Archive for November 2013

Odlučih prije par dana da isprobam novootvoreni stari put od Danilovgrada do Podgorice, onaj što ide kroz Spuž. Držali su ga zatvorenog od prije ljeta zbog rekonstrukcije, a prije rekonstrukcije nosio je neslavnu titulu najgoreg puta u Crnoj Gori (a konkurencija mu nije mala, priznaćete). Trebalo je da ga otvore 1. novembra, ali se otvaranje odložilo jer su se radovi odužili. A onda su konačno sa njega skinuli crveni plašt prije nedjelju dana, što je trebalo da svakome od nas značajno pojednostavi svakodevno putovanje do glavnog grada.

Naime, kad bih to što se nalazilo na tom putu nazvala rupama, podcijenila bih njihovu dubinu, a nije lijepo podcjenjivati tuđu dubinu, usaglasićemo se valjda za toliko. Ne, to su bile odvaljene gromade puta za kojima su ostale jame, a kad biste kojim slučajem upali točkom u neku od njih, u najboljem slučaju biste se oprostili od tog točka, a u najgorem završili dolje u Zeti, što se nekima i dogodilo.

Posebno dvije od tih rupa su bile opasne. Nastupale su jedna za drugom, sa oko 1m dužine, 1m širine i barem 20cm dubine, ako ne i više. Ukoliko biste ih obilazili, morali biste da zauzmete suprotnu traku koja, naravno, nije obilježena, čime biste ponovo rizikovali da ostanete ili bez lijevog dijela automobila, ili bez prednjeg, ili bez točka, ili bez života - kako vam se zalomi. Upravo na tom mjestu sam se i ja zakucala (čime je narušen moj besprjekorni vozački staž), jer sam pobjegla ulijevo od rupe, gledala ima li nekoga iz suprotnog smjera, ali nijesam računala na čika koji me je baš u tom trenutku preticao. Srećom nikome ništa nije bilo, a ovo pričam jer je avanturi s rupama uslijedila jedna komična tačka, a to je bio pokušaj krpljenja istih.

Naime, prošlog proljeća, nakon stradanja jedne nesrećne žene, neko je došao na ideju da bi možda bilo mudro zakrpiti te rupe. Kako kaže WikiHow, to se otprilike radi ovako: How to Fix a Pothole

Kako rekoh ispod slike - osim, naravno, ako ste Crnogorci. Ako ste Crnogorci, to radite na sljedeći način:

1. brusilicom izrežete asfalt tako da rupa postane pravougaona

2. napunite rupu šljunkom

3. ...

E da, nema treće tačke! Ček, nijeste je valjda stvarno očekivali? Ali treba stvari gledati sa pozitivne tačke, ipak je tu neki geometrijski, ako ne baš i umjetnički dojam, jer realno se ljepše gine od pravougaonih, nego od onih nepravilnih, ružnih rupa!

No, mom sarkazmu je došao kraj jer su konačno zatvorili put i njime nijesmo mogli da saobraćamo sve do prije nekoliko dana. Kad su najavili da je otvoren, ja sam se najiskrenije obradovala. Vidite, nikšićkom magistralom mi je potrebno minimum 30 minuta do centra Podgorice, a starim putem ukupno 20, sa parkiranjem, a ako je put rekonstruisan toliko mjeseci, to je moralo značiti da smo zaista dobili pravu malu auto-pistu na kojoj će, nadam se, posaditi gomilu saobraćajaca kako bi mi, svakodnevni putnici do posla i nazad, bili pošteđeni trkača i mogli bezbijedno da dođemo na odredište.

I tako sam ja, prošlog utorka, s posebnim ushićenjem krenula u svoju prvu vožnju starim putem (u utorak zato što sam se u ponedjeljak zaboravila i po navici otišla novim, ali to je već druga priča). Uglavnom, razmišljam ja usput hoće li mi nedostajati geometrijski dojam onih rupa, hoće li mi nedostajati razrovareni šljunak pored puta, koji je toliko dugo čekao na asfaltiranje i proširenje puta. I ponosna sam na opštinu D&G što se zasigurno priključila opštini PG da zajednički srede onaj užas, svako svoju trasu.

I naravno, što otkrivam? Da mojoj nostalgiji nema mjesta. Rupe su još uvijek tu, i to više nijesu ni pravougaone! Opet su nekako obične, neravnomjerne rupe, još uvijek nespretno zakrpljene i spremne da se prodube pod uticajem ciklonskih kiša koje su nas spopale. Šljunak je još uvijek pored puta, jer put uopšte nije proširen. Ali zato dio od Rogama do ulaska u Podgoricu zaista izgleda divno, ali je nekako kratak, majku mu, za toliko mjeseci rada... Ispade da sam očekivala mnogo, mnogo više.

I stižem ja u Podgoricu nekako razočarana, razmišljam o apsurdima crnogorske realnosti (često me spopadaju takva razmišljanja u posljednje vrijeme, mora da je po srijedi neka dijagnoza!). Skrećem lijevo na Vezirov most, desno prema Hitnoj i dolazim do raskrsnice sa Milenijumom, gdje mi je crveno. Treća sam u redu da krenem. Pali nam se žuto, pa zeleno, a kako su ispred mene dva automobila koja voze stariji ljudi, oni kroz žuto ne kreću. Život ih je naučio oprezu i strpljenju. Računam, dakle, da nam je zeleno uključeno već 5 sekundi, što znači da je onima što dolaze s Milenijuma i idu na Milenijum crveno bar 7-8 sekundi, je li? E pa prema Milenijumu izlijeće džip koji je odlučio da to crveno za njega ne važi, udara one stare ljude ispred mene, koji se zakucavaju u druge stare ljude koji su sad s njihove desne strane, i ja u posljednjem trenutku uspijevam da stanem i da izbjegnem sudar. Dođe mi spontano da pogledam prvo u vozača džipa, jer ne mogu da vjerujem što je napravio, ali on tu ima još jedno iznenađenje za mene! Čovjek koji je uveliko proletio kroz crveno i udario u dva automobila, što mislite da će prvo da uradi? Da se prekrsti, naravno!!! Jer on poštuje boga i crkvu, a semafore ko jebe!

I tako ga mjerkam ja, vidim krupan čovjek, pa ne znam je li me Marko još uvijek dovoljno dobro spremio da bih poslušala svoj instikt, uzela kineski kišobran koji sam kupila na pijaci na pazarni dan u D&G-ju i dala ovome po guzici. Želja da ga istamburam se utrostručuje zato što stariji čovjek iz prvog automobila izlazi, srećom nepovrijeđen, i počinje da plače poput malog djeteta, a ja sam na stare ljude slaba. Kontam, iako je u godinama, možda ovaj čiča ima čemu da se raduje u životu, pa ne želi da se prerano odjavi zato što je skot odlučio da će negdje stići dva minuta ranije ako izignoriše crveno na semaforu.

Pojma nemam kako se sve to na kraju završilo, a ja sam otišla odatle ponovo misleći na one moje pravougaone rupe sa starog puta, jer upravo su te rupe, zapravo, metafora za čitav saobraćajni sistem Crne Gore. Sav je šupalj, zar ne? Šupalj je zato što su nam putevi strmoglavi, i zato što tim strmoglavim putevima saobraća gomila kretena nevaspitanih kretena. Žmigavci se koriste kad ih se sjetiš, normalno je da suvozač iz automobila usput izbaca boce i smeće po putu, a ima istine i u onome vicu da se mi prvo prekrstimo, pa pretičemo (ili prvo prolazimo kroz crveno, pa se prekrstimo - kako se već zadesi). Pješaci prelaze kroz crveno i boli ih briga, ili tamo gdje nema prelaza i boli ih briga, a svi možemo da ispričamo koliko smo puta vidjeli saobraćajce koji ne zaustavljaju automobil poznanika, ili funkcionera, ma koliki prekršaj oni napravili.

U zaključku, možda i ja počnem da se krstim svaki put kad sjednem u kola, iako nijesam neki vjernik. Ovdje je odavno đavo odnio šalu.

Moj dugogodišnji nomadski život i česte selidbe učinili su da izgubim neke stvari do kojih mi je bilo stalo. Recimo, nigdje nema mog malog plavog plišanog meda, jedine igračke iz djetinjstva za koju sam bila vezana i koju bih rado proslijedila mojoj djeci; nema nekih odjevnih komada koje bih voljela da imam zauvijek, nema nekih knjiga koje sam bog zna kome pozajmila. I nema fascikle koju mi je dala baba, u kojoj je skupljala tekstove iz moje prve kolumne, pisane za tadašnju Pobjedu. Kažem tadašnju, jer je bila jedina i mnogo drugačija od ove danas, koju mnogi otvoreno preziru (a pretjeruju!) i odbijaju da čitaju.

Imala sam osamnaest godina kad je počela ta moja prva kolumnistička pustolovina, a počela je - kao i većina stvari u tom uzrastu - iz inata. Neki su stalno hvalili nečiju kolumnu koja se meni nikako nije dopadala, ja sam rekla da ja to mogu bolje, na što su se slatko nasmijali. Ljuta, sjela sam za dedinu pisaću mašinu i u roku od pola sata imala dva napisana teksta, nakon čega sam prešla ulicu i otišla pravo u zgradu Pobjede. Bio je avgust, vrijeme godišnjih odmora, pa su me uputili na urednika Vladana Mićunovića. Njegovoj ljubaznoj sekretarici sam saopštila svoje ime i prezime i želju da pišem za nedjeljno izdanje; ona je rekla da je urednik veoma zauzet i da će mu biti potrebno vremena da pročita, pa da se interesujem kroz koji dan.

Zvala sam u petak iz Danilovgrada i rečeno mi je da urednik još uvijek nije pročitao, pa da ponovo zovem sljedeće sedmice. Pola sata kasnije zazvonio je telefon (ja bosa u bašti, zalivam cvijeće); bila je to Vladanova sekretarica. Kaže da je urednik pročitao moje tekstove i da pita mogu li odmah da dođem da porazgovaramo, jer bi željeli da prvi tekst objave već preksjutra. Sjećam se paničnog spremanja i odlaska u Podgoricu, a Vladan često prepričava taj naš prvi susret. On mi je rekao da je Pobjeda zainteresovana za dugoročnu saradnju sa mnom, dogovorili smo se što ćemo i kako, i tek kad je dogovor pao, ja sam mu rekla čija sam. Moj deda po ocu je bio glavni i odgovorni urednik Pobjede, moja majka Vladanova drugarica iz škole, a na pitanje zašto mu to unaprijed nijesam rekla, objasnila sam da nijesam željela da me zbog toga primi, pa da se vječito pitam da li to što pišem valja, ili sam samo tu zbog nekoga. Oboje smo sa tog sastanka otišli zadovoljni, a ja sam se u "Dječaku iz vode" zahvalila upravo Vladanu Mićunoviću, prvom čovjeku koji je rekao da znam da pišem.

A prvi moj tekst se zvao "Čežnja za Crnom Gorom" i pobrao je brojne simpatije zato što je tad već uveliko nastupilo ono post-titovsko doba u kojem je prestalo da bude moderno isticati ono što je dobro, a postalo moderno pljuvati sve i svakoga. Ja sam tada, kao strankinja u Italiji, do te mjere patila za svojom zemljom da me je vrijeđala ta količina kritika upućena mojoj zemlji i mom narodu. Da me neko pogrešno ne razumije, ne zastupam ja uljepšavanje stvarnosti koje je nekad davno praktikovano, jer prezirem spinovanje javnosti, smatram ga užasno opasnim. Ali isto tako smatram da, baš kao što je bilo opasno prikazivati stvari boljim nego što su stvarno, još je opasnije stalno ih prikazivati gorim kako bi se u narodu raširio pesimizam i negativna energija, pa na taj način smijenila vlast. To je ono što imamo danas.

No, odlutah ja, jer želim da pričam o svojoj čežnji za Crnom Gorom. U tom sam prvom tekstu, dakle, pobrojala sve ono što obožavam u Crnoj Gori i što mi nedostaje kada sam daleko. Sjećam se da je na spisku stajala porodica, gostoprimstvo naših ljudi, sjedenje u Maši sa mojom Ninom, osjećaj da uvijek mogu da računam na pomoć ako mi nešto zatreba. Ne sjećam se više o čemu sam sve govorila, ali se sjećam da je bilo sve ono što je davalo protivtežu neljudskoj samoći koju sam uvijek osjećala u tuđini, pogotovo u Milanu. A sada, kad sam ponovo ovdje, te se dobre stvari potvrđuju i uviđam da sam ja ovdje najsrećnija. Imam rodbinu, prijatelje, poznanstva, mogu da radim posao koji volim i sve mi ide neuporedivo lakše nego bilo gdje drugo. Nijesam tip koji sate i dane provodi sa društvom, naprotiv, ali mi je potrebno s vremena na vrijeme i, ako ikad igdje odemo, opet ću biti osuđena na stalnu izolaciju koja će me činiti nesrećnom. Međutim, ako ne odemo, moja djeca će odrastati ovdje, školovati se ovdje, a kad su oni po srijedi, automatski počinjem da razmišljam suprotno i da ovoj sredini vidim jedino mane. Zašto je tako?

I onda počnem da pravim neke drugačije spiskove, koji su sve, samo ne ružičasti. Prvo naravno pomišljam o tome da nam je nasilje i mržnja u krvi i da je naš narod apsolutno spreman da linčuje i ubije neistomišljenika - devedesetih Muslimana ili Hrvata, dvijehiljaditih Crnogorca ili Srbina, desetih homoseksualca, a tek nam predstoji da vidimo ko će biti na meti sljedeće decenije. Zatim pomišljam na to kao funkcionišu naši vrtići i škole, osim naravno ako ste spremni da izdvojite par stotina eura mjesečno da pošaljete dijete u privatne, koji u Danilovgradu svakako ni ne postoje. Stvar dodatno zakomplikuje to što uđete u prodavnicu da kupite nešto, a sa zvučnika trešti folk muzika, ili kad nema kafića u kojem se kao nepušač možete lijepo osjećati, jer je naš narod (uključujući vladajuću klasu) prosto odbio da sprovede zakon koji bi zaštitio i pušače i nepušače.

Tu je i činjenica da nijesu vicevi izmišljeni tek tako, već mi zaista jesmo jedan duboko lijeni, neradni narod (devedeset posto Crnogoraca najviše voli da radi u državnoj službi, jer u njoj ima najviše slobode da odsustvuje s posla, i garanciju da ih niko ne može otpustiti uprkos čestim odsustvima i traljavom učinku).

Pa pomišljam na to čega sve ovdje nema, od osnovnog vaspitanja u saobraćaju do bazena za plivanje, koje je najbolji mogući sport za dijete u razvoju. Računam ajde, pretjerujem, nije manjak bazena nikakav smak svijeta, ali nekako se nakupi sve to čega nema, ili čega ima previše, pa počne da guši.

Ali onda se uvijek sjetim same sebe daleko od Crne Gore, i svih svojih prijatelja koji su sa roditeljima otišli u inostranstvo upravo da bi se pobjeglo od svega ovoga što sam nabrojala, i sjećam se da smo svi imali jednu zajedničku crtu: svi smo brojali dane do odlaska na raspust u Crnu Goru i svi jedva čekali da se zauvijek njoj vratimo. I svi smo se na kraju i vratili! Jer ipak je ovo naš način, ovo smo mi, i ja lično više volim sve naše mane od bilo koje prednosti koje nudi taj Zapad. Ili, da sumiram, na Zapad volim da odem kao turista. Ovdje volim da se vraćam.

Što je zaključak svega ovoga ne znam, jer je ta priča o odlasku ili ostanku stalno na dnevnom redu u našoj porodici, i do rješenja još uvijek nijesmo došli. Hvata me panika pri pomisli o ostanku, još veća pri pomisli o odlasku i o još jednom selidbenom kamionu. Pa dok ne riješim ta velika, egzistencijalna pitanja, vratiću se svojoj danilovgradskoj svakodnevnici, koja danas počinje čudnom činjenicom da nam je cisterna od hidrofora iz nekog razloga osvanula na livadi, umjesto u svom kućištu. Slijedi trening sa trenerom na kojeg sumnjam da pokušava da me ubije (tako me sprema da ću ili umrijeti, ili kroz koji mjesec izazvati Strugara na meč), zatim montaža, i večeras emisija sa Nikolom Vukčevićem. Ole.

Jedna od najzanimljivijih stvari za mene kao pozorišnog laika - a lingvistu - koji stiče priliku da proviri iza kulisa, jeste pozorišni žargon. Tu su neke misteriozne riječi, poput proscenijuma i inspicijenta. Tu su i simpatični, ali razumljiviji izrazi, poput kostimiranja i sufliranja.

A onda su tu i neki zbunjujući izrazi od kojih automatski pridižete obrvu, jer prosto znate da tu nešto ne štima, i o kojima bi se mogla napisati čitava studija. Prebacivanje rampe, recimo, koje nema veze sa rampama i bilo kakvim fizičkim aktivnostima već, ako sam ja uopšte dobro shvatila, znači da glumac treba da igra tako da ga i gledalac iz posljednjeg reda savršeno razumije. Progon nije situacija u kojoj neko nekoga negdje tjera, već proba u kojoj se glumi predstava iz cuga, bez prekida, kao da se igra pred publikom. Takvih je izraza mali milion, i tu nema opuštanja, jer nikad ne znate koji će da vam izvuku iz rukava u bilo kom trenutku; tako sam, na primjer, ja prekjuče naučila da to što talijanka ne smije da kasni nema veze sa nekom slabo organizovanom gospođom iz susjedne države, već je talijanka isprobavanje izlazaka na scenu, ili nešto u tom fazonu!

Pozorišni svijet ima i neke izraze da opiše psihološka stanja u koja upadaju u raznim trenucima, a jedno od njih se zove poslijepremijerna depresija. Ako sam dobro razumjela, nakon haosa sa pripremama premijere, pa konačno preživljenog prvog nastupa pred publikom (zapravo drugog, jer imate pretpremijeru, ili u našem slučaju šestog, jer se igralo i na Grad teatru), nastupa povratak u svakodnevni život, i to izgleda ljudima baš teško pada.

Ja danas, međutim, nijesam osvanula ni sa poslijepremijernom depresijom, niti euforijom, nego sa jednim nevjerovatnim elanom za rad. Samo nižem planove u svojoj glavi. Završiti Dječaka što prije. Prevesti scenario na engleski. Početi sa zabilješkama za novu priču. Srediti Vuka (roman) na engleskom onako kako je agent tražio, mada više nijesam sigurna da to želim da uradim. Redovno pisati blog, jer mi je stvarno nedostajao dok ga nije bilo.

Tako da pretpostavljam da bi prava definicija moga stanja mogla biti poslijepremijerna inspiracija. Jer, od svega lijepog i manje lijepog što sam naučila u kontaktu sa svim tim pozorišnim svijetom, ono što je najveći uticaj ostavilo na mene je činjenica da, koliko god to bilo teško, ti ljudi zaista funkcionišu, žive i rade u sferi kulture. Ne rade to u nekim ministarstvima gdje se zapravo bave birokratijom, već kreiraju, interpretiraju, postoje u nekom paralelnom univerzumu koji je tu ispred nas, a o kojem znamo tako malo, ako išta. Umjetnost je njihov život, njihov izraz, njihov vazduh, a to je nešto što na mene djeluje zarazno. To je nešto što čini da ne mogu sebe nikad više da zamislim kako popunjavam formulare sa nepismenim strankama, izdajem pasoše, ili obilazim zatvore; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako sjedim u nekoj kancelariji od devet do pet, jer mi neki šef štopa u koliko sam sati ujutru stigla, a u koliko popodne otišla, nezavisno od toga jesam li svoj posao organizovala i obavila; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako organizujem protokolarne posjete, govorim o sporazumima i reciprocitetima, a kamoli da se na bilo koji način ikad bavim politikom.

Nekako se ispostavilo, kroz ovo moje plivanje u vodama kulture proteklih godina, da mnogo veću katarzu doživim kad upoznam Tarika Alija, nego nekog stranog ambasadora. Sinoć mi je milije bilo što sam po petnaest sekundi porazgovarala sa Slobodom Mićalović i Natašom Ninković, nego da sam bila na ne znam kojem diplomatskom prijemu. Preksinoć sam nakon pretpremijere sjedjela i pričala prvo sa mladim rediteljem i nekoliko studentkinja glume, a zatim sa Vanjom Milačić i nekim divnim ljudima sa kojima je sarađivala na posljednjoj monodrami - i istinski sam uživala. Razmijenili smo mailovima scenarije i drame, pričali o temama u kojima se ja dobro snalazim, i ja sam se prosto osjetila živom, srećnom. To sam ja, to želim da budem ja! Ne želim da budem po profesiji prvo nešto drugo, pa onda pisac. Želim da budem prvo pisac, pa onda sve ostalo. I, ako bog da, da ne budem samo pisac romana, već i scenarista, pa što da ne, možda i dramaturg. Evo mi osmijeha na licu pri samoj pomisli!

Što se toga tiče, imam i jednu veliku prednost zahvaljujući iskustvu u diplomatiji: moje mnogo puta pominjane konzularne stranke su mi za dvije godine dale više materijala za pisanje nego što mnogo ko dobije za dva života! Možda sljedeću priču posvetim upravo njima.

I tako stigoh ja juče u Beograd povodom premijere predstave Uspavanka za Vuka Ničijeg u Narodnom pozorištu. Pekarskim letom, što znači da sam ustala u pet i do popodne već bila potpuno izgubljena.

Inače, do deset dana pred put sam bila odlučna da na put ne krećem. Predstavu znam napamet (ne pretjerujem, stvarno je znam napamet), formalna okupljanja nikad nijesam voljela, a potrošio me je proces pripreme predstave, usaglašavanja teksta i međuljudski odnosi koji su među pozorišnim svijetom notorno čudni i u kojima ja nijesam baš vješto plivala. Pri tom, Beograd mi je dosta naporan, potrošim grdilo novca na taksi jer nemam pojma gdje je što, i sve u svemu sam smatrala da mi je pametnije da ostanem kući.

Međutim, moji prijatelji iz crnogorskog pozorišnog svijeta, na čelu sa Ivanom Mrvaljević, Stelom Mišković i Momom Otaševićem su se vrlo nedvosmisleno izjasnili da je to najveća budalaština koju su odavno čuli, a s tim se usaglasila i Snežana Trišić, genijalna srpska rediteljka koju imam čast da nazivam svojom prijateljicom. Računajući da oni, za razliku od mene, ipak znaju zašto je toliko važno da budem tu, ja sam spakovala svoj kofer i doputovala sa raspoloženjem koje se kod nas u Crnoj Gori naziva "eto te ka' kuvana noga". I hvala bogu što sam ih poslušala!

Da se razumijemo, i dalje znam Vuka napamet, i dalje imam nelagodu prema ljudima, i dalje mi je Beograd naporan da naporniji ne može biti. Ali tek kad sam juče kročila u Narodno pozorište na konferenciju za štampu, pa kasnije došla do ulaza na scenu Raša Plaović, ja sam prvi put zaista shvatila što se to ovdje zapravo dešava i koliko je to ogromno, važno, i čudesno za nekoga iz Crne Gore, imajući u vidu da se savremeni crnogorski tekstovi ne igraju ni u Crnoj Gori, a kamoli napolju. Odnosno nijesu se igrali do sad. Jer sad se igra Vuk, moj Vuk!

Prije press konferencije dajem intervju za Tanjug i Radio Beograd nekim divnim, vaspitanim novinarima koji postavljaju divna pitanja. Zatim listam katalog predstave i šokirana sam kad vidim da na prvom mjestu stoji moja biografija sa ogromnom fotografijom, premda su uzeli biografiju sa Wikipedije umjesto sa mog sajta, tako da u katalogu ja još uvijek živim u Rimu i radim u ambasadi. Smiješim se pri pomisli na moje čuvene stranke (će mi daš pasovan?) i spremam se da držim govor koji nijesam pripremala. U međuvremenu saznajem da mi je zakazan intervju za RTS za uveče, gostovanje u nedjelju na jutarnjem Studija B, dok Pink televizija dolazi na premijeru da radi razgovor sa mnom. Uviđam koliko je to važno za moju knjigu i samo pomišljam: "Kuku, ja zamalo ne dođoh!"

Na pressu govorim drugačije nego u Budvi, jer ovi ljudi ipak nijesu čitali roman i nemaju ideju o čemu se radi, i naglašavam četvrto izdanje sa novim koricama, koje polako stiže u knjižare širom Srbije. Objašnjavam kako je bilo najvažnije da se u predstavi ispriča Vukova priča, baš kao što sam ja u scenariju za film ispričala Vukovu, a ne Klarinu priču - doduše potpuno drugačije nego što je to učinjeno u predstavi, pa i u samom romanu - različiti mediji, različita pravila. A onda izgovaram standardne dvije neugodne stvari koje stalno naglašavam, i zbog kojih se stalno po neko ljuti.

Prvo, govorim o tome kako je i zašto nastala Vukova priča. Nastala je još davno kad sam ja htjela da budem hraniteljka jednom dječaku iz doma. Moji su doživjeli nervni slom, a nepoznata žena mi je, tipično crnogorski, nepozvana iznijela svoje mišljenje i rekla: "Što će ti dijete iz kontejnera od tuđe jebačine?" Naravno, u medijima prećutim tu ogavnu riječ, ali je to suština mog romana: evo vam dijete iz kontejnera koje ćete svi morati da volite, jer je predivan, da vidite kako to izgleda kad ga prepustimo institucijama da bude samo ime u fascikli među gomilama fascikli, na milost i nemilost nedovoljno stručnih, nedovoljno moralnih i nedovoljno plaćenih socijalnih radnika.

Drugo, ističem koliko su divni glumci koji igraju u predstavi i podvlačim još jednom da je najteži posao bio Viktorov. O Mariji Vicković nema potreba da ja govorim, žena trenutno igra glavnu ulogu na velikoj sceni i svi znamo ko je i kakva je glumica. Bojan Krivokapić je genijalan u ulozi Ćora i publika ga s razlogom obožava; Vanja Milačić i Pavle Jerinić su zaista fantastični glumci, a pri tom su svo troje i veliki profesionalci i divni ljudi. Ali za mene kao publiku, za mene kao autora romana, ništa od toga ne bi moglo da nadomjesti lošeg glavnog lika, jer ako iko zna što je Vuk i koliko je teško s Vukom, onda sam to ja. Barem znam koliko je meni bilo teško s njim, jer je ključ pisanja Vuka kao lika (a i igranja, sigurna sam) pronalaženje prave mjere za svaku riječ koju izgovori, svaki njegov pokret i potez. To što se njemu događa je toliko osjetljivo i strašno, da bi i najmanje prenaglašavanje, a kamoli padanje u patetiku bilo pogubno. Vuk ne smije da se ponaša kao Ćoro, on mora da bude potpuno sveden, jer on je takav lik. Pri tom, on je jedini među likovima koji doživljava radikalnu transformaciju, prelazi od potpune svjetlosti i nevjerovatne harizme, druželjubivosti, optimizma - u potpuni mrak, zatvorenost i distancu prema svima. Jedino što je konstantno od početka do kraja je to njegovo čudesno dostojanstvo, ta borba za lični integritet od koje neće odustati pa makar ga potpuno uništila (i jeste ga uništila). I zato je Vuk ključ svega, barem po mom shvatanju ove priče. Zato sam bila očajna kad je Momo Otašević morao da izađe iz projekta, jer sam znala i znam što on može, a onda ponovo potpuno mirna već nakon prvog telefonskog razgovora sa Viktorom, kad mi je ispričao kako je shvatio Vuka. Isto kao što sam mirna sad kad znam kako ga igra i to volim i želim da kažem, i govoriću kad god mi se ukaže prilika.

A nakon konferencije za štampu odlazim do ulaza na scenu Raša Plaović, ispred pozorišta, zatičem ogromni poster Vuka, do kojeg stoji poster za predstavu Bizarno koju je režirala upravo Sneža Trišić koju sam maločas pomenula, i ja ne znam što mi u trenutku više mami osmijeh na lice - Vuk, ili činjenica da ona i ja stojimo jedna do druge. Odmah to fotografišem, tagujem, fejsbukujem, jer prosto se mora, a onda odlazim odatle nekako ponosna, srećna, zezam se što vidim sebe na ćirilici nakon sto godina i pomišljam kako su moji prijatelji bili u pravu i kako bi zaista bila velika budalaština da sam sve ovo propustila. Ipak je ovo prije svega moje.

I odmah mi padaju na pamet oni koji su s prezirom gledali na činjenicu da predstavu radi srpski ansambl, da se predstava igra na ekavskom, i da crnogorski tekst uopšte radi bilo ko mimo Crnogorskog nacionalnog teatra. Bilo je jako puno takvih komentara i ja sam do sad ćutala, ali znate što: Crnogorski nacionalni teatar je prvi dobio tekst i nije bio zainteresovan; u podjeli od pet glumaca dvije glumice su Crnogorke, a predstava je isprva pripremana na ijekavskom, sve dok ja nijesam dala predlog da pređu na svoj jezik, jer je upravo u tome suština moje odluke da roman smjestim u neimenovani grad neimenovane zemlje - da bi svako mogao da ga učini svojim, prevede na ono što pristaje njegovom govornom području, i da bog da se Uspavanka za Vuka Ničijeg igrala ne samo na srpskom, nego i na francuskom, engleskom, i još deset jezika! Ili, možemo to i kraće: ne pada mi na pamet da dokazujem patriotizam ne mrdajući iz Crne Gore u kojoj bi, ako ćemo pravo, previše njih prije sami sebe šutnuli u zube nego što bi priznali da je to što radim dobro, jer ne vide dalje od sopstvenih predrasuda.

I tako je, otprilike, prošao moj prvi dan u Beogradu. Kasnije sam prošetala centrom u potrazi za cipelama za premijeru (danas pravac TC Ušće), i u Knez Mihailovoj naišla prvo na izložbu Voja Stanića u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pa na izložbu posvećenu Njegošu. Obišla sam nekakvu fenomenalnu radnju čokolade, a onda se družila sa Snežom (treći put je pominjem, štucaće!) prije padanja u nesvijest u hotelskoj sobi, jer mi je čitav dan bilo na pameti ono ustajanje u pet.

A danas kumovi, potraga za cipelama i pretpremijera. Držite palčeve!

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu