizala se iznad, za mene najljepseg trga u gradu - Balsica pazara, na kojem sam napravio svoje prve korake, nacrtao prve kuce i cica-glise, otvorio prvu privatnu turisticku agenciju za sprovod stranaca do Dvora (po cijeni od dvije kugle sladoleda), a gdje sam i gledao kako dva metra visok medicinski brat tankim glasom pjevajuci "Ne klepeci nanulama", sa vrha zgrade skace u narucje vatrogascima, koji su ga docekali sa rasirenim cebadima i strunjacama. Dobrovoljac za vjezbu.

Sa gornje strane Balsica pazara - Milusina pecina, Micova galerija i Ma$ini bureci. Ne mogu da se ne sjetim anegdote iz Galerije: prolazi jedna drcna Cetinjanka, podigla nos, sva skockana i na stiklama, ali "ravna kao daska" (da oproste o$etljiviji). Izlazi iz kafane zubar M.B. i pred svima joj dovikuje "Malaaa, imas li sise?", a ona onako ljuto odbrusi "Imam, a sto?". "Pa sto ih ne nosis?", jos danas je ostalo da se po gradu cuje za neku slicnu situaciju. Sa druge strane trga, "Lokanda", dje se proglasavala cetrdesetodnevna zalost poslije onog referenduma '92. godine, a dje je jedna poznata rukometasica morala da otkopca kosulju kako bi dokazala da nije "momak" i da eto i zenski pol moze svu noc besprekidno da pije viski, dje se ne pamti kad je od tada usla zenska noga, a odakle je "sve u vezi sa nezavisnoscu pocelo".

Njegoseva je uvjek bila centar desavanja. Moje interesovanje tih godina, a i danas, je pobudjivao samo onaj donji dio ulice. Prema hotelu "Grand". Dva "Yellow Moon"-a, u kratkom periodu presjecena Zekovom i Manovom gostionicarskom avanturom u starom "Tursom" i odlicnom atmosferom u "Gaeti" (mada je to vec skoriji period u odnosu na ostatak price). U kafice trivijalnih imena rijetko sam kad zalazio, izmedju ostalog i sto se tamo nijesu skupljali ljudi sa kojima sam dijelio iste vrijednosti (osim politickih, donekle). Naprotiv, iako se poneko moze naci uvrijedjenim, za mene je to bio grad u ogledalu, sasvim suprotan svim meni poznatim i prihvatljivim smjerovima.

Sa vremenske distance, koja mi je osim vidljivih bora smijalica donijela sijaset preranih i teskih oprostaja, a koja je - opet s druge strane - svoj veliki kreshendo imala dolaskom na svijet dva fenomenalna mala stvorenja, mislim da vrijeme u kojem sam odrastao ne mogu da opisem bolje nego sto to cini moj prijatelj V.S. Kinjo, pricom onima sa dalekog Zapada, kad postave pitanje kako je bilo odrasti u Crnoj Gori nakon WWII. Tom cu digresijom i zavrsit ovo sjecanje:

Svi smo mi, u Cetinju, na odredjeni nacin Metuzalemi. Ne znam ni jedan drugi grad koji covjeku, na prelazu iz dvadesetog u dvadeset prvi vijek, nudi prezivljavanje dvomilenijumskog iskustva ljudske istorije. Rodjen sam u stali, pokraj trosne kamene kuce, koja je imala jednu prostoriju. Nije nista neuobicajeno bilo da vidim covjeka i zenu, koja u narucju nosi bebu, kako na magarcu prenose sve sto imaju. Za vodu sam isao na izvor i muzao koze, pravio vino, pa isao pjeske u skolu. Tada je poceo rat i dosli okupatori, nije bilo osnovnih namirnica, pa je doslo oslobodjenje, a namirnice su se dobijale po zaslugama iz rata. Pa sam poceo u gimnaziju, srusili smo poljski nuznik, cak kupili prvi automobil i vidio gradsku rasvjetu. Nedugo zatim dobili smo veliki crveni telefon da mogu da zovem ujaka, a zatim i posao u gradskom vodovodu. Sezdesetih sam prvi put sjeo na voz i vidio Rim, prozivio Pariz i prospartao Bec....

I tako dalje sve do Skype-a i mobilnih telefona i Ipad-a, koji smije da se ukljuci tokom dvosatnog leta kuci.

Ponekad se prosto začudim koliko sam oguglala na drastične promjene životne sredine. Ivan i ja smo u Strazburu proveli tri godine (on četiri, ja tri), u njemu otpočeli zajednički život i rodili dvoje djece, što znači da ako bi mi neko mjesto moralo nedostajati, onda je to Strazbur! Pa ipak, otkad smo se vratili u Crnu Goru, Ivan i ja ga se rijetko kad i sjetimo, a još rjeđe ga pominjemo. Ponekad prosto zaboravimo kakvu smo životnu promjenu nedavno napravili, kao da smo u Danilovgradu već godinama i da je sve uvijek bilo baš ovako. Banalni primjer: krenemo jednom u šetnju po hladnom jutarnjem danilovgradskom vjetru, mojom inicijativom, pa se Ivan na mene naljuti i kaže: "Gdje si čula da se u sred novembra vode djeca u šetnju rano ujutro, hladno je?!". Ja ga na to podsjetim da je u Strazburu identično vrijeme trajalo po devet mjeseci godišnje i da smo prije manje od godinu Filipa šetali i na -10, a on zastane, slegne ramenima i s osmijehom prizna da je na sve to već zaboravio, kao da ga nikad nije ni bilo.

Ipak, ovih dana se sjetih da je u Strazburu počeo božićni market i odjednom me hvata nostalgija, po prvi put otkad smo stigli. Nije to neka velika nostalgija, ni da se približi bilo kakvoj patnji ili tuzi; samo se sjećam malo više nego obično. Sjećam se našeg divnog stana u Rue des Arquebusiers, sa ogromnim prozorima koji su gledali na kanal i njegove patkice, labudove i dabrove (sad bi Ivan podigao ruku i rekao da to nijesu dabrovi, već pacovi i uslijedila bi beskrajna rasprava). Sjetim se dnevnog boravka kroz koji je Filip tutnjao u dupku, gdje je naučio da sjedi, pa puzi, pa hoda, gdje mu je nikao prvi zubić i gdje nam je darivao svoj prvi osmijeh. Sjetim se parka ispred kuće, gdje smo svakodnevno boravili sa kanticom i lopaticom i spuštali se niz tobogan. Naravno, ne bih ja bila ja da mi ne padne na pamet nešto od hrane - u ovom slučaju fois gras (pašteta od pačje ili guščje džigerice), tarte flambee (njihovo tanko tijesto sa pavlakom, lukom i slaninom) i poulet au reisling (piletina u bijelom vinu). I na kraju, naravno, božićnog marketa, zbog kojeg je Strazbur dobio nadimak Capital de Noel (glavni božićni grad).

Ne sjećam se jesam li vam već pisala o strazburškom Božiću; svakako je najčarobniji koji sam ja doživjela. Centar je preplavljen drvenim kućicama u kojima stanuju ukrasi za jelku, sitni zanatski proizvodi, poslastice i naravno, kuvano vino sa cimetom. Uvijek smo se smijali kako na -18 ljudi uđu smrznuti na vašar, a iz njega izađu raspojasani, jer se od početka do kraja obavezno napiju. Ukoliko ne volite gužvu, vašar nije mjesto za vas, mada smatram da je doći u Strazbur zimi, a ne posjetiti vašar, isto kao doći u Milano i ne obići Duomo, ili Jelisejska polja u Parizu.

I tako, vraćajući se na onu početnu priču o otupljenim emocijama prema selidbama i promjenama, pitam se kako je moguće da sam živjela na toliko mjesta, a da bih se jedino vratila u Madrid. Sve ostalo mi nije ostavilo nikakvu posebnu emociju. Ivan mašta o Rimu, ja sliježem ramenima, svjesna da bi se svako nasmijao pri pomisli da mi je ljepše u Danilovgradu, nego u Vječnom gradu. Ali zašto ne bi bilo? Ovdje živim u divnoj kući, imam divno dvorište, savršenu organizaciju i sve na dohvat ruke. Porodica mi je blizu, prijatelji su mi blizu, Podgorica je blizu. Premda se ne može mjeriti ni sa jednom od slavnih evropskih metropola, ona je moj grad i u njoj završavam sve. Naravno, voljela bih da sam jutros spakovala jedno u kolica, drugo u nosiljku i provukla se kroz božićni vašar u Strazburu, ili kroz Villu Borghese u Rimu, ili još bolje, kroz bilo koju ulicu centra Madrida. Pa opet, svim tim mjestima je nedostajao onaj šmek kuće, onaj osjećaj da sam svoja na svome i da, ukoliko padnem, imam zaštitnu mrežu ispod sebe. Pogledam kroz prozor, zelenilo sa svake strane i pomislim: a zašto bi ona magnolija u Strazburu bila ljepša od ove moje, koja je toliko visoka da je kuću prerasla? Što to fali mojoj gliciniji, ružičnjaku koji sam posadila? Da možda igralište u parku nije ljepše od onoga koje je Filip dobio za rođendan, i sa kojeg ga neće zgurati neko antipatično dijete koje uči da govori sasvim drugačiji jezik od njegovog?

I onda zaključim da ništa zapravo nije stvar lokacije, već sreće. Znam ljude koji se stalno žale na Podgoricu, a mogu vam potpisati da bi im bilo dosadno i u Parizu i u Nju Jorku. Isto tako znam sebe, kojoj bi teško dosadilo i na pustom ostrvu. Za mjesta te vežu ljudi s kojima ih nastanjuješ, uspomene koje s njima dijeliš. A ako kad odeš, s tobom odu i ti dragi ljudi, ostavljeno mjesto nije ništa više od ostavljenog prostora. Isprazniš jedan, popuniš drugi, i bude kao da se ništa nije dogodilo.

U mom slučaju lijepo, čak i ljepše.

Autor: Ivan Ivanišević

Prethodnih dana se u Sjedinjenim Državama digla velika buka oko predloga jednog od republikanskih kandidata za predsjednika, a u suštini sljedeće dedukcije (parafraziram i pojednostavljujem):

Bezbjednost SAD je ugrožena od muslimana. Muslimani koji su ugrozili bezbjednost SAD su došli avionima. Na aerodromima treba uvesti posebne bezbjednosne kontrole za muslimane!!!

I čovjek je to rekao uživo, u jednom od udarnih termina najgledanije televizije!

Svakako da je sloboda izražavanja temelj svakog demokratskog društva, a kroz istorijski prikaz (ne)postojanja te slobode može se izvesti linija građanskog razvoja bilo koje države u svijetu. Ona ima samo jednu granicu, koju je najslikovitije opisao M.Miljanov - čuvati drugoga od sebe.

Riječ je, davno se reklo, najsnažnije oružje. Kaže se da dok laž obiđe zemaljsku kuglu, istina nije ni ustala iz kreveta. Zbog toga se svi i plaše moći medija i bore se da iste stave pod neku vrstu kontrole ili uticaja. I zbog toga je rad medija i komunikacionih servisa/usluga pod konstantnom lupom javnosti.

Ovih dana je kod nas aktuelna rasprava o odluci RTCG da emituje, za naše podneblje, zaista neuobičajen televizijski spot koji prikazuje poljubac dva momka. Zlonamjernik, čitaj navijač Ipswicha, Millwalla, Nottingham Foresta ili nekog sličnog kluba, bi rekao da nije riječ ni o čemu neuobičajenom za navijače fudbalskog kluba Arsenal (momci u spotu nose njihove dresove), čije ime Britanci inače izgovaraju bez slova R ("Aaassenal" čime se pravi aluzija na stražnjicu). Čujemo i čitamo osuđujuće stavove sa raznih strana. Ne samo od muškaraca, koji su obično identifikovani kao homofobični, već u velikom broju i od pripadnica obično tolerantnijeg pola. Međutim, pročitao sam i stavove kako je emitovanje pomenutog spota dokaz da smo bliži Evropi, a javni servis prava podrška tim aspiracijama. Čudno mi je bilo da pohvale dolaze od onih koji su među žestokim kritičarima javnog servisa, a kritike od onih koji su već decenijama u nekom intelektualnom limbu, do kojeg teško dopiru poruke javnosti.

Razlog zbog kojeg pišem o ovoj temi nije odbrana prava osoba drugačije seksualne orijentacije da svoju različitost javno pokažu. Nije ni komentarisanje/kritika slobode izažavanja kroz prizivanje (auto)cenzure kojom se štiti javni moral (kako se to nekad govorilo). Ne bih htio ni da se konfrontiram sa ljudima koji snažnije iskazuju svoje neslaganje zbog prikazivanja ovog spota, ali prosto ne mogu da ne naglasim kako mi je potpuno neprihvatljiv kontinuitet stagnacije. Mentalne barikade identične onima iz vremena prošlog. Isti nivo neinformisanosti i gledanje stvari iz ugla tako tipičnog za one koje obično svi prepoznamo kao ekstremiste.

Svi se sjećamo onog vica o studentu koji se iz metropole vrati kod đeda i babe na selo, očešljan, namirisan, u odjeći živih boja. Koji se ne usteže da ujutro namaže kremu na lice i stavi gel na kosu, a kojeg pri odlasku u poljski wc sa prozora prati đedova lovačka puška. Kad baba uspaničeno pita što to namjerava da uradi, stari odgovori: "Viđećeš ako čučne!". Mi smo kao djeca, a to je sad već dvadeset godina daleko, prepričavali ovu priču i diskutovali o tome koji bi od nasih đedova stvarno pucao. Što se mojeg tiče, ja sam mogao gologuz ići ulicom, opet me ne bi niko makao s pijedestala najboljeg unuka. Dijelom i zbog toga što sam ja stoprocentno ubijeđen da nikad niko na svijetu nije bio bolji đed. Bili smo strašan tandem. Strašan! No, da nastavim... Čak bi i oni najuporniji moji tadašnji sagovornici na kraju popustali i priču završavali zamišljeni, uz izjave da ni njihov đed, ipak, ne bi pucao. "Ali ne bi progovarao samnom", isticali bi zabrinuto.

Činjenica da u našoj zemlji postoji ogroman broj ljudi koji razmišljaju na isti, identičan način kao njihovi đedovi, o temi koja je aktuelizovana nakon što je bilo koji od njih (đedova) imao mogućnost da je realno sagleda i razumije, tako je porazna. Ako se ljudi ne mijenjaju, oni se ne razvijaju. Ako ne razvijaju, u stvari i ne žive. Nikako da shvatimo da nije bitno ono što gledamo, već ono što vidimo. I dok gledanje spota može da proizvede i opravdane negativne emocije zbog strogog ličnog opredjeljenja, mora se pokušati napraviti dodatni korak i u tom spotu vidjeti borbu onih mladih ljudi koji su svojevoljno drugačiji. I koji zbog toga ne moraju da budu na stubu srama. Po pravilu, svi smo jednaki. I u ovoj državi. Zašto se onda ne osuđuje roditelj koji je svoje dijete izbacio iz kuće zato što ima partnera istog pola? Zašto se staje na stranu poslodavca koji prednost u zapošljavanju daje manje kvalifikovanoj osobi heteroseksualne orijentacije? Zašto se dijete iz Doma vraća roditelju koji mu je u već četiri navrata gasio cigarete na raznim djelovima tijela, a tako se izričito odbacuje mogućnost da ga odgaja neko ko za to ima i volje i sredstava i - što je najbitnije - ljubavi?! Zašto se sa strahom govori o druženju sa osobama koje su zaražene HIV-om?

Kod nas je površnost jedan od ključnih problema društva. A ona nije ništa drugo do lijenost da se dođe do istine. Koliko puta ste imali priliku da raspravljate sa nekim ko je sagledao određeni problem samo djelimično, a o njemu raspavlja sa pozicije doktora nauka, minimum?! Bezbroj puta! To je i sad u pitanju. Koliko ljudi kod nas zna za Evropski sud za ljudska prava u Strazburu? Gotovo svi. Koliko samo puta čujemo da će se neko "ćerat do Strazbura"? A koliko njih je spremno da podrži sprovođenje presuda tog istog suda kojima se štite ista prava koja promoviše kontroverzni spot? Nije valjda strazburški sud pri vraćanju imovine demokratija, a pri osudi homofobije "zavjera Zapada"?! Zašto je "pi!" kad se dva muškarca poljube na ekranu, a nije "pi!" kad o Pahomiju svjedoče njegove žrtve? Ne čuh da se ovo, tako osjetljivo društvo, ikad glasno pobunilo protiv pedofilije popova! A tako rado dovedu taj pojam u vezu sa istopolnim parovima. I dokle više ta otrcana fora o Adamu i Stevu?! Što je sa onim "ne laži, ne ukradi, ne prevari..."? Ili je to bilo na četrnaestoj stranici do koje se nije stiglo u prelistavanju skraćene verzije knjige koju hrišćani smatraju svetom?

I što mi je posebno simpatično: "Niko moj nikad nije bio takav. Čuvam obraz predaka što sam protiv toga." Ah!!!

Koliko smo svi, kao društvo, opterećeni pricom o dosljednosti kao simbolu ispravnosti. Dosljedno lupanje u zid, iako glava odavno krvari, kod nas se predstavlja upornošću. Za mene je to mazohizam.

U situaciji kad savremeni svijet sve više prihvata različitosti svake vrste, kao ono bogatstvo koje nam pruža mogućnost da stvari sagledavamo iz više uglova, naše društvo se predstavlja anahronim, zbog činjenice da smo dosljedni samo u razmišljanjima koje najveći broj pripadnika istog društva javno ocjenjuje prevaziđenim. Da li je to strah od prilagođavanja?!

Za mene, problem je veoma jasan. U suštini, izbor svakog pojedinca se svodi na dvije primarne mogućnosti: ili da prihvatiš uslove koji postoje, ili da prihvatiš odgovornost za njihovo mijenjanje. Kod nas se nesporni novitet (parada, javno iskazivanje drugačije seksualne orijentacije, agresivan marketinški pristup) pokušava podvesti pod postojeće uslove, jer ne postoji spremnost da se prihvati odgovornost za promjenu načina razmišljanja, povećanje praga tolerancije ili neku sličnu društveno odgovornu akciju po ovom pitanju. Najviše što se postiglo je pristup tipa: "Ne smetaju oni meni dok god me lično ne ugrozavaju". Nikad se nije otišlo dalje postavljajući pitanje: Kad to ONI počinju da te ugrožavaju? Koja je to aktivnost koju ne bi mogao/mogla da pretrpiš? Je li to šetnja za ruke po ulici (niđe nisam vidio više zagrljenih muškaraca nego kod nas), je li to poljubac (niđe na svijetu nisam vidio da se muškarci međusobno više ljube nego kod nas), ili je to parada? Da ne pominjem brak i usvajanje djece?

Valja reći i da je vrlo često naše društvo predstavljeno takvim od onih koji na akcentovanju pojedinačnih slučajeva netrpeljivosti prave ambijent za svoj poslovni projekat. Želim da vjerujem da parada ponosa u Podgorici, kao isprovocirani događaj - nastao iz želje da se jedno društvo, predstavljeno mačističkim i zatvorenim pokuša omekšati - može da prođe bez problema. Nije neshvatljivo zašto se od prethodne odustalo. Iako je sve bilo spremno za njeno odvijanje. Prosto su organizatori procijenili da je prerano da se u Crnoj Gori zatvori ta priča. I drastično smanje fondovi...

Ko je kriv? Za mene najveću krivicu imaju "nosioci" slobode izražavanja. Novinari.

Prethodnih dana dobar dio slobodnog vremena provedem u jednom od rijetkih briselskih kafića koji nudi besplatni wi-fi internet. Provjerim nagomilane mailove, pročitam novine i ispregledam najzanimljivije statuse na Facebooku. "Kladim se da ste vi novinar", reče mi sinoć prosijedi konobar dok mi je donosio času odličnog Palm piva. Kad sam mu rekao da bi opkladu izgubio i da se ne bavim novinarskim poslom, pogledao me je onako šeretski, ispod oka i spustio pivo na desnu ivicu stola. "Dobro, dobro", promrljao je odlazeći. Imao sam osjećaj da me je toliko zamislio u ulozi nekog novinara-istraživača, da prosto nije ostavio ni gram mogućnosti za grešku.

Prethodna anegdota učinjela je da pokušam da se sjetim jednog našeg novinara koji je briselskim facama uputio pitanje drugačije od onog "kako ocjenjujete napredak Crne Gore u evropskim/evroatlanskim integracijama?". Nije mi to jasno. Pređeš skoro dvije hiljade kilometara, sam il' uz pomoć drugih izmoliš za desetak minuta u prenatrpanoj agendi nekog od evropskih komesara i postaviš pitanje na koje unaprijed znaš odgovor! Ili pitanje na koje će odgovor biti "Da" ili "Ne". Gdje je tu logika?! Koliko u stvari naših novinara prati izjave ljudi koje intervjuiše? Istražuje temu kojom se bavi? I kad ste zadnji put vidjeli na televiziji da se javna ličnost našla u neprijatnoj situaciji da mora objasniti kontradiktornost sopstvenih stavova?

I ko je od naših novinara pokušao da uđe u srž problema sa nepoštovanjem različitosti?

A koliko njih koristi postojeću situaciju i atmosferu dodatno podgrijava, znajući da to i njemu ide u prilog i podiže tiraž/gledanost? Neko je neđe pametno rekao da jedino novinarska branša u ovoj zemlji nije doživjela tranziciju. Pregrupisanje po taborima i upravnim odborima, zaista ne smatram promjenama. Koliko od njih je stvarno društveno-odgovorni pojedinac, željan promjene, što je - u širem šmislu - definicija slobodnog novinara?

Autor: Boris Raonić

Imam veliki oprez prema društvenim mrežama. Pokušavam bezuspješno da razumijem one koji imaju po hiljade prijatelja, sa kojima dijele intimu i kojima dozvoljavaju da uđu u svoj mikokosmos. Iz tog opreza ne koristim Twiter, redovno čistim listu FB prijatelja i zato ne blogujem. Stvari o društvenim zbivanjima kažem javno, a ono što je intima, mislim da treba da bude u uskom krugu prijatelja i porodice (mikrokosmos), prošerenom istomišljenicima (iliti ljudima sa kojima dijelim isti sitem vrijednosti i intersovanja). Uz to, ne želim da neke stvari koje su privatnosti razglabam sa svakom budalom koja ima pristup internetu.

Posljednji razlog zašto nemam blog je što ako ne mogu biti redovan u njegovom pisanju, bolje je da ga nemam. Blog je medij koji mora ima neki ritam, ne stalan, ali očekivan makar.

No, sve ovo sam morao reći i zato mi je kao naručen došao Ksenijin poziv za blog gostovanje. Eto, imam blog, ali ga nemam. Uz to sam želio ponešto da kažem ONOM Ivaniševiću oko njegovih pisanija i nekih stavova, ali kao što rekoh, to nije za svakoga, to je za nas nekoliko, pa se opet vraćam na onaj oprez kada su društvene mreže u pitanju.

One pomažu da sa nekim ko je daleko i koga ne mogu vidjeti svaki dan, razmijenim misli, detalje iz privatnog života... Zato, drugari, kada vidite da ste prijatelj nekome ko ima stotine i stotine ili hiljade „prijatelja“ koji recimo imaju priliku da mu/joj gledaju slike iz porodičnog albuma, nekoga koga skoro i da ne poznajete – onda je to neki poremećaj. FB je sjajan iz još jedne stvari, prosto je nevjerovatno koliko me obogate FB drugari sa linkovima za sjajne pjesme za koje preko naših medijima nikada ne bih saznao, nevjerovatno je koliko duhovitih stvari ljudi ovako razmijene i koliko sjajnih misli podijelimo. I zato sam na FB. Zato među prijteljima nemam nikava pravna lica ili grupe. Iskučivo duhoviti, pametni, urbani likovi. I nijesmo, kao što rekoh svi prijatelji, ali su svi ili duhovoti ili imaju sjajan osjećaj za muziku ili slično razmišljaju. I tej svijet rreba da komunicira.

No, kako je sunčano, vikend jutro (sjetite se prošle godine su u ovo doba bila 3 mjeseca kiša, bez brige za struju), koje daje mogućnost za milion izleta, možda bih mogao da privedem kraju moj prvi blog. Svima vama koje nerviraju budale i seljaci kojih ima naokolo koliko hoćete, moja savjet je mikrokosmos (u virtuelnom i stvarnom prostoru) - naprosto formirajte svoj svijet u kome se krećite. Prijatelji, porodica i iz toga mikokosmosa, gledajte sve te budale po novinama, televizijama, ulici... Ako vaš mikokosmos ne funkcioniše, onda je problem u vama. Ja sam se za danas fino opskrbio zvukovima FB prijatelja, nasmijao Remijevim novim klipovima, dolaze mi moji da pravimo kačamk, sa Teom ću obići neko brdo ili hipodrum u Gornjoj Gorici i BANJA.

Kako smo i očekivali, na Facebook-u se ovih dana svašta piše o novom spotu za zaštitu prava LGBT populacije u Crnoj Gori, na kojem se dva momka ljube u usta da proslave go na fudbalskoj utakmici. Javili su se zaštitnici čistoće i svetinje (jer zbilja, ovaj narod živi čisto i sveto, pa to treba odbraniti!), pa govore sve i svašta. Na neke od tih komentara reagujem s osmijehom, dok neki uspiju i da me iznerviraju. Kao na primjer komentar jedne meni nepoznate žene koja je, na nečijem profilu, napisala manje više ovako:

"Kako ih nije sramota da to puštaju tokom dana, kada to mogu da vide djeca? Moj sin od 10 godina gleda i viče: 'Mama, dvojica se ljube na televiziji!'. I što ja sad treba da mu kažem? Super je to sine, i super je ako ti sjutra budeš peder, pa što da ne, super je i da sjutra imaš seks sa životinjama, jer ako je normalno jedno - normalno je i drugo. E nije normalno ništa što Bog nije napravio!"

E pa, gospođo draga, pošto sam i ja majka, osjećam potrebu da odgovorim baš vama.

1. Zašto ne bi puštali spot tokom dana? Nije to porno film, na njemu nema golotinje, niti nasilja (a i jednih i drugih je previše na dnevnoj televiziji, ako mene pitate). Na njemu je samo jedan poljubac, gospođo. Poljubac je dobra stvar, znate? Razmjena pozitivnih emocija između dvoje ljudi. Zašto vas on vrijeđa više od fotografije pravoslavnog popa sa mitraljezom u ruci?

2. Gospođo, upoređivanje homoseksualaca sa bestijalizmom (ljudima koji imaju polne odnose sa životinjama) pokazuje vašu površnost i primitivizam. Jer, upoređivati nekoga ko uzajamno i svojevoljno stupa u odnos s nekim zato što ta dva čovjeka ili žene dijele neke zajedničke emocije, sa nekim ko ima nasilne odnose sa životinjom koja to niti traži, niti želi, niti razumije - to može da učini ili neko užasno glup, ili neko ko hoće da iskoristi tuđu glupost u svoje svrhe.

3. Bog je napravio sve nas, i ovakve i onakve.

4. I konačno NE, gospođo draga, ne treba da kažete sinu da je normalno da se dva momka ljube, ukoliko to ne osjećate i ne mislite! Niko od vas ne traži da promijenite vaš duboko usađeni stav da su homoseksualci bolesni i razvratni. Ono što se od vas traži i zahtijeva je da vašem sinu objasnite da mora da ih TOLERIŠE. Samo je to suština ovog spota, kao i svake kampanje za zaštitu pravu LBGT populacije. NE TREBA DA PODRŽAVATE NJIHOV NAČIN ŽIVOTA. NE TREBA DA GA PROMOVIŠETE. SAMO MORATE DA GA TOLERIŠETE! Ako je to shvatio cijeli svijet, shvatiće i nas 600.000 čistunaca kad-tad. Jer, gospođo, ko ste vi kojeg vraga da nekoga učite kako da živi? Ko ste vi da nekoga satjerate u mišju rupu ako ne živi po vašem kodeksu, ili da nekoga tjerate da se stidi svoga kodeksa? Na to nemate prava ni vi, ni vaš sin sjutra.

Ako ja moram da tolerišem popa sa mašinkom, ili jotovanje koje mi se ne sviđa, ili da svakodnevno tolerišem naše političare koji svoju političku nesposobnost maskiraju promovisanjem nacionalnih i vjerskih podjela u narodu - morate i vi ovu dvojicu što se ljube! Preživjećete i vi i vaš sin, dajem vam časnu (pionirsku) riječ!

Autor: Ivan Ivanišević

Nalazim se u avionu koji će za pola sata sletjeti u Brisel, gdje me čeka interesantna rasprava o saradnji EK i država kandidata na polju promocije i zaštite ljudskih prava. U stvari, više neophodna nego interesantna.

Čitajuci aktuelne novosti o novom zagrijavanju atmosfere između Rusije, EU i SAD oko već čuvenog raketnog štita (što, o tempora..., svi pravdaju borbom za ljudska prava), pogled mi pobježe na naslov kojim se ističe da se danas svijet - ne samo muzički - sjeća velikog Freddija Mercurija. Nešto manje od 30 sati nakon potresnog pisma britanskim medijima, u kojem je obavijestio da je zaražen virusom HIV-a, duh ovog ekscentričnog macho-mena sa tako upečatljivim brkovima preselio se u neku drugu dimenziju. Danas, na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, ne mogu da se sjetim niti jedne sportske manifestacije koja se ne okonča njegovom "We are the champions", kao istinskom himnom svih pobjeda. A kakvu je samo revoluciju napravio video-klipom za "Bohemian Rhapsody", koji je - ako niste znali - bio prvi takav video uradak u istoriji muzike!

Neminovno me je razmišljanje odvelo i do naših prostora, pa sam - u vremenu kad je popularno da se nude milioni ukoliko se dokaže istinitim proizvoljno blebetanje - odlučio da platim večeru i piće onome ko mi nabroji 5 tinejdžera iz svog okruženja koji će, bez premisljanja i pomoći, znati ko je bio pokojni Freddy. Pri čemu ne tražim da mi kažu kako je rodjen u Zanzibaru, koliko je miliona ploča/diskova prodao i koliko je najpoznatijih svjetskih pop i rock muzičara pjevalo njegove pjesme sa ostatkom Queen-a, na genijalnom omažu! :)))) Mislim da nema šanse da bih se uhvatio za novčanik tim povodom. Čak broj od pet omladinaca mogu da spustim i na tri! Btw, sjećate li se Axelove energije na onoj bini!!! I Bowija.... Mmh!! :))) A, kako je samo moćan duet sa Monserrat Caballe?! Pjesma snimljena da bude himna Olimpijskih igara u Barseloni '92. koje frontmen Queen-a nije dočekao...

Barselona....Dobro pomenuh ime grada, uf!... Ok.

Svi koji me poznaju nevoljno trpe i moju strast prema crveno-crnim bojama starijeg milanskog fudbalskog kluba, tako da bi bili razočarani da se ne osvrnem i na duel dvije, kako navijači na San Siru sinoć rekoše, najveće fudbalske ekipe današnjice. Uradiću to iz jednog drugačijeg ugla, jer je fudbalsko umijeće najboljeg igrača svih vremena greota svoditi na rečenicnu konstrukciju ad-hoc bloggera. Neizmjerno srećan zbog mogucnosti da uživo, sa omiljenog stadiona, ispratim utakmicu koju je (po informacijama SKY Calcio) pratilo više od milijardu i po gledalaca u svijetu, oko 19:30h sam se obreo na tribinama, tražeći svoje mjesto nešto visočije i zaklonjenije nego što sam se nadao. I moralo je, baš ovom prilikom, biti ama tačno iznad proćelavog dvometraša širokih ramena u dresu blau-grane, čiji je cilj bio da ismije - po kladionicama - očekivani slom AC Milana. Sa provokacijama je počeo vec tokom zagrijavanja, da bi nakon prvog gola Guardioline mašinerije patuljaka ustao i namjestio lijevu ruku na uvo "da bolje čuje", a desni kažiprst preko usana. Onako zadovoljan, okrenuo se i prema meni.

"Znaš, Darvin je imao pravo", rekao sam mu na italijanskom, gledajući njegove iskolačene oči i samozadovoljni izraz lica. Vanja i Miloš, sa kojima sam gledao utakmicu, jedva su se suzdržali da ne prsnu u smijeh, dok mi je objekat sa kojim sam komunicirao uputio zbunjeni pogled odobravanja i podigao palac u znak razumijevanja. Čak se poslije golova Ibrahimovića i naročito Boatenga okretao prema nama i gestikulirao podršku i poštovanje.

Čudna je ta navijačka fela. Ja ne smatram da se neko može snažnije radovati od mene uspjesima klubova za koje navijam. Moze samo nasilnije izraziti svoje zadovoljstvo i tu počinje razlika izmedju nas.

Na koncu, ugođaj je bio pravi, iako je vjerovatno hladnoća krivac što navijanje nije bilo na očekivanom nivou.

Kad već pomenuh hladnoću, sjetih se da je ovo moje putovanje učinilo da Ksenija mora da ode u servis i zamijeni postojeće gume za zimske. Da, mi smo vam od onih koji od korice do korice pročitaju vodiče za perfect citizens i good parents: "Ajd' da poslušam, iako znam da je to način da mi išćeraju još koju paru iz novčanika. Bezbjednije je..."

I dok se nadam kako će naše ljetnje gume biti obilježene kako treba i čuvane u nekom odgovarajućem hangaru, nešto mi pade na pamet da pitam: Kako se kod nas i gdje, uništavaju stotine hiljada starih guma koje nijesu za upotrebu?! Prvomajske vatre se rijetko đe više pale, a nisam čuo da postoji kompanija koja se bavi reciklažom, uništavanjem ili makar selekcijom ovog otpada. Znam da u većini evropskih država, uključujući Italiju, Francusku, Portugal, Tursku (kao one koje najmanje brinu o životnoj sredni) kad kupite gume, stare mora da preuzme proizvođač i da se postara za njihovo uništenje po ekološkim standardima. U Velikoj Britanji, Irskoj, Sloveniji, to je ostavljeno na brigu specijalizovanim kompanijama koje od toga žive, dok jedan broj država finansira uništenje/reciklažu kroz posebne takse koje vozači plaćaju prilikom registracije i osiguranja vozila.

Bez želje da nekome dam ideju da nam uvede još neki porez, samo me zanima da je ikad razmislio o broju guma za otpad koje jedan crnogorski grad (recimo, Cetinje - ne znam zašto mi pade ono na pamet :)) ) ima na godišnjem nivou? I dje sve to završava? Koliko utiče na vodu koju dobijamo iz Podgora, pastrmke i jegulje u Jezeru.... Ili je bolje da ne razmišljamo o tome dok imamo drugih problema koji nam opterećuju moždane ćelije?

Nakon turbulentnog sijetanja na briselski aerodrom i - kunem vam se - najduže šetnje od aviona do prtljaga na svijetu, otišao sam u hotel, okružen evropskim institucijama, gdje nema bežicnog interneta! Trenutno se, u taverni "La Brouette" na Grand Placu, od putovanja trijeznim gledajući sliku jednog dječaka koji kupuje "Smoki" i curice koja mi se plazi i smišljam program za melanholično briselsko veče. Liga Evrope u pabu na trgu Shuman ne zvuči loše, pa ako neko ko je na ovim geografskim dužinama nema boljeg posla, neka dođe na piće - pa ne mora tražit troje tinejdžera koji znaju za Freddija.

Dakle, operisah ja svoje oči čarne - oči krasne, i to u Meljinama. Pošto sam sigurna da ste, kao i ja, već milion puta slušali o čemu se radi, ja sam riješila da vam prepričam kako to ide iz ugla pacijenta. Samo za slučaj da i vi, kao ja od svoje četrnaeste godine, robujete naočarima i kontaktnim sočivima.

Za početak da vam ukratko objasnim da je moja dioptrija bila -3.25. Nije strašno kao -7.50 koje je imao jedan od pacijenata toga dana, ali sa -3.25 ne možete da vozite bez naočara, titlova na televiziji nema, a osobu ćete prepoznati tek kada vam priđe na oko metar i po daljine. Naravno, postoje mnogo ozbiljniji problemi u životu, ali je činjenica da je dioptrija jedna velika dusa (ili pegla, ukoliko nijeste upoznati sa crnogorskim lokalizmima)!

Poduhvat skidanja dioptrije se odvija u dvije faze: pregled i operacija. Pregled traje oko sat i po, zbog čekanja između raznih djelova.

Prvo vam izmjere dioptriju jednim aparatom: gledate u nešto što liči na mikroskop, buljite u neku sličicu i to vam je cijela filozofija. Onda sjednete na stolicu, nataknu vam one smiješne naočare za ručno mjerenje dioptrije i daju vam da čitate s table.

Nakon potvrđivanja dioptrije, uspu vam kapi za širenje zjenica (to baš ništa ne boli) i ponavljaju vam ova dva testa. Nakon toga vam mjere očno dno, što takođe ništa ne boli i kažu vam da li možete da se operišete. Ukoliko je rožnjača očuvana i očno dno zdravo, primljeni ste! Operacija se zakazuje, a vi idete doma i već na vratima otkrivate tri stvari:

1. Strašno ste se zeznuli ako nijeste ponijeli tamne naočare za sunce. Proširene zjenice ne podnose jaku svjetlost, pa svaki kontakt sa danom (makar bilo oblačno) djeluje kao da ste u pritvoru u Gvantanamu i neko se naoštrio da vas ispita gdje se krije tetka Osame Bin Ladena.

2. Strašno ste se zeznuli ako nijeste doveli nekoga da vas vozi, jer vam je vid prilično pobrkan narednih par sati.

3. Nema šanse da mami-babi-bratu-drugarici porukom javite kako ste prošli, a bogami ni da ih nađete u imeniku. Kad vam rašire zjenice, ćori ste na blizinu. Nešto s ekrana biste pročitali samo ukoliko bi vam ga neko držao na par metara od vas. Ali vi ne vidite na daljinu, tako da je bolje unaprijed odustati od cijeloga projekta.

Veče pred operaciju vam preporučuju da popijete nešto za spavanje, kako biste došli odmorni, pa i da to isto popijete ujutro pred operaciju. Pošto ja to nikad u životu nijesam popila, jer živim u nekom čudnom ubjeđenju da se od toga postaje strašno zavisni već nakon prve tablete, odlučila sam da budem veoma odgovorna i da tako "teške droge" ne uzimam bez recepta i doze koju preporuči moj izabrani ljekar. Tako sam dobila čudesnu tableticu zvanu Diazepam i noć pred operaciju spavala onako kako nijesam još od prije prve trudnoće (može i od prvog pijanstva). E sad, ne znam jesam li ja samo umislila dalji efekat (čovjek može sebe u svašta da ubijedi), ali kad sam popila još jednu pred odlazak u bolnicu, bila sam orna za sprdnju na svakom koraku. Zato možete zamisliti moje oduševljenje kad me je na prijavnici dočekala lista pacijenata i kad sam vidjela ko je moj sapatnik pod brojem dva:

Poštovanje, Gospodaru!

Dok je njegovo visočanstvo uveliko skidalo dioptriju, došao je red na moj pregled. Poveli su me da ponovo gledam u onu sličicu kao kroz mikroskop i to je bilo to. Vratila sam se u čekaonicu, gdje sam u sebi ponavljala ohrabrujuće iskustvo moje drugarice Tijane koja je dioptriju skidala u avgustu, a onda su me ponovo pozvali. Sjela sam u drugu čekaonicu, jedan kovrdžavi dečko mi je nekoliko puta kapao kapi u oči (anestetik, opet ništa ne boli) i nakon pet minuta me zvao da dođem. Mislila sam da me vodi na još neki pregled, kad ono - operacija!

Ulazite tako u nekakvu sobu, dočekuje vas krevet i iznad kreveta aparatura. Tu je čitava ekipa doktora i sestara, a mene je operisao doktor Gabrić. Čim se pojavio, pitala sam ga pamti li on štogod sa medicinskog fakulteta, ili zna samo da radi oko očiju, jer sam prilično ubijeđena da će da me strefi jedan malecki infarkt. Kad mi je obećao da zna što da radi u slučaju infarkta, i još mi unajmio onog kovrdžavog da me drži za ruku, mogli smo da počnemo.

Dakle, počinje se od desnog oka. Kažu vam da otvorite širom oči, vi to i uradite. Oni vam stave nešto malo, lagano i plastično ispod gornjeg i iznad donjeg kapka, što vas sprječava da trepnete, ali vas baš briga jer nemate onaj odvratni osjećaj da ne smijete da trepnete. Vi trepćete koliko vam je srcu drago, a njima ništa ne smetate zbog tog malog čuda koje vam stoji tu, a koje vi ne osjećate. Nakon toga se uključi neko zeleno svijetlo i vaš zadatak je da stalno gledate u njega. Mislim da bi pacijenti taj teški posao bolje odrađivali kad bi u ponudi bila slika Breda Pita za ženske, ili neke zgodne cice za Kralja Nikolu i druge muške pacijente, ali 'ajde. Poslužiće i zeleno svjetlo.

Onda oni kreću da vam ispiraju oko. Pošto su vam ukapali anestetik, to vam izgleda kao da ste se baš približili nekom staklu, a s druge strane stakla neko sipa vodu, pa nešto čisti štapićem sa vatom, pa opet sipa neku vodu. Vi to gledate i razmišljate: "Gdje mi uteče ono zeleno svijetlo? Aha, evo ga!". Nakon silnog i silnog ispiranja, dolazi trenutak kad vam kažu da ćete osjetiti blagi pritisak. E, taj pritisak jeste blag sekundu ili dvije, ali onda je odvratan narednih deset sekundi. Baš pritisnu! Tada, ako držite onog kovrdžavog za ruku, morate da sebe podsjetite da je on ipak hirurg, da će mu ruka trebati i da nije poželjno da mu je polomite. Srećom, sve to traje vrlo kratko i vrati vam se ono zeleno svijetlo, koje sada već pomalo psujete. Onda vam doktor kaže: "Je li se pojavilo crveno svijetlo?" Vi kažete: "Jeste". On kaže: "Gledajte crveno svijetlo". Vi gledate. To vam je zapravo laser. On kaže: "Sada ga gledajte 17 sekundi!". Vi gledate. Tu su neka mala crvena svijetla, pale se i gase, vi gledate, ne osjećate ništa i stalno čekate kad će nešto pametno da se desi. Ili da zaboli. Međutim, ne dešava se baš ništa. A onda se (za promjenu) opet vraća zeleno svijetlo, a doktor vam kaže: "Gospođo, nemate više dioptriju na desnom oku!".

Nakon toga slijedi ljievo i cijela rabota traje, dakle, nekih desetak minuta, od kojih vam duže traje ono pranje i ispiranje koje gledate kao kroz staklo, nego sama operacija. Sama operacija je onaj glupi pritisak od 10 sekundi i laser od 17 (koji ne pritiska ništa). Za nekoga ko se prvi put porađao 26 sati, rekla bih da je stvar prilično podnošljiva!

Nakon operacije stavljate tamne naočare, a oni vam daju jedan Brufen, još jedan Dijazepam (iz boljeg u bolje!) i šalju vas kući s naređenjem da odmarate, žmurite i svakih dva sata kapate neke kapi. Pošto vam onako nadrogiranima sasvim odgovara da idete kući da odmarate, problema nema!

Samo vam moram reći da se nakon odmaranja probudite, odete među ljude, onako usput bacite pogled na televiziju, kad ono: čitate koji je kanal, čitate koliko je sati i koja je spoljašnja temperatura. To su vam ona sitna slovca ispod imena kanala. A titlovi? Titlovi su preveliki, pa mogli su ih i sitnije napraviti, zaboga!!!

Sledećeg dana idete na kontrolu, a usput gledate svijet novim očima. Sve je jasno, svaka se tabla čita, a vi razmišljate: "Ako sada vidim 90%, što li će biti za nedjelju dana kad vid bude 100%?!". Da bi stvar bila bolja, prolazili smo pored najljepšeg mjesta u Crnoj Gori, a da sam mogla da biram što (od geografskih pojmova) želim prvo da vidim svojim novim očima, to bi sigurno bio Perast!

U bolnici, prilično smiješna slika: nas desetak sjedimo jedni do drugih, svi s naočarima za sunce. Ivan je kriv što se ustručavao da nas fotografiše, inače bih vam i taj prizor pokazala. Na pregledu vam opet daju da gledate u onu sličicu na mikroskopu (sličica je bor, za slučaj da vam nijesam to rekla), ali i da čitate s one table. Bez naočara. I pogodite što se dešava: čitate onaj najdonji red, i to kao od šale!

No, za kraj da vam ispričam kakva je tek golgota postoperativni period. Pa to je prosto da ne vjerujete:

1. Kapati jedne kapi četiri puta dnevno, druge deset puta dnevno. Pretećemo, ja mislim!

2. Zabranjeno šminkati oči tri sedmice. Nije problem u šminkanju, već u trljanju očiju prilikom skidanja šminke. Opet, mislim da će se preteći.

3. Zabranjeno trljati oči.

4. Zabranjeno dozvoljavati ikome da vas udari u oko. Dobro, to remeti moje planove da treniram boks.

5. Minimum deset dana je zabranjeno kuvati! Očima smeta para, luk i slične zafrkancije. Je li Bog dao!

6. Minimum deset dana je zabranjeno čistiti kuću! Zbog hemikalija, znate. I prašine. Što više razloga, to bolje.

7. Minimum deset dana se ne smije potezati ništa teže od 10kg zbog pritiska koji se stvara u glavi i očima.

8. Minimum deset dana nema aerobika. Konačno izgovor za moju lijenost.

9. Minimum deset dana prati kosu isključivo kod frizera.

10. Dozirati kompjuter i televiziju.

U zaključku (da i ja doziram kompjuter, mada ne gledam u ekran dok ovo kuckam, a i stavila sam naočare za sunce pa izgledam kao Rej Čarls bez sluha), nikad u životu nijesam napravila pametniju stvar. Samo se pitam gdje mi je pamet bila da to davno ne učinim!

U ulozi majke na porodiljskom bolovanju i tek useljene žene koja još nije završila sa raspakivanjem, ne grize me savjest kad kažem da nemam pojma što se dešava na domaćoj i međunarodnoj "političkoj-ratnoj-prirodne katastrofe-Holivudski tračevi" sceni. Ali zato znam da će se ove nedjelje desiti nešto što će pogoditi domove većine Crnogoraca, a to je kraj opšte-obožavane turske serije "Ezel".

I nemojte mi reći da nije obožavana: od šest do sedam me nikad niko ne zove, znam bar tri žene koje nose na telefonima fotografiju glavnog lika, a dok je našom kućom defilovala četa električara, vodoinstalatera i molera, svako malo je po nekome zvonio telefon muzikom iz "Ezela". Dakle, epidemija i među muškarcima i ženama!

Da se ne foliramo, i ja sam odgledala prvu sezonu "Ezela" prije nego što mi je ponestalo živaca. Dobra strana tih serija je što možete da preskočite stotinak epizoda i u deset minuta se opet uključite kao da nikad nijeste prestali da gledate. Loša im je strana to što je ponuda televizijskih programa u ovoj zemlji opala do te mjere, da će se svi složiti da je "Ezel" jedan od kvalitetnijih izbora te vrste. Sigurno je bolji od nekakvog indijskog SMEĆA koje se emituje svakodnevno na RTCG, od italijanskih "Opčinjenih" i "Izloga strasti", a po meni i od hrvatskih sapunica kojima se naše žene kolektivno oduševljavaju. U "Ezelu" se puno filozofira i ne znam odakle kupe te mudrusti, ali su dobre. I muškarci i žene su obučeni fantastično, pa čovjek može nešto naučiti i o tome. A i osnovna priča je dobra. Samo što, nažalost, radnja ne bježi od matrice sapunskih serija, pa često toliko duboko potone u apsurd i glupost, da joj pomoći nema.

Ako ćemo pravo, to se dešava i visokobudžetnim američkim serijama. Ja serije volim, pa redovno pratim čak pet: "Uvod u anatomiju", "House M.D.", "Entourage" (Svita), "Californication" i "Mad Men". Iako nema dileme da su kvalitetom i glumačkom ekipom daleko iznad nivoa "Ezela", i one su imale strašnih bisera. "Uvod u anatomiju" je peglao čitavu jednu sezonu sa scenama u kojima Izi vara dečka sa duhom svoga mrtvog vjerenika (kojeg je poznavala čitavih pet sekundi prije nego što su se vjerili), a od "Očajnih domaćica" sam davno odustala. Anoreksične izbotoksirane dame iz Ulice Glicinija (Wisteria Lane) treba da predstavlja tipičnu Ameriku u kojoj se nikad ništa ne dešava, dok u tu njihovu ulicu u svakoj sezoni dolaze ubice, teroristi i psihopate. No, sve je to bilo podnošljivo do trenutka kada se u ulicu srušio avion, čime su pobili neke likove s kojima nijesu znali što da rade. "Bjekstvo iz zatvora" je prve dvije sezone bilo savršeno, a onda se pretvorilo u potpunu glupost koja se jedva nekako oporavila u četvrtoj (srećom posljednjoj) sezoni, i to tako što su glavnu žensku ulogu digli iz mrtvih. I "Seks i grad" je bila dobra serija, a onda su snimili mnogo loše filmove i postigli da više niko neće da gleda ni seriju.

Sve u svemu, kao ljubitelj dobrih serija, voljela bih da neko osmisli neke nove "Friends". Ili dobru ljubavnu dramu, ali da nije u obliku sapunice. Što se ovih holivudskih serija tiče, malo je dosadila jedna te ista matrica - ili advokati, ili ljekari, ili policija, ili natprirodne moći. "Mad Men" je na pauzi, "Svita" se završila, jedino još ima nade od nove sezone "Californication", koja počinje negdje na zimu. A do tada ne preostaje ništa sem da gledamo kako prave torte na TLC. Osim ako ne krenu da repriziraju "Ezela"!

Stojim jutros pred ogledalom, opet nema velikog stomaka, opet sam postala majka i prosto ne mogu da vjerujem da je to tijelo rodilo dva puta. Ja, majka dvoje djece.

Moja se Lena rodila prošlog ponedjeljka, 9. maja, skoro mjesec dana ranije. Sve je prošlo sasvim drugačije nego prvi put, srećom brže, ali i mnogo burnije tokom porođaja, a mnogo lakše tokom oporavka. Posljednje nedjelje trudnoće su bile strašno teške, pa se šalim da smo i jedna druga bile suviše nestrpljive da se upoznamo da bismo iščekale kraj tog famoznog devetog mjeseca.

Ispričaću vam da sam tokom čitave trudnoće strahovala kako ću voljeti to drugo dijete. Ispričaću vam jer mi kažu da je to normalna emocija, ali se niko ne usuđuje da je naglas izgovori. Pa eto, za slučaj da je i vi iskusite, želim da vam bar neko kaže da je normalna. Ja sam bila sasvim zadovoljna svojim Filipom i nijesam osjećala potrebu da svojoj sreći dodajem bilo što, pa mi se činilo da je jedini način da zavolim svoju djevojčicu taj da manje volim Filipa. S druge strane, osjećala sam da njega volim toliko, da više nema mjesta za bilo kog drugog. Oslanjala sam se na prirodu da učini svoje, ali i na uvjeravanja drugih majki da su se identično osjećale, pa se kasnije smijale svojim strahovima. I zaista, kako ne vjerovati u Boga, pa makar ga zvali "Priroda": za potpunu zaljubljenost je bilo dovoljno da Lenu prve noći u klinici legnem pored sebe. Cijelu me je noć držala za prst i uz mene spavala spokojno, kao da sam najjača tvrđava na svijetu, a do jutra je već bila moja djevojčica, moje sunce, a ja spremna da ubijem svakoga ko bi se usudio da joj štogod učini. Deset dana kasnije je obožavam: obožavam kako spava i kako se smije u snu, kako gleda, kako jede i kako se meškolji. Slatka mi je čak i kad plače, pa makar u tri ujutro. Već smo bile i u parku, i u samoposluzi, i u restoranu, i u šetnji i obožavam način na koji ona sve to odrađuje, kao da nije ništa. Obožavam Filipa koji joj mazi ruku kada plače, iako ga niko tome nije učio, koji svakog jutra trči da me zagrli, koji je počeo da slaže kule od igračaka i koji govori nekim sasvim svojim jezikom, ali s ubjeđenjem najboljeg oratora. I spokojna sam, jer sam naučila da voljeti jedno ne umanjuje ljubav prema drugom, a voljeti oboje je bogatstvo kakvo se ničim ne može platiti.

Zato sada, kada sumiram utiske ovih prvih deset dana, zaključujem da je čak i porođaj sasvim apstraktna stvar. Možda je onima koji nijesu iskusili trudnoću i rađanje strano to što nazivam apstraktnim nešto što je toliko bolno; pa ipak, ne mogu osmisliti bolji izraz, jer je za trudnicu čudan pojam da u njenom stomaku raste živo biće koje će jednog dana - ako Bog da - biti odrasli čovjek, isto kao što je za majku, kada posmatra svoje dijete koje odrasta, čudan pojam da je ono nekada bilo u njenom tijelu i rodilo se. Sve je čuđenje i sve je čudesno, osim ljubavi. Jedino je ona stvarna i jedino se u nju možete zakleti.

Ukoliko, naravno, rađate iz ljubavi, jer ste u protivnom dio najtužnije priče na svijetu.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu