Polu-prazna ili polu-puna čaša?

10 Comments


Ne mogu da vjerujem da moj blog postoji već nedjelju dana! Vrijeme toliko brzo prolazi da me prosto uhvati strah. Dođe mi da prikočim sa svojim načinom života, da počnem da se dosađujem, ne bih li kako usporila vrijeme. Ali onda pomislim da bih tako postala kao neke drage osobe iz Crne Gore koje, nažalost, kad god ih pitam šta rade ili šta ima novo, odgovaraju: "Ništa, dosadno, katastrofa, ovđe vazda jedno te isto, nikad gore!" Možda sam ja blesava, ali kako mlada osoba koja poznaje ljude, ima prijatelje, porodicu i posao može da bude u situaciji da joj svaki dan bude isti? Meni se čini da to ipak nije stvar mjesta u kojem se živi, već osobe. 

Šta bih ja morala da kažem? Trenutno ne radim, ima dana kad iz kuće ne izađem, od jutra do mraka sam sama sa bebom i ponekad ne stignem da se istuširam dok Ivan ne dođe na ručak. Nemam društva (eventualno jednom nedjeljno), Strazbur je prilično mrtav grad, a ne govorim francuski dovoljno dobro da bih učestvovala u kulturnim aktivnostima. Ljetos smo uzeli Total TV da bismo imali bar neku zanimaciju, ali je program bio neuporedivo bolji ljetos, nego sada. Pa opet, pitajte me kako sam i sigurno vam neću reći ni da mi je dosadno, ni da je katastrofa i vrijeme mi i te kako leti! Pomislićete - zbog bebe, nemam kad da se dosađujem. Istina. Ali meni ni u trudnoći nije bilo dosadno, samoj kući do predveče, u gradu u kojem nemam prijatelja! Uvijek ja sebi nađem zanimaciju, čak i ovdje, gdje smo izolovani od svijeta. 

A u Crnoj Gori mi nikad, ali nikad nije bilo dosadno! Moram da priznam da me odavno nešto nije iznerviralo kao onaj incident od prije mjesec-dva sa predstavnikom UN-a u Crnoj Gori, koji je nalupetao one stvari za život u Podgorici kako bi dobio povišicu. Nije me čak toliko pogodio njegov bezobrazluk, pa čak ni glupost, koliko nečiji komentar na tu temu na Facebook-u jedne moje poznanice. Ta poznanica je na svojoj stranici negodovala zbog teksta, a neko sa njenog spiska prijatelja je rekao nešto manje-više ovakvo: "Zašto se, zaboga, frasiraš? Ja bih ispod svake ove konstatacije rekla 'Strongly agree'. Samo neko iz establishmenta može da se frasira na to što su oni iz UN-a napisali, a sve što su napisali je istina." To me podsjeća na ovu meni blisku osobu kojoj je "sve katastrofa, moja Ksenija, svaki dan sve isto!", mada je ovo još gore. 

Ima za to jedna vulgarna definicija, ali ne može biti prikladnija - kada ti je milije tuđe govno, nego tvoj kolač. 

Prvo, suvišno je i komentarisati konstataciju da u Podgorici nema osnovnih stvari za preživljavanje, tipa sijalice, šterike, i tako dalje. Tim dijelom priče se neću ni baviti. Onda, kažu, slab je izbor sezonskog voća, a vansezonskog nema. Istina, nema na maloj pjaci da se kupi papaje i manga, pa ako je to razlog da se ovima iz UN-a povećaju plate - amin! Nek povećaju! 

Djecu, kažu, ne smiju pustiti same u neke kvartove naseljene Romima i izbjeglicama - pretpostavljam Konik i Vrela Ribnička. Pošto inače, kad se vrate u Nju Jork, puštaju djecu da sama idu u Harlem. A i ovdje, u Strazburu, sigurno im djeca sama idu u one kvartove u koje ni policija ne smije da uđe, što svakako nije svojstveno Koniku! 

Bi li kulturni program mogao biti bogatiji? Iskreno, smatram da bi, ali da je ipak sasvim dovoljan za tako mali grad i tako ograničeno interesovanje. Još nisam imala priliku da čujem da se u Crnoj Gori hvataju veze za odlazak u pozorište, ali jesam da se hvataju za sto u prvom redu kada Aca Lukas nastupa u "Trokaderu". Ali to ne znači da pozorišta nema, da kulture nema, da su nam supermarketi prazni, ili da je negdje drugo zabavnije i bolje. Ponuda je tu i nije ponuda velegrada, već ona adekvatna gradu od 170.000 ljudi, ili državi od 650.000. 

A onaj ko bira da sjedi kući, gleda latino-američke serije i kuka kako mu je dosadno, problem treba da traži u sebi. Ovi kojima je svaki dan isti i katastrofa, jednako bi živjeli svuda - i u Nju Jorku, i u Minhenu i u Milanu i u Madridu. Stigli bi, obišli grad, našli stan, uselili se i uglavili u kolotečinu, jer su kolotečini skloni. 

Crna Gora, naravno, ima mnogo mana, ali ih nema manje ni jedna sredina u kojoj sam do sada živjela. S tim što za nas, Crnogorce, ona pruža nešto što nam nedostaje kad god iz nje odemo: naš način druženja, održavanja porodičnih i prijateljskih odnosa, ponašanja, života. Nijesu Crnogorci vični usamljeničkom životu koji je svojstven Zapadu, onom nedostatku opuštenosti i bliskosti s ljudima. Svaki od njih, koliko god dugo bio na Zapadu, gradi ili kupuje nešto u Crnoj Gori "za kad se vrati". Rijetko koji nikad više ne dođe. Mogu da se prave važni svojim Zapadom kad stignu ljeti na odmor, ali jedni druge ne mogu da prevare. Djeca mogu da im se rode na Zapadu i da najviše društva imaju tamo, opet će kukati za crnogorskim ljetovanjima. Barem moje iskustvo tako pokazuje, a imam dvadeset i dvije godine takvog iskustva. Na sreću i na žalost! Jer sam stranac i kući, i u inostranstvu. A svi koje sam tokom školovanja upoznala u inostranstvu, vratili su se u Crnu Goru. Oni koji nijesu, planiraju da to učine. Zašto, pitam se, kad je kod nas sve tako loše? Ili možda ipak nije? 

Ja imam spisak od oko stotinak mana koje pripisujem Crnogorcima i zbog kojih volim da budem daleko. Pa ipak, kad god stignem u Crnu Goru, jedva ponovo odem igdje, jer je najljepše biti svoja među svojima, ma kakvi bili. A jesu li stvarno toliko loši? Ili, da okrenemo pitanje: jesu li stvarno drugi toliko bolji? Ko god je ikad izašao iz Crne Gore, a kaže da jesu, laže i sebe i druge. Mada i to razumijem. Ko nije zadovoljan samim sobom, svemu će nalaziti mane. 

Lijepo o tome kaže ona pjesmica čika Jove Zmaja: 

Jedan mali dečko 
Nije ništ' uživo 
Sve je shvato tužno 
Sve je shvato krivo 

Mučila ga često 
I ta misao crna! 
Zašto nijedna ruža 
Da nije bez trna? 

Taj je dečko imo 
Veseloga druga 
Koga nije lako 
Obarala tuga. 

A zašto ga nije? 
Verujte mi zato, 
Jer je svašta lepše, 
Veselije shvato. 

Pa i on sad reče: 
"Radujem se, druže, 
Što se i na trnu 
Mogu naći ruže!"

Tags:

Share:

10 comments

  1. Anonymous20/1/10 12:32

    Odlicno Ksenija,potpuno si u pravu,dje god sam posla,bilo mi je lijepo,ali jedva sam cekala da se vratim u Podgoricu.Ko god je dosao kod nas,a dolazili su sa raznih strana,eto i iz Juzne Afrike,kazu,blago vama kako vi mirno setate,djeca se normalno igraju.Pa eto ja tu slobodu i ljpotu nebih dala nizasto.A onome nepomeniku iz UN tamo odakle je sigurno svega ima,pa se nemoga navic ovdje bez igdje icega,sramota.
    U ja ga oduzih,pozdrav,
    marina perkovic

    ReplyDelete
  2. Marina20/1/10 17:14

    Potpuno se slazem sa tvojom tvrdnjom za ljude kojima je dosadno i katastrofa,da ce im svuda i uvjek tako biti, mada,moram da priznam da ja cesto i sama koristim tu frazu kad se uzelim zapada,promjene i kad hocu da iskamcim nesto od muza....Hahahaaaaa...U principu,nikad nisam zavidjela nikom zato sto zivi ovdje ili ondje,uvjek sam se prilagodjavala situaciji ili mjestu na kom se nalazim!
    Jedna stvar mi nikada nece biti jasna a to je:zasto nasi ljudi ne umiju da uzivaju u odredjenom trenutku,vec imaju potrebu da ga svi vide gdje je,s kim je i sl..U BG postoje lokali u kojima se iskljucivo okupljaju ljudi iz BA ili PG....u koji ako ne odes dok si u BG,ne racuna se ni da si bio u BG(niko te nije vidio),a ako ipak odes i ako sretnes nekog od "zemljaka",kojeg si prethodnog dana vidio u svom rodnom gradu,neizbjezna su 3 pitanja:1)Kad si dosao? 2)Kad ides? i 3)Kakvo je vrijeme dolje? i zaboravila sam cuveno pitanje "Sta ima novo?"
    Sto se tice nasih "stranaca" po Evropi,tu se tek otvara prica...Svi zive zivot,svi se ludo provode,svima je ovo zadnji odmor na CG primorju,vec sledeci ce biti u Spaniji(iako nikad ne odu),Grckoj,itd...i svi nasi "stranci" razgovor uvjek zapocinju istom recenicom "kod NAS u Francuskoj...", "kod NAS u Svedskoj..",itd..i "kako se ono kaze..",za par godina zaborave svoj maternji jezik koji su pricali do svoje 20-e,30-e ili 40-e....
    Aaaauuuhh! Ja bas prosirih ovu temu i "malo" udavih,kao da ljudi ulaze na ovaj blog da bi citali sta ja pisem a ne Ksenija.....Hahahahaaaa...

    ReplyDelete
  3. Marina20/1/10 17:21

    P.S. Imala sam jos da ocitam bukvicu ovima iz UN,UNCHR...ali bi bilo previse od mene za danas,nego samo da vam kazem da sam ja preopsirna,nisam skrenula sa teme,nego ja tako od Kulina Bana,pa......Hahahahaaa

    ReplyDelete
  4. Ksenija Popović20/1/10 22:49

    Nijeste preopširne ni jedna, ni druga Marina. Vaša opširnost je kompliment za moje tekstove, jer znači da vas je tema navela na razmišljanje i isprovocirala vas da nešto kažete.
    Ponosna sam na vaše opširne komentare!

    ReplyDelete
  5. Anonymous20/1/10 22:50

    "Lako mi je za tebe..." rece poznanik meni nakon ustaljenih pitanja kad sam dosao i kako mi je "gore".

    Za prijatelje, moj iskren odgovor otprilike je da sada radim u Ljubljani a da ne zivim nigdje...

    pozdrav
    vuk

    ReplyDelete
  6. Anonymous21/1/10 10:37

    Volio bih da vidim one koji su najglasniji kako bi razumjeli jedan prosjecan dan u Strazburu:

    9h - posao
    10-13h sastanak radne grupe A
    13-14h pauza za rucak
    14-15h pisanje izvjestaja sa prvog sastanka
    15-18h sastanak radne grupe B
    18-? pisanje izvjestaja sa drugog sastanka
    oko 19h dolazak kuci (ako nema neki prijem, gdje si obavezan da odes i da sa ljudima koje si gledao cio dan pricas o temama od interesa za tvoju drzavu na nacin da ih ne opteretis poslije cjelodnevnih obaveza i da obezbijedis njihovu podrsku za konkretne projekte)

    U medjuvremenu treba organizovat odlazak u supermarket (makar jednom nedjeljno), a prodavnice u Strazburu rade do 19h, tako da ti obicno subota prodje u nabavci, a u svetu nedjelju panes, nekad i ne izadjes iz kuce sto zbog uzasnog vremena, sto od umora.... i nemas vremena ni da se opasuljis kad eto ti ponedjeljka i novog kruga... :))))))

    A jos ako si sam (porodica, djevojka/momak daleko) maksimum socijalnog zivota ti bude jedna lijepa facebook/skype/msn "pijanka"....

    I.

    ReplyDelete
  7. Anonymous21/1/10 15:34

    totally agree :)

    ReplyDelete
  8. Anonymous21/1/10 18:16

    znas kako, lijepo se najedes u onu menzu u Savjet Evrope, tako da ti je onda lako...

    Vuk

    ReplyDelete
  9. Anonymous26/1/10 13:47

    "nidje tako vedrih noci,nidje tako rujne zore, nidje nebo nije plavo,kao iznad Crne Gore" ......:-))))))

    ReplyDelete
  10. Anonymous2/3/11 12:55

    Sad prvi put citam tvoje blogove, Djecaka sam procitala i odusevljena sam ...Jedva cekam tvoju drugu knjigu.Dopada mi se tvoj nacin razmisljanja... samo nastavi da pises - citamo te!!!

    ReplyDelete

Note: Only a member of this blog may post a comment.