Novine
U posljednje vrijeme se trudim da što manje čitam novine. Nepojmljivo za moj posao, pa je sreća što trenutno ne radim. Informisana sam, čitam agencijske vijesti, znam što se dešava oko mene, ali odbijam da čitam novine! Trenutak u kojem sada živim je suviše pozitivan da bih imala vremena/strpljenja/volje da se upuštam u privatne ratove urednika/direktora sa svim svojim neistomišljenicima.
Ja sam (nažalost) tip koji ne uspijeva da ostane ravnodušan prema nekim stvarima, među kojima i pokušaj drugih da manipulišu mnome, a u našim novinama se više ni jedna jedina vijest ne može uzeti zdravo za gotovo. Čovjek se nikada ne može osjećati "informisanim i tačka", jer iza svakog slova stoji nečija politička ili lična agenda. A meni je dosadilo da svakoj rečenici pristupam s rezervom i onim osjećajem gađenja kada znaš da drugi bezobrazno nastoji da te napravi budalom.
Toliko je lako sve izvrnuti, podvući ono što odgovara, jedva pomenuti ono što ne odgovara, a još lakše se u svemu tome izgubiti i dobiti ono što je moj prvi televizijski urednik tako prikladno zvao "upalom mozga", da se često pitam da li oni koji izvještavaju imaju strašne krize savjesti, a i da li oni kojima se vijest desila prepoznaju te događaje kada ih pročitaju u novinama.
Sjećam se priprema za moje službovanje u Rimu. Došla sam iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, sa službovanja u Madridu, gdje sam imala isti rang koji imam i sada. Rangovanje nižih diplomatskih službenika se, inače, određuje prema godinama radnog staža, pa sam za Rim imala dovoljno da dobijem i veći rang. Uglavnom, negdje na ljeto nam je stiglo obavještenje da svi zaposleni u MIP-u moraju da polažu državni ispit. Ja sam to uradila u septembarskom roku, a tom prilikom sam i počela da se družim sa jednim mlađim kolegom koji je, dvije godine kasnije, postao moj suprug.
Dakle, u septembru sam položila državni, a nakon dva ili tri mjeseca je u novinama krenula priča o nepotizmu u diplomatiji i, između ostalog, o mom odlasku u inostranstvo. Iz njihovog ugla je suština bila da mene (i još neke) šalju u Rim - nesposobnu i nezaslužnu - samo zato što sam nečija kćerka. Iz mog ugla je to zvučalo kao da mene, koliko god da sam sposobna ili zaslužna, ne treba slati u Rim samo zato što sam nečija kćerka.
Neka žena iz neke stranke je rekla da ja ne samo da nijesam kvalifikovana za taj posao, nego da čak ni državni ispit nijesam položila. Naravno, svi smo znali ko je izvor iz MIP-a koji je medijima davao te dezinformacije (izvjesni gospodin je bio veoma ljut što još uvijek nije dobio željeni mandat u inostranstvu, koji je kasnije dobio i neslavno izgubio), ali niko od novinara nije uzeo u ruke telefonsku slušalicu i provjerio njegove navode. Neki od njih su imali moj broj telefona i u više prilika kontaktirali sa mnom, ali zašto me nijesu zvali sada, već su trčali da to objave u svojim novinama?
Odgovor je veoma prost: nije im to odgovaralo.
Kada se utvrdilo da jesam položila državni ispit, to su objavili na nekoj dvanaestoj strani i čitaocu je bila potrebna velika moć zapažanja da bi ispravku uopšte uočili. Ja nijesam smatrala da treba da se upuštam u demante, jer to što sam položila državni ispit nije dokaz da ću biti dobar diplomata, pa sam smatrala da dokazivanje treba da sačeka da stignem u Rim i sjednim za svoj radni sto.
Ali suština svega je: ako mediji tako postupaju prema jednoj banalnosti poput te je li neka Ksenija Popović položila državni ispit ili nije, šta mislite - kako se tek ponašaju kada su po srijedi važnije stvari?!
Mislim da sam burno reagovanje na ovu temu naslijedila od moje bake; s osmijehom se sjetim kako me je jednom zvala, plačući, zato što je na televiziji gledala Skupštinu, gdje se raspravljala uloga Pavla Đurišića u crnogorskom ustanku. Ja se čudim zašto plače, imajući u vidu da baka nije bila pretjerani simpatizer ni partizana, ni četnika, kad imam što da čujem: uvrijeđena je! Smatra da bi bilo korektno da gospoda poslanici sačekaju da pomru svi koji su bili živi u to doba, pa da tek onda prekrajaju ono što se dešavalo.
Možda je baka preburno reagovala, ali zaista, čemu mi danas možemo vjerovati? Često čujemo frazu da su istoriju pisali pobjednici, ali danas više nije tako. Danas smo svi pismeni, imamo pristup svim medijima i glasilima, imamo internet, blogove, tvitere, dnevnike i časopise i milion načina da dođemo do informacije, pa je na nama da odaberemo kome ćemo vjerovati.
Ali kako znati kome vjerovati? Kako prepoznati kada neko ko je u početku zasluživao povjerenje, kasnije izgubi pravi put? Ima li ikoga ko prenosi vijest po starom pravilu "ko? šta? gdje? kad? kako? zašto?" I ukoliko ima, gdje da ga nađem? Jer, sita sam toga da svaki novinski tekst izgleda kao kolumna ili manifesto. Hoću malo objektivnosti.
Ima li toga?
Tags:
Blog
2 comments
Po mom misljenju ima, ali u filmovima. Uvjek se obradujem kad vidim nekog beskompromisnog borca za slobodu, za principe, za jednakost, humanizam.... Mala drustva, kao sto je crnogorsko uglavnom imaju novine i novinare koji se zadovoljavaju malim temama. Da se ne lazemo - to je ono sto najveci dio stanovnistva i zeli. Ali me je uvjek iznova povrjedjivala cinjenica da u nasoj zemlji tzv. "istrazivacko" novinarstvo veze za raspolozenje raznih dezurnih "serdara i vojvoda", a ne za cinjenice koje treba da budu inspiracija za pricu.
ReplyDeleteJos nesto, nasi novinari ne umiju da budu inicijatori dijaloga i pokretacka snaga drustva, niti njegov kreativni, kriticki duh. Uz par izuzetaka, crnogorsko novinarstvo (i ne samo) pociva na zelji za senzacionalizmom, polovicnim informacijama i kvazi-zakljuccima. S druge strane, to nije samo nasa karakteristika, ali se u drugim drustvima takve novine i takvi novinari nazivaju "zutom" stampom, koja ima svoju publiku, svoju bogami dobru zaradu, ali i svoju jasnu drustvenu konotaciju.
Kod ovog bloga mi se posebno dopada sto ne postoji jedna odredjena tema oko koje se vrti prica, vec su ispreplijetana razna desavanja. Do narednog citanja....
Ne mogu a da ne prokomentarisem ovaj blog, iako to zaista nikada ne radim, jer prosto nemam vremena.
ReplyDeleteIgrom slucaja sam diplomata i poznajem Kseniju dok je bila na pripremama za Madrid u Beogradu.
Komentar, ocigledno besposlene zene, da Ksenija nije kvalifikovana za posao je u najmanju ruku smesan.
Posto sam ja direktni svedok kako je Ksenija kvalifikovana, da se zna zauvek:
Ksenija je jos spremajuci se za Madrid,a kasnije i u Madridu, (za razliku od mnogih koji jedva govore i srpski), pokazala i dokazala izuzetni dar za diplomatiju i ostvarila mnogobrojne kontakte (sto mnogi nisu za ceo svoj zivot baveci se ovim poslom. Osim savrsenog poznavanja engleskog, spanskog i italijanskog jezika kao i savrsene pismenosti, Ksenija je ostavila veliki utisak i svojim radnim navikama! Odlicno se secam da je na kolegijumima, kada se analizirao rad nasih predstavnika po diplomatko-konzularnim predstavnistvima, Ksenija vazila za jednu od najboljih mladih diplomata!
Ovakvi komentari o kvalifikovanosti Ksenije dolaze od ocigledno neupucenih ljudi kojima bi preporucila da je bolje da se bace na ucenje i usavrsavanje i da ne gube vreme baveci se Ksenijom!
Veliki pozdrav do narednog citanja!
Note: Only a member of this blog may post a comment.