Archive for 2010

Ovaj tekst je objavljen u današnjoj Pobjedi, strana 18, u rubrici "Pisma".

Dragi pravoslavni svešteniče,

Nije važno kako se zoveš, odakle si i koliko ti je godina. Još je manje važno jesi li Đakon, Jerej, Monah ili Episkop, a najmanje je važno jesi li dio Crnogorske pravoslavne Crkve ili Mitropolije crnogorsko-primorske: ukoliko si pravoslavni sveštenik na teritoriji Crne Gore, ovo pismo je za tebe.

Možda će te uvrijediti što ti se obraćam na „ti“. Znaš, nije to zbog mog opšte-poznatog problema s autoritetom (odbijam da poštujem titule ukoliko iza njih ne stoji Čovjek, sa velikim „č“), već zato što želim da se prema tebi postavim blisko, bratski. Smatram hrišćanskim da budemo braća, umjesto da ti ljubim ruku, pa otud sloboda da preskočim ono daleko, uštogljeno „Vi“.

Pretpostavljam da ti nije lako raditi u današnjoj Crnoj Gori. Ipak smo imali pet decenija ateizma, pa danas ljudi ne znaju kako da se okrenu vjeri, posebno onda kada se zbog politike pola naroda ježi od jedne, a druga polovina od druge crkve. Činjenica je da većina smatra da na molitve redovno idu samo očajnici, ekstremni nacionalisti i lakovjernici, a moj je utisak da bi možda trebalo da poželiš da malo više te „većine“ drugačije misli i da ti redovnije svraća. Ali ta većina, čak i kada se deklariše kao vjernici, vjeru svodi na krštenje (kojem obično ne slijedi bilo kakva hrišćanska edukacija), slavljenje slave (premda tog dana rijetko koji slavljenik ode u crkvu, ali se skoro svaki napije), nošenje brojanice na retrovizoru i na ruci (obično onoj istoj ruci na kojoj nosi crveni konac protiv uroka, koji se kosi sa hrišćanskim načelom da se izbjegava sujevjerje) i ustajanje s mjesta kad god se pomene Ostrog, uz propratno „slava mu i milost“, izgovoreno i deset puta, ako treba. Pobožnost većine je, dakle, sličnija sujevjerju, nego Hrišćanstvu. A ja se pitam vidiš li ti da si zbog toga, uglavnom, kriv upravo ti?

Prijateljica iz Amerike mi priča o njenoj crkvi i kaže: „Skupljamo robu i hranu za siromašne, svakog mjeseca šaljemo novac sirotištu u Haitiju, naš pop radi sa djecom u maloljetničkom zatvoru, svakog petka volontira u narodnoj kuhinji, svakog juna gradi kuće; prava smo zajednica, okrenuta narodu i to nas okuplja, to nas zbližava.“ A ja razmišljam o tebi, svešteniku u Crnoj Gori, i pitam se: šta ti radiš za mene? Kada ne držiš političke govore i, prilikom velikih praznika, ne propovijedaš o milosrđu, čime se baviš? Učestvuješ li ti u bilo kakvom milosrđu? Kako uopšte izgleda tvoj dan? I, što je najvažnije, kako doživljavaš mene, koja uđem u tvoju crkvu ili manastir? Kako doživljavaš sebe u odnosu na mene?

A sada ću ti reći kako te doživljavam ja. Premda ne nosim ni krst, ni brojanicu, ne slavim slavu i ne ponavljam nikakve fraze kad se pomene Ostrog, volim da uđem u crkvu i manastir i volim da svakodnevno popričam s Bogom. Ali sam odavno prestala da pokušavam da pričam s tobom. Štoviše, bez imalo ustručavanja priznajem da sam od onih koji s čuđenjem gledaju na „okorjele“ vjernike, jer ne mogu da shvatim da pametna i obrazovana osoba može da ti redovno dolazi s obzirom na tvoje uobičajeno ponašanje. Možda je problem u meni, u mojim predrasudama da jedan sveštenik treba više da liči ovome kojeg opisuje moja drugarica, nego distanciranom namrgođenom popu kakve redovno gledam kod nas, ali je činjenica da je svaki susret s tobom za mene bio ogromno razočarenje. Trudila sam se, i te kako, da ostvarim kontakt, ali kad god sam pokušala da ti priđem – izuzev manastira Dajbabe, gdje je jedan pop uvijek bio predusretljiv i zaista divan – dobila sam ili hladni, nezainteresovani tretman, ili nekakvu strogoću, ili sulude političke i nacionalističke pridike po koje svakako nijesam došla. Lekcija o vjeri se uvijek svodila na to da treba da postim, da se pričestim i da se molim Bogu, a ako je vjera samo to, onda ja ne znam šta od nje da tražim. Ni ja, ni ona većina o kojoj smo maločas govorili.

Voljela bih da shvatim što to misliš da bi ti se dogodilo kada bi izašao među narod! Šta misliš bi ti se desilo kad bih te srela na ulici dok radiš na nekoj dobrovoljnoj akciji, u bolnici dok obilaziš bolesne i slušaš njihove žalbe, u zavodu „Komanski most“ dok pomažeš da se štićenici nahrane i presvuku, u školi dok pomažeš djeci sa domaćim zadacima? Misliš li da ćeš biti manje važan, manje produhovljen, manje misteriozan ako se na par sati dnevno okaneš demagogije i posvetiš prizemnim problemima koji tište nas, obične smrtnike? Ili možda može biti da ćeš nas tako podstaći da ti se obratimo? Zar ne misliš da ljudi koji slave slavu i nose brojanicu, na taj način iskazuju neku želju da se približe vjeri? I zar nije tvoj zadatak da dođeš među njih, umjesto da čekaš, podignute glave, da oni priđu tebi, a onda s njima razgovaraš podcjenjivački? Zar nije tvoj posao da izađeš iz svog zaštićenog, izolovanog svijeta i prodreš u naš svakodnevni život, u njemu se pokažeš kao uzor, kao vođa, kao oslonac? Zar ne bi trebalo da te postidi, umjesto što te uvijek nasmije, kad ti ispričam za ostroškog popa koji je, prilikom masovnog krštenja na livadi (bila sam prisutna, nažalost!), prekinuo ceremoniju da bi vikao na jednog čovjeka i to sledeće riječi: „Što si stavio ruke iza leđa?! Nije ti ovo džamija da klanjaš, nego crkva da se Bogu moliš!“?

Razumiješ li da nama treba duhovni vođa, prijatelj i brat, a ne nervozni vaspitač koji će da se ponaša prema nama kao prema neukoj rulji? Uvijek mi propovijedaš da je Pravoslavna crkva jedina prava, jer je zadržala vjekovne običaje i ja poštujem tvoje pravo da tako misliš. Ali moraš da shvatiš da su običaji možda ostali isti, ali se vjernik promijenio, opismenio, i da ne možeš s njim kao sa onim od prije hiljadu godina! Čini mi se, dragi Svešteniče, da si umislio da si bolji od nas, umjesto da si jedan od nas. I nije moj zadatak da promijenim taj utisak, već tvoj. Jer, ako ne postaneš ništa više od uzvišenog čike sa dugačkom bradom i crnom odorom koji lijepo pjeva, strogo podučava i svakodnevno prijeti paklom, dolaziće ti nas sve manje. A može se desiti da ćeš, na kraju svega, o svom poslu i svojoj misiji morati da slegneš ramenima i kažeš: nijesam uspio. A kad te pitaju zašto, što ćeš odgovoriti? Da nijesi htio da prljaš ruke?

Nijesam mislila da ću pisati o ovoj temi, ali posljednjih dana ju je zaista nemoguće obići. Svi smo ispratili (očekivane) beogradske događaje, svi formirali bar neko mišljenje - što o paradi, što o reakciji jednog broja Beograđana, što o homoseksualnosti uopšte.

Što se mog mišljenja tiče, krenuću od Beograda. Smatram da je nasilje koje smo vidjeli mnogo više veze imalo sa željom da se prave neredi, nego sa netrpeljivoću prema slobodnom izražavanju homoseksualnosti. Jer, vidjeli smo fotografije sa protestnog marša u kojem su ljudi nosili djecu na ramenima i transaparente protiv homoseksualaca: možemo da se slažemo ili ne slažemo s njima, ali marširali su mirno i ostvarivali svoje pravo da na ulici izraze stav, što po mom mišljenju nema nikakve veze sa kasnijim nastupom navijača i huligana. U ostalom, takav profil navijača (kojem je svaki povod dobar za tuču) nije specifičnost područja Srbije, niti Balkana: na utakmicama u Italiji ćete često vidjeti transparente podrške uhapšenom drugu-junaku, navijači Intera su prije nekoliko godina unijeli motor na stadion i bacili ga na tribinu ispod sebe (ne znam ko bi mogao da kaže da to ima veze sa fudbalom i ljubavlju prema timu), a Engleski navijači su slavni širom svijeta po tučama i neredima.

Što se same gej parade tiče, vjerujem da ljudi treba da imaju slobodu da na miran način iskažu svoja opredjeljenja i da ih niko zbog toga ne tuče i ne maltretira. S druge strane, smatram da, ukoliko gej populacija želi da to čini na našoj strani Balkana, a da izbjegne nasilje, njihova parada ne smije da bude ni nalik onima koje se održavaju u svjetskim metropolama, već neuporedivo mirnija i skromnija. Jer, čak i kad bismo postigli dovoljni nivo tolerancije da učesnici prodefiluju gradom bez batina, to bi teško prošlo ukoliko bi kostimima ukazivali na svoje afinitete prema S&M odnosima, naglašavali transeksualnost ili vodili ljubav u javnosti, što je redovna pojava na paradama na Zapadu.

Ono što me zasmijava je priča da bi Crna Gora trebalo da postane svijetla tačka tolerancije prema gej populaciji. Crna Gora?! Čitam danas u novinama, sproveli su anketu u 18 opština i 68% ispitanika je osudilo nasilje u Beogradu. A šta je sa ovih 32%? Da to možda nije mala, beznačajna brojka?

Zatim, 73% anketiranih bi se smatralo neuspješnim roditeljem kada bi im dijete bilo homoseksualac, a dvije trećine ispitanika smatra homoseksualnost bolešću. Prije nekoliko godina su Varvari napali kamenjem momka koji se usudio da na državnoj televiziji izgovori da je homoseksualnost normalna, sada izjavljuju da ne znaju kako bi reagovali u slučaju organizovanja parade kod nas (u prevodu, reagovali bi isto kao i prije nekoliko godina). Nebrojeno puta sam se svađala sa našim momcima koji su tvrdili da bi pretukli svakog pedera, kao da je nečija seksualnost njihova stvar, dok se većina naših muškaraca pribojava da bi homoseksualac, ukoliko bi tolerisali njegovo prisustvo, sigurno pokušao da se udvara baš njima. Većina tvrdi da bi se odrekla od sinova ukoliko bi saznala da su homoseksualci, pa mi se čini da smo bar sto godina daleko od stadijuma u kojem će crnogorska gej populacija smjeti da otvoreno govori o svojoj seksualnosti.

Tako da priču o nama kao budućoj "svijetloj tački na gej mapi" doživljavam u najmanju ruku kao apsurd. Vjerujem da u Crnoj Gori jednog dana možemo postići dovoljni nivo tolerancije da prestanemo da se bavimo nečijim seksualnim opredjeljenjem (premda homoseksualnost ne smatram opredjeljenjem, jer mislim da se niko ne bi namjerno opredijelio da bude dio ugnjetavane i marginalizovane grupacije), odnosno da nikoga ne kamenujemo zbog toga što čini u intimi svoje spavaće sobe. Ali smatram da definitivno nijesmo spremni da se ta intima iznese na ulice.

Prijatelja homoseksualca u Crnoj Gori nikad ne bih savjetovala da bude otvoren o svom načinu života, dok bih na Zapadu pričala sasvim drugu priču. Ovome u Crnoj Gori bih preporučila da o tome ne govori i da svog partnera krije od svih, pa čak i od prijatelja. Znam jednog momka koji se toliko (neuspješno) trudi da sakrije to što jeste, da su njegovi napori ponekad komični, ali dokle god on otvoreno ne izgovara istinu, niko ga ne maltretira. I mislim da postupa mudro. Zato što smo staromodni, zato što smo često veoma primitivni i zato što - kako smo nebrojeno puta dokazali - imamo veoma nizak stepen tolerancije prema neistomišljenicima bilo koje vrste.

Odavno ne pišem blog, progutalo me je pisanje romana. Ako ćemo da budemo iskreni, progutalo me je puno toga u posljednje vrijeme. Čini mi se da, u podjeli života na ovakve i onakve faze, postoje i one koje se odnose na vrstu vijesti koje dobijamo. Ima faza kada se baš ništa zanimljivo dešava, pa faza lijepih vijesti, pa faza čudnih vijesti, poput prošlogodišnje, kada mi se činilo da je svaka cura koju poznajem trudna. I, naravno, faza loših vijesti, koja je trenutno u toku. Jedna drugarica od dvadeset pet godina je oboljela od leukemije, drugoj je obolio suprug; onda je prošle sedmice draga porodična prijateljica skočila s balkona i ne pamtim kad me je nešto toliko potreslo. Istog dana je žena jednog prijatelja izgubila bebu u kasnoj trudnoći. A onda je, za kraj, umro moj deda.

Naravno, kada nabrojim sve što se desilo ovim mladim ljudima, pa onda kažem da je umro deda od osamdeset četiri godine, dedina smrt ne zvuči strašno. Dobro je dok umiremo po redu, bilo je njegovo vrijeme, bio je bolestan, tako je moralo. Sve ja to znam i mislim. Ali, ipak, on je bio moj deda i njegov odlazak me boli.

Nijesam bila na sahrani i čini mi se da to možda i nije tako loše. Ima nečega izvještačenog u sahranama, u tom propratnom ritualu: ko će gdje da stoji, ko će da nosi cvijeće, pa ono preslaganje cvijeća oko kovčega, pa govori. Mrzim da me bilo ko vidi dok plačem, jer smatram plač najintimnijom stvari na svijetu, koja treba da se odvija u samoći, ili samo pred najbližima. I, što je najvažnije, mrzim da moj poslednji kontakt sa dedom bude sanduk koji se spušta u zemlju, i da odlazim kući s onim užasnim osjećajem da sam ga ostavila tamo, samog, zatrpanog.

Prije dva mjeseca smo Filip, Ivan i ja pošli u Crnu Goru. Deda je bio tu i bio je dobro. Ne mogu da opišem njegovo oduševljenje Filipom! Sjedjeli bi njih dvojica jedan preko puta drugog, jedan u prvoj, drugi u poslednjoj godini života, gledali se i smiješili. Svi su bili ljubomorni što Filip od svih ukućana bira baš dedu, ali nije odvajao pogled od njega. Ne pamtim dedu toliko nasmijanog. Mahnuo bi Filipu, a Filip bi na to reagovao nekom dubokoumnom izjavom poput "agh", ili "da-da" i deda bi bio srećan. Potpuno srećan. I to je poslednja uspomena koja vrijedi više od bilo kakvog zvaničnog ispraćaja.

Jedini problem je to što je, kako bi rekla Rahel u "Bogu malih stvari", ostala rupa u svijetu u obliku mog dede. Kad gledam oko sebe, čini mi se da nešto nedostaje i da to nešto ima njegov oblik. Zamislim ga kako sjedi u njegovoj fotelji, čita novine, mršti se na vijesti koje mu se ne sviđaju i dođe mi da ga nešto priupitam. Samo što znam da ću, umjesto odgovora, dobiti tišinu. Ne znam ima li Raja, ima li reinkarnacije, ili je smrt zaista samo jedno vječito ništa, ali znam da za nas koji ostajemo tu ima puno, puno tišine i neodgovorenih pitanja. Kajanja zbog rečenog i nedorečenog, učinjenog i neučinjenog. Iluzije da nikad nećemo sebi dopustiti da prestanemo da mislimo na onoga koga više nema. Imam jednu dedinu sliku kad je bio beba, u nekakvom bijelom odijelcu kakvo se nosilo davne 1927, pa pomislim kako je i on nekad davno bio nečiji Filip. Kako je učio da hoda, plakao kad padne, bio sladak kad se nasmije. Kako je surova ljudska sudbina i taj strašni osjećaj nemoći za to što je smrt jedini izvjesni, surovi ishod za sve nas! I kako je strašna ta duboka starost i bolest, ta činjenica da, kada umreš star, nema razloga za velikim tugovanjem. Ja sam tužna, mnogo. Star ili ne, bio je moj deda, MOJ, i u tome je, kao i mnogo čemu u životu, bio sjajan.

Već dvadeset godina živim na Zapadu. Prvo u Milanu, pa Americi, pa opet Milanu, Madridu, Rimu, Strazburu. Mogla bih da kažem da sam već dvadeset godina manje ili više usamljena, u zavisnosti od lokacije. Smatram sebe vrlo društvenom osobom, ali Balkanci imaju poseban način druženja koji nije baš "zapadnjački", pa ukoliko ne nađu druge Balkance za druženje u inostranstvu, Zapad im padne veoma teško.

Moj suprug je u Strazburu skoro tri godine, ja godinu i po, i zapanjujuće mi je koliko malo prijatelja imamo. Mnogi kažu da je to alzaški način života (poznati su po vrlo zatvorenom mentalitetu), što mogu i da razumijem, ali ne shvatam zašto se stranci prilagođavaju tom načinu umjesto da se drže zajedno. Sve diplomatske porodice koje poznajemo žive kao i mi, između kuće, posla i porodičnih izlazaka, a druženja se čuvaju za posebne prilike. Nama su potrebni prijatelji, ali nijesmo ni od onih koji će trčati za drugima, a primijetili smo da ukoliko mi ne zovemo ljude, oni će se sjetiti jednom u tri mjeseca. Ali ja sam i odabrala da živim na Zapadu upravo zbog ovoga. Treba mi pauza od balkanskog načina. Treba mi privatnost, treba mi da ne dijelim svoju porodicu ni sa kim, treba mi slobodno vrijeme sa samom sobom. Kad god smo u Crnoj Gori, samo trčimo od rođaka do rođaka, od prijatelja do prijatelja, neko se stalno ljuti na nas zato što se nijesmo vidjeli jednom ili svaki dan, Ivan i ja se jedva gledamo i stalno smo pod pritiskom, pa samim tim i nervozni. Neki kažu da je to zato što dođemo na samo nekoliko dana, ali ja znam da nije istina. Kad sam god živjela u Podgorici, bilo je tako. Zato kažem da mi je Strazbur donio vrlo željenu tišinu. Adaptirali smo se na situaciju, povukli u naš mali trio i uživamo.

Ja sam bar naučila da volim ovaj način života, dok ga Ivan voli, ali mu i nedostaju prijatelji iz Crne Gore. Ja sam navikla da živim bez svih, on nije. Međutim, ovog ponedjeljka sam došla u situaciju da toliko zamrzim ljude ovdje, da sam sebi dopustila čitav jedan dan predrasuda i beskompromisnog bijesa. Poslije sam to predimenzionirala tako da se ljutim na pojedinačne incidente umjesto na opštu populaciju, ali sam još uvijek ljuta.

Povela sam u šetnju svog sina od osam mjeseci i riješila da odmorim na Place Gayot. Za one koji ne znaju Strazbur, to je preslatki trg prepun kafića i restorana, moje omiljeno mjesto u gradu. Uglavnom, sjela sam za sto i naručila hladni čaj, konobar je - kao i obično - bio pretjerano ljubazan (ovdje su konobari do te mjere ljubazni, da je ljubaznost očigledno lažna), a za stolom pored je sjedjela grupa od četiri prijatelja, dvije djevojke i dva momka. Filip je veoma društvena beba, svima se smiješi, guče i slaže face kako bi privukao pažnju. Prosto obožava interakciju. Tog dana je primijetio četvoro za drugim stolom i počeo da ih doziva. Smiješio im se, vidjeli su ga, ali su odabrali da ga ignorišu. Onda je pokušao da im guče, ali ništa. Bebac se toliko trudio da privuče njihovu pažnju, i to je pokušavao cijelih deset minuta, ali oni nijesu htjeli da mu ponude jedan jedini osmijeh!

Znam da nije njihova obaveza da obraćaju pažnju na moje dijete, ali zar to nije osnovno vaspitanje? Bi li bilo toliko strašno da su mu posvetili samo jednu sekundu? Samo osmijeh, ništa više! Toliko mi je bilo krivo zbog Filipa, zbog tog zbunjenog izraza lica kad god nije postizao nikakav efekat, da sam se pokupila i pošla, i sva sreća što je moj francuski dovoljno loš da nijesam bila u stanju da im svašta kažem. Da se to desilo u Italiji, ili Španiji, imali bi šta da čuju! Doduše, to se nikad ne bi desilo u Italiji ili Španiji...

Nakon pet minuta, guram kolica ulicom i na suprotnoj strani vidim dječaka kako nosi kese iz prodavnice. Ispada mu 20 eura, on to ne primjećuje, a "dama" koja hoda iza njega ih uzima i odlazi. Pomislila sam kako bi jedan pubertetlija mogao da ima problema kući ako izgubi 20 eura, pa sam sa kolicima dotrčala do njega da mu kažem šta se desilo. Prvo je mislio da mu tražim 20 eura. Onda je konačno shvatio šta mu govorim, nije ni provjerio džep da vidi gdje su mu pare, samo mi je odmahnuo rukom i otišao. Nije rekao ni "hvala", ni "doviđenja", ni ništa! Samo mi je odmahnuo kao da tjera muvu i otišao. Osjetila sam se kao kreten!

I onda se pitam: tražim li ja previše od drugih? Je li moj način života, ponašanja, druženja toliko pogrešan? Dvije decenije sam provela van svoje zemlje i odavno osjećam da više nigdje ne pripadam. Stranac sam gdje god pođem, posebno kući. Valjda mi je to bilo suđeno, jer moje ime na starom Grčkom znači "strankinja". Zadržala sam balkanski način smiješenja djeci i pomaganja ljudima koji nešto izgube, ali sam usvojila zapadnjački velegradski način da budem dovoljna samoj sebi. Planirala sam da svoje dijete naučim toj kombinaciji, ali da li bi to značilo da će biti usamljen?

I zbog ovoga ne volim moj i Ivanov posao. Smatram da djeca treba da odrastaju na jednom mjestu, sa stalnom grupom prijatelja i socijalnom stabilnošću i kontinuitetom. Ivan je to imao, ja nijesam, i svojoj djeci želim Ivanov način odrastanja. Nije dobro kad naučite da volite samoću, kao što sam ja, posebno ako je to suprotno vašoj prirodi. Ona vas uvijek ostavi pomalo prazne, koliko god da ste srećni zbog drugih stvari. A praznina nije nešto što želim za svoju djecu.

Noćas je moj sin držao polusatni koncert oko četiri i po, nakon čega je zaspao, a majka mu više nije oka sklopila. Ne mogu vam opisati gdje sve moje misli mogu da stignu u trenucima potpune tišine kada sam jedina budna u kući. Tako sam od pet do maloprije isplanirala naše naredno putovanje (ambicije mi vuku ka Pragu), Filipovo krštenje, smislila koju ću tortu da napravim za njegov prvi rođendan, pa još malo mozgala možemo li se ikako zaposliti i preseliti u Madrid. Onda sam planirala kada se sve može desiti da rodim sledeće dijete - ili, kako je juče rekao moj drug Ivan koji je inspirisao istoimenog lika u "Dječaku", sledećeg malog diverzanta koji će da mi diktira sve buduće planove. Nakon što sam osmislila sve to (nešto manje, nešto više realno), nekako mi je pala na pamet ogromna knjiga bajki koje je Filip dobio na poklon od đeda Joca i zapitala sam se kada će dijete početi da razumije to što mu čitam. A onda sam se sjetila šta sve sadrže bajke za djecu i tek onda nijesam mogla da zaspem!

Zaista, šta sve sadrže bajke i da li su one uopšte za djecu? Jer instiktivno mi dođe da odaberem bajke preko nasilnih japanskih crtića sa robotima i puškama, smatrajući da je slađe i simpatičnije vjerovati u Deda Mraza, vile i čarobnjake, nego se baviti puškama i specijalnim efektima za što efikasnije uništenje neprijatelja. Ali ako pogledamo malo dublje, koje su teme o kojima govore najpoznatije bajke na svijetu i jesu li one bolja alternativa nasilju sa današnje televizije?

Krenimo od stare dobre Crvenkapice: je li mudro pričati djetetu kako je nekoj djevojčici vuk pojeo baku, pa se prerušio u baku i imitirao je sve dok nije pojeo i djevojčicu? Pa je onda došao lovac, rasporio mu stomak, a baba i unuka izašle žive i zdrave (i čiste kao sunce!). Kada čuje "Ivicu i Maricu" dijete može pomisliti da je normalno da, kada porodice nemaju šta da jedu, roditelji ostavljaju djecu u šumi da tamo sama umru od gladi. I da u šumi ima vještica koje će pokušati da ih pojedu za večeru! Na stranu vještica, svi znamo da ima roditelja koji napuštaju svoju djecu, ali da li su takva saznanja neophodna mome sinu sa dvije ili tri godine?

Isto važi za "Pepeljugu": ako vam majka umre, otac je može vrlo brzo zamijeniti pakosnim skotom koji će u porodicu dovesti svoju djecu (pakosne skotove), pretvoriti vas u kućnu pomoćnicu i maltretirati vas (s tim što mi je super onaj dio u kojem se baš Pepeljuga smuva s princem uz pomoć vile i pobrka planove ove tri kokoške).

Onda imamo temu smrti obrađenu "odnaopačke": u "Snežani i sedam patuljaka" i "Trnovoj Ružici", učimo da (ukoliko ste velika ljepotica) iz smrti se vraća zahvaljujući poljupcu osobe koja vas voli. Ne znam ko je od vas imao plavu knjigu "Najljepše bajke na svijetu"; u njoj je jedna od priča bila "Šuma striborova", gdje majka i sin žive u slozi, ali sin odluči da se oženi i dovede snahu koja je zapravo guja i maltretira babu; sin na kraju uvidi da mu je žena guja, potjera je, i ostane da živi u slozi sa svojom majkom bez ikakve potrebe da opet traži ženu.

Ne mogu da krivim previše Braću Grim zato što nijesu bili autori bajki, već su prikupljali stare narodne priče i oblikovali ih. Zato je Hans Kristijan Andersen bio šampion dubioznih bajki. Treba li uopšte da pominjem najtužniju i najstrašniju od svih koje postoje - "Djevojčicu sa šibicama"?! Ono je užas! Djevojčica je gladna i smrznuta, upali šibicu i zamisli toplu kuću, pa drugu šibicu i zamisli trpezu i hranu, i tako jednu po jednu vidi sve one stvari koje nema u životu, da bi na kraju priče umrla smrznuta! Sjećam se da sam kao mala bila šokirana krajem priče i da sam plakala, i nikad nijesam postala ravnodušna prema njoj.

Možda je sve ovo pretjerivanje, ali ja sam od onih majki koje (posebno u trenucima nesanice) puno razmišlja kako će odgovarati na razna pitanja svoga djeteta. Treba mu objasniti mnogo toga, počev od naše prolaznosti na ovom svijetu. Pa seks, pa djevojčicama menstruaciju, pa kako se rađaju bebe. Pa onda rat, glad, nemaštinu, kriminal. Kad god se budu razočaravali u život, treba im objasniti o neiskrenosti, zlim namjerama, beskrupoloznim ljudima i sitnim pakostima, a opet im zadržati vjeru u ljude i učiniti ih društvenim i funkcionalnim. Treba odgovoriti na pitanja koja postavljaju, a na koja ponekad ni sami sebi ne umijemo da odgovorimo. I čini mi se da, bar kad su u pitanju neke od tih tema - porodica, brak, život i smrt - bajke nekada stvaraju dodatnu i bespotrebnu konfuziju, a nekad prosto odmažu, tjerajući djecu da se prije vremena suočavaju sa temama koje bi valjalo prepustiti odraslima.

I tako se opet vraćamo da uobičajeno pitanje: kako odabrati i znati da smo napravili pravi izbor? Je li mudro ponašati se nonšalantno i prema tom pitanju, pa ispričati sve te bajke i prepustiti da se utisci sami srede, znajući da od malo straha i konfuzije niko nije umro? Ili ipak treba povesti računa? Šta ako nijeste nonšalantan tip i volite sve da hiper-analizirate, kao ja, od prevelikog osjećaja odgovornosti i želje da učinite pravu stvar? Zaista bih voljela da poznajem nekog dječijeg psihologa i čujem šta misli o svemu ovome. I mislim da ću, barem u početku, sigurno vršiti cenzuru na priče koje se čitaju Filipu i preskakati sve one teme koje mi se čine dubioznim ili preteškim. Svakako smatram da ga život neće poštedjeti bilo koje od njih. Pa što ne bi sačekale...

Nalazim se u Madridu. Konačno, nakon četiri duge godine, hodam ulicama mog omiljenog grada i govorim sebi kako je Bog napravio Madrid zbog mene, pa nešto pobrkao kad me je poslao da se rodim na drugom mjestu! Onda se latim kombinovanja i pokušavam da osmislim neki način da se nas troje doselimo ovdje i ostanemo da živimo zauvijek. Ivan dijeli moj entuzijazam prema gradu, a čini mi se da je i Filip počeo da plače i guče na Španskom. Čujem neki prizvuk čuvenog "ole" u njegovom glasu! Prema tome, nema nikakve potrebe da se osmog vratimo kući! Ali baš nikakve!

Kao neko ko je ovdje proveo godinu s najvećom ljubavlju prema Španiji i najvećom željom da upozna i vidi što više, neskromno proglašavam sebe kao najboljeg mogućeg savjetodavca za svakoga ko poželi da dođe. Naravno, bilo bi idealno kada biste za tu posjetu odvojili više od vikenda, ali ni dvodnevni dolazak vas neće ostaviti nezadovoljnim.

Ukoliko nemate puno vremena, idealno je početi od crvenog Tour busa. On pravi odlični krug i vidjećete sve što treba da vidite, od starog do modernog grada, i to uz vrlo lijepa objašnjenja. Taj tour vam, u ostalom, omogućava da siđete gdje god želite i da, sa istom kartom, poslije nastavite obilazak.

Služili se autobusom ili ne, ne smijete preskočiti da pješke obiđete sledeća mjesta: Plasu Major (Placa Mayor), kraljevsku palatu sa vrtovima i Habzburški Madrid (Madrid de los Austrias - Austrias je španski naziv za Habsburšku dinastiju). Ukoliko raspolažete sa malo više vremena, morali biste prošetati i kroz park Retiro (Parque del Buen Retiro), kraljevski vrtovi u doba kada se palata nalazila tu - kasnije je izgorjela, pa je nemojte tražiti! U Retiru treba prošetati do centralnog jezera sa lađama, ali i do Staklene Palate (Palacio de Cristal).

Ako vas interesuju skuplji butici, tu je zona ulice Serrano, a ukoliko hoćete prodavnicu koja nudi bukvalno sve za bukvalno svaki džep - od dubljeg do skromnijeg - odaberite Corte Ingles koji se nalazi u Bulevaru Kasteljana (Paseo de la Castellana). Ima ih bezbroj, ali je ovaj najveći i sadrži zaista sve! Za ljubitelje fudbala je tu Santiago Bernabeu i njegov muzej u kojem je izložen impresivni broj kupova šampiona, a za ljubitelje umjetnosti je tu i druga najvažnija klasična pinakoteka na svijetu: Museo del Prado.

Moj Madrid uvijek počinje na trgu Sibeles (Plaza de la Cibeles), koji smatram najljepšim u gradu, ali i strateškom tačkom. Boginja Cibeles putuje u svojim kočijama koje vuku lavovi, okružena velelepnim zgradama centralne pošte, Generalštaba, Casa de America i Banco de Espana. Stanete li pored nje i pogledate na jednu stranu, vidjećete ogromnu ulicu Alkala (calle Alcala) koja vas vodi prema centralnom trgu, Puerta del Sol. S druge strane ta ista ulica vodi do kapije Puerta de Alcala, gdje je glavni ulaz u park Retiro. Produžite li mimo kapije, nakon nekoliko kilometara ćete vidjeti ogromni Las Ventas, madridsku plaza de toros, ili arenu za borbe s bikovima. Vratimo se u centar: desno od boginje Cibeles počinje ogromni Paseo de la Castellana, kojim ćete otići do modernog dijela Madrida, pa sve do samog kraja grada, dok se s lijeve strane otvara Paseo del Prado, gdje su muzeji Prado i Reina Sofia, a na kraju željeznička stanica Atoća (Atocha), tužno poznata po atentatima od prije nekoliko godina.

Upravo zbog toga što je strateška tačka od koje je sve blizu, naš hotel se nalazi kod trga Cibeles. Ako rezervišete hotel u Madridu, a nijeste u mogućnosti da potrošite puno, preporučujem da se držite ovog dijela grada. Ljudi imaju običaj da pitaju koji je glavni trg i traže hotel blizu njega, ali zaista ne znam šta ćete raditi oko Puerta del Sol. On jeste centralni, ali nije ni blizu da bude najljepši gradski trg, a pri tom je u pitanju jedna haotična zona u kojoj nećete željeti da provedete svoj noćni odmor. Za razliku od većine velikih gradova, u Madridu zona centrane stanice nije najopasnija i ima nekoliko odličnih hotela, ali ćete se suviše udaljiti od samog centra. Ukoliko konsultujete internet sajtove, najjeftinije hotele ćete naći u Grand Via, ali vodite računa: dio Grand Vie koji se poklapa sa calle Alcala je idealna lokacija, bezbijedna i predivna; što se više udaljite od Alcala, to ćete ući u opasniji dio, pun imigranata, problematičnih mjesta i lopova koji vas mogu napasti. Ako ste mladi momci koji ne strahuju od sličnih problema, u pitanju je zona koja će vam omogućiti odlični jeftini smještaj u samom centru. Ukoliko ste porodica ili žensko društvo, vratite se prema ukrštanju Alcala i Cibeles.

Museo del Prado je toliko velik, da su potrebna puna dva dana da se obiđe. Ako nijeste došli u Madrid samo zbog Prada, moj savjet je da ga obiđete u dva sata. Da biste u tome uspjeli, potrebno vam je malo strategije. Kao prvo, ulaznicu morate kupiti preko interneta, ako ne namjeravate da čekate u redu dugačkom i po kilometar. Takođe (osim ako ste završili istoriju umjetnosti i imate najbolje pamćenje na svijetu) ne smijete izostaviti da preko interneta rezervišete audio-vodič, kako se ne bi desilo što i nama - da nije više bilo audio-vodiča za iznajmljivanje i da su Ivanova posjeta muzeju i doživljaj slika zavisili od moga sjećanja na objašnjenja od prije četiri godine. Zato se naoružajte audio-vodičem i mapom muzeja i obiđite samo sledeće umjetnike: Botićelija, Boša, Rembrandta, Velaskesa i Goju. Činiće vam se suludim da preskočite nekoliko slavnih imena, poput Rafaela, ali tu nijesu izložena njihova kapitalna djela, pa ih slobodno zaobiđite. Ako će biti žalosno što ste išta preskočili, onda je to jedna od najvažnijih kolekcija klasične skulpture na svijetu koja se nalazi na donjem spratu.

Muzej Reina Sofia predstavlja sličan problem: ogroman je, a ukoliko nijeste veliki ljubitelji moderne umjetnosti, nakon sat vremena će vam se činiti da ćete da poludite. Stoga, opet malo strategije: morate vidjeti Gerniku, voljeli Pikasa ili ne (ja ga ne mogu smisliti), Salvadora Dalija i Žoana Miroa. Malo će vas zbuniti kada vidite Miroova bijela platna sa četiri tačke kako se tretiraju kao strašna dostignuća umjetnosti, ali tu su i druga njegova djela - ona zbog kojih je, poslije Kandinskog, moj omiljeni slikar. Što ne mora da znači, naravno, da će vam se uopšte dopasti. To je već pitanje senzibiliteta.

Ako imate vremena da uđete u kraljevsku palatu, učinite to. Katedrala Almudena koja se nalazi tačno preko puta nje kod mene ne budi neko posebno interesovanje i crkve su nešto što me u Madridu najmanje impresionira. Ako ste željni istorije i imate par dana na raspolaganju, uhvatite voz za Toledo, srednjevjekovni grad koji se nalazi na pola sata od Madrida, u jednom od najsiromašnijih djelova Španije koji se zove Kastilja la Manča i iz koje je potekao najslavniji književni lik sa ovih prostora - nesrećni Don Kihot.

Pošto ja ne bi bila ja da ne pričam o hrani, moram da napomenem i to da je Madrid grad gdje ne možete loše jesti, samo ukoliko znate gdje da idete. Evo mojih preporuka, podijeljenih po zonama:

1) U strogom centru, na Plaza Mayor, sjedite u restoran Museo del Jamon (izgovara se hamon, a cijelo ime znači "muzej pršute"). Španija pravi najbolju pršutu na svijetu, a bogami i najskuplju. Njihov čuveni jamon iberico de bellota pravi se od posebne vrste svinje, koja je manja od naših i crne dlake (pa se ta vrsta prušte zove Pata Negra - crna šapa). Svinje Pata Negra se hrane isključivo žirovima, što pršuti daje posebni ukus, i jedan takav pršut može da košta 50 eura po kilogramu, a može i 2000 eura po kilogramu. U restoranu ćete jednu porciju dobiti za oko 18 eura; sve ispod toga ne valja, a sve preko može samo da bude ukusnije. Jedna porcija je dovoljna za dvoje, pa čak i za troje, kao meza pred glavno jelo. Kao mezu možete podijeliti i špansku tortilju, koja se pravi od krompira i luka. To je tajna ručanja u Španiji: dijelite predjela, biće dovoljno za sve, a i jeftinije za sve. A onda naručite paelju kao glavno jelo, jer u Museo del Jamon nije skupa kao na drugim mjestima, a prave je izvrsno.

2) Iza Plaza Mayor nalazi se najpoznatiji dio Habzburške četvrti Madrid de los Austrias. Tamo je i nekoliko slavnih restorana, među kojima se ističe Casa Lucio. Moj omiljeni je Posada de la Villa, čuvena po repu od bika i pečenoj jagnjetini (i po drobu na madridski način, koji ja nikada nijesam probala - ali mi kažu da je sjajan), ali sam se juče šokirala kada sam shvatila da su udvostručili cijene i postali nepodnošljivo skupi. Da smo unaprijed znali, sigurno bismo odabrali neko drugo mjesto. No, ako vas taj aspekat ne brine, nemojte preskočiti ni njihovu pršutu, a ni sir iz La Manče, a kao dezert probajte prženo mlijeko. Možda vam se neće dopasti, ali ćete bar znati da ste probali još jedan specijalitet. Ako hoćete u Casa Lucio, odaberite njihov bar, a ne restoran. U restoranu ćete opet skupo proći, ali ako se razumijete u španske slavne ličnosti, vjerovatno ćete neku i sresti. U baru ćete naći haos, ali takođe odličnu hranu i nemojte preskočiti da naručite njihov pomfrit sa jajima. Zaista ne znam u čemu je štos, ali je fenomenalan!

3) U šoping zoni Serrano ručajte u restoranu Teatriz (calle Hermosilla). To je bio Teatro Beatriz, koji je kasnije pretvoren u restoran Teatriz. Opet, sve zavisi koliko hoćete da potrošite. ?Možete da sjedite u prvom dijelu, gdje se nalazi šank; tamo ćete naručiti fenomenalne tapas i prelijepo jesti tipična španska jela. Ukoliko ste voljni da potrošite malo više, ali ne previše, uđite u sami restoran, čiji su stolovi raspoređeni u nekadašnjem gledalištu pozorišta, ispod prekrasne kupole, dok se na bini nalazi šank. Tamo ćete jesti modernu varijaciju tradicionalnih španskih jela.

4) Ako obiđete stadion Santiago Bernabeu, iza samog stadiona postoji tržni centar na čijem najgornjem spratu se nalazi restoran sa najboljom paeljom. Nema šanse da mu se sjetim imena, ali ga ne možete promašiti - obilazak stadiona vas vodi direktno u prodavnicu Real Madrida, a iz prodavnice izlazite u tržni centar, i to baš kod restorana. Ako volite istočnjačku kuhinju, iz Serrana se u tu zonu preselio nevjerovatni restoran Thai Gardens, gdje se ne zna šta je ljepše - hrana ili ambijent.

5) Gdje god da ste u Madridu, ako ne želite da puno trošite na hranu, tu je lanac restorana VIPS. Za 15 eura po osobi možete odlično da jedete, a savjetujem vam da ne preskočite njihovu salatu Luisiana. Ukoliko volite cheesecake, njihov je izvrstan! Tu su i tipična španska jela - sve je svježe i veoma ukusno. Samo u centru ih ima deset!

I, na kraju, nikako se ne smije poći iz Madrida, a da se nijeste napili od sangrije. Zato ćete uveče obići zonu trga Santa Anna, gdje čitav grad izlazi poslije deset i gdje ćete, čak i ako izađete sami, sigurno naći dobro društvo.

Eto, to je sve što mi jutros pada na pamet. Ako se još nečega sjetim, izvještavam u sledećem javljanju!

Jučarašnji dan je bio posvećen obilasku Sintre. U pitanju je mjestašce na oko 30 km od Lisabona i koji je pod zaštitom UNESCO-a, pa ga turistički vodiči i ljubitelji Lisabona pominju kao nezaobilaznu etapu prilikom posjete glavnom gradu Portugala.

Raspoređena od dna do vrha prelijepog brda, Sintra vam nudi Palatu "Pena", Zamak "dos Mouros" i "Palacio Nacional de Sintra" - ljetnjikovac portugalskih kraljeva. Sve te građevine nadgledaju božanstveni park Sintra-Cascais, a iz Palate "Pena", koja se nalazi na samom vrhu, vidite Lisabon i Golden Gate s jedne strane, ušće s druge, a odasvud drugo okean.

Za mene je posjeta Sintri bila obavezna iz dva razloga: moja rođaka Goca i čuveni engleski pisac Lord Bajron. Goca je moja sorta putnika, koji voli sve da obiđe i nauči, i ona je sa toliko entuzijazma govorila o Sintri i Palati "Pena" da mi više nije padalo na pamet da ih preskočim. Tu je i Lord Bajron, koji je progasio Sintru najljepšim mjestom na svijetu i nazvao ga "veličanstveni Eden". Pored takve dvije preporuke, ništa me nije moglo zaustaviti.

Ujutro smo do tamo pošli taksijem za čitavih 25 eura i zaustavili se u centru grada, ispred Palate Sintra. Razmatrali smo mogućnost da nas taksista ostavi ispred Palate "Pena", na vrhu brda, pa da odatle siđemo nekim od lokalnih autobusa, ali je i on preporučio da siđemo u centru i koristimo neko od prevoznih sredstava u turističkoj ponudi Sintre: autobus, vozić ili kočije sa konjima. Ovo je bila greška. Autobusi koji voze prema vrhu brda putuju na svakih pet minuta, ali su toliko puni da obično ne uspijete da uđete u prvi koji dočekate. Mi smo, zbog kolica, ušli tek u treći, i to sam morala da se guram sa ostalim turistima i najavljujem da smo prvi bili tu. Kada nam je i treći vozač već prepunog autobusa preporučio da sačekamo sledeći, rekla sam da me ne interesuje i na silu se ugurala sa Filipom, a Ivan sa kolicima. Onda je nastupila vratolomna vožnja preuskim ulicama (ni vozači autobusa nijesu baš normalni!), podnošljivija nakon Palate "dos Mouros", gdje je sišlo više od pola putnika.

Ali kada smo stigli ispred Palate "Pena", dočekao nas je red na biletarnici od oko dvije stotine ljudi. Ivan je odmah počeo da se buni i riješio da odustane od posjete, ali mene ništa nije moglo obeshrabriti; on je preuzeo Filipa i sačekao sa strane, a ja sam se na najbezobrazniji način provukla među prve u redu i nakon pet minuta kupila ulaznice i iznajmila dva audio-vodiča. To zadovoljstvo me je koštalo preko 30 eura, što mislim da je previše, posebno kad pomislite da se ulaznice kupuju niže od palate i da, kada prođete glavnu kapiju, opet treba da birate hoćete li da pješačite do gore, ili da uzmete vozić koji se opet plaća. Plaća se simbolično, ali ne bi smio da se plaća!

Mi smo se utovarili (bukvalno, zbog kolica) u vozić i nakon pet minuta smo konačno podigli audiovodiče i ušli u Palatu. Taj čarobni mali aparat koji možete unajmiti prilikom posjete svim svjetskim zanmenitostima, i to na (svjetskom) jeziku koji odaberete, definiše palatu kao jedan od najvažnijih svjetskih primjera XIX-vjekovnog Romantizma. Na tabli čitate da je palata proglašena jednom od sedam portugalskih "divota", što pretpostavljam da je njihova verzija sedam svjetskih čuda, a koristi se i za neke državne funkcije Predsjednika Republike.

Inače je sve počelo od kapele sagrađene u Srednjem dobu nakon predskazanja Bogorodice na ovom mjestu. Onda se u XV vijeku portugalska kraljica zaklela da će ovdje doći s kraljem u hodočašće ukoliko joj Bog podari muško dijete, a bogom darivani sin Manuel I je naredio da se na tom mjestu sagradi manastir. Tako je vjekovima Pena bila izlovano i mirno mjesto molitve i meditacije, sve dok se nije suočila sa razornim zemljotresom koji je u XVIII vijeku uništio Lisabon i okolinu. Zemljotres je preživjela jedino kapela, a manastir je dugo godina ostao slavna i tužna ruina.

Ruine i okolinu kupio je Kralj Ferdinand, koji je riješio da bivši manastir pretvori u kraljevski ljetnjikovac. Koristili su ga Kralj Ferdinand i Kraljica Marija II, pa zatim njegova druga supruga Eliza Hensler, Grofica od Edle. Ona ga je prodala Kralju Luisu, i od tada je ostao u posjedu njegove porodice, koja ga je redovno koristila. Kraljica Amelija je svoju poslednju noć u Portugalu provela upravo u ovoj palati, a sledećeg dana je napustila zemlju i otišla u egzil. Portugalska država je otkupila Palatu "Pena" 1889. godine, a 1910. je konačno pretvorena u muzej.

U Palati "Pena" ćete vidjeti autentični namještaj koji je koristila kraljevska porodica, njihove knjige i fotografije, nedovršene slike. U svakoj prostoriji ćete naći bezbroj detalja i čudićete se što su te prostorije toliko male, pa čak i "veliki hol". Bila je to neka nova filozofija, po kojoj su se izbjegavale velike bezlične odaje i neiskorištene površine i birali manji, intimniji prostori.

Zapanjićete se kada u kraljevom kupatilu vidite tuš za toplu i hladnu vodu, wc šolju i bide, posebno ako ste obilazili Versaj, koji nije imao ni jedan jedini wc. Vidjećete i potpuno postavljeni trpezarijski sto sa centralnom srebrnom vazom Kraljice Amelije, koja ju je ostavila na dar Palati, sa željom da ona uvijek stoji na sredini velikog stola. Na trenutke će vam se činiti da je kraljevska porodica upravo bila u palati, te da ste za samo par minuta propustili taj veličanstveni susret. Vidjećete kolijevku i kraljevske krevete, posteljinu i peškire, češljeve i ogledala i kade. A ukoliko vas ništa od toga ne zanima, zaista nema potrebe da ulazite u Palatu "Pena", jer Sintra nudi još puno sadržaja druge vrste.

I na mene je najveći utisak ipak ostavila spoljašnjost palate, sa zidovima obloženim šarenim pločicama, sa bezbroj detalja među kojima i minijaturna kapelica obloženom školjakama. I, naravno, fantastični pogled sa svake strane dvorca i prekrasni vrtovi, čije je drveće upravo sada u cvatu.

Međutim... Ukoliko putujete sa malim djetetom, bilo ono u kolicima ili ne, mislim da Sintra nije za vas. Sve je strmo, sve usko, bezbroj stepenica i puno, previše napora! Pri tom, koliko god da mi se dopala Palata "Pena", za mene najljepša palata koju sam ikada obišla ostaje Palata "Borromeo" na ostrvu Borromeo, Lago Maggiore, sjever Italije. Ukoliko ikada obiđete Milano i odlučite da napravite jednodnevni izlet, to je mjesto koje morati odabrati! Smatram da je Sintra vrijedna posjete, da se nikada nećete pokajati što ste tamo pošli, ali i da ćete slična mjesta naći u Italiji i Španiji, a vjerovatno i u francuskoj dolini Loare, koju još uvijek nijesam obišla.

No, da se vratimo u Lisabon. Danas ga napuštamo i konačno idemo u Madrid, moj omiljeni grad. Sada kada sumiram utiske, moram da kažem da sam presrećna što sam ovdje došla. Potpuno se promijenio moj doživljaj Portugala i upoznala sam jednu sasvim drugu stvarnost. Kao što sam već rekla u nekom od prethodnih blogova, ko god dođe ovdje očekujući Madrid, ili Barselonu, ili ne daj Bože Sevilju, osuđen je na ogromno iznenađenje, pa i razočarenje. I tugu, jer će se na svakom koraku suočiti sa strašnim propadanjem i zapuštenošću. Ali kada se adaptirate, imaćete šta da otkrijete i, iako možda nećete poželjete da ikada stanujete u Lisabonu, naći ćete mnogo razloga da ga zavolite.

Četvrt Santa Maria de Belem, ili kraće Belem (nosi ime od portugalske riječi za Betlehem) postala je slavna jer su portugalski moreplovci odatle isplovljavali da istražuju svijet. U Belemu stanuje i Predsjednik države, u staroj kraljevskoj palati, koja se takođe zove Belem. Tu je i palata Ajuda, botanička bašta, muzej kočija i još nekoliko zanimljivih muzeja, koje mi nijesmo obilazili.

Ali najvažniji i najljepši dio Belema je uz rijeku. Počeću od Padrao Descobrimientos, ogromne kamene mase u obliku broda koja slavi portugalske istraživače koji su između XV i XVII vijeka učestvovali u otkrivanju svijeta i formiranju njegove mape. Mapu portugalskih otkrića možete vidjeti i na mermernom trgu ispred spomenika, te vidjeti da su Portugalci stigli u svaki ćošak planete. Pogledate li lijevo, vidite ogromni crveni most koji je pravila ista firma koja je napravila Golden Gate u San Fransisku, pa ga ljudi i zovu Golden Gate, i s druge strane Cristo Rei - Isusov spomenik.

Toranj Belem je ona tvrđavica koju ćete naći na svakoj brošuri o Lisabonu. Njen zadatak je bio da čuva ulaz u Luku Belem i da čuva najljepše mjesto u čitavom Lisabonu: Mosteiro dos Jeronimos. Taj manastir je sagrađen u portugalskom pozno-gotičkom stilu koji se ovdje zove "stile manuelino" zato što je njegovu izgradnju naredio Manuel I kako bi proslavio uspješni povratak Vaska de Game iz Indije. Prije izgradnje se tu nalazila oronula crkvica u kojoj je upravo Vasko de Gama proveo noć u molitvi pred isplovljavanje za Indiju, a sve to se odvijalo tokom XV vijeka.

Manastir je građen pedeset godina, a unutrašnjost njegove crkve Santa Maria je najljepša koju sam ikada vidjela.

Danas sam vidjela i najljepši hotel na svijetu i, ako ikada pođete u Lisabon, preporučujem vam da se malo ljepše obučete i tamo odete makar na piće, ako ne i na ručak. Hotel se zove Pestana Palace i nalazi se u renoviranoj XIX-vjekovnoj palati Valle Flor. Dakle... salon za salonom sa freskama na plafonima i vitražama, namješteni onako kako zamišljate kraljevske palate, a opet sve to okruženo nejveorvatnom botaničkom baštom i bazenima na kraju bašte. U jednom od salona se nalazi restoran, sav u staklu, koji čak nudi fiksne jelovnike od po 32 eura po osobi, što je manje od boljeg restorana sa Fado muzikom, samo sa neuporedivo boljom hranom i uslugom. Tamo možete okusiti čorbu od kestena sa tikvom i pečurkama, ili supu od repa od bika; ja sam jela sabljarku sa slatkim krompirom, passion fruit i još nekakvim drangulijama, a ostali su tvrdili da je meso koje su naručili bilo fenomenalno. U jednom od hodnika na donjem spratu stoje fotografije njihovih slavnih gostiju, a među njima su Bill Clinton, Kofi Anan, Gordon Brown, Tony Blair, pa i Madonna i Francis Obiquelle. Evo kako to sve izgleda:

http://www.pestanapalacelisbon.com/fr/images-galleries.html

Sve u svemu, utisak o Lisabonu je sve bolji i bolji!

Presrećna sam što mogu da kažem da sam se predomislila! Još uvijek nijesmo ni blizu izjave da mi je Lisabon jedan od omiljenih gradova koje sam ikada obišla, ali sam hiljadama kilometara daleko od jučarašnjeg očajnog utiska. I došla sam do sledećeg zaključka: najveći problem je bio u tome što sam u Lisabon došla očekujuću nešto nalik na Sevilju (za mene najljepši grad na svijetu nakon Venecije, iako Venecija nije uporediva s bilo čime). Vidite, znala sam da je Portugal najsiromašnija zemlja Evropske Unije, baš kao što znam da je Andaluzija najsiromašnija regija Španije. Ali uprkos siromaštvu naroda, Sevilja je jedna prava čarolija u kojoj preovladavaju žuta i narandžasta, božanstvene zgrade, istorija, tradicija. Mislila sam da ću isto zateći i u Lisabonu - divni centar, zapuštenije i siromašnije sporedne četvrti. Gledala sam fotografije najljepših lisabonskih zgrada i spomenika, pa sam mislila da sve tako izgleda. Prije nekoliko godina sam bila u Portu, pa sam mislila da Lisabon mora biti neuporedivo bolji. Prosto sam imala predrasude koje nijesu imale nikakvog uporišta u stvarnosti.

I nakon jučarašnje vožnje turističkim autobusom po kišnom gradu, koja bi obeshrabrila i najveće entuzijaste, danas sam zakoračila u sasvim drugačiji ambijent, ali i sa drugačijim očekivanjima. Već je pod suncem sve izgledalo drugačije, a i mislim da vožnja turističkim autobusom nije dobar izbor za ovaj grad. Pogriješili smo što nijesmo odmah pratili savjete vodiča Frommer, koji smo poslušali danas i oduševili se.

Prvo smo obišli katedralu Se, skromniju od raskošnih italijanskih, francuskih i španskih katedrala. U njoj smo vidjeli predivne jasle, možda najljepše koje sam ikada vidjela (detalj na slici) i neobično dvorište sa iskopinama ko zna čega (nigdje nije objašnjeno).

Odatle smo zastali na vidikovcu "Miradour de Santa Lucia", sa pogledom na rijeku, uz muziku sjajnih uličnih svirača.

Još visočije uzbrdo se nalazi zamak Sao Jorge, ali tamo nijesmo uspjeli da se popnemo. Četvrt Alfama se nalazi na jednoj velikoj padini, a pri tom je popločana klizavom kaldromom - i kolovoz i uski trotoari - pa prosto nijesmo mogli da izguramo kolica uz toliki uspon.

Zato smo se vratili niz ulicu do katedrale, pa odatle na glavni trg. Danas je, pod suncem, izgledao mnogo ljepše nego juče. Popeli smo se u Bairro Alto (Visoka četvrt) i tamo pronašli grad koji do tada nijesmo mogli ni da zamislimo. Prelijepe ulice, crkva do crkve, nevjerovatno ukrašene radnje. Idete opet uzbrdo, opet kaldrmom, ali je padina podnošljivija i trotoar puno širi (što znači da vam malo rjeđe pada na pamet ona glupa fora sa kozama koje pasu pod ručnom). Ali fora vam padne na pamet kad god pogledate sa strane, jer što visočije odete, to vidite sve strmije ulice, puno strmije i od one koja nas je obeshrabrila od posjete zamku. Nevjerovatno je da su ih gradili na takvim padinama, da nigdje nijesu skrenuli, napravili krivine, ništa! Ulice su, pri tom, i izuzetno uske, svega par metara, nad kojima se vijori rašireni veš u oronulim zgradama, sa rijekom u pozadini. Siromašno, ali i slikovito! U ponekoj od tih ulica imate trolejbus koji vozi gore-dolje, a ostalima - nevjerovatno, ali istinito - cirkulišu automobili (široke su taman za jedan automobil). Kad smo već kod vožnje, moram da napomenem da taksisti ovdje nijesu baš najnormalniji i da neću više da čujem kako ljudi prebrzo voze u Italiji! I neću da čujem kako ja prebrzo vozim! Dakle, zamislite taksistu koji nas sinoć vozi upravo tim uskim ulicama, po klizavoj kaldrimi, i to 80 na sat, i to psujući na svim jezicima jer bi, da nije nekakvog džipa ispred njega, on vozio još brže! Razmišljala sam i da ga zamolim da uspori pod lažnim izgovorom da sam trudna, jer sam prošle godine uvidjela da je to jedini sistem da postigneš da ludi taksista vozi bar malo opreznije.

U Bairro Alto moram pomenuti kafanu-restoran koji se zove "A Brasilieira" u Rua Garret. Spolja prelijepi ulaz, unutra takođe veoma karakteristično. Ispred tog ulaza niz stolova za goste i jedan za koji niko ne može da sjedne jer je uvijek zauzet. Taj sto je napravljen od bronze, a za njim sjedi, prekrštene noge, bronzani Fernando Pessoa, ponos portugalske književnosti.

Odatle su momci pošli da posjete stadion Benfike, a majka, Filip i ja smo nastavili maršutu. Otkrili smo još jedan vidikovac, odakle se opet vidi rijeka, ali ovog puta i onaj najduži most u Evropi i "Cristo Rei" - Isusova statua visoka 113 metara i teška 40.000 tona, koja nadgleda čitavi grad. Odatle smo prošetale do Avenida de Liberdades, pa konačno taksijem u hotel.

Eto, to je bio naš drugi dan u Lisabonu i strašno mi je drago što sam imala priliku da promijenim utiske o ovom gradu i još draže što sam uopšte ovdje došla. Moram zahvaliti i jednom ljubitelju Lisabona koji je, nakon mog prvog bloga, poslao ohrabrujući email sa dužim spiskom stvari koje valja obići i probati!

Sjutra obilazimo četvrt Belem, a preksjutra majka i Miloš putuju nazad, a mi obilazimo Sintru, kraljevski ljetnjikovac van Lisabona. Onda pravac Madrid.

Prvi dan

Pakovanje i putovanje s bebom promijenilo je sve što sam do sada praktikovala tokom mojih brojnih putašestvija. Nikad do sada nijesam stigla na dvonedjeljno putovanje bez velikog kofera punog "varijanti". Ovoga outa je Filip zauzeo jedan kofer, Ivan i ja podijelili drugi. 14 bodija kratkih rukava (7 iz kolekcije H&M gdje na svakom piše ime dana, pa kad ne znaš koji je danas dan, proviriš Filipu ispod majice), 4-5 dugih rukava (za slučaj da udari kakva zimoća), pa 14 majica (neizostavna ona gdje piše MUM + DAD = ME, opet iz H&M, ali i druga svijetlo plava na kojoj je naprijed zakačen znak poput onih etiketa na robi na kojima piše sastav i način održavanja, a ovom znaku simboli kažu: prati na 37 stepeni, ne peglati, ne centrifugirati - 50% mama, 50% tata, proizvedeno s ljubavlju). Tu je i pet-šest pantalona, pa čarapice, pa kape, pa deblja jakna, pa tanja jakna, pa dukserica, pa portikle, pa flašice, pa grijač za flašice, pa kolica, pa cerada za kolica za slučaj kiše, pa četka za pranje flašica, pa kašike! Hotel smo birali tako da bude najbliži nekoj samoposluzi, pa smo juče kupovali deterdžent za suđe (jer kako drugačije prati flašice), pa voćne i povrćne kašice, itd. Auh! Zaboravili smo da mu kupimo kupku!

A ovamo ja: jedne patike na meni, jedne cipele u koferu, dvoje farmerica, jedna suknja i dosta majica. Veš, čarape, šminka - eto pakovanja! Nikad brže, nikad prostije! Čak je Ivan spakovao više od mene! Inače smo na aerodrom krenuli danas u 5 sati ujutro, što znači da smo budni od 3 i po. Filip kod mene u nosiljci, Ivan barata prtljagom i kolicima, nosi ručni prtljag, Filip plače od gladi baš na ulazu u avion, jedemo pred polijetanje, kasnije malo drijemamo, onda držimo koncert putnicima (ono skičanje iz prethodnog bloga).

U Barsu smo stigli oko 10, vrijeme promjenljivo, mi mrtvi umorni. Ali. U 1 idemo na rezervisani ručak u čuveni restoran Els Quatre Gats (na katalanskom "četiri mačke"), koji se nalazi u Gotskoj četvrti, u jednoj uličici u koju ne biste ni pomislili da skrenete kad je vidite sa calle Portal del Angel. Nalazi se odmah s lijeve strane, u zgradi sa gotskim lukom, a kad uđete zateknete nešto što će vas natjerati da kažete "Pa dobro, u čemu je ovdje štos?!". Evo štosa: samo nekoliko koraka dalje nalazi se restoranski dio, taj za koji je najbolje zakazati dan unaprijed, i gdje su svoje ručkove i večere jeli Pikaso, Dali, Miro. Možda i Gaudi, ko zna! Restoran je s kraja XIX vijeka, a mladi Pikaso je ilustrovao jelovnike i reklame (o izgledu tih crteža bismo mogli dosta diskutovati, neki ljudi voze bicikla i čini mi se - ako sam dobro vidjela - da na njima nema ni jedne, a kamoli četiri mačke).

Naručuje se, naravno, mješavina tipičnih španskih predjela: malo pršute (nikako Serrano, to je pršuta lošeg kvaliteta koja se koristi samo za sendviče, već Iberico, najbolja pršuta na svijetu), malo hobotnice na galicijski način, pa iste takve mušlje, pa malo njihovih tipičnih kroketa. Poslije smo pojeli paelju, koju oni spremaju samo jednom nedjeljno i koja nije imala veze sa paeljom koju ćemo jesti u Port Olimpiku sjutra, več je više ličila na obični rižoto s morskim plodovima i mesom. Čak ću se usuditi da kažem da mi je ljepša paelja koju ja spremam kući. Ali i taj rižoto je bio jako ukusan, i da nije bilo Filipovog novog koncerta, ko zna do kada bismo ostali da uživamo u tom fenomenalnom, nezaobilaznom restoranu, koji je učinio da zaboravimo na umor!

Nakon ručka smo skitali kroz Barri Gotic, obišli katedralu i njeno slavno dvorište sa guskama, prošetali do Placa Reial (Kraljevski trg) i odatle izbili na Ramblu, čuvenu ulicu duž koje se prodaje milion beskorisnih suvenira (kalendari, posteri, itd.), gdje se nižu ljudske statue. Prolazimo tako pored ukočene flamenko igračice, pa ukočenog čovjeka u zlatnom, i čini nam se da smo sve to već odavno vidjeli u svakom gradu, kad... Čovjek pozira tako što sjedi na wc šolji i čita novine!

Niz Ramblu smo bili skroz do mora, gdje ogromni Kolumbo (ovdje se zove Kristobal Kolon) pokazuje prema Americi, onda smo popili piće, prošetali još malo, vratili se u hotel i popadali od umora. Nijesam znala da noge imaju sve ove mišiće koji me sada bole! Što ne znači da sjutra tempo neće biti još jači. Što se šetnje tiče. Srećom, sjutra nema pakovanja i aviona.

Drugi dan

Obožavam meteorologe. I to nijesam konsultovala bilo koji, već američki Weather Channel, i on je najavio kišu za prva dva dana u Barsi i prva dva u Lisabonu. Nadam se da će za Lisabon biti u pravu kao što je bio i za Barsu, jer je juče bilo toliko sunčano i lijepo da ne bismo mogli poželjeti ništa bolje! Jutros takođe, nigdje oblaka na vidiku. Osamnaest stepeni, maksimum dvadeset, idealna temperatura za ubitačne maršute koje mi prelazimo svakodnevno.

O jučarašnjem danu pišem tek jutros jer sam sinoć zaspala sekundu i po nakon što sam spustila glavu na jastuk. Probudili smo se, naravno, u šest i od tada nijesmo stali. Spremili se, naoružali za šetnju (pelene, kašice, flašice, itd.) i pješke do ogromnog bulevara Gracia, koji je na par koraka od hotela. Tamo smo izvršili invaziju na Starbucks, američki self-service koji je posvećen kultu kafe i u kojem ja, koja u životu nijesam okusila kafu, pijem nešto što se zove frapuccino (nešto nalik na milk shake, a možete naručiti od čokolade, vanile ili voćni). Tamo smo doručkovali sendviče, a zatim ulovili taksi koji nas je odveo pravo u Sagrada Familia. Ispred, zapravo, s obzirom na to da je unutra još uvijek gradilište. Barselona je imala nevjerovatnu sreću da krajem XIX - početkom XX vijeka u njoj živi arhitekta-genijalac Gaudi, a da gradom rukovodi gradonačelnik-vizionar koji će Gaudiju dopustiti da svoje nevjerovatne ideje sprovodi u djelo. Tako je isprva nastala fontana u parku Ciutadela, pa Casa Vicens, pa palata Guell. 1883.godine Gaudi, inače veliki vjernik, je uzeo na sebe zadatak da nastavi sa igradnjom neogotičke katedrale Sagrada Familia. Crteže je završio 1891.g. i predvidio tri monumentalne fasade, potpuno različite između sebe, od kojih je najslavnija i najljepša ona koja ilustruje rođenje Hrista, a izgleda kao šuma koja se penje prema tornjevima (kaže li se tornjevima ili tornjima?!). Druga fasada, koja prikazuje Hirstovo mučenje i raspeće, oblikovana je kao koliba. No, šta god da napišem kako bih je opisala, neću uspjeti da vam dočaram njenu ljepotu, pa ukoliko smatrate da nećete imati priliku da to remek-djelo nekada vidite uživo, obavezno pogledajte fotografije na internetu!

Inače Sagrada Familia nikada nije dovršena, a planirano je da radovi napokon stanu 2026.godine, na stogodišnjicu Gaudijeve smrti. Pri tom, Gaudi se često predomišljao i mijenjao svoje skice, a njegove crteže su zapalili anarhisti tokom Građanskog rata, što znači da nikada nećemo biti sigurni da je crkva do kraja sagrađena tačno onako kako je Gaudi želio. Barselona je od Gaudija dobila i kuću Batljo (casa Batllo) koja izgleda kao da je napravljena od marcipana, i kuću Mila, poznatiju kao Pedrera (kamenjara), koja je napravljena kao monolitična struktura čija je fasada talasasta. Nakon što smo obišli nedovršenu katedralu i Gaudijeve dvije najslavnije kuće, obišli smo još jednonjegovo djelo: Park Guell. Plan je bio da se tu sagradi modernističko naselje, ali je ostvaren samo park i nekoliko kuća, među kojima i ona u kojoj je stanovao Gaudi. Tužni kraj Gaudijeve priče desio se prilikom jedne od njegovih šetnji, kada ga je - vjerovali ili ne - zgazio tramvaj! Bio je toliko siromašno obučen, da ga ljudi nijesu prepoznali i taksisti nijesu htjeli da ga povezu u bolnicu, misleći da neće imati da im plati. Neko se smilovao i ponio povrijeđenog neznanca u sirotinjsku bolnicu, pa su ga prijatelji pronašli tek sledećeg dana. Kada su mu ponudili da ga povedu negdje bolje, odbio je i rekao da je njegovo mjesto među sirotinjom. Umro je nakon tri dana.

Nakon jutarnjeg obilaska Gaudijevih djela, pošli smo na ručak u restoran San Leopoldo, koji preporučuju svi poznati vodiči. Kako ne bismo prošli kao desetine ljudi koji su satima čekali da sjednu u Els Quatre Gats, rezervisali smo sto i zapanjili se kada smo stigli i shvatili da tamo nema nikog! Mislim da je štos u tome što se restran nalazli u kvartu El Raval, koji i nije baš turistički. Restoran nije razočarao, naprotiv - jeli smo fantastično. Počeli sa pršutom, naravno, sirom iz La Manče i hljebom sa paradajzom, da bi poslije toga neki jeli ribu, a neki rep od bika.

Nakon ručka smo prošetali tim čuvenim Ravalom i ne znam zašto ga vodiči toliko forsiraju. Od čitave šetnje mogu izdvojiti samo tri stvari koje su mi se zaista svidjele: crkvu Sant Pau del Camp (iz IX vijeka), Cafe del Opera (jedan od najslavnijih kafea Barselone koji se nalazi na Rambli) i Mercat de la Boqueria (jedna od naslavnijih i najljepših pijaca na svijetu). Ostatak Ravala je djelovao opasno, neprijatno i ništa specijalno. Na glavnom trgu Catalunya smo pošli da vidimo najveći Corte Ingles koji postoji.

Corte Ingles je, inače, čuveni španski lanac robnih kuća koji postoji u svakom gradu. U Barseloni i Madridu ih ima bar deset, od kojih je jedna uvijek ogromna. Čak i pre-ogromna. To je i slučaj sa Corte Inglesom na Placi Catalunya: ima prizemlje, jedan sprat ispod zemlje i još devet iznad i ne postoji predmet (osim automobila) koji u njoj ne možete kupiti. Kozmetika, odjeća, obuća, metraža, tehnika, supermarket, optika, putna agencija, lutrija, suveniri - sve što vam može pasti na pamet, i to za svaki džep! Nama su pale na pamet malo prizemnije stvari, poput pelena, deterdženta za veš (jedna nas je pelena usput izdala) i kupke za Filipa, koju smo zaboravili da kupimo prvog dana.

A u svemu tome, najgenijalniji je bio Filip. On je uglavnom spavao, povremeno gukao i smijao se, samo dva-tri puta skičao. Nosio je pecarošku kapicu, kao pravi turista i s ljubavlju žvakao svoju obožavanu plišanu žirafu. Posebno se odrazio u poslednjem dijelu dana, kada je sjedio na šanku Hard Rock Cafea, grlio se i mazio (i slikao) sa svakom curom koja je prišla da ga pogleda i, dok su mu otac i ujak pili pivo, a majka i baba frozen Margerite, Filip je za šankom pio svoju flašicu sa mlijekom. Foto-dokazi će biti objavljeni na Facebooku po povratku u Strazbur. Danas planiramo paelju u Port Olimpiku, šetnju Barselonetom i Riberom, ali i ponovnu posjetu Corte Inglesu, jer je gospodin Filip, u ova dva dana, prerastao svoje plave patike!

Treći i četvrti dan

Kad je u pitanju stomak, ja sam malo baksuznija od ostalog naroda. Ne previše, ali dovoljno da, od nas četvoro koji smo juče jeli najpoznatiju paelju u gradu, samo ja provedem noć grleći wc šolju kao svog najbližeg. Danas sam se malo "popridigla", ali mi je večeras opet muka, pa su ostali izašli u super restoran, dok se ja i Filip družimo u sobi. On je upravo zaspao, pa rekoh - bolje da pišem blog, nego da razmišljam kako mi je muka.

Juče smo prvi dio dana proveli u obilasku butika. Saznala sam da Španci, za razliku od Francuza, imaju Prenatal (sjajni italijanski lanac butika za djecu), pa je Filip proširio svoj modni repertoar za teget-bijele patike, plavu trenerku i dvije majice. Ivan je za cijelih 4 i po eura popravio svoje omiljene Ray Ban naočare za sunce (na koje je prošle nedjelje sjeo), a u tu cifru je čak dobio na poklon kutiju za naočare, pa od tada hvali Špance i kudi Francuze, govoreći da kod prvih sve može, dok je kod ovih drugih sve problem.

U Port Olimpiku smo ručali tu slavnu prokletu paelju, a onda smo pošli na plažu Barselonete, gdje smo uživali u suncu i voćnim sokovima. Odatle svako na svoju stranu - Miloš u teretanu, majka u Paseo de Gracia, Ivaniševići opet kod Hard Rocka. Tamo smo se našli sa mojom drugaricom iz Madrida, Tijanom i njenom porodicom. Od poslednjeg puta kada smo se srele, ona je rodila blizance, a ja se udala i rodila Filipa. Nekad smo se družili nas troje (ona, suprug i ja), a sinoć nas je bilo čak sedmoro, obje strane su doprinijele po dva nova člana.

Nakon burne noći, danas smo odlučili da ukinemo hodanje i sjeli smo u turistički bus. Obišli smo čitav grad, a turista Filip je svo vrijeme spavao. Ivan i Miloš su ostali zakinuti za obilazak stadiona Barselone, koji im se zatvorio ispred nosa, pa je revoltirani Miloš odlučio da napusti grupu i ode u zoološki vrt da vidi bijelu gorilu. Vratio se sa fotografijama stotine životinja, ali od bijele gorile ni traga - ni glasa.

Sjutra aerodrom i let Barselona - Lisabon. Valjda ozdravim do tada, pošto je to jedino mjesto na ovom putovanju koje ja nijesam obišla.

Moje će dijete, izgleda, da bude odličan đak - kad nešto nauči, ne zaboravlja, a vrlo je istrajan da vježba! I stvarno, kad je istrajnost u pitanju - kao da ga je rodila Sandra Kolaković!

Tako je prije tri dana naučio da vrišti i od tad u svakom budnom trenutku pokazuje entuzijazam na taj način. Mada je to više neka vrsta cičanja, neki visoki ton koji ima čarobnu moć da izazove glavobolju u roku od sekunde i po. Za nama se okreću na ulici, u prodavnicama, u tržnom centru, a Filip, ukoliko ga pogledate usred tog skičanja, samo zastane i nasmije se, pokazujući svoja nova tri zuba (i četvrti na putu). Da nije tog smijanja, ja vjerujem da bi do sad pokušali da me uhapse pod sumnjom da ga maltretiram, što bi tek bio cirkus. Suvišno je reći da skiči i dok ovo pišem, da mi je cijeli današnji trening bio propraćen tom "muzikom" i da je neispavani i bunovni Ivan jutros izmarširao iz spavaće sobe sa izjavom: "E da sam znao da ćemo da napravimo kokota..."

Pomalo je komično to što su sve naše strazburške nesanice uglavnom vezane za jedan oluk i raznu perad (ili imitaciju istih). Imamo mnogo sladak stan koji gleda na jedan od manjih kanala, pa s balkona možemo da uživamo u idili labudova i patki i u tišini zahvaljujući udaljenosti od većih ulica. Međutim, na spoljašnjem zidu spavaće sobe imamo nekakvi prokleti oluk koji ne pada ravno do prizemlja, već je izlomljen tako da prati uglove zgrade. Rezultat - kada pada kiša, a i dva dana nakon toga (dok se ne ocijedi sva voda), čuje se konstantno tok-tok-tok-tok-tok-tok-tok, jer voda udara u kosine oluka, a jedna od tih kosina je baš ispred naše sobe. Da poludite!

Žalili smo se vlasniku stana, pa upravi zgrade, koja je rekla da su se na oluk žalile sve komšije kojima je spavaća soba na toj strani, ali da problem ne mogu riješiti prije zasijedanja vijeća stanara. Vijeće zasijeda samo jednom godišnje, datum još uvijek nije određen, a čak i ukoliko izglasaju veoma skupu promjenu oluka, koja nije ni interesantna ovima kojima je spavaća na drugoj strani, proći će bar godina dok to stvarno ne učine. Što znači da do kraja Ivanovog mandata, mi novi oluk nećemo vidjeti.

Razmatrali smo i mogućnost da iznad oluka raširimo kišobran i spustimo dršku u njega, ali nemamo ključ od krova. Onda smo došli na ideju da odvalimo dio oluka koji je pored naše sobe, ali bismo vjerovatno ispali s balkona, a i vratili bi nas u zemlju zbog kršenja zakona. Jedno vrijeme smo tokom kišnih noći spavali u dnevnoj sobi, a na kraju nije bilo drugog rješenja već da se na tok-tok-tok naviknemo, pa ga evo više skoro ni ne primjećujemo.

Ali naša nesanica se nije završila na oluku. Već prošle godine je nastupio i problem sa peradima, kada se u žbunju ispod našeg balkona ugnijezdila gugutka i noću dozivala potencijalne frajere. To je trajalo jedno desetak dana i tada je Ivan prvi put počeo da razmatra mogućnost da u kući držimo naoružanje, pa makar to bila samo praćka. Pametna gugutka se smjestila u najgušće žbunje, tako da ju je bilo nemoguće locirati (što znači da bi jedino prikladno naoružanje bilo mitraljez), pa smo jedne noći riješili da bar pokušamo da je nečim gađemo, možda nam se i posreći. U nedostatku boljeg oružja, to smo pokušali sa bombonima, a mislim da je rezultate lako pretpostaviti.

No, i gugutku je eventualno prošlo "ćeranje", pa smo imali nekoliko sedmica mira, tek toliko da malo odmorimo pred Filipov dolazak. Ni to nije predugo trajalo, jer je njeno mjesto na sceni preuzela jedna patka sa sličnim ambicijama. Reklo bi se da ni jednoj ni drugoj nije valjala taktika, jer je dozivanje trajalo danima i danima, ali nijesu odustajale. To vam dođe nekako kao udvaranje u ljudskoj rasi od druge polovine XX vijeka nadalje: ženske (kažu da nas je više nego muškaraca) otvoreno pokazuju svoje želje, a muškarci bježe li bježe. Čitala sam na tu temu jednu ludu knjigu koja dijeli sjajne savjete, i prva od pedesetak lekcija glasi ovako:

Kad u životu nekoga ili nešto jurite, ono će da bježi. S jednom iznimkom. Ako ga jurite u crnom čipkanom vešu - prvo će da vas kresne, pa će onda da bježi.

Dijelila bih ja još savjeta iz te dubokoumne knjige, ali je činjenica da ona nema previše veze sa mojim akustičnim noćnim problemima - olukom, gugutkom, patkom, Filipom, zbog kojih sam hronično neispavana. A pošto je moj mali kokot upravo zaspao, odoh ja da odspavam jedno pola sata, jer duže od toga nemam!

Stiglo je proljeće u Strazbur, a lijepo vrijeme i blogovanje nikako ne idu zajedno. I onda pomislih - kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu, pa me evo ispred najljepšeg kafea u našem kvartu koji, osim baštice sa pogledom na crkvu, pruža i uslugu besplatnog interneta. Filip spava u kolicima, obučen u novu proljećnu jaknu koja se pokazala kao promašaj samo zato što je bež boje, a moj sin joj toliko žvaće revere, da se baš vidi razlika između mokrog i suvog. Očekujem da će ga do kraja sledeće nedjelje pojesti, pa ću bez griže savjesti moći da mu kupim novu jaknu, ovog puta od teksas platna!

Strazbur se s proljeća toliko mijenja u odnosu na zimu, da čovjek dobije osjećaj da se nalazi u sasvim drugom gradu. Ovdje je zima simbol grada, koji je dobio nadimak "Capital de Noel" (prijestonica Božića) zbog čuvenog vašara koji vlada centrom tokom decembra. Svuda se postavljaju štandovi u obliku planinskih brvnara, od kojih većina prodaje ili slatkiše, ili ukrase za jelku. Preovladava miris kuvanog vina sa cimetom, koje je samo jedno od alzaških specijaliteta u prodaji na štandovima. Tu su i makete tipičnih alzaških kućica, zbog kojih je moj muž prozvao Strazbur "grad Ivice i Marice", a na prehrambenim štandovima ne smije izostati kugloff (neka vrsta patišpanja), brdo slatkiša, waffle, palačinke i slavni tarte flambee (tanko tijesto oblikovano u pravougaonik, sa preko pavlakom, lukom i šunkom).

Strazburški božićni vašar je toliko popularan da je, vjerovali ili ne, taj grad druga turistička destinacija Francuske (nakon Pariza). Više ljudi godišnje posjećuje Strazbur, nego Nicu ili Kan! I zaista, toliko čarobno izgleda taj čuveni vašar, da ga vrijedi obići. Jedina mana (ogromna mana) je što su ovdje zime zaista okrutne, pa čovjeka na -15 stepeni prođe volja za obilaskom štandova. No, i tome ima lijeka. Što je hladnije, to ljudi više navale na brvnaru koja prodaje kuvano vino sa cimetom, pa ih ubrzo vidite kako pjevaju, grle se i zaboravljaju na hladnoću. Za mene je Strazbur ipak najljepši sada, kada se ogrne proljećem. Sve je u cvatu, one iste tipične kućice iz Ivice i Marice su okićene žardinjerama iz kojih previru pupoljci, a kanalima plivaju stotine labudova, patki i dabrova. Čitav je grad na ulicama, parkovi vrve od ljudi, a manjim kanalima često prođe poneki kajak. Pa kako da, usred takve atmosfere, Filip i ja ostanemo kod kuće?

Mi ujutro ustanemo, doručkujemo, zatim neki ponovo drijemaju dok drugi odrade trening i spreme se; spakuje se hrana i užina za šetnju, rezervne pelene, kompjuter, torba preko ramena, Filip u novoj proljećnoj jakni, i nema povratka kući dok tata ne dođe s posla! Pa da me još neko pita nedostaje li mi kancelarija!? Inače za šest dana krećemo na čuveno putovanje koje svi već mjesecima iščekujemo. U četvrtak valja krenuti ka aerodromu u pet ujutro, a oko deset ćemo sletjeti u Barselonu. Odštampani su itinerari, adrese, mape, naoružali smo se pozitivnom energijom i jedino što nas može poremetiti je da nam otkažu let, kao što se desilo Kojićima kada su krenuli na proslavu godišnjice braka u Berlin. Kažu da je to u poslednje vrijeme česta pojava sa letovima Easy Jet. Ako se nama zadesi, mislim da će me ubiti kap! Prvog dana planiramo da obiđemo Gotičku četvrt, sledećeg dana Raval ujutro, a Sagradu Familiu i Parc Guell popodne. Trećeg dana obilazimo Gaudijeve zgrade, a četvrtog Riberu, nakon čega ćemo ručati paelju u Port Olimpic i poći u Barselonetu, možda i na plažu. Naravo da ću o svemu izvještavati u blogu, jer noćnih izlazaka neće biti, zahvaljujući Filipu. Koji se evo budi. S osmijehom.

Današnji dan je počeo prilično ne-inspirativno: već pet dana ne možemo iz kuće od nevremena, a juče sam završila knjigu koju sam čitala i ne mogu da odlučim sa kojom da nastavim. Jučarašnja knjiga jeste prvi dio trilogije (Stieg Larsson, "Millenium"), ali mi nije do još 550 stranica trilera u drugom dijelu, pa još toliko u trećem... Nije loš triler, samo što me nervira kad nekome treba 550 stranica da ispriča priču koja bi stala u 100. Ali jesam zadovoljna što sam od 5-6 tajni iz knjige pogodila samo jednu. Volim kad me autor prevari, samo što sam promašila žanr. Jedini trileri koje volim su knjige Sidnija Šeldona i "Da Vinčijev Kod", a Sidnija nijesam odavno čitala. Sjećam se intervjua sa Vukom Perovićem u kojem sam rekla kako treba pisati ono što volimo da čitamo, a on me je pitao koje ja to psihološke trilere čitam. Zbunila sam se i odgovorila nešto nemušto, jer je istina da ja uopšte ne čitam psihološke trilere, niti sam ikada imala namjeru da "Dječak iz vode" bude psihološki triler! Htjela sam da pišem dramu i uopšte ne znam kako sam skrenula u taj žanr!

Knjige koje volim da čitam su nešto sasvim drugo - volim dobru dramu, posebno ako je protkana ironijom ("Catcher in the Rye" - Lovac u žitu, nedavno preminulog Selindžera). Obožavam Marka Tvena i njegovog "Huckleberry Finn-a" kojega udovica Watson pokušava da "sivilizuje" i njegov sjajni način pričanja jedne dirljive priče o prijateljstvu između bijelog dječaka i odbjeglog crnog roba i o nepravdama rasizma i robovlasničkog sistema. Volim opširnu Ejn Rend i njen "Fountainhead" (Veličanstveni izvor) zbog načina na koji je prikazala kako društvo nastoji da uništi pravi, iskonski talenat da bi prikrilo sopstveni mediokritet. Volim Arundati Roj i odveć sam dosadna koliko je pominjem, ali je uspjela da napiše unikatnu knjigu, koja nije imitirala bilo šta napisano prije nje, a koju danas imitiraju mnogi (na primjer Rani Manika sa knjigom "Mati pirinča").

Ono što najviše zamjeram balkanskim intelektualcima i fakultetlijama (dva veoma različita pojma koja mnogi vole da sjedine) je to što nameću ljudima šta treba da pročitaju da bi se smatrali obrazovanim. Ako ne čitate Ruse, ako ne znate napamet "Anu Karenjinu" i Dostojevskog, ukoliko nijeste pročitali "Tihi Don" i ne izjavite, pri tom, da ste obožavatelji Šekspirovih drama i Balzaka, vi nijeste dostojan čitalac! Molim vas, mora se znati napamet i po koji stih "Gorskog vijenca", a vi poslije odlučite hoćete li se još i svađati da li je Njegoš srbovao ili nije! I ukoliko do dvadesete nijeste pročitali sva gore navedena djela, treba da se stidite! Ukoliko ih jeste pročitali, a nijeste voljeli - lažite!

E, zamislite, ja baš ne volim ruske klasike! Ne zato što ne mislim da su kvalitetna literatura, već zato što bih ja lično mogla da živim još sto godina bez njih. Ne odgovaraju mom ukusu i tačka. Ne volim da čitam Dostojevskog jer me udara u neki dio podsvijesti koji ne volim da čačkam, čini da se osjećam loše, izaziva mi gađenje prema ljudima. Ne sviđa mi se "Tihi Don", zapnem već na početku kada snahi iščupaju jezik pa joj kulja krv u grlu. Ne podnosim Tolstoja jer je beznadežno opširan i stalno pominjem to što u "Ani Karenjinoj" Ljevin kosi cijelih trideset stranica. I nije da tokom tih trideset stranica on razmišlja o svom životu pa malo skrene temu sa košenja, već trideset stranica kosi i hvata korak sa onim ispred njega. Čovjek kosi! I kosi i kosi i kosi! I ne smatram sebe manjim intelektualcem zato što mi to vraški ide na nerve!

Ja knjige doživljavam kao malo ljepšu verziju filmova, jer duže traju i dopuštaju mi da ja zamislim likove, da se igram glumeći svakoga od njih, zamišljajući kako bih ja izgovorila njihove dijaloge. I baš kao što nije filmofil samo onaj ko razumije filmove braće Koen i ko je odgledao sva djela Kurosave, smatram da knjige postoje za svaki ukus i uzrast. Tu su kratke i duge forme, komedije i tragedije, istorija i naučna fantastika, lagana literatura i "pegle", klasika i moderno od Nobelovaca do erotike i trač knjiga. I zaista knjiga može biti najbolji drug, ukoliko vam neko prije upoznavanja tog druga ne kaže: "Hej, moraš da se prvo družiš s ovim drugom ako hoćeš poslije da sam biraš svoje društvo, jer ako ti on nije drug - onda ti nijesi za druženje!" Naravno, na školi je da nameće lektiru, na nama da ili čitamo ili prepisujemo (za srednjoškolce i studente koji nijesu upućeni, sva svjetska djela možete naći prepričana i sjajno izanalizirana na način da položite svaki ispit, i to na sajtovima http://www.sparknotes.com/ i http://www.cliffsnotes.com/).

Ali ono što čitamo u slobodno vrijeme treba i mora da bude samo naš izbor i ne smijemo dopuštati da nas od njega obeshrabruju (osim ako je u pitanju priručnik za pravljenje bombe). Da nije tako, svi mi koji se trudimo da vam ponudimo svoje knjige bismo mogli da spakujemo kompjutere - bilo bi romantičnije da kažem da spakujemo "pera" - i da pođemo da se bavimo nečim drugim, jer su klasici odavno napisani i podijeljeni po bibliotekama.

A što se ovog autora tiče, pisanje mog novog romana me je danas neodoljivo podsjetilo na jedan cetinjski komision. Žena je toliko peripetija doživjela pri otvaranju tog svog malog butika, da je na kraju riješila da ga nazove "DOO Jedva". I zaista, na tabli lijepo piše "DOO Jedva". Filip ima trenerku kupljenu u "Jedva", a i moja prva krojačka kreda je doputovala u Rim iz "Jedva". Žena prodaje sve, od krede do garderobe za djecu i odrasle, a ja sam sve više mišljenja da, ako ovako nastavim, moj novi roman može da se zove "Jedva". Ne zbog raznolikog sadržaja, već zato što tih tri stotine napisanih stranica stoji već dvije godine i ne mrda ni naprijed, ni nazad. Čekam da nešto promijenim, samo ne znam šta. Imam početak, sredinu i kraj, mislim da je priča dobra, ali nemam roman. Mislim da mi još uvijek nešto fali, ali ne znam šta! Ali doći će kraj i toj peripetiji, naslov će vjerovatno ostati "Uspavanka za Vuka" (da me Julka iz "Jedva" ne bi tužila za plagijat), i nadam se da će ovaj roman na kratko biti nečiji najbolji drug. Nadam se da njegovu čitanost ili nečitanost neće diktirati oni koji smatraju da ili voliš Dostojevskog, ili ti fale dvije daske u glavi, već da će mu uspjeh ili neuspjeh zavisiti od toga je li, baš kao i filmovi, našao nekoga sa čijim će se ukusom složiti. I nadam se da će biti malo bolje shvaćen od filmova braće Koen. Uz obećanje, naravno, da u knjizi neće biti opširnih kosača.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu