Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Gostujući autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka

Kratka, ali opet živopisna storija o kauzalnom odnosu između urušavanja temeljnih vrijednosti jednog društva i intimne ispovijesti jednog budalastog momka, koji je na sve načine pokušavao da razumije žene.

U vrijeme kada počinje ova priča, glavni junak nije bio ni u primislima prilično perverzne mašte svog oca. Istog tog oca, koji je svoju buduću životnu saputnicu upoznao na glavnom titogradskom korzu, dok se šetala u društvu jedne brkate i mišićave tetke, te jedne iritirajući ružne sestre od ujaka. Par razmijenjenih nevinih i poluskrivenih pogleda, i već nekoliko mjeseci kasnije njegov zet se ponosno seirio sa barjakom ispred kuće njezine familije. Stvari su tad bile mnogo jednostavnije i mladenci su odmah mogli da se posvete razmjeni tjelesnih tečnosti, prije negoli ih počne nagrizati samoupravljački socijalizam, radno vrijeme i pristižuća luda đeca.

Nekih par decenija kasnije, njihov izdanak – za potrebe priče nazovimo ga Kićun – klošario je Zabjelom, pun životne snage i doslovno operisan od bilo kakvih intelektualnih aspiracija. Njegova priča je veoma poučna i bez griže savjesti, a opet uz duboko izvinjenje – činim vam je dostupnom.

“Zabjelo je tokom pogubnih i ničim izazvanih sankcija bila jedna zapuštena baruština, ako se izuzmu prilino žive komercijalne aktivnosti švercera goriva, ekplozivni rast teretana per capita i pojava noćnog programa TV Palma. Ja (Kićun, prim. aut) sam tih godina živio prilično bezbrižno. U školu se išlo đene đene, ali se iza zgrade stalno okupljalo provjereno društvo i tamo smo non-stop razglabali o brojnim životnim problemima našeg mikro-zabjelskog svijeta. Doduše, od tih rasprava nismo daleko odmicali, a i sankcije su brzo podignute, pa – kako smo shvatili nakon jednog dnevnika na javnom servisu – odjednom smo ušli u tranziciju.

Ne znam, ja možda nijesam bio baš najzahvalniji sagovornik na temu značenja tranzicije, ali smo vrlo brzo shvatili da neki novi vjetrovi duvaju Zabjelom.

Neđe u tom periodu sam počeo da se šmekam s jednom malom što je živjela iza lamela Radoja Dakića. Za nju se pričalo da nije imala momka prije, sem nekoliko neuspješnih simpatija, mada se jedan Šljivančanin, što je živio u Devet Jugovića, falio kako ju je seksualno konzumirao nekoliko puta. Doduše, taj Šljivančanin i nije bio neki respektabilni izvor informacija, pogotovo nakon što je jedna Lidija iz Tomaševa, sto je radila kod Puca na Zabjelo kao konobarica u treću smjenu, proširila priču da taj Šljivančanin često plače nakon seksualnih odnosa s njom, i dovodila je to u vezu sa činjenicom da joj je on, tokom istih odnosa, masu puta tražio da ga stimuliše sa krastavcima iz Banjevića piljare u predjelu prkna (autor priče nalazi za shodno da napomene – da ni do dana današnjeg nije razriješena misterija o tome da li je u ovoj priči bilo bitno da su krastavci poticali iz pomenute piljare ili je to čisto plod činjenice da je to bila najbliža piljara lokacijama na kojima su pomenuti Šljivančanin i ova gospođa iz Tomaševa upražnjavali seksualne odnose).

Elem, šmekao sam se ja s tom malom, moji prijatelji se raspitali o njoj, njene prijateljice o meni, sve je bilo u redu, neđe smo se čuli telefonom, zva’ sam je da izađemo i isto veče je zbarih, ka’ pravi! Od tad smo bili momak i đevojka, i mojim roditeljima je bilo strašno milo da čuju da imam đevojku. Pravo da vi rečem, to je bila jedna dosta fina i dobra đevojka i kao takvu sam je tretirao. Malo kafa kod Arapa, malo večera u Kristal, đe smo naručivali svinjsku potkoljenicu, pa je dijelili, kao pravi zaljubljeni par.  Ja mislim da ni ona nije imala zamjerki, taman ka’ što ni ja nisam. Sve drugo da rečem, laga’ bi ka’ pas.

E sad, to držanje za ruke i ljubakanje po Ljuboviću je bilo lijepo, nema što, ali ja sam očekivao nešto više. Međutim, kako nisam znao kako to da praktično i ostvarim, pokušao sam da pribavim više informacija. Moj otac i nije bio od neke pomoći, jer u njegovo vrijeme se to nije ni radilo. Momcima ispred zgrade sam već rekao da smo stupili u seksualne odnose, tako da je i ta opcija otpala. Srećom, brat mi Radoica od tetke priskoči u pomoć sa dobrim savjetima i svojim resursima koje mi stavi na raspolaganje. A resursi su se sastojali od jedne bijele Zastave 101, sa crvenim šrafcigerom u suvozačevo staklo, jednim bidonom goriva, za koji smo procijenili da će biti dovoljno za vožnju na relaciji Zabjelo – borići pored petrovačke magistrale. A nazad da idemo pješke. Uz par njegovih praktičnih savjeta, ja sam osmislio plan.

Uglavnom, uzeo ja kljuc od kola od Radoice, parkirao se kod bilijar kluba Čardak, đe sam sačekao moju đevojku (da me ne vide njeni i ne pokvare mi plan), i nakon toga se odvezasmo u noć. U pravcu borića s one strane petrovačke magistrale…

Kad sam našao lijepo i tajnovito mjesto, parkirah kola i predložih joj da se prebačimo na zadnje siceve, kako bi tamo nastavili jednu veoma zanimljivu diskusiju o jednoj njenoj daljoj rođaci Gospavi, koja se udala u Njemačku. Ona to prihvati bez nekog vidljivog otpora, te u tom momentu ja pomislih da se i ona vjerovatno raspitivala sa svoje strane o ovom momentu i da je i ona bila spremna. Ili to ili je bila mnogo naivna. Obje varijante su mi odgovarale, svakako.

Tako ti se mi premjestismo na zadnje siceve, priča malo pade u drugi plan, jer smo vaistinu iscrpili svaki mogući aspekat života te Gospave. Tu ti je bilo malo tuc muc, ovo ono, mali poljubac, malo zagrljaj, mala kola, ne mogasmo se nikako uglavit, a ona jos nervozna i stalno priča kako ovo nije radila prije. Tu se ja nesto razmišljam kako da je opustim prije glavne akcije, pa mi padne na um jedna scena iz jednog veoma edukativnog filma što smo ga nedavno gledali kod jednog druga, kad smo utekli s časova matematike, a njemu stan bio prazan. Elem u tom filmu, neki crnac dvometraš spopao jednu đevojku, koja mi je taman malo i ličila na ovu moju ljepoticu. U jednom momentu, on izvadi svoj produžni kabal, a ova se presnijeti, pa je onaj grmalj morao da je stimuliše oralno, kako bi se povratila k sebi i došla u neophodnu svijest, te se na kraju sve lijepo završilo.

Ja odlučih da primijenim istu taktiku, na njeno prilično jasno izraženo čuđenje. Na njenu opasku da je ona čula od njene drugarice Milene da se to tako ne radi, ja sam odgovorio da Milena nema pojma (ka’ što i nije imala, jer mi je to potvrdio Esko sto ju seksualno eksploatisao u dvorište škole Vuk Karadžić, iza zubarske ordinacije). Ja ti krenuo malo ludački, a ona počela da vrišti i da me udara po ledja (koja su bila bas široka i lijepo razrađena, jer sam se cijelu zimu ubija’ kod Pekija u lamele na razboj i glat mašinu). Ja misljah e ona uživa ka i po jedna, međutim ja se prevarih. A do tog zaključka sam došao neke dvije ure kasnije, kad sam probudio, vas u krv, pored motocangli koje su bile u moju krv. Nije mi trebalo dugo da spojim dva i dva i shvatim da je ona u svojoj strasti slucajno došla u posjed motocangli od Radoice, a koje su se nekako našle u njenom dohvatu i da me fištila po glavi i onda, kad se smirila malo od strasti - viđela me u krv, pomislila da sam mrtav i utekla od straha.

Žene, rekoh sebi.

Medjutim, kasnije se ispostavilo da i nije bilo baš tako, jer ona nije htjela više da me vidi, nije odgovarala na moje pozive i pisma, pa sam došao do drugog zaključka - da ona jednostavno nije mogla da podnese toliku strast koju sam joj nanosio u tim momentima.

Tada sam donio odluku da se vise ne upuštam u takve odnose sa ženama, jer me je strah mojih potencijala i onoga sto mogu da izazovem kod njih. U stvari – možda i bih, ali jedino da su im ruke vezane, ali su mi kasnije objasnili da bi to možda mogao biti osnov krivičnog gonjenja, a takav rizik nisam bio spreman da preuzmem na sebe.”

(u sljedećem nastavku “Ljubav u doba evropskih integracija”, čitaćete o daljoj sudbini dobrog Kićuna, njegovim moralnim dilemama o slobodi izražavanja, kao i o tome kako su evropski standardi pomogli ovom mladom čovjeku da konačno izađe na pravi put)

Be bold or italic, never regular.

To je moja nova poruka, moja profil fotografija na društvenim mrežama, mobilnom telefonu, e-mail nalogu. Moja nova filozofija, ili utjeha (kakva teška riječ!), ili čak možda inat (mada kažu da nema destruktivnijeg pokretača od inata, ali to je način života kod nas Crnogoraca).

Na ovu novu filozofiju me je zapravo nagnala predstava "Uspavanka za Vuka Ničijeg", preciznije rečenica koju izgovara David kad, onako očajan i ostavljen, kaže: "Ja sam drugačiji".

Ne ulazeći u to da u romanu David nikad nešto slično ne bi naglas izgovorio (iako bi pomislio, naravno), činjenica je da je David u predstavi izgovorio moju veliku, životnu istinu: uvijek sam bila drugačija, ma gdje se nalazila, ma koliko željela da to ne budem. Drugačija i u dobrom i u lošem smislu. Ne znam je li to do neke hemije u mozgu, ili do spleta životnih okolnosti, ali ja sam ta koja je uvijek manje ili više usamljena i uvijek bar malo neuklopljena. Ja sam ta koja uvijek razmišlja drugačije, voli drugačije, druži se drugačije, a to što kažem je obično pogrešno - suviše sam crnogorski potkovana za zapadna shvatanja, suviše netaktična za crnogorska.

I uvijek me je nervirao taj osjećaj ribe na suvom. Trudila sam se da ga nekako poništim, da se utopim u sredinu, da budem dio tima. Ne mogavši da promijenim sredinu, nastojala sam da promijenim sebe, da se svedem na nešto smirenije, istovremeno vjerujući da će biti dovoljno da ljudima pokažem dobru volju i dobre namjere da bih zauzvrat dobila prijateljstvo i jednako dobre namjere. Ukratko, bila sam naivna. Ako ništa drugo, onda zbog one stare "hiljadu ljudi, hiljadu ćudi", jer nijedan čovjek nema u sebi toliko transformacija koliko je kritičara za zadovoljiti, baš kao što nijedan čovjek, koliko god se trudio da ne daje povoda za ogovaranje, nije uspio da od ogovaranja pobjegne.

I tako mi je odjednom, gledajući Davida na snimku posljednjeg izvođenja "Vuka" na Grad teatru, došlo iz dupeta u glavu da bi možda bilo vrijeme da prihvatim činjenicu da ja jesam drugačija i da to nije nikakav smak svijeta, ma ko negodovao zbog toga. Došlo mi je iz dupeta u glavu, recimo, da treba da me bude baš briga što će neko reći da mi ne pristaje da na blogu koristim izraz "iz dupeta u glavu", i da treba da me bude baš briga koliko je bilo ko zadovoljan onim što govorim, radim, a kamoli mislim. Mnogima će ovo zvučati kao aksiom, čak i mlađima od mene, ali nažalost nas ima puno kojima život protekne zanemarujući sebe u pokušaju da zadovoljimo, ili bar umirimo druge. Meni je evo trebalo 36 godina da mi to dosadi.

Tako da se sada osjećam otprilike poput one grupe građana koja je juče prošetala Budvom pod kišom kamenica. Kamenice koje pljušte po meni su metaforičke, ali poruka koju nosim je ona koju je LGBT populacija nosila juče: jesam, drugačija sam. Iako ti to ne možeš da prihvatiš, iako nikad nećeš moći da me voliš, odbijam da samu sebe poništavam, utišavam, gazim da te moja različitost ne bi iritirala. Neću da se krijem, neću da se pretvaram da ne postojim, neću da budem nevidljiva. Hoću da budem to što jesam, bold ili italic, i ako mi jednom u godini padne na pamet da na sva zvona vičem kako postojim i kako je to u redu, moraćeš da me istolerišeš. Neko je to juče "viknuo" na Prajdu, ja sam to danas uradila ovdje, jer mi za šetnju Budvom pod pravim kamenjem nedostaje petlje (a dvoumila sam se da li da idem).

U zaključku, mučno je biti drugačiji od većine. Ali najmučnije je kad se čovjek trudi da bude drugačiji od sebe samog. To bi trebalo, na kraju krajeva, da shvati svaki zatucaniji Balkanac kad god mu se dogodi Zapad, gdje nikad ne može potpuno pripadati zbog te neizlječive strasti prema oružju, turbo folku, neradu, bijeloj trik-majici ispod košulje (da pokupi znoj), bureku s mesom, a najviše zbog spremnosti da kamenuje ili zapuca na svakoga ko ga u tom trenutku nagazi na žulj, zvao se on liberal, musliman, Dukljanin, Srbin, Hrvat - ili peder.

U zaključku, još jedna sličica s porukom:


U Crnoj Gori je, nažalost, taj ugao još uvijek predaleko.
Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ►  2025 (2)
    • ►  January (2)
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ▼  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ▼  July (2)
      • Ljubav u doba tranzicije
      • Be bold or italic, never regular
    • ►  February (1)
  • ►  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ►  July (5)
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ►  March (5)
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ►  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (7)
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.