Ispalo je, međutim, da su bili u pravu svi oni koji su mi govorili da sačekam da postanem roditelj, pa onda mudrujem o roditeljstvu, jer mi je susret sa našim sistemom školstva ukazao na dvije tužne istine:

Prva je ta da je sistem osmišljen tako da dobar dio savladavanja gradiva zapravo počiva na radu sa roditeljima.

Druga je ta da su nam udžbenici tako koncipirani, da je ponekad zaista neophodna intervencija roditelja da se djeci ne bi usadile neke navike koje su – najblaže rečeno – upitne.

Nije mi namjera da ovim tekstom pokrećem polemiku o crnogorskom jeziku, ali mi je vrlo iritantno konstantno zlostavljanje koje trpi ovaj naš nesrećni jezik, što zbog opšte nepismenosti naroda (neznam, ustani se, čak štoviše, ništa mi ne hvali, i sl.), a što od silne potrebe da se naglasi pripadnost ovom ili onom narodu. Svi koji su imali priliku da sa mnom prozbore na tu temu, znaju da ne smatram da je određenom načinu izražavanja mjesto u školi i udžbenicima, i da ne smatram da dijete treba u školi da nauči da govori “onđe” i da se služi izrazima koje su već moji djedovi i babe smatrali arhaizmima, a koji su odjednom opet u modi.

Ali ono što me još više pogađa je način na koji se tretiraju osjetljive teme i zadaci koji se postavljaju djeci na te teme.

Konkretno danas, moj devetogodišnji sin uči lekcije o uređenju porodice iz Poznavanja društva, gdje se objašnjavaju osnovne ljudske potrebe, ponašanje prema bolesnima i licima s posebnim potrebama, porodični, državni i međunarodni praznici i kakvi sve događaji obilježavaju  život jedne porodične zajednice – rođenja djece, vjenčanja, smrti, razvodi braka.

Na lijep je način sročen tekst o smrti bliskih osoba, pa i onaj o razvodu, gdje autor objašnjava da dijete nikad nije krivo za taj događaj i da će roditelji nastaviti da ga jednako vole i nakon što ne budu više živjeli zajedno. Iako se ovo drugo uopšte ne podrazumijeva, saglasna sam da se djetetu od devet godina ne može drugačije govoriti na tu temu i da većina roditelja koji napuste porodično jezgro (bilo to svojom, ili tuđom voljom) makar načelno tvrde da dijete vole kao nekad, iako ga mnogo manje viđaju i prečesto zaboravljaju da se bave njime, pogotovo kad formiraju nove porodice.

Ono što je u meni izazvalo revolt i potrebu da se danas oglasim, međutim, jeste niz pitanja koja su postavljena u samom udžbeniku ispod lekcije, i na koja je trebalo odgovoriti u vidu domaćeg zadatka. A posljednja dva glase ovako:

– Kako se članovi porodice mogu oprostiti od drage osobe (koja je umrla)?

– Što djeci treba reći o razvodu braka? Na koji način? Po tvome mišljenju (zarez izostavljen) koji je najbolji način da roditelji i djeca zadrže dobar odnos poslije razvoda i nastave da se viđaju?

Mislim da nije za čuđenje to što moje dijete nije umjelo samo da ponudi odgovore i što je bilo neophodno da mu odrasla osoba pomogne u tome. Vjerujem da nije za čuđenje ni to što je odrasla osoba koju je zapala ta dužnost, a to sam ja, takođe morala dobro da razmisli kako da ovo formuliše na način koji će njemu biti razumljiv, a zadovoljavajući za pristojnu ocjenu. Lično nisam baš najbolja u opraštanju od dragih osoba koje umiru i još uvijek se nisam oporavila od smrti svojih djedova i babe, i nikad mi ti događaji neće biti dovoljno davni, tako da nisam sigurna da bih bilo kome mogla sročiti recept za te situacije. Neko voli da gleda fotografije osobe koje nema, neko da leleče i da se zamota u crninu i ne izlazi iz nje, neko se vješa, dok neko treći možda to čini odbijajući tradicije i ne pominjući ništa, već prolazeći kroz to na svoj, intimni način koji ne dijeli sa svijetom.

S druge strane, kako može dijete od devet godina da formuliše mišljenje o tome kako roditelji i djeca treba da zadrže dobar odnos nakon razvoda? Ja sam dijete razvedenih roditelja i možda bih, sa četrdeset i jednu godinu životnog iskustva, umjela da pobrojim kako sve roditelji i djeca ne bi trebalo da se ponašaju, a dalje od toga ne bih znala.

Ne razumijem zašto su to prelamanja u našim državama morala baš ovoliko da se odraze na školstvo. Ne dopada mi se ni to što se ljudi okome na te učiteljice, među kojima se većina svojski trudi da uradi najbolje što može sa materijalom koji je često trećerazredni, u atmosferi u kojoj je sve teže postići autoritet kod djece i konstruktivnu saradnju sa roditeljima. Konkretno nemam ružne riječi ni za jednu učiteljicu koja je radila s mojom djecom, a usljed selidbi smo ih promijenili nekoliko, ali zato me hvata očaj kad vidim riječi koje se koriste u tekstovima u udžbenicima, kad vidim da uče čitave lekcije iz nestandardnog jezika, da im je u testu iz engleskog jezika postavljeno pitanje koje sadrži gramatičku grešku, a pogotovo kad se pred njih postavljaju zadaci kojima nisu dorasli ni mnogi roditelji, poput ovoga o razvodu.

Zaista se nisam nadala da ću morati ponovo da pohađam osnovnu školu, ali me je evo i to zapalo, kao i sve druge roditelje. Ali, kad već moram, javno ću prozivati sve ono što budem smatrala štetnim za našu djecu, jer ne vidim drugi način da se izvrši uticaj da ovaj naš sistem postane bolji i da vrhovne instance koje su odgovorne za obrazovanje naše djece malo ozbiljnije shvate posljedice olakog shvatanja zadatka koji im je povjeren. Jer, da mi njih ocjenjujemo, ne bi se obradovali uspjehom koji bismo im upisali u svjedočanstva.

Nećemo elaborirati ova slučajna svraćanja, s obzirom na to da niko s više od dvije moždane ćelije ne može da se izgubi u njujorškom Midtaunu (sve je podijeljeno na savršene pravougaonike i ulice i avenije su numerisane po rednim brojevima). Mnogo je ljepše govoriti o razlozima zašto sam tamo išla namjerno, a to su uglavnom predstave na Brodveju. Ja sam posjetila tri, i to dva mjuzikla i jednu dramsku, a o njima ću pričati obrnutim redosljedom, odnosno počevši od posljednje.

“Knjiga Mormona” (The Book of Mormon) je mjuzikl koji su pisali autori South Parka i koji je postavljen u Americi, Engleskoj i Australiji. Sve tri produkcije su dobitnice brojnih nagrada, a Američka je dobila čak osam Tonijevih i još toliko drugih prestižnih nagrada. U pitanju je urnebesna komedija koja govori o dvojici mladih Mormona koji putuju u Ugandu da preobraze njihove stanovnike. Jedan je vrlo entuzijastičan, drugi smotan i potpuno nespreman, pa se podrazumijeva da će hiljadu stvari poći naopako, ali da će na kraju junaci naći pravi put (koji nema nikakve sličnosti sa onim što su prvobitno naumili) i izvući važne pouke o sebi i drugima, služenju bogu i ljudima, prijateljstvu i ljubavi.

Meni se lično ova predstava najmanje dopala. Generalno se ne dopada vjernicima, a pogotovo Mormonima čija su vjerovanja izvrgnuta ruglu, s tim što ja ne spadam u te dvije kategorije, već u treću – one što ne vole urnebesne komedije. Sigurna sam da je do mene, a ne do predstave, jer sam jedina u gledalištu kojoj nisu išle suze od smijeha, i bio mi je vrlo simpatičan čovjek koji je sjedio iza mene i koji se toliko smijao, da smo se svi okretali prema njemu, a njegova supruga nam se izvinjavala. Ali nezavisno od činjenice da lično ne volim takozvani “jeftini humor”, nivo talenta ljudi koji su nastupali je nešto što nikad nisam doživjela. Sve se dešava uživo: muziciranje, pjevanje, ples i gluma, a glumu s razlogom stavljam na posljednje mjesto, jer je u takvoj postavci komada najmanje bitna, iako nije izostala. Najviše me je fascinirao dirigent, jer mi je mjesto bilo takvo da sam ga jasno vidjela: stajao je u prostoru između pozornice i gledališta, pratio besprjekorni ritam glumaca i prema njima upravljao orkestrom, a pošto mu je to valjda bilo malo, istovremeno je svirao klavijaturu, pa pošto mu je i to malo, istovremeno je i pjevao! Inače me je zapanjio nivo preciznosti svih izvođača, jer tu niko nije zakasnio ni sekundu, a kamoli pogriješio tekst, i čitava predstava je savršeno uvježbana mašinerija koja funkcioniše bez greške. Još nešto što me je oduševilo je jasnoća s kojom, pjevajući, izgovaraju svaki slog, čineći da tekst bude sasvim razumljiv publici.

Pošto je strogo zabranjeno bilo kakvo snimanje ili fotografisanje predstave, da bih vam dočarala kako to izgleda, evo njihove uvodne numere, izvedene na otvaranju Tonijevih nagrada 2012. godine i adaptirane za tu priliku:

Drugo brodvejsko veče provela sam u čuvenom Studiju 54, koji je 70-ih godina prošlog vijeka bio možda najslavnija diskoteka na svijetu, gdje su se redovno okupljali Endi Vorhol, Lajza Mineli, Liz Tejlor, Mik Džeger, Majkl Džekson, Elton Džon, Tina Tarner i mnogi drugi. Sada je klub pretvoren u teatar, gdje se trenutno prikazuje predstava “Životni vijek činjenice” (The Lifespan of a Fact), u kojoj glume Danijel Redklif (poznatiji kao Heri Poter), Bobi Kanavale i Čeri Džons. Moram da priznam da me je zanimalo da vidim Denijela Redklifa uživo, a pogotovo u tako delikatnoj situaciji kakva je pozorišna uloga, gdje glumac pred publikom ogoli sav svoj talenat, ili nedostatak istog, bez velikih mogućnosti za laž i prevaru.

I ovo je komedija, u kojoj urednica časopisa dobija tekst o samoubistvu dječaka u Las Vegasu. Autor teksta je pisac beletristike, pa je samim tim sklon određenoj dozi umjetničke slobode koja ne bi bila primjerena ovakvoj vrsti proze, te stoga urednica angažuje mladog pripravnika (Danijela Redklifa) da provjeri njegovu vjerodostojnost. Danijelov lik prebukvalno shvata ovaj zadatak pa, u želji da se dokaže šefici, tekstu od dvije i po strane nalazi bukvalno hiljade mana (desetine već u prvoj rečenici), čime ulazi u sukob s piscem i otvara raspravu o temi koja je u eri Donalda Trampa i njegovih fake news i te kako aktuelna: da li činjenice ikada mogu biti relativne i sklone tumačenjima, i što se dešava našem društvu ako počnemo da prihvatamo njihovu relativnost.

Čeri Džons me nije oduševila, ali sam odgledala veoma dobru predstavu, sa izvrsnim Danijelom Redklifom i genijalnim (ali genijalnim!) Bobijem Kanavaleom.  Ono što me je iznenadilo je što sam 27. septembra gledala sedmo izvođenje predstave čija je premijera zakazana za 18. oktobar. Izgleda da je na Brodveju praksa da se predstava svakodnevno igra u formi “pretpremijere” mjesec dana prije zvaničnog otvaranja, a ovoj životni vijek neće biti predug, jer se igra samo do januara, pa je valjalo ugrabiti.

Koliko god da mi je bilo lijepo na prethodna dva događaja, ono što za mene predstavlja vrhunac boravka u Njujorku je mjuzikl “Hamilton”, koji se smatra najvećim brodvejskim hitom posljednjih decenija. Autor je Lin-Manuel Miranda, koji je donedavno i tumačio naslovnu ulogu, i koji je osmislio genijalan način da novim generacijama ispriča istorijsku temu, odnosno život jednog od osnivača Amerike i moje omiljene istorijske ličnosti: Aleksandra Hamiltona. Umjesto dosadne istorijske priče sa velikim poukama prenesenim kroz uzvišene monologe naglašeno dramatičnih tonova, Miranda je spojio hip-hop, pop, R&B i soul muziku i kroz te žanrove ispričao priču koja je na trenutke komična, na trenutke teška i mučna, i koja je zaludjela publiku širom svijeta (“Hamilton” se sada, osim Brodveja, igra i u Čikagu, Londonu, a postoje i dva ansambla koja ga igraju i na turnejama). Mjuzikl je, osim Tonijevih i ostalih nagrada koje je teško prebrojati, zasluženo  osvojio i Pulicerovu nagradu.

Voljeli hip-hop ili ne – on dominira kao žanr i meni lično nije blizak – nemoguće je prisustvovati tom dvoipočasnovnom pozorišnom spektaklu i ne prepoznati da ste sebi priuštili privilegiju. Jako je simpatično to što sve osnivače Sjedinjenih Američkih Država igraju crnci, jer pokazuje Ameriku koja je u potpunosti suprotstavljena principima dominantno bjelačke države koje sve otvorenije potenciraju Trampovi sljedbenici, i uči nas da je budućnost svijeta u raznolikosti stanovništva i prihvatanju različitosti – što je lekcija koja je nama na Balkanu prijeko potrebna. Osim nevjerovatnog stepena umijeća svih na sceni (i ispod nje, jer se i ovdje sviralo uživo), mene je nanovo osvojila priča o nevjerovatnom Aleksandru Hamiltonu, koji se u to vrijeme vrijednim radom izdigao iz pepela vanbračnog djeteta, siročeta i migranta, do jednog od osnivača najmoćnije zemlje na svijetu. Borio se u ratu za nezavisnost Amerike, bio – u to doba! – ljuti protivnik ropstva, napisao 51 od 85 tumačenja Ustava (koja se i danas koriste) i kao prvi američki ministar finansija je – ni manje, ni više – postavio kompletan finansijski sistem te zemlje! Imao je ljudsku širinu da podrži Tomasa Džefersona kao predsjedničkog kandidata, iako je Džeferson prije toga spletkario protiv njega i natjerao ga na ostavku; Hamilton je prevazištao sopstvenu sujetu i podržao ga iz prostog razloga što je smatrao da je tako bolje za državu. Da je i sam mogao da se kandiduje za predsjednika (nije bio rođen u SAD, što je jedan od preduslova za kandidaturu), vjerujem da bi bio najbolji kojeg je Amerika ikada imala, rame uz rame sa Linkolnom.

Evo priče o njegovim počecima, ispričane na savremen način riječima Lina-Manuela Mirande u prvoj numeri mjuzikla, sa engleskim titlovima:

Vjerujem da genijalnost i aktuelnost ovog mjuzikla počiva upravo u činjenici da je Miranda našao način da Hamiltona pretvori u opšte poznatu ličnost i među mlađima, koji su pokazali oduševljenje prema ovakvoj vrsti učenja. Mislim da bi naši umjetnički direktori pozorišta mogli da razmotre ovaj primjer, pa da i našoj djeci priušte nešto slično, jer je i naša istorija bogata lijepim pričama, a naše pozorište talentovanim umjetnicima. Ono što je posebno čarobno u “Hamiltonu” je što nema specijalnih efekata i “letećih vjeverica”, već sve počiva na umijeću. A umijeće je za mene osnova i prvi preduslov umjetnosti i zato, dokle god budu postojali ovakvi umjetnici, nikad neću prihvatiti da se gledanja s magarcima i fekalije u konzervama svrstavaju u istu kategoriju, jer im tu nije mjesto.

Mjuzikl “Hamilton” je izašao 2015. i prve dvije godine je bilo nemoguće doći do karte ukoliko je niste kupili barem godinu unaprijed. Cijene karata su bile i ostale nevjerovatno visoke, ali, ukoliko ne pretendujete na prve redove, postoje načini da se dođe do povoljnijih mjesta, što ne važi samo za ovu, već i za sve druge njujorške predstave.

Prije svega, karte treba kupovati kod oficijelnih prodavaca, koji su uvijek naznačeni na zvaničnoj stranici pojedinačne predstave. Obično je to ili Ticketmaster, ili Telecharge. Postoje, naravno, i preprodavci, ali ja nisam našla nijednog sa povoljnijim cijenama, niti ijednog kod kojeg bih se usudila da platim tako skupu kartu i rizikujem da nije autentična (a ima puno falsifikata u prodaji). Važno je znati da se predstave u Americi igraju svakodnevno (osim ponedjeljkom), a srijedom i subotom dva puta, i da su karte jeftinije sredinom nedjelje, a skuplje vikendom. Najjeftiniji su obično utorak veče i matine srijedom, premda i to varira – meni se desilo da za “Knjigu Mormona” nađem jeftiniju kartu za petak, nego za utorak. Za “Životni vijek činjenice” su svakog dana bile iste cijene, jer je nova predstava (ali su varirale u zavisnosti od mjesta), a za “Hamilton” je najpovoljnija bila upravo srijeda popodne.

Ukoliko kupujete karte nekoliko mjeseci unaprijed, imaćete veliki izbor mjesta i cijena. Ja sam se u sva tri slučaja poslužila činjenicom da na predstavu idem sama, pa sam vrebala “usamljeno” mjesto, jer sam znala da će biti jeftinije od bilo kojeg mjesta koje se prodaje “u paru”, jer je pojedinačno teže prodati. Tako sam za “Hamilton” uspjela da nađem mjesto u sredini partera po cijeni druge galerije, za “Knjigu Mormona” u desnom ćošku drugog reda, a za “Životni vijek činjenice” u samoj sredini prvog reda (s tim što te cijene nisu uporedive sa cijenama mjuzikala, pa sam mogla da se “ispružim” malo više).

Ukoliko se pojavite pred sami početak predstave, u pozorištu možete kupiti jeftinije karte od onih koje se nude unaprijed, s tim što za “Hamilton” rizikujete rasprodato gledalište, dok kod ostalih predstava se uvijek nešto nađe.

Žao mi je što se u ovom trenutku ne daje ni jedna predstava po tekstovima Tenesija Vilijamsa, Judžina O’Nila, Dejvida Mameta, ili bilo kojeg drugog američkog dramskog pisca koje volim, a pogotovo što se više ne daje “O miševima i ljudima” sa Džejmsom Frankom i Krisom O’Daudom. Ali sam mnogo srećna zbog onih koje jesam vidjela, posebno zbog “Hamiltona”. Iako se ne bih opet zaletjela da gledam neki od mjuzikala, jer to prosto nije žanr koji mi je blizak, vjerujem da sam sebi priuštila užitak po svojoj mjeri, i najviše ću zbog toga ovo putovanje uvijek svrstavati u nezaboravne.

Za kraj, evo “trejlera” Hamiltona, da biste barem malo vidjeli kako to izgleda, a zatim i moje omiljene numere, gdje kaže: “I’m just like my country, I’m young, scrappy and hungry, and I’m not throwing away my shot” (Ja sam baš kao moja zemlja, mlad, nesređen i gladan, i neću uludo potrošiti svoju priliku):

https://www.youtube.com/watch?v=DSCKfXpAGHc