Archive for March 2021

Juče se na internetu pojavio jedan od onih grupnih snimaka sačinjenih preko Zooma gdje ljudi pjevaju, a njihovo pjevanje je montirano u hor. Ovoga puta naizmjenično nastupaju dva hora: prvo roditelji, a zatim djeca. U njihovom izvođenju, jedna od mojih omiljenih pjesama svih vremena, Another Brick in the Wall, prepjevana je kao apel da se djeca vrate u škole.

Kad je u pitanju školovanje djece u doba pandemije, ja sam od prvog dana bila disonantni glas koji želi da ostanu kući. Bilo je tu i sebičnih razloga, jer zatvaranje škola za nas znači boravak u našem Danilovgradu, koji nam je miliji od bilo kojeg drugog, „popularnijeg“ crnogorskog grada – hoće to kad imaš kuću koju voliš najviše na svijetu, u mjestu u kojem te ljudi tretiraju kao svoju i čine da se uvijek osjetiš dobrodošlo.

Ipak, glavni razlog je opravdani strah od virusa koji je odnio previše života, i previše ljudi ostavio sa teškim posljedicama. Ja sam ga bolovala u januaru i od tada imam hronični kašalj, bolove u grudima, i zadihana sam i nakon običnog kretanja po kući – a opet, imala sam sreće u odnosu na one koji su zadobili hroničnu astmu, srčane probleme, gubitak pamćenja, koncentracije, itd. Objave u medijima nas upozoravaju da novi soj virusa nije bezazlen ni za djecu, a situacija u Crnoj Gori je odavno alarmantna.

Svjesna sam, naravno, da učenici na ovaj način gube dragocjene časove, kao i to da su se zaposleni roditelji mlađe djece našli u velikoj nevolji zbog zatvaranja vrtića i škola. Posebno je teško mališanima koji nemaju braću i sestre, a provode vrijeme sami u kući. S druge strane, ne prihvatam priču da im je akademski nanesena nenadoknadiva šteta, jer su djeca u prošlim vremenima proživljavala mnogo teže okolnosti ratova i epidemija, propuštala i po nekoliko godina, pa su uspijevala sve da postignu. Ipak se sada uči, preazi se gradivo, čuvaju se bar neke radne navike. Činjenica da je čitav svijet u identičnoj situaciji znači da naši neće na bilo koji način zaostajati za svojom generacijom izvan granica Crne Gore.

Takođe, kao neko ko budno prati školovanje svoje djece, moj je utisak da se ono efikasnije sprovodi od kuće. Ne znam kako je to u drugim školama, ali u našoj djeca imaju veći fond časova online. Kada su se vratili u škole za drugo polugođe, dobili smo informaciju da će dio časova raditi preko interneta, dok će u školi imati četiri od po pola sata. Skoro nikakvi se časovi nisu držali preko interneta, već su nastavnici na Teams kačili lekcije koje djeca treba da nauče, dok se u školi na brzinu predavalo gradivo, i još brže ispitivalo. Nisu sva djeca snalažljiva u takvom sistemu djelovanja i ne vidim kako je za njihovo obrazovanje dobro to što ih guramo u učionice po svaku cijenu, samo da bi ih školovali zbrzano. Ne vidim ni da je to dobro za njihove ocjene, ni za socijalizaciju.

Takođe, ne čini mi se da je našoj djeci socijalizacija zaista uskraćena. Za razliku od zapada, gdje djeca stvarno sjede u kućama, nama je dovoljno da se osvrnemo oko sebe da bismo vidjeli da su parkovi i igrališta puni. Sada kada je došlo proljeće, to će biti očigledno. Djeca su, dakle, u bliskom kontaktu jedna sa drugima bez ikakve zaštite, mnogo više nego što su u školi. Održavaju se i rođendani po kućama, niko ne kažnjava okupljanja čak ni na javnim mjestima, pa samim tim se zatvaranje škola donekle i obesmišljava. Jedina djeca koja su istinski kažnjena su mala koja ne mogu sama napolje, a koja bi se zajedno igrala u vrtiću ili nižim razredima.

Svima nam je odavno jasno da ne postoji valjana strategija za borbu protiv virusa, i da je komunikacija nadležnih institucija sa građanstvom najblaže rečeno problematična. Prije nekoliko dana smo dobili obavještenje da će se djeca možda vratiti u klupe u ponedjeljak, a možda i ne, a da, ukoliko se ne vrate, prioritet će imati maturanti i polumaturanti. Moje je mišljenje, ipak, da škole treba da raskrčimo u korist male djece, kako bi u teškim ekonomskim vremenima roditelji mogli nesmetano da idu na posao, i da dio školskih prostornih kapaciteta koristimo za rasterećenje prebukiranih vrtića. Da za sve starije razrede ovu školsku godinu do kraja izguramo online, a onda od jeseni, ako konačno dođe do masovne vakcinacije, da sve podredimo obrazovanju i škole otvorimo u punom kapacitetu. Ukoliko bi pandemija i tada bila izvan kontrole, možemo strogo zabraniti (i sprovesti zabranu) bilo kakvih igrališta, parkova, grupnih treninga. Ali moramo konačno shvatiti da u ovim okolnostima ne možemo imati sve, a istovremeno očekivati da budemo sačuvani od bolesti. Vlast jeste kriva za nedostatak strategije i opštu konfuziju, ali smo samo mi krivi za nepoštovanje mjera čiji je cilj da nas sačuva jedne od drugih i od nas samih. Da nije tako, ne bi danilovgradski kafići ovih dana vrvili od Podgoričana i Nikšićana.

Imaju se protekli dani po čemu zapamtiti. Zlatne lavice su se plasirale na Olimpijske igre, darujući nam prijeko potrebne trenutke radosti u sedmici u kojoj u kojoj smo ostali bez prevelikog broja naših sugrađana, među kojima i dva ljekara koji su se borili za Covid pacijente, i u kojoj smo izgubili živopisni ritam i široki osmijeh divnog Dragoljuba Đuričića. Nisu izostala ni uobičajena trvenja lokalnog karaktera, upakovana u notni zapis balkanske političke tugovanke, i gotovo da više nema dana koji ne okončam pitanjem kada smo tačno pristali da nam „ovo“ bude normalnost. A kad kažem „ovo“, ne mislim na Covid-19, jer je to jedna od onih realnosti na koje smo primorani da se naviknemo, čak i onda kad ne možemo da ih razumijemo – ili zahvaljujući tom nerazumijevanju, svejedno.

Moje je pitanje kada smo to prihvatili da i u ovakvoj sedmici uzimamo učešće u najgorim pojavama ovoga društva. Kada je, dakle, došlo vrijeme u Crnogoraca da je uopšte razumljiva, a kamoli prihvatljiva relativizacija gađanja u glavu novinarke u Nikšiću, baš kao što su proteklih mjeseci bile prihvatljive relativizacije gnusnih prijetnji i uvreda upućenih Duški Pejović, fotomontaža na račun Aleksandre Vuković, Draginje Vuksanović Stanković, Vesne Bratić, ili satanizacije briljantnog karikaturiste Luke Lagatora zato što je neki dokoličar na fejsbuku „ekspertski“ zaključio da je baš Lagator autor jedne neukusne karikature? Kako nam se moglo desiti da od incidenta u Bijelom Polju napravimo jeftini šou, umjesto da jednoglasno osuđujemo svaku vrstu vrijeđanja i fizičkog obračuna, kome god da se dogode, a nadležnim organima prepustimo da raščivijaju detalje?

Kada smo to tačno dali odobrenje da se čitav naš život smjesti u najgoru vrstu rijalitija?

2016, Websterov rječnik je za riječ godine proglasio neologizam „post-istina“, koji se odnosi na opšte-rasprostranjenu praksu potiranja zajedničkih standarda izvještavanja, u korist tendencioznog kombinovanja činjenica, spinova i ličnih stavova. Javno mnjenje se stvara apelom na ljudska osjećanja i uvjerenja, umjesto na istinu, a društvene mreže se zloupotrebljavaju zarad stvaranja sve većeg nepovjerenja u činjenice koje nudi establišment. Na taj način, umjesto informacija, političke strukture i mediji prodaju razdore, a zlatna se sredina više ne isplati. Isplativo je podsticati kulturne ratove među polarizovanom i mobilizovanom publikom, a nova tehnološka i digitalna revolucija donijela je, između ostalog, i dostupnost kreiranja vijesti i narativa koji, zbog sve veće konkurencije, mogu opstajati samo na produkciji dovoljnog broja rovova. Umjesto te nekadašnje „zlatne sredine“, iz koje su se do prije koju deceniju izdvajali oni koji su zaista najviše učili i radili, odnosno oni koji su bili spremni na iskorak u nepoznato ili neistraženo prostranstvo znanja i kultura, danas svjedočimo težnjama ka pozicioniranju tek u središte istomišljeničkih tabora, čija će spremnost da odbrane svoju stranu prevazići hrabrost da se pokuša saradnja.

Ne čudi onda što smo u takvom ambijentu na globalnoj sceni dobili procvat kulture linča i teorija zavjere, koje su na našim prostorima našle veoma plodno tle i okupile toliki broj pristalica, da bi u tu borbu valjalo uložiti jednako truda i sredstava koliko i u borbu protiv bolesti ovisnosti, kancera ili ovog istog Covida koji nas je još više prilijepio za ekrane. U Americi je neko predložio uvođenje institucije ministarstva istine, i koliko god ta ideja zvučala ekscentrično, činjenica je da bez ozbiljnog rata protiv mašinerija laži, odnosno prodavnica razdora, rizikujemo još jedan stvarni, svjetski rat. Od njega se, zahvaljujući ovolikim razmjerama mržnje i tehnologijama smrti, čovječanstvo nikad ne bi oporavilo.

Zato smatram da je učešće u post-istini jedan od važnijih socijalnih izazova pred kojim se nalazi prosječni građanin Crne nam Gore. Opterećen ekonomskim problemima i osjećajem identitetske ugroženosti, zagledan u ekran svog pametnog telefona ili portal bliske orijentacije, on daje klik odobrenja na satanizaciju neistomišljenika, kao i na svaki tekst i komentar kojima se vrijeđa novinarka, podstiče mizoginija ili stigmatizuje gej osoba. Svakim klikom te vrste, on križa generacijama pothranjivanu sliku o zemlji junaka koja zna za poštovanje, istovremeno usmjeravajući sopstvene izbore i standarde. Svakim klikom te vrste, on pristaje na dobro osmišljeni, dramatizovani i stilski obrađeni diskurs kojim se potiru svi principi kojima smo se ponosili u prošlosti. I baš tada, poslije tog klika, poslije zauzimanja pozicije u sigurnom horu glasnijih, moguće je da umjesto taktički pogođenog udara u bubanj, kojim je vrhunski umjetnik hranio ideju slobode rođenu u cuckom kršu iz kojeg je potekao, stvaramo pojedince koji biraju sasvim pogrešan smjer, stalno plešući na pretankoj granici između virtuelnog i fizičkog obračuna. Mi, koji sve to gledamo, često nemamo ni vremena za valjanu građansku reakciju na takve pojave, jer im neizostavno slijedi podmukla, duboko nemoralna relativizacija iz suprotnog rova i politički obojena hiperbola kojom se cilja tiraž, glas ili klik - svejedno.

U savremenom crnogorskom dobu u kojem vladaju prodavci razdora, bilo bi nam prijeko potrebno jedno čestito Ministarstvo istine. No, kad bismo nekim čudom uspjeli da ga sačuvamo od zloupotreba u političke svrhe i pretvaranja u još jednu prodavnicu laži, slutim da bi vrlo brzo bilo zapaljeno, poput onog podgoričkog dječijeg igrališta na koje su iskaljene ko zna čije lične frustracije. Na ovaj ili onaj način, i ta bi lokomotiva ostala crna, da nas opomene da je došlo krajnje vrijeme da nešto promijenimo, ako mislimo da ovo društvo izbavimo iz bezdana u koje smo ga bacili, kako bi od bezdana poštedjeli makar generacije koje dolaze, kad već nećemo sebe.

Tekst objavljen u redovnoj kolumni Portala Analitika.

Tekst objavljen na Portalu Analitika.

"Me Too" pokret je nastao 2006. godine, a bum doživio 2017. kada je glumica Alisa Milano na Tviteru predložila da sve žrtve seksualnog uznemiravanja ili nasilja objave status koji će sadržati #MeToo, odnosno "ja takođe".

Apelu su se odazvala slavna imena poput Gvinet Paltrou, Dženifer Lorens i Ume Turman, milioni objava su osvanuli samo u Americi, da bi se zatim proširili na druge jezike i pokret učinili globalnim. Kulminirao je slučajem holivudskog producenta Harvija Vajstina, koji je dokazao da ni najmoćnije žene svijeta nisu zaštićene od takvih situacija, dok su na našim prostorima najviše pažnje privukle optužbe protiv beogradskog profesora glume Mike Aleksića.

Konačno je na pravi način otvorena tema žena kao žrtava neželjene seksualne pažnje ili kontakta i pokazalo se da širom svijeta, uključujući neke od najrazvijenijih demokratija - ni opšta kultura, ni zakonska regulativa nisu na nivou zadatka.

O lošoj zakonskoj regulativi, u krajnjem, najslikovitije govori sramni slučaj novije crnogorske istorije: djevojčica koju je otac seksualno zlostavljao smještena je u dom, a otac poslat na izdržavanje zatvorske kazne, da bi nakon izlaska iz zatvora tražio - i dobio - ponovno starateljstvo nad kćerkom koju je silovao. Voljeli bi ljudi iz socijalnih službi da se ovaj slučaj nekako zaboravi; dok sam ja živa, neće.

Jedna od glavnih tema koje je otvorio "Me Too" pokret je ćutanje i zataškavanje od strane kompanija, porodica, pa i cjelokupnog društva. Žrtve se još uvijek stavljaju na stub srama, a u tome prednjače žene konzervativnijih svjetonazora.

Odmažu i one, željne pažnje, koje daju lažne iskaze, ili idu toliko daleko da nekoga optuže zato što su se osjećale nelagodno tokom izlaska sa njime. Samo što sada postoji i čitava armija pripadnika oba pola koja daje bezrezervnu podršku žrtvama, zbog čega su sa pijedestala pala nekad nedodirljiva imena javne scene: Kevin Spejsi, Čarli Rouz, R. Keli i mnogi drugi.

"Me Too" je tako od pokreta prerastao u princip života, aksiom po kojem se mora ravnati svako ko pretenduje na pripadnost savremenom društvu - nulta tolerancija za seksualno uznemiravanje, pa i po cijenu da žena pretjera ili pogriješi. Jer lažne prijave ipak čine samo 5-10% slučajeva, dok pripadnice onih 90% zaslužuju bezrezervnu podršku, a prestupnici oštru kaznu.

Ali, danas se u javnosti postavlja pitanje je li se pošlo predaleko sa nultom tolerancijom, zato što svjedočimo kulminaciji pretapanja dva fenomena: "Me Too" i "Cancel Culture" (kulture otkazivanja), gdje se za svaki prestup bilo koje vrste, pa makar to bio nespretan komentar na neku goruću aktuelnu temu, traži da prestupnik ostane bez svega. Nije dovoljno izvinjenje i ne prihvata se ništa manje od javnog progona i potpunog uništenja.

Temu kulture otkazivanja često pominje moj omiljeni američki liberalni novinar Bil Mor, pa je ona bila predmet pažnje i u njegovoj posljednjoj emisiji zato što je čuveni lanac brze hrane Burger King izazvao buru reklamom i tvitom "Ženi je mjesto u kuhinji," čiji je cilj bio da kroz šalu govori o nedostatku žena među profesionalnim kuvarima.

Suština reklama jeste da privuku pažnju, a ova je imala namjeru da je usmjeri upravo na temu polne diskriminacije. Kad pročitate dalje od naslova, postane vam jasno o čemu je riječ. Problem je što rijetko ko čita dalje od naslova, a mene su davno naučili da je najgore kad napraviš štos, pa moraš da ga objašnjavaš. Reklo bi se da je lekciju naučio i Burger King, pa je nakon poziva na linč, reklamu povukao i objavio javno izvinjenje.

Jednako se postavlja pitanje koliko je zaista grešan Pepe Le Tvor, smrduckavi junak Luni tunsa koji zaljubljeno juri nezainteresovanu mačku. Pepe je, naime, izbačen iz filma koji je sada u pripremi, i neće se vraćati, nakon što je kolumnistkinja Njujork Tajmsa postavila pitanje da li on zapravo normalizuje kulturu silovanja.

Mačka je eksplicitno, nebrojeno puta, rekla "ne", i zaista, kada iz tog ugla sagledamo neke od njegovih scena, prostora za debatu i te kako ima, jer sinove danas podučavamo (nadam se!) da "ne" znači "ne", a nesrećni Pepe tu lekciju nikako da savlada.

Problem je što Pepe nije promijenjen, korigovan, već izbačen zauvijek. Takvu je sudbinu doživio i jedan od crtanih junaka mog djetinjstva, Spidi Gonzales, jer promoviše uvredljive stereotipe o meksičkom narodu, dok se stari Diznijevi filmovi sada emituju uz upozorenje da sadrže pojmove i prikaze koji se u današnjem društvu mogu smatrati rasističkim ili mizoginim.

Dobili smo, u epohi ekstremne tabloidizacije mejnstrim medija, atmosferu u kojoj je najisplativije sramotiti druge, jer onoga trenutka kad smo uvrijeđeni zbog nečega, u očima javnosti smo u pravu.

Samo što je kod nas, u odnosu na zapad, ta atmosfera pošla u drugačijem smjeru: dok su na zapadu javna sramoćenja i posljedični otkazi pošli toliko daleko, da se svakodnevno poneko izvinjava zbog nečega, kod nas autori ogavnih javnih iskaza dobijaju podršku političkih ili religijskih istomišljenika, pa se osjećaju osnaženo da izjavljuju još više i još gore.

Naša kultura otkazivanja se, dakle, koristi isključivo za političko nadgornjavanje, uz svega par denuncijacija od strane građanski nastrojenih aktivista ove ili one strane, koji ih jedva prevale preko usta, i to samo da bi pokazali kako su spremni da kritikuju sve strane.

Nulta tolerancija je poželjna, pod uslovom da nije politički selektivna. Ali kada se od kulture nulte tolerancije ode predaleko u kulturu otkazivanja, dobija se opasno plodno tle za relativizaciju i sumnjičenje žrtvi.

Zato vjerujem da je obaveza društva da bez iznimke ukazuje na sve neprimjerene postupke prema ženama (i svim drugim žrtvama), ali i na svako pretjerivanje u progonu beznačajnih prestupa. U protivnom će ta pretjerivanja davati izgovor prestupnicima da se pozivaju na lov na vještice.

Moramo da odbranimo prostor neometane borbe u korist žrtve, da bi nastavio da živi i otkriva anomalije u društvu. Pa i najlicemjerniju anomaliju od svih: potrebu žena da odbrane muškarce, a stigmatizuju one koje se usude da progovore, preispitujući zašto su ćutale. Sve mi za ponešto ćutimo.

Intervju za Portal Analitika, sa mojim autorskim fotografijama i ilustracijama

Spisateljica, novinarka, diplomatkinja, majka dvoje djece, Ksenija Popović, za Savremenu karijatidu govori o tome da je žena i dalje nezaštićena, da su česti medijski napadi na žene bez izuzetka, obojeni jakim seksističkim kontekstom.

Vaspitavale su je jake žene, koje su je osnažile u vjerovanju da treba naći balans i da žena treba da bude finansijski nezavisna.

U vrijeme kada su se njeni roditelji razveli, bila je jedino dijete u školi iz takve porodice. Tada je vjerovala da je to smak svijeta, a danas misli da nije dobro što je porastao broj razvoda, ali da je dobro što se to drugačije predstavlja djeci.

U razgovoru je govorila i o javnom diskursu koji je problematičan i koji se, po njenim riječima nalazi „u blatu“, te da anonimnost društvenih mreža i tabloidnost medija omogućavaju širenje mržnje i primitivizma, bez straha od posljedica.

ANALITIKA: Svjedoci smo sve češćih anonimnih napada na žene putem društvenih mreža, kojima se pokušava uniziti njihova ličnost seksističkim kontekstom. Radi se, nažalost, o ženama koje su aktivne u politici, a meta su bez obzira na svoju političku pripadnost. Što se to dešava? Od društva koje je nekada zbog svoje patrijahalnosti štitilo žene od tog javnog poniženja, došli smo u situaciju da se upravo patrijahalni odnos koristi na drugi način. Obračunavanje sa ženama koje su izabrale da budu liderke i aktivno učestvuju u društvenom životu je izgleda najlakše primitivnim napadima, umjesto argumentima i suprotstavljanjem činjenica?

POPOVIĆ: Javni diskurs je, u vremenu koje živimo, svoje mjesto našao u blatu i čini mi se da nikad u istoriji nije bilo nižeg kvaliteta komunikacije. Svaka individua može da pristupi platformi koja joj omogućava da učestvuje u kreiranju javnog mnjenja i tu isplivavaju lične i kolektivne frustracije, podstaknute i zloupotrijebljene od strane tabloidizovanih medija i rijaliti-političara. Uz trećerazredni medijski sadržaj koji se plasira i upija od strane dobrog dijela stanovništva, ne može nas čuditi ovoliki stepen licemjerja i primitivizma, niti to što je surovost posebno naglašena prema ženama, koje su bez izuzetka napadnute kao seksualna bića. Onog trena kad se drznu na disonantno mišljenje, ili ne daj bože nezgodno novinarsko pitanje, bivaju okarakterisane ili kao seksualno nezadovoljene, ili nezajažljive, uz prateću lepezu kvalifikativa koji su besprizorni. Žalosno je to što naslijeđena mentalitetska dogma to podstiče i opavdava, a najžalosnije što takve sadržaje često plasiraju druge žene.

ANALITIKA: Kako bi ste opisali savremeno crnogorsko društvo kada je riječ o odnosu prema ženama, njihovim pravima i ulogama za koje se sve više bore i u tome uspijevaju?

POPOVIĆ: Neravnopravno, licemjerno, primitivno. U društvu opterećenom svojim mjestom i ulogom u istoriji, koje djeluje zalutalo u XXI vijek, dobijamo retrogradne poruke sa najviših zvaničnih adresa i floskule koje počinju sa „drage dame“. Kult prema muškom potomstvu je nemilosrdan i degutantan - i prema rođenoj i nerođenoj djeci - što nam je potvrđeno ovih dana, kada je objavljeno da je za deceniju u Crnoj Gori rođeno tri hiljade dječaka više nego djevojčica. Praksa selektivnih abortusa je, dakle, „živa i zdrava“, i mi još uvijek živimo u ambijentu u kojem kćerke čuvaju obraz porodici, dok se sinovima sve prašta.

ANALITIKA: Odrastali ste van Crne Gore. Učili ste i živjeli u Evropi i Americi. Šta ste tamo naučili i shvatili? Da li ima razlika biti ženom ovdje i tamo?

POPOVIĆ: Mnogo manje nego što mislimo. Mi još uvijek bijemo neke stare bitke i teško je objasniti nekome na zapadu da se naše žene još uvijek odriču imovine u korist braće, ili da majke prave toliku razliku između sinova i kćeri. Međutim, „Me too“ pokret je pokazao da je žena i u najnaprednijim sredinama suštinski nezaštićeno biće. Nikakve razlike nije bilo ni u reakcijama koje smo čitali kod nas, i onih koje su pristizale na zapadu: zašto je do sad ćutala, zašto je ostajala u takvim situacijama, zašto se tako obukla, je li ga isprovocirala, radi li to da skrene pažnju na sebe.
Prema statistikama Svjetske zdravstvene organizacije, na svjetskom nivou svaka treća žena tokom života iskusi ili fizičko ili seksualno nasilje, i to najčešće od strane partnera. Nedavno sam prisustvovala online edukaciji sa skoro milion učesnika sa svih meridijana: na pitanje koliko se žena u posljednjih tri mjeseca bar jednom osjetilo pod prijetnjom (na ulici, u prevozu, itd.) preko devedeset posto je podiglo ruku. Zato i užasava to što je društvu prvi instinkt da opravda i odbrani muškarce, umjesto da se solidariše sa ženama. Dokle god se to ne promijeni, feminizam će biti naša obaveza.

ANALITIKA: Da li je to što ste žena nekada bilo prepreka u vašem životu? Ili možda prednost?

POPOVIĆ: Vjerovatno jeste, samo što nikad nisam sebi dopuštala da svoje situacije sagledavam iz tog ugla. Vaspitale su me jake i sposobne žene, a odabrala sam da život dijelim sa čovjekom kojega je, takođe, vaspitala jaka i sposobna žena. Ali nemalo puta sam čula komentar da sam imala sreću što me muž trpi tako jaku, pošalice da mu ne može biti lako, i standardno „prava si Crmničanka.“

ANALITIKA: Koji je najveći izazov za žene danas koje pokušavaju da ostvare sve vrijednosti koje savremeno društvo nameće, jer očigledno, iz različitih razloga, biti domaćica je sve rjeđa opcija?

POPOVIĆ: Balans. Prohtjevi su ogromni, obaveza mnogo i nije to lako postići. Kada svemu tome dodate pandemiju i neophodnost da one koje su majke obavljaju i dio nastavničkog posla, opterećenje je zaista veliko.

ANALITIKA: Da li biste mogli da se bavite „samo“ djecom i kućom? Potcjenjuju li se danas takve žene, koje odluče da život posvete domu? Da li je ta opcija postala manje vrijedna, iako svi znamo da je za to potrebno mnogo snage i da to može biti i teška odluka?

POPOVIĆ: Najčešće se potcjenjuje i to je uloga na koju ja ne bih pristala iz dva razloga. Prvi je taj što svakako ne bih mogla da se bavim samo jednim poslom, ma koji bio. Drugi je taj što sam vaspitavana da nikad sebi ne dopustim da nemam sopstvene prihode. Veliki je rizik biti finansijski zavisna od muškarca.

ANALITIKA: Odrastali ste uz majku koja je ostvarila značajnu karijeru. Što je za vas to značilo? Kako vas je to definisalo kao ženu, majku i uspješnu poslovnu ženu?

POPOVIĆ: U ličnom smislu me je majka naučila upornosti, snazi, spremnosti da pomognem drugome, a nespremnosti da pred bilo kim ustuknem zato što sam žena. Činjenica je da me naše društvo najčešće određuje po tome čija sam kćerka, i ja sam dugo osjećala potrebu da dokažem da ništa nisam dobila preko veze i da zaslužujem sve što sam postigla.
Davala sam sve od sebe da budem izvrsna, vrijedno radila, borila se da sve sama postignem, i u tom sam naporu bila poput hrčka koji se stalno vrti u točku, jer koliko god da sam se trudila, većina to nije htjela ni da uzme u obzir, a kamoli prizna. Nekad me je to nerviralo, sad mi je simpatično.

ANALITIKA: Ona je često bila i na meti napada upravo zbog pozicija koje je zauzimala. Da li vas je i na koji način to upravo osnažilo? Da li ste stekli neke životne vještine i stavove koji vas guraju naprijed?

POPOVIĆ: Nije me osnažilo, naprotiv. Sve se može podnijeti do trenutka kad vam neko napadne majku, ne štedjeći je ni kao ženu, ni kao ljudsko biće. To kako smo se moj brat i ja osjećali, doživljaj bespomoćnosti protiv mašinerije koja ne preza ni od čega - to je nešto što nikome ne želim da iskusi. Čitaš, na primjer, dokazanu laž i ne možeš ništa da preduzmeš. Ako progovoriš, napadi se umnožavaju i postaju sve brutalniji, jer medijski i paramedijski autleti podstiču atmosferu u kojoj je najbolje sjedjeti, ćutati i čekati da prođe.

ANALITIKA: I sami ste majka dvoje djece. Čemu ih učite? Koje su to vrijednosti koje smatrate najvažnijim da bi opstali i uspjeli u svijetu koji se prilično promijenio u odnosu na vrijeme naših roditelja, ali i nas... kao dapromjene sve brže dolaze?

POPOVIĆ: Učim ih liberalnim vrijednostima u odnosu na ljudska i manjinska prava, građanskom vaspitanju, poštovanju životne sredine. Učim ih samostalnosti i radu, ali i unutrašnjoj snazi i ambiciji.

ANALITIKA: Vi ste dijete razvedenih roditelja. Danas je takvih brakova mnogo i djeca ne pridaju značaja tome kao nekada. Nekada je to bilo rijetko. Da li ste se osjećali drugačije od ostale djece? Što je tu slabost a što karika za snagu i za dobar život?

POPOVIĆ: Te davne osamdeset i neke sam bila jedino dijete razvedenih roditelja u mojoj školi i vjerovala da je to smak svijeta - jer su se odrasli u mom životu ponašali kao da je to smak svijeta. Danas je to postala normalna pojava. Nije dobro što je broj razvoda toliko porastao i što je porodica u krizi, ali je dobro što se čitava stvar danas drugačije predstavlja djeci. Uvijek tvrdim da je dobar, uljudan, prijateljski razvod moguć i da je bolji od životarenja u lošem braku.

ANALITIKA: Koliko Vam je umjetnost značila u određenim fazama vašeg života? Napisali ste roman sa 18 godina i to je veliki poduhvat. Iz ove perspektive, kako na to gledate?

POPOVIĆ: S nostalgijom, jer više nemam to slobodno vrijeme i koncentraciju. Volim da se bavim i slikanjem i fotografijom, i češće posežem za tim vidovima izražavanja, jer su brži i lakši. Već skoro godinu imam 200 i kusur napisanih stranica romana kojem samo treba napisati završnicu, pa ući u drugu ruku, ali te završnice još uvijek nema. Nedostaje mi pisanje, baš kao što mi nedostaje taj dječiji entuzijazam da sa svijetom podijelim priču koju sam izmislila, ali će to uvijek biti dio mog bića.

ANALITIKA: U čemu mislite da ste najbolji?

POPOVIĆ: U učenju. Obožavam da usvajam znanja i nikad neću prestati da pohađam kurseve i čitam knjige. Mada volim da vjerujem i da sam odličan roditelj.

ANALITIKA: A što vam ne polazi baš za rukom, iako biste možda željeli?

POPOVIĆ: Pa, već godinama imam neke nesporazume sa sportskim aktivnostima. One u jednu stranu, ja u drugu i nikako da se uskladimo.

ANALITIKA: Mlade žene koje tek ulaze u svijet prema kome treba da se odrede se nalaze pred bezbrojnim vratima. Koji je vaš savjet njima?

POPOVIĆ: Ovo je vrijeme u godini kada se svi sjete ženskih prava. Pročitala sam, u moru raznovrsnih poruka, jednu koja kaže da su „bijesne žene promijenile svijet“.
Ulazak u svijet je i izazovan, i zanimljiv, a mogućnosti brojne. Trenutni emocionalni, finansijski ili drugi komfor ne treba da bude izazov za ćutnju. Nepravda je nepravda, u kakvu god haljinu da je obučete.

https://www.portalanalitika.me/clanak/buntovne-zene-mijenjaju-svijet

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu