Archive for 2013

U četvrtom broju međunarodnog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu "Quest" - koji izlazi u Podgorici, a čija je redakcija sastavljena od stvaralaca iz Crne Gore, Irske, Poljske, Luksembruga, Bjelorusije, Hrvatske i Srbije - objavljena je kritika dr. Jakova Sabljića iz Hrvatske o romanu "Uspavanka za Vuka Ničijeg".

ROMAN ZA SVAKOGA O NIČIJOJ DJECI

(Ksenija Popović, "Uspavanka za Vuka Ničijeg", Nova knjiga, Podgorica, 2012)

Ksenija Popović svojim je proznim djelima predstavnica jednog sasvim osobitoga i izdvojenoga ogranka u okviru suvremene crnogorske književnosti. Posrijedi je autorica s izrazitim osjećajem za društvenu problematiku, pa u svojim romanima razmatra sadržaje poput odnosa pojedinca i javnih institucija, tematizira ponajprije obiteljske i druge odnose koji se tiču ljudske zajednice, opisuje unutarnje drame likova u graničnim situacijama i kriznim prijelomima usred nemogućnosti ostvarenja ljubavi, osamostaljenja, financijske sigurnosti, suosjećanja, prilagođavanja nametnutim normama i sličnog. Već je u autoričinu prvijencu Dječak iz vode (2004) naročito naglašena sociopsihološka komponenta djela u kojem je glavno poprište zbivanja umobolnica kao prikladno mjesto u kojem do izražaja dolazi patologija takozvanih normalnih čuvara mentalnoga zdravlja. Vrlo je zanimljivo što je taj roman proglašen crnogorskim bestselerom, te je postao popularno štivo u rukama mnogobrojne čitateljske publike. Iako je nezahvalno određivati karakteristike nečijega literarnog pisma na osnovu spola spisatelja/spisateljice, ipak je potrebno ustvrditi da Ksenija Popović uistinu jest prodoran glas u prevladajuće muškom višeglasju koje obilježava sadašnjost crnogorske književne scene.

Uspavanka za Vuka Ničijeg drugi je autoričin roman u kojem su uočljivi znatniji pomaci nabolje u estetskom smislu, te nastavak i razrada Popovićki omiljenih sadržaja od općedruštvenoga značaja. Valjalo bi napomenuti da se autorica ne ustručava pripovijedati o licu i naličju stvarnosti unatoč tome što bi se njezinoj prozi mogla pridodati etiketa naglašene socijalne angažiranosti. Ako ta angažiranost i postoji, ne treba ju shvatiti u doslovnom i vulgarnom značenju riječi, nego kao zanimanje da se umjetnički što uvjerljivije upozori na diskriminaciju, netoleranciju i otuđenost u, paradoksalno, demokratskom okružju koje bi po svojoj definiciji trebalo isključivati negtivne pojavnosti popur navedenih. Autorica ne pribjegava literarnim eksperimentima da bi bila inovativna i originalna nego pozornim odabirom više globalnih tema komponira skladnu cjelinu u kojoj se ni jedan dio tijekom čitanja ne osjeća viškom.

Prva je velika tema romana svakako život u domu za nezbrinutu djecu, prisilnom boravištu mladih koji su napušteni zarana ili u zrelijoj dobi. Odatle proistječe i poman odabir pripovjedačice koja u prvom licu progovara o svojim iskustvima i preprekama na koje je nailazila kao siroče. U svakoj rečenici osjeća se njezina intelektualna superiornost i pronicljivost u zapažanju pojedinosti iz teške svakodnevnice doma te u njezinim tumačenjima nijansi emocionalne skale vlastitih proživljavanja grube realnosti i postupaka likova s kojima se stalno susreće jer je na to prisiljena ili je uz njih sudbinski vezana. Osim što voli mnogo čitati uživajući u svojoj poziciji autsajdera u dvostrukom smislu - izdvojena je iz vanjskoga svijeta, ali i samovoljno iz društvenoga svijeta sirotišta - Klara se od ostalih dodatno razlikuje još i po tome što je primjer pozitivno ambiciozne djevojke koja nastoji razbiti stereotipe o genetskoj preodređenosti domaca te se suprotstaviti "nužnosti" njihova pripadanja nižoj klasi i njihovu prisilnom ograničavanju samo na fizičke poslove, zaposlenje u tvornicama i na pojedinim "neuglednim" radnim mjestima. Cijeli je roman u biti prožet Klarinim naporima da se odupre društvenim i institucionalnim nametanjima kojima se na tragičan način onesposoblju pojedinci za normalan život jer k tome u domu vegetiraju kao u izoliranom rezervatu i emocionalnom vakuumu. Premda bi mnogi smatrali da se situacija sa sirotištima i njihovim štićenicima, prikazana, na primjer, u Oliveru Twistu (1838) Charlesa Dickensa, znatno popravila, ipak ostaju gorčina i zabrinutost nakon čitanja suvremenoga romana koji ima ulogu fikcionalnoga dokaza da prema takvim pojavama nije iskorijenjena većina predrasuda i loših kvalifikacija koje, nažalost, još uvijek ne pripadaju prošlosti nego su aktualne i danas.

U romanu je dočarana sva "raskoš" neimaštine života u domu, česti sukobi među njegovim stanovnicima, zadirkivanja, šale, anegdote, brige, simpatije, male-velike radosti koje su zbog svoje malenosti i uobičajenosti u vanjskom svijetu kao nešto značajno nepojmljivel judima koji nikad nisu imali nikakav dodir s takvom vrstom ustanove. U tako zacrtanim okvirima sivila domske rutine ističe se Klarin lik koja pokušava ostvariti san o postajanju pjevačicom i skladateljicom. U vezi s tim opet postoji borba protiv zadanosti uvjetovanih iskrivljenim shvaćanjima Klarine voljene učiteljice glasovira, Hilde, koja namjerice poljuljava Klarino samopouzdanje poticanjem sumnje u vlastite sposobnosti zbog perfidnoga uvjerenja da siroče ne može ostvariti pijanistčku karijeru jer se ona ne poklapa s predodređenjem da takva osoba mora raditi u tvornici ili barem samo kao barska pjevačica. Prema tome umjetnost je druga velika tema romana koja uključuje propitivanje načina postajanja umjetnikom, problematiziranje umjetničkoga sadržaja i njegova javnogga izvođenja, odnos pedagoga i učenika, raspravljanje o (ne)poželjnoj količini unosa subjektivnoga doživljaja u umjetničku interpretaciju djela. Uspavanka u naslovu odnosi se na lajtmotiv cijeloga romana - skladbu Liebestraum Franza Liszta. Prema Klarinu priznanju ta je skladba više od Lisztove kompozicije jer joj, ovisno o egzistencijalnoj situaciji u kojoj se nalazi, pridaje različite emocionalne registre pa u određenim trenucima za nju postaje ljubavna izjava, svađa, posmrtni marš, ali najčešće uspavanka uvijek za istu osobu - Vuka Ničijeg, još jedan stožeran lik romana.

Vuk u domu slovi kao "frajer" i, uz glazbu, Klarina je životna ljubav s kojoj dijeli isto prezime. Tom se sukladnošću oslikava njihova želja za potvrdom svojega već izgubljenoga podrijetla, ali i sudbinska sličnost ostavljene siročadi povezane istim prezimenom te u svojoj nepripadnosti obilježene pripadnošću jedno drugom. Uvođenjem njihova intimnoga odnosa u žarište fabule roman dobiva još jednu moguću odrednicu - ljubavni - što po svojoj trećoj globalnoj temi nesumnjivo i jest. No ipak ne postoji upadanje u zamku pisanja klasične ljubavne priče o siročićima sa sretnim završetkom. Ksenija Popović spretno je povezala sve tri teme, društvenu, ljubavnu i umjetničku u jednu cjelinu u kojoj svaki dio uzročno-posljedično utječe na onaj drugi.

Lik samozvanog umjetnika i bogataša Leona, Vukova posvojitelja "preko ministarske veze", koji mu naizgled omogućava svijetlu budućnost, uveden je u galeriju likova i zbog autoričine usmjerene kritike protiv suvremenoga shvaćanja umjetnosti kao performansa. Opisi Klarini iscrpljujućih klavirskihv ježbi ili uzdizanje na razinu umjetnosti košarkaških vještina Hildina sina Davida, Klarina budućega muža, određuju se istinskim uzorima vještine i discipline bez kojih nema prave umjetnosti. Vukovi snovi o školovanju i profesionalnu bavljenju fotografijom izjalovljuju se pod pogubnim utjecajem nemoralnoga Leona i njegova društva koje mu podmeće drogu kako bi mogli njime manipulirati i seksualno ga iskorištavati. Teško omamljen drogom silovani Vuk nožem ubija svoje zlostavljače te je zbog toga osuđen na robiju za višestruko ubojstvo iz nehaja.

Iako je Klara prikazana kao emancipirana i obrazovana žena koja se unatoč nametanju društvenih uloga bori za svoje unaprijed određene ciljeve, njezin je brak s Davidom opisan kao čišćenje savjesti zbog Vuku počinjene nepravde njezinim distanciranjem uzrokovanim nesrećom koja mu se dogodila. Takvim shvaćanjem braka kao odrađivanja dužnosti stvoren je umjetni i samonametnuti zatvor s recidivima domskog životnog sitla od kojeg se Klara ipak ne može odmaknuti do kraja. Dakle ona je kolebljiv lik koji nije toliko pogođen nepravdom i promašenošću sustava koji zatvorom nastoji preodbojiti Vuka jer to nije izvedeno u domu, još jednoj očito neuspješnoj (pre)odgojnoj ustanovi, koliko simboličkom promjenom Vukove rodne/spolne uloge. Feministice ne bi blagonaklono gledale na Popovićkin roman u kojem Klara stalno proživljava agoniju straha, boli, stida i osjećaja obeshrabrenosti zato što je činom Vukova silovanja poremećena njezina muško-ženska jednadžba: "Iks je jednako Vuk plus kvadratni korijen mene." Klara se ne može pomiriti s narušenim rodnim/spolnim pozicijama jer sad postoji samo "novi" Vuk. "Stari" je Vuk nestao kad je s njom zamijenio uloge i time u njezinim očima prestao biti muškarcem. Indikativno je i pomalo iznenađujuće to da se u crnogorskom romanu jedne autorice ta problematika razmatra u naznačenom smjeru Vuk je u romanu izravno nazvan ratnikom te je prikazan uz pomoć odrednica toga arhetipa: snažan je, privlačan, popularan, zna se izboriti za sebe, vodi se načelima moralnosti i poštenja. Međutim ljut je na sebe što je makar i u nesvjesnom stanju dobrovoljno činio djela koja su poništila njegovu muškost. Time tragedija Klare i Vuka dobiva sasvim novu dimenziju jer je potaknuta Vukovom preobrazbom iz oličenja muževnosti u psihički oštećeno dijete, čak i nakon dvanaestogodišnjeg čeličenja u zatvoru iz kojeg izlazi s "tijelom neustrašivoga gladijatora i preplašenošću usamljenog dječaka". Razlozi raspada ljubavne veze iščitljivi su na podlozi opisane transformacije lika ratnika/junaka, opsesivnoj temi crnogorske književnosti, koja je svoju kritičku raščlambu doživjela i u drugim novijim romanima poput Mimesisa (2003) Andreja Nikolaidisa i Života i smrti Milana Junaka (2008) Vojislava Pejovića.

Činjenica je da se u romanu ne spominju lokaliteti koji bi bili specifično crnogorski. Nadalje uz likove s imenima i nadimcima domaćega podrijetla, poput Vuka i Ćore, mnogo je onih sa stranim imenima: Klara, Hilda i David Sorensen, Leon, profesor Nicolini. Autorica očito nije htjela dati konkretne mjesne crte zbivanjima u romanu, a to se može tumačiti i nastojanjem da se tema uopći jer su opisani događaji mogući kako na Balkanu tako i u zapadnijim, možda samo prividno naprednijim predjelima globusa. Zamjetna je i simboličkna upotreba imena - Klara, "jasna" (pogotovo u izražavanju i opisivanju), David, "voljeni" (što je većinom uvijek i bio), Hilda, "ratnica" (uloga vidljiva po njezinoj grubosti i discipliniranosti), Vuk (izdvojen samotnjak koji preživljava surove uvjete suđenja i zatvora).

Poboljšanje u odnosu na svoj roman Dječak iz vode Ksenija Popović postigla je mirnim pripovjedačkim izlaganjem u prvom licu jednine bez obzira na emocionalne uspone i padove junakinje, njezinu povremenu ushićenost, utišanu melankoliju, blagu razigranost, dosjetljivu ironiju, uzbuđenost, intenzivno proživljavanje boli ili zvonku radost. Za razliku od prvoga romana u Uspavanci za Vuka Ničijeg više nema naivne naracije, površno skrpane fabule, neuvjerljivih likova, ispraznih dijaloga i stereotipiziranosti. Premda su razgovori među nepunoljetnim stanovnicima doma katkad preučeni, a njihovi stavovi oblikovani na način "mladih mudraca", takvu naprednost potrebno je djelomice tumačiti i njihovim ranim stjecanjem iskustva u uvjetima prisilno ranoga sazrijevanja. Roman obiluje stilski iznijansiranim rečenicama, njihovom značenjskom slojevitošću i gipkošću, igrama riječima. U pojedinim trenucima čitatelj zastaje nad određenim dijelovima teksta u želji da ih zapiše u svoj dnevnik mudroslovlja, na primjer, jednu od ključnih misli romana: "Ljubavi i kukavičluku nije mjesto u istoj rečenici. Onaj ko ih spoji, ostaje gubitnik." Osim toga autorica je roman pisala uz mnogo prethodno uloženoga truda u istraživanje povijesti glazbe i prikladnu uporabu stručne terminologije u naročito uspjelim "muzičkim" pasažima za što je angažiran i područni stručnjak kao konzultant. Napokon, u romanu se provojedačica ne ustručava slobodno opisivati scene seksa koje su prožete lirskom osjećajnošću i nabijene suptilnom erotikom. U tome je također posebnost djela, jer je time načinjen odmak u odnosu na ostalu domaću književnu produkciju u kojoj je seks nerijetko sveden na vulgarnu pornografiju.

U romanu nema obojenoga patetiziranja, nema uobičajenoga sretnoga kraja - Vuk se nakon dvanaest godina vraća na slobodu, Klarau njegovoj prisutnosti konačno uspijeva savršeno odsvirati Liebestrum kao uspavanku za njihovu ljubavnu priču koja tim činom konačno postaje dio prošlosti. Pored toga fizički su intimni, te naposljetku Vuk odlazi zauvijek ostavljajući Klaru. Uspavanka za Vuka Ničijeg roman je o odricanju od ljubavi, o opterećenosti ostavljene siročadi biološkim podrijetlom, o borbi za dostojanstven život, o teoriji i praksi glazbene umjetnosti i življenju za nju, o šteti koju institucije čine dostojanstvu pojedinca, o psihološkim posljediama silovanja, o boli i patnji zbog neostvarenih životnih ciljeva, o malim-velikim stvarima koje se malim ili velikim čine zbog gledišta na koje je odgojem naviknuta individua, o narušenim obiteljskim odnosima jer, primjerice, Davida u domu ostavlja otac zbog druge žene i nove obitelji.

Za temom napuštene djece/potomaka podosta se posezalo u književnosti, a to se još uvijek i čini, posebice u popularnim telenovelama, jer je odabirom takvih sadržaja moguće dobiti simpatije njihovih konzumenata. Vidljivo naglašenu socijalnu osjetljivost romana ipak ne bi trebalo prosuđivati iz te perspektive, nego više kao opomenu, upozorenje i podsjećanje na činjenicu da je tanka granica između fikcije i suvremene zbilje. Upravo je tematski profil društveno-analitičkoga književnoga teksta, naravno, s nužnom dozom originalnosti, i nedostajao crnogorskoj književnosti u kojoj, kada se i govori o sadašnjosti, redovite se uvijek završi na pripovijedanju o vječno ponavljajućoj prošlosti.

Zbog svoje sveobuhvatnosti, akutalnosti i lake čitljivosti, drugi roman Ksenije Popović mogao bi imati širu čitateljsku publiku. Njezin prvi roman dobio je titulu crnogorskoga bestselera na osnovi broja prodanih primjeraka. Ne bi trebalo iznenaditi ako bi ta laskava odrednica s pravom počela krasiti i Uspavanku za Vuka Ničijeg, pogotovo s obzirom na kvalitetu napisanoga. Stoga nije preuzetno ustvrditi da taj roman ima sav potencijal da postane istinskom uspješnicom.

Protekla sedmica je za mene bila nevjerovatno stresna, jer sam konačno "zagrijala stolicu" (uf, što mrzim kad sam toliko umorna da ne mogu da se sjetim nečega čime bih zamijenila klišee!) i svoj scenario prvo prevela na engleski, zatim ga amerikanizovala, pa registrovala radi zaštite autorskih prava i krenula u lov na agenta. Ne znam hoće li filma ikada biti, i vjerujte da mi u ovom trenutku to uopšte nije važno, jer se sad trenutno osjećam kao da sam osvojila najveći i najteži vrh i s njega gledam unazad na nevjerovatni proces koji mu je prethodio. I neizmjerno sam srećna, jer sam našla nešto što volim da radim čak i više od pisanja knjiga, nešto čime apsolutno želim da se bavim i u čemu želim da se usavršavam. Što bi rekle knjige iz popularne psihologije, izgleda da sam našla samu sebe, a to se, bogami, svrstava u najljepše trenutke u životu, tik uz prvi ples nakon vjenčanja i milion i jedan osmijeh mojih pačića.

Sada, dakle, postoje dvije verzije mog scenarija - naša i američka. Naša je prilično holivudski napisana, što znači da postoje možda jedan ili dva reditelja na cijelom Balkanu koji bi se usudili da tako nešto rade. Naši se reditelji, znate, uglavnom visoko-umjetnički zgražavaju tog Holivuda, kao da se ovdje snimaju najbolji filmovi na svijetu (ili bi se snimali da ima više para), a tamo isključivo smeće. A pošto se ja Holivuda baš nimalo ne zgražavam, naprotiv, ja sam krenula onom mojom da ko nije probao, nije ni uspio. Tamo tražim agenta, ovdje ga već imam - moj drugar Andrija Milošević je čitao scenario, voli ga i bori se za njega - pa što bog da.

Što se tiče amerikanizacije scenarija, dugo sam vijećala da li da to učinim, ili da pokušam da napravim priču koja se odvija kod nas, a koju će neko tamo htjeti da gleda. Onda sam ipak odlučila da bi to bila greška, i da bih došla u situaciju da mi scenario bude suviše američki za Balkan, suviše balkanski za Ameriku. Roman sam smjestila "nigdje" upravo da bi mogao da putuje svugdje, pa nek putuje i tamo.

Dakle, mog voljenog Vuka sam potpuno preselila u Ameriku i promijenila nekoliko ključnih stvari koje su mu se desile u životu, jer nigdje na zapadu više nema ove vrste domova, niti šanse da ostavljeno dijete odrasta u instituciji. Tamo postoje samo Group Homes, gdje djeca privremeno borave dok ne odu u hraniteljsku porodicu.

U amerikanizovaj verziji, moji likovi su sljedeći:

Vuk Ničiji - John Doe

Štos ovog imena je to što, kad u Americi imaju posla s neidentifikovanim licima, upisuju ih kao John Doe ili Jane Doe. U ovoj novoj verziji priče, tek pronađenu bebu upisuju kao John Doe. Kad mu nađu majku, zadržavaju ime John, a mijenjaju prezime. Onda John bude usvojen, pa se tu nešto desi, ali to ćete sve saznati u filmu ako neko nekad snimi. A ako ga ne snimi, ispričaću vam ja, ili ću baš ovdje objaviti scenario, pa nek čita ko voli! :)

Ćoro - Mickey

Ovo je ime kojim sam najmanje zadovoljna, ali baš nije bilo nikakve šanse da nađem nešto što bi odgovaralo Ćorovom liku i djelu. Ukoliko neko ima ideju, molim za komentar ispod.

David - David

David, ili Dave, je ostao isti, i dalje jedan od mojih omiljenih likova. Što je rekao moj dragi Milo Radonjić kad je čitao - David je uvijek gospodin čovjek. Mada Milo tu nije mjerodavan, on je uvijek navijao baš za Davida.

Klara - Claire

Klara je najviše promijenjena u odnosu na roman, jer je izmještena na četvrto mjesto po važnosti, i biografijom se odvojila od doma i od Hilde. Htjela sam Vukovu priču, napisala Vukovu priču, tako da je Klara morala u njegovu sjenu. Još uvijek je povučena, nesigurna, zatvorena, ali sa drugačijim životnim okolnostima do trenutka kada se sve desi Vuku. Živjela je s bakom. Majka je dolazila i odlazila, sve dok nije prestala da dolazi. Baka je umrla, Klara je završila u domu. Od tog trenutka, sve je kao u romanu.

Joe Lunga - Ben

Joe je morao dobiti skroz drugačije ime, jer filmski scenario ne trpi ni imena koja počinju istim slovom, a kamoli koja su toliko slična koliko Joe i John. A pošto me Ben uvijek asociralo na nekog toplog nježnog meda, ovo mi se rješenje učinilo najprikladnijim. Joe (ili Ben) ima mnogo veću ulogu nego u romanu i mnogo ga volim.

Inspektor Bogdani - Detektiv Momo Bogdanović iz Njeguša

O da, moj amerikanizovani scenario ne bi bio moj da nema jednog lika iz naše male kužine. I to iz Njeguša, naravno. Ime i lokaciju sam odabrala nakon intervjua sa Momom Otaševićem, jer ne znam ko bi ostao imun na one predjele i one ljude. A ovaj moj Crnogorac ima mnogo veću ulogu od one koju Bogdani ima u romanu, a pri tom apsolutni miljenik svih dosadašnjih čitalaca (nakon Vuka, naravno, ne dirajte mi Vuka!)

Leon je ostao Leon, njegova žena je na našem Lana, na engleskom Rose, a njihov prijatelj doktor je na našem Goran, na engleskom Richard.

Imamo i jednog jezivog socijalnog radnika, kao i neke nove likove iz doma i neke Davidove drugove, a nema direktorke, Hilde, Nikolinija.

No, kad već pričam o svemu ovome, postoje tri osobe kojima moram posebno da se zahvalim.

Prva je svakako Stela Mišković, koja je za mene uradila ono što je prvobitno bilo predviđeno da uradi dramaturg prilikom pisanja dramatizacije za predstavu: bila mi je mentor, nadzorni organ, budno oko koje je pratilo svaku repliku, svaku situaciju i vrlo glasno je grajala kad nešto pogriješim. To je radila s mnogo strpljenja i dobre volje, a moram reći i to da na kraju nije htjela da uzme bilo kakav honorar, jer sam scenario zaista pisala samo ja. Kako smo se na kraju dogovorile - to neka ostane među nama, ali ono u čemu je bila najbolja je da me u dvije riječi otpetlja onda kad mi se čini da sam se zapetljala bez mogućnosti da se iščupam. Ako se ikad latite ovakvog posla, vrlo ćete brzo saznati koliko znači imati uz sebe takvu osobu.

O tome kako je tekao proces rada bi se mogli tomovi ispisati, jer je bilo svakakvih bisera i jako puno smijeha. Ali meni stalno pada na pamet njena reakcija kad sam završila treću ili četvrtu ruku (ukoliko pišete scenario, zlatno pravilo važi da ne smijete pomisliti da ga bilo kome šaljete dok ne prođete barem SEDAM tura prepravki): sjedimo Stela i ja kod nje kući, ispred dva različita kompjutera i naglas prelazimo red po red, situaciju po situaciju, repliku po repliku. Komentarišemo, raspravljamo, razmišljamo. A onda dolazimo do negdje pred kraj, a Stela diže ruke i viče: "Što je ovaj Vuk ovđe ovakav jado?!"

Da se razumijemo, bila je potpuno u pravu, bio je prestrašljiv u tom trenutku i to sam odmah ispravila, ali je ta genijalna reakcija za mene zauvijek ušla u anale i nasmije me kad god je se sjetim. Taj stepen njene iskrene iznerviranosti je bio nezaboravan!

Kako sam već rekla, ne znam hoće li od ovog filma ikad biti išta. Ali bilo ili ne, znam da će mojih scenarija i drama i te kako biti, a vama javno kažem ono što sam i Steli: gdje ja, tu i ona. Jer ništa na svijetu ne može da me kupi koliko pošten odnos.

Druga osoba kojoj dugujem zahvalnost je naš filmski reditelj Nikola Vukčević. On je, usred svoje tarapane sa finalizacijom filma, jedne večeri lijepo sjeo da moj scenario pročita, a onda me nazvao i našli smo se. Kad se izuzme Stela, niko ko je do sad pročitao (iako sam, naravno, zahvalna svakome ko je to učinio) mi nije dao toliko korisnih i nesebičnih savjeta. To se ne odnosi samo na zamjerke na tekst, kojih je zaista imao malo - čak mi je Stela rekla da je zapanjena i prezadovoljna koliko ih je malo, jer je Nikola poznat po tome da tekstove "kasapi" (opet kliše, ubiću se danas!). Mene je Nikola prvo naučio ko su redilji koji bi mogli kod nas da se usude da snime takav film, i što treba da radim u slučaju da neko od njih želi da ga uzme. Zatim me je naučio ko su profesionalci na Zapadu kojima treba da pošaljem scenario, što od njih da tražim i što da poslije s tim radim. Ili, ukratko, naučio me je sve što treba da znam, a što nijesam našla u knjigama, i pri tom me ohrabruje i savjetuje svaki čas, a ja se, vjerujte, ne ustručavam da pitam.

A treća osoba kojoj moram zahvaliti je glumac Petar Burić. On još uvijek nije pročitao ovu finalnu verziju, ali mi je pružio ogromnu podršku u trenutku u kojem sam počinjala da pišem, kad sam bila najnesigurnija i potpuno zatrpana nesređenim idejama. Ne samo što je pružio podršku, već je i pokazao nevjerovatnu nesebičnost i spremnost da me poveže sa svojim kontaktima, koje možda ne bi trebalo da troši na meni, jer ih nije lako steći, a lako ih je potrošiti.

Tako da, izgleda, u tom svijetu umjetnosti poznatom po ogromnim taštinama i tankom raspoloženju da se pomogne drugome, ima i ljudi koji su mnogo, mnogo drugačiji. Da nije bilo njih, ja bih opet napisala taj scenario, ali ne bih u njega mogla imati vjeru koju imam sad. Nema toga ko bi mi za njega mogao reći da je loš, nepopravljiv, neizvodljiv, jer prosto ZNAM da to nije. A to me čini mnogo spokojnom, i zato sam srećna čak i ako filma ne bude.

Mada, što kaže Stela, predosjećaj je mnogo, mnogo dobar! Toliko dobar da je ona već smislila haljinu za premijeru, dok kod mene to malo teže ide.

Odlučih prije par dana da isprobam novootvoreni stari put od Danilovgrada do Podgorice, onaj što ide kroz Spuž. Držali su ga zatvorenog od prije ljeta zbog rekonstrukcije, a prije rekonstrukcije nosio je neslavnu titulu najgoreg puta u Crnoj Gori (a konkurencija mu nije mala, priznaćete). Trebalo je da ga otvore 1. novembra, ali se otvaranje odložilo jer su se radovi odužili. A onda su konačno sa njega skinuli crveni plašt prije nedjelju dana, što je trebalo da svakome od nas značajno pojednostavi svakodevno putovanje do glavnog grada.

Naime, kad bih to što se nalazilo na tom putu nazvala rupama, podcijenila bih njihovu dubinu, a nije lijepo podcjenjivati tuđu dubinu, usaglasićemo se valjda za toliko. Ne, to su bile odvaljene gromade puta za kojima su ostale jame, a kad biste kojim slučajem upali točkom u neku od njih, u najboljem slučaju biste se oprostili od tog točka, a u najgorem završili dolje u Zeti, što se nekima i dogodilo.

Posebno dvije od tih rupa su bile opasne. Nastupale su jedna za drugom, sa oko 1m dužine, 1m širine i barem 20cm dubine, ako ne i više. Ukoliko biste ih obilazili, morali biste da zauzmete suprotnu traku koja, naravno, nije obilježena, čime biste ponovo rizikovali da ostanete ili bez lijevog dijela automobila, ili bez prednjeg, ili bez točka, ili bez života - kako vam se zalomi. Upravo na tom mjestu sam se i ja zakucala (čime je narušen moj besprjekorni vozački staž), jer sam pobjegla ulijevo od rupe, gledala ima li nekoga iz suprotnog smjera, ali nijesam računala na čika koji me je baš u tom trenutku preticao. Srećom nikome ništa nije bilo, a ovo pričam jer je avanturi s rupama uslijedila jedna komična tačka, a to je bio pokušaj krpljenja istih.

Naime, prošlog proljeća, nakon stradanja jedne nesrećne žene, neko je došao na ideju da bi možda bilo mudro zakrpiti te rupe. Kako kaže WikiHow, to se otprilike radi ovako: How to Fix a Pothole

Kako rekoh ispod slike - osim, naravno, ako ste Crnogorci. Ako ste Crnogorci, to radite na sljedeći način:

1. brusilicom izrežete asfalt tako da rupa postane pravougaona

2. napunite rupu šljunkom

3. ...

E da, nema treće tačke! Ček, nijeste je valjda stvarno očekivali? Ali treba stvari gledati sa pozitivne tačke, ipak je tu neki geometrijski, ako ne baš i umjetnički dojam, jer realno se ljepše gine od pravougaonih, nego od onih nepravilnih, ružnih rupa!

No, mom sarkazmu je došao kraj jer su konačno zatvorili put i njime nijesmo mogli da saobraćamo sve do prije nekoliko dana. Kad su najavili da je otvoren, ja sam se najiskrenije obradovala. Vidite, nikšićkom magistralom mi je potrebno minimum 30 minuta do centra Podgorice, a starim putem ukupno 20, sa parkiranjem, a ako je put rekonstruisan toliko mjeseci, to je moralo značiti da smo zaista dobili pravu malu auto-pistu na kojoj će, nadam se, posaditi gomilu saobraćajaca kako bi mi, svakodnevni putnici do posla i nazad, bili pošteđeni trkača i mogli bezbijedno da dođemo na odredište.

I tako sam ja, prošlog utorka, s posebnim ushićenjem krenula u svoju prvu vožnju starim putem (u utorak zato što sam se u ponedjeljak zaboravila i po navici otišla novim, ali to je već druga priča). Uglavnom, razmišljam ja usput hoće li mi nedostajati geometrijski dojam onih rupa, hoće li mi nedostajati razrovareni šljunak pored puta, koji je toliko dugo čekao na asfaltiranje i proširenje puta. I ponosna sam na opštinu D&G što se zasigurno priključila opštini PG da zajednički srede onaj užas, svako svoju trasu.

I naravno, što otkrivam? Da mojoj nostalgiji nema mjesta. Rupe su još uvijek tu, i to više nijesu ni pravougaone! Opet su nekako obične, neravnomjerne rupe, još uvijek nespretno zakrpljene i spremne da se prodube pod uticajem ciklonskih kiša koje su nas spopale. Šljunak je još uvijek pored puta, jer put uopšte nije proširen. Ali zato dio od Rogama do ulaska u Podgoricu zaista izgleda divno, ali je nekako kratak, majku mu, za toliko mjeseci rada... Ispade da sam očekivala mnogo, mnogo više.

I stižem ja u Podgoricu nekako razočarana, razmišljam o apsurdima crnogorske realnosti (često me spopadaju takva razmišljanja u posljednje vrijeme, mora da je po srijedi neka dijagnoza!). Skrećem lijevo na Vezirov most, desno prema Hitnoj i dolazim do raskrsnice sa Milenijumom, gdje mi je crveno. Treća sam u redu da krenem. Pali nam se žuto, pa zeleno, a kako su ispred mene dva automobila koja voze stariji ljudi, oni kroz žuto ne kreću. Život ih je naučio oprezu i strpljenju. Računam, dakle, da nam je zeleno uključeno već 5 sekundi, što znači da je onima što dolaze s Milenijuma i idu na Milenijum crveno bar 7-8 sekundi, je li? E pa prema Milenijumu izlijeće džip koji je odlučio da to crveno za njega ne važi, udara one stare ljude ispred mene, koji se zakucavaju u druge stare ljude koji su sad s njihove desne strane, i ja u posljednjem trenutku uspijevam da stanem i da izbjegnem sudar. Dođe mi spontano da pogledam prvo u vozača džipa, jer ne mogu da vjerujem što je napravio, ali on tu ima još jedno iznenađenje za mene! Čovjek koji je uveliko proletio kroz crveno i udario u dva automobila, što mislite da će prvo da uradi? Da se prekrsti, naravno!!! Jer on poštuje boga i crkvu, a semafore ko jebe!

I tako ga mjerkam ja, vidim krupan čovjek, pa ne znam je li me Marko još uvijek dovoljno dobro spremio da bih poslušala svoj instikt, uzela kineski kišobran koji sam kupila na pijaci na pazarni dan u D&G-ju i dala ovome po guzici. Želja da ga istamburam se utrostručuje zato što stariji čovjek iz prvog automobila izlazi, srećom nepovrijeđen, i počinje da plače poput malog djeteta, a ja sam na stare ljude slaba. Kontam, iako je u godinama, možda ovaj čiča ima čemu da se raduje u životu, pa ne želi da se prerano odjavi zato što je skot odlučio da će negdje stići dva minuta ranije ako izignoriše crveno na semaforu.

Pojma nemam kako se sve to na kraju završilo, a ja sam otišla odatle ponovo misleći na one moje pravougaone rupe sa starog puta, jer upravo su te rupe, zapravo, metafora za čitav saobraćajni sistem Crne Gore. Sav je šupalj, zar ne? Šupalj je zato što su nam putevi strmoglavi, i zato što tim strmoglavim putevima saobraća gomila kretena nevaspitanih kretena. Žmigavci se koriste kad ih se sjetiš, normalno je da suvozač iz automobila usput izbaca boce i smeće po putu, a ima istine i u onome vicu da se mi prvo prekrstimo, pa pretičemo (ili prvo prolazimo kroz crveno, pa se prekrstimo - kako se već zadesi). Pješaci prelaze kroz crveno i boli ih briga, ili tamo gdje nema prelaza i boli ih briga, a svi možemo da ispričamo koliko smo puta vidjeli saobraćajce koji ne zaustavljaju automobil poznanika, ili funkcionera, ma koliki prekršaj oni napravili.

U zaključku, možda i ja počnem da se krstim svaki put kad sjednem u kola, iako nijesam neki vjernik. Ovdje je odavno đavo odnio šalu.

Moj dugogodišnji nomadski život i česte selidbe učinili su da izgubim neke stvari do kojih mi je bilo stalo. Recimo, nigdje nema mog malog plavog plišanog meda, jedine igračke iz djetinjstva za koju sam bila vezana i koju bih rado proslijedila mojoj djeci; nema nekih odjevnih komada koje bih voljela da imam zauvijek, nema nekih knjiga koje sam bog zna kome pozajmila. I nema fascikle koju mi je dala baba, u kojoj je skupljala tekstove iz moje prve kolumne, pisane za tadašnju Pobjedu. Kažem tadašnju, jer je bila jedina i mnogo drugačija od ove danas, koju mnogi otvoreno preziru (a pretjeruju!) i odbijaju da čitaju.

Imala sam osamnaest godina kad je počela ta moja prva kolumnistička pustolovina, a počela je - kao i većina stvari u tom uzrastu - iz inata. Neki su stalno hvalili nečiju kolumnu koja se meni nikako nije dopadala, ja sam rekla da ja to mogu bolje, na što su se slatko nasmijali. Ljuta, sjela sam za dedinu pisaću mašinu i u roku od pola sata imala dva napisana teksta, nakon čega sam prešla ulicu i otišla pravo u zgradu Pobjede. Bio je avgust, vrijeme godišnjih odmora, pa su me uputili na urednika Vladana Mićunovića. Njegovoj ljubaznoj sekretarici sam saopštila svoje ime i prezime i želju da pišem za nedjeljno izdanje; ona je rekla da je urednik veoma zauzet i da će mu biti potrebno vremena da pročita, pa da se interesujem kroz koji dan.

Zvala sam u petak iz Danilovgrada i rečeno mi je da urednik još uvijek nije pročitao, pa da ponovo zovem sljedeće sedmice. Pola sata kasnije zazvonio je telefon (ja bosa u bašti, zalivam cvijeće); bila je to Vladanova sekretarica. Kaže da je urednik pročitao moje tekstove i da pita mogu li odmah da dođem da porazgovaramo, jer bi željeli da prvi tekst objave već preksjutra. Sjećam se paničnog spremanja i odlaska u Podgoricu, a Vladan često prepričava taj naš prvi susret. On mi je rekao da je Pobjeda zainteresovana za dugoročnu saradnju sa mnom, dogovorili smo se što ćemo i kako, i tek kad je dogovor pao, ja sam mu rekla čija sam. Moj deda po ocu je bio glavni i odgovorni urednik Pobjede, moja majka Vladanova drugarica iz škole, a na pitanje zašto mu to unaprijed nijesam rekla, objasnila sam da nijesam željela da me zbog toga primi, pa da se vječito pitam da li to što pišem valja, ili sam samo tu zbog nekoga. Oboje smo sa tog sastanka otišli zadovoljni, a ja sam se u "Dječaku iz vode" zahvalila upravo Vladanu Mićunoviću, prvom čovjeku koji je rekao da znam da pišem.

A prvi moj tekst se zvao "Čežnja za Crnom Gorom" i pobrao je brojne simpatije zato što je tad već uveliko nastupilo ono post-titovsko doba u kojem je prestalo da bude moderno isticati ono što je dobro, a postalo moderno pljuvati sve i svakoga. Ja sam tada, kao strankinja u Italiji, do te mjere patila za svojom zemljom da me je vrijeđala ta količina kritika upućena mojoj zemlji i mom narodu. Da me neko pogrešno ne razumije, ne zastupam ja uljepšavanje stvarnosti koje je nekad davno praktikovano, jer prezirem spinovanje javnosti, smatram ga užasno opasnim. Ali isto tako smatram da, baš kao što je bilo opasno prikazivati stvari boljim nego što su stvarno, još je opasnije stalno ih prikazivati gorim kako bi se u narodu raširio pesimizam i negativna energija, pa na taj način smijenila vlast. To je ono što imamo danas.

No, odlutah ja, jer želim da pričam o svojoj čežnji za Crnom Gorom. U tom sam prvom tekstu, dakle, pobrojala sve ono što obožavam u Crnoj Gori i što mi nedostaje kada sam daleko. Sjećam se da je na spisku stajala porodica, gostoprimstvo naših ljudi, sjedenje u Maši sa mojom Ninom, osjećaj da uvijek mogu da računam na pomoć ako mi nešto zatreba. Ne sjećam se više o čemu sam sve govorila, ali se sjećam da je bilo sve ono što je davalo protivtežu neljudskoj samoći koju sam uvijek osjećala u tuđini, pogotovo u Milanu. A sada, kad sam ponovo ovdje, te se dobre stvari potvrđuju i uviđam da sam ja ovdje najsrećnija. Imam rodbinu, prijatelje, poznanstva, mogu da radim posao koji volim i sve mi ide neuporedivo lakše nego bilo gdje drugo. Nijesam tip koji sate i dane provodi sa društvom, naprotiv, ali mi je potrebno s vremena na vrijeme i, ako ikad igdje odemo, opet ću biti osuđena na stalnu izolaciju koja će me činiti nesrećnom. Međutim, ako ne odemo, moja djeca će odrastati ovdje, školovati se ovdje, a kad su oni po srijedi, automatski počinjem da razmišljam suprotno i da ovoj sredini vidim jedino mane. Zašto je tako?

I onda počnem da pravim neke drugačije spiskove, koji su sve, samo ne ružičasti. Prvo naravno pomišljam o tome da nam je nasilje i mržnja u krvi i da je naš narod apsolutno spreman da linčuje i ubije neistomišljenika - devedesetih Muslimana ili Hrvata, dvijehiljaditih Crnogorca ili Srbina, desetih homoseksualca, a tek nam predstoji da vidimo ko će biti na meti sljedeće decenije. Zatim pomišljam na to kao funkcionišu naši vrtići i škole, osim naravno ako ste spremni da izdvojite par stotina eura mjesečno da pošaljete dijete u privatne, koji u Danilovgradu svakako ni ne postoje. Stvar dodatno zakomplikuje to što uđete u prodavnicu da kupite nešto, a sa zvučnika trešti folk muzika, ili kad nema kafića u kojem se kao nepušač možete lijepo osjećati, jer je naš narod (uključujući vladajuću klasu) prosto odbio da sprovede zakon koji bi zaštitio i pušače i nepušače.

Tu je i činjenica da nijesu vicevi izmišljeni tek tako, već mi zaista jesmo jedan duboko lijeni, neradni narod (devedeset posto Crnogoraca najviše voli da radi u državnoj službi, jer u njoj ima najviše slobode da odsustvuje s posla, i garanciju da ih niko ne može otpustiti uprkos čestim odsustvima i traljavom učinku).

Pa pomišljam na to čega sve ovdje nema, od osnovnog vaspitanja u saobraćaju do bazena za plivanje, koje je najbolji mogući sport za dijete u razvoju. Računam ajde, pretjerujem, nije manjak bazena nikakav smak svijeta, ali nekako se nakupi sve to čega nema, ili čega ima previše, pa počne da guši.

Ali onda se uvijek sjetim same sebe daleko od Crne Gore, i svih svojih prijatelja koji su sa roditeljima otišli u inostranstvo upravo da bi se pobjeglo od svega ovoga što sam nabrojala, i sjećam se da smo svi imali jednu zajedničku crtu: svi smo brojali dane do odlaska na raspust u Crnu Goru i svi jedva čekali da se zauvijek njoj vratimo. I svi smo se na kraju i vratili! Jer ipak je ovo naš način, ovo smo mi, i ja lično više volim sve naše mane od bilo koje prednosti koje nudi taj Zapad. Ili, da sumiram, na Zapad volim da odem kao turista. Ovdje volim da se vraćam.

Što je zaključak svega ovoga ne znam, jer je ta priča o odlasku ili ostanku stalno na dnevnom redu u našoj porodici, i do rješenja još uvijek nijesmo došli. Hvata me panika pri pomisli o ostanku, još veća pri pomisli o odlasku i o još jednom selidbenom kamionu. Pa dok ne riješim ta velika, egzistencijalna pitanja, vratiću se svojoj danilovgradskoj svakodnevnici, koja danas počinje čudnom činjenicom da nam je cisterna od hidrofora iz nekog razloga osvanula na livadi, umjesto u svom kućištu. Slijedi trening sa trenerom na kojeg sumnjam da pokušava da me ubije (tako me sprema da ću ili umrijeti, ili kroz koji mjesec izazvati Strugara na meč), zatim montaža, i večeras emisija sa Nikolom Vukčevićem. Ole.

Jedna od najzanimljivijih stvari za mene kao pozorišnog laika - a lingvistu - koji stiče priliku da proviri iza kulisa, jeste pozorišni žargon. Tu su neke misteriozne riječi, poput proscenijuma i inspicijenta. Tu su i simpatični, ali razumljiviji izrazi, poput kostimiranja i sufliranja.

A onda su tu i neki zbunjujući izrazi od kojih automatski pridižete obrvu, jer prosto znate da tu nešto ne štima, i o kojima bi se mogla napisati čitava studija. Prebacivanje rampe, recimo, koje nema veze sa rampama i bilo kakvim fizičkim aktivnostima već, ako sam ja uopšte dobro shvatila, znači da glumac treba da igra tako da ga i gledalac iz posljednjeg reda savršeno razumije. Progon nije situacija u kojoj neko nekoga negdje tjera, već proba u kojoj se glumi predstava iz cuga, bez prekida, kao da se igra pred publikom. Takvih je izraza mali milion, i tu nema opuštanja, jer nikad ne znate koji će da vam izvuku iz rukava u bilo kom trenutku; tako sam, na primjer, ja prekjuče naučila da to što talijanka ne smije da kasni nema veze sa nekom slabo organizovanom gospođom iz susjedne države, već je talijanka isprobavanje izlazaka na scenu, ili nešto u tom fazonu!

Pozorišni svijet ima i neke izraze da opiše psihološka stanja u koja upadaju u raznim trenucima, a jedno od njih se zove poslijepremijerna depresija. Ako sam dobro razumjela, nakon haosa sa pripremama premijere, pa konačno preživljenog prvog nastupa pred publikom (zapravo drugog, jer imate pretpremijeru, ili u našem slučaju šestog, jer se igralo i na Grad teatru), nastupa povratak u svakodnevni život, i to izgleda ljudima baš teško pada.

Ja danas, međutim, nijesam osvanula ni sa poslijepremijernom depresijom, niti euforijom, nego sa jednim nevjerovatnim elanom za rad. Samo nižem planove u svojoj glavi. Završiti Dječaka što prije. Prevesti scenario na engleski. Početi sa zabilješkama za novu priču. Srediti Vuka (roman) na engleskom onako kako je agent tražio, mada više nijesam sigurna da to želim da uradim. Redovno pisati blog, jer mi je stvarno nedostajao dok ga nije bilo.

Tako da pretpostavljam da bi prava definicija moga stanja mogla biti poslijepremijerna inspiracija. Jer, od svega lijepog i manje lijepog što sam naučila u kontaktu sa svim tim pozorišnim svijetom, ono što je najveći uticaj ostavilo na mene je činjenica da, koliko god to bilo teško, ti ljudi zaista funkcionišu, žive i rade u sferi kulture. Ne rade to u nekim ministarstvima gdje se zapravo bave birokratijom, već kreiraju, interpretiraju, postoje u nekom paralelnom univerzumu koji je tu ispred nas, a o kojem znamo tako malo, ako išta. Umjetnost je njihov život, njihov izraz, njihov vazduh, a to je nešto što na mene djeluje zarazno. To je nešto što čini da ne mogu sebe nikad više da zamislim kako popunjavam formulare sa nepismenim strankama, izdajem pasoše, ili obilazim zatvore; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako sjedim u nekoj kancelariji od devet do pet, jer mi neki šef štopa u koliko sam sati ujutru stigla, a u koliko popodne otišla, nezavisno od toga jesam li svoj posao organizovala i obavila; da sebe nikad više ne mogu da zamislim kako organizujem protokolarne posjete, govorim o sporazumima i reciprocitetima, a kamoli da se na bilo koji način ikad bavim politikom.

Nekako se ispostavilo, kroz ovo moje plivanje u vodama kulture proteklih godina, da mnogo veću katarzu doživim kad upoznam Tarika Alija, nego nekog stranog ambasadora. Sinoć mi je milije bilo što sam po petnaest sekundi porazgovarala sa Slobodom Mićalović i Natašom Ninković, nego da sam bila na ne znam kojem diplomatskom prijemu. Preksinoć sam nakon pretpremijere sjedjela i pričala prvo sa mladim rediteljem i nekoliko studentkinja glume, a zatim sa Vanjom Milačić i nekim divnim ljudima sa kojima je sarađivala na posljednjoj monodrami - i istinski sam uživala. Razmijenili smo mailovima scenarije i drame, pričali o temama u kojima se ja dobro snalazim, i ja sam se prosto osjetila živom, srećnom. To sam ja, to želim da budem ja! Ne želim da budem po profesiji prvo nešto drugo, pa onda pisac. Želim da budem prvo pisac, pa onda sve ostalo. I, ako bog da, da ne budem samo pisac romana, već i scenarista, pa što da ne, možda i dramaturg. Evo mi osmijeha na licu pri samoj pomisli!

Što se toga tiče, imam i jednu veliku prednost zahvaljujući iskustvu u diplomatiji: moje mnogo puta pominjane konzularne stranke su mi za dvije godine dale više materijala za pisanje nego što mnogo ko dobije za dva života! Možda sljedeću priču posvetim upravo njima.

I tako stigoh ja juče u Beograd povodom premijere predstave Uspavanka za Vuka Ničijeg u Narodnom pozorištu. Pekarskim letom, što znači da sam ustala u pet i do popodne već bila potpuno izgubljena.

Inače, do deset dana pred put sam bila odlučna da na put ne krećem. Predstavu znam napamet (ne pretjerujem, stvarno je znam napamet), formalna okupljanja nikad nijesam voljela, a potrošio me je proces pripreme predstave, usaglašavanja teksta i međuljudski odnosi koji su među pozorišnim svijetom notorno čudni i u kojima ja nijesam baš vješto plivala. Pri tom, Beograd mi je dosta naporan, potrošim grdilo novca na taksi jer nemam pojma gdje je što, i sve u svemu sam smatrala da mi je pametnije da ostanem kući.

Međutim, moji prijatelji iz crnogorskog pozorišnog svijeta, na čelu sa Ivanom Mrvaljević, Stelom Mišković i Momom Otaševićem su se vrlo nedvosmisleno izjasnili da je to najveća budalaština koju su odavno čuli, a s tim se usaglasila i Snežana Trišić, genijalna srpska rediteljka koju imam čast da nazivam svojom prijateljicom. Računajući da oni, za razliku od mene, ipak znaju zašto je toliko važno da budem tu, ja sam spakovala svoj kofer i doputovala sa raspoloženjem koje se kod nas u Crnoj Gori naziva "eto te ka' kuvana noga". I hvala bogu što sam ih poslušala!

Da se razumijemo, i dalje znam Vuka napamet, i dalje imam nelagodu prema ljudima, i dalje mi je Beograd naporan da naporniji ne može biti. Ali tek kad sam juče kročila u Narodno pozorište na konferenciju za štampu, pa kasnije došla do ulaza na scenu Raša Plaović, ja sam prvi put zaista shvatila što se to ovdje zapravo dešava i koliko je to ogromno, važno, i čudesno za nekoga iz Crne Gore, imajući u vidu da se savremeni crnogorski tekstovi ne igraju ni u Crnoj Gori, a kamoli napolju. Odnosno nijesu se igrali do sad. Jer sad se igra Vuk, moj Vuk!

Prije press konferencije dajem intervju za Tanjug i Radio Beograd nekim divnim, vaspitanim novinarima koji postavljaju divna pitanja. Zatim listam katalog predstave i šokirana sam kad vidim da na prvom mjestu stoji moja biografija sa ogromnom fotografijom, premda su uzeli biografiju sa Wikipedije umjesto sa mog sajta, tako da u katalogu ja još uvijek živim u Rimu i radim u ambasadi. Smiješim se pri pomisli na moje čuvene stranke (će mi daš pasovan?) i spremam se da držim govor koji nijesam pripremala. U međuvremenu saznajem da mi je zakazan intervju za RTS za uveče, gostovanje u nedjelju na jutarnjem Studija B, dok Pink televizija dolazi na premijeru da radi razgovor sa mnom. Uviđam koliko je to važno za moju knjigu i samo pomišljam: "Kuku, ja zamalo ne dođoh!"

Na pressu govorim drugačije nego u Budvi, jer ovi ljudi ipak nijesu čitali roman i nemaju ideju o čemu se radi, i naglašavam četvrto izdanje sa novim koricama, koje polako stiže u knjižare širom Srbije. Objašnjavam kako je bilo najvažnije da se u predstavi ispriča Vukova priča, baš kao što sam ja u scenariju za film ispričala Vukovu, a ne Klarinu priču - doduše potpuno drugačije nego što je to učinjeno u predstavi, pa i u samom romanu - različiti mediji, različita pravila. A onda izgovaram standardne dvije neugodne stvari koje stalno naglašavam, i zbog kojih se stalno po neko ljuti.

Prvo, govorim o tome kako je i zašto nastala Vukova priča. Nastala je još davno kad sam ja htjela da budem hraniteljka jednom dječaku iz doma. Moji su doživjeli nervni slom, a nepoznata žena mi je, tipično crnogorski, nepozvana iznijela svoje mišljenje i rekla: "Što će ti dijete iz kontejnera od tuđe jebačine?" Naravno, u medijima prećutim tu ogavnu riječ, ali je to suština mog romana: evo vam dijete iz kontejnera koje ćete svi morati da volite, jer je predivan, da vidite kako to izgleda kad ga prepustimo institucijama da bude samo ime u fascikli među gomilama fascikli, na milost i nemilost nedovoljno stručnih, nedovoljno moralnih i nedovoljno plaćenih socijalnih radnika.

Drugo, ističem koliko su divni glumci koji igraju u predstavi i podvlačim još jednom da je najteži posao bio Viktorov. O Mariji Vicković nema potreba da ja govorim, žena trenutno igra glavnu ulogu na velikoj sceni i svi znamo ko je i kakva je glumica. Bojan Krivokapić je genijalan u ulozi Ćora i publika ga s razlogom obožava; Vanja Milačić i Pavle Jerinić su zaista fantastični glumci, a pri tom su svo troje i veliki profesionalci i divni ljudi. Ali za mene kao publiku, za mene kao autora romana, ništa od toga ne bi moglo da nadomjesti lošeg glavnog lika, jer ako iko zna što je Vuk i koliko je teško s Vukom, onda sam to ja. Barem znam koliko je meni bilo teško s njim, jer je ključ pisanja Vuka kao lika (a i igranja, sigurna sam) pronalaženje prave mjere za svaku riječ koju izgovori, svaki njegov pokret i potez. To što se njemu događa je toliko osjetljivo i strašno, da bi i najmanje prenaglašavanje, a kamoli padanje u patetiku bilo pogubno. Vuk ne smije da se ponaša kao Ćoro, on mora da bude potpuno sveden, jer on je takav lik. Pri tom, on je jedini među likovima koji doživljava radikalnu transformaciju, prelazi od potpune svjetlosti i nevjerovatne harizme, druželjubivosti, optimizma - u potpuni mrak, zatvorenost i distancu prema svima. Jedino što je konstantno od početka do kraja je to njegovo čudesno dostojanstvo, ta borba za lični integritet od koje neće odustati pa makar ga potpuno uništila (i jeste ga uništila). I zato je Vuk ključ svega, barem po mom shvatanju ove priče. Zato sam bila očajna kad je Momo Otašević morao da izađe iz projekta, jer sam znala i znam što on može, a onda ponovo potpuno mirna već nakon prvog telefonskog razgovora sa Viktorom, kad mi je ispričao kako je shvatio Vuka. Isto kao što sam mirna sad kad znam kako ga igra i to volim i želim da kažem, i govoriću kad god mi se ukaže prilika.

A nakon konferencije za štampu odlazim do ulaza na scenu Raša Plaović, ispred pozorišta, zatičem ogromni poster Vuka, do kojeg stoji poster za predstavu Bizarno koju je režirala upravo Sneža Trišić koju sam maločas pomenula, i ja ne znam što mi u trenutku više mami osmijeh na lice - Vuk, ili činjenica da ona i ja stojimo jedna do druge. Odmah to fotografišem, tagujem, fejsbukujem, jer prosto se mora, a onda odlazim odatle nekako ponosna, srećna, zezam se što vidim sebe na ćirilici nakon sto godina i pomišljam kako su moji prijatelji bili u pravu i kako bi zaista bila velika budalaština da sam sve ovo propustila. Ipak je ovo prije svega moje.

I odmah mi padaju na pamet oni koji su s prezirom gledali na činjenicu da predstavu radi srpski ansambl, da se predstava igra na ekavskom, i da crnogorski tekst uopšte radi bilo ko mimo Crnogorskog nacionalnog teatra. Bilo je jako puno takvih komentara i ja sam do sad ćutala, ali znate što: Crnogorski nacionalni teatar je prvi dobio tekst i nije bio zainteresovan; u podjeli od pet glumaca dvije glumice su Crnogorke, a predstava je isprva pripremana na ijekavskom, sve dok ja nijesam dala predlog da pređu na svoj jezik, jer je upravo u tome suština moje odluke da roman smjestim u neimenovani grad neimenovane zemlje - da bi svako mogao da ga učini svojim, prevede na ono što pristaje njegovom govornom području, i da bog da se Uspavanka za Vuka Ničijeg igrala ne samo na srpskom, nego i na francuskom, engleskom, i još deset jezika! Ili, možemo to i kraće: ne pada mi na pamet da dokazujem patriotizam ne mrdajući iz Crne Gore u kojoj bi, ako ćemo pravo, previše njih prije sami sebe šutnuli u zube nego što bi priznali da je to što radim dobro, jer ne vide dalje od sopstvenih predrasuda.

I tako je, otprilike, prošao moj prvi dan u Beogradu. Kasnije sam prošetala centrom u potrazi za cipelama za premijeru (danas pravac TC Ušće), i u Knez Mihailovoj naišla prvo na izložbu Voja Stanića u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pa na izložbu posvećenu Njegošu. Obišla sam nekakvu fenomenalnu radnju čokolade, a onda se družila sa Snežom (treći put je pominjem, štucaće!) prije padanja u nesvijest u hotelskoj sobi, jer mi je čitav dan bilo na pameti ono ustajanje u pet.

A danas kumovi, potraga za cipelama i pretpremijera. Držite palčeve!

7:45 jednog petka ujutru. Porodica spava, s tim što - kako to obično biva - pored mene ne osviće član porodice koji je tu legao, a ne znam kad je do zamjene uopšte došlo. 7:45, ja sam budna već sat, a što sam tih sat vremena radila? Fejsbukovala, naravno!

Ne berite brigu, nemam namjeru da vas i ja smaram hiljaditim tekstom o zloj ćudi društvenih mreža, premda sam već neko vrijeme uvidjela da želim da ih koristim isključivo za zezanje s prijateljima koje drugačije ne bih mogla da viđam, a i za komunikaciju s čitaocima, jer imam čast i privilegiju da mi se veoma često javljaju i prenose utiske o jednom ili drugom romanu. Porodične fotografije i lične stvari ću ipak čuvati za direktni kontakt s ljudima.

Ali ono što ovaj tekst treba da bude je mala analiza predstojećeg današnjeg dana.

Sad kad se Filip probudi, prvo što će ugledati će biti mama na telefonu, na kojem kuca ovaj tekst. Tokom jutra će svako otići svojim obavezama, a ja ću, pripremajući intervju sa Jagošem Markovićem, provesti još nekoliko sati gledajući u ekran kompjutera, a povremeno bacajući pogled na ekran telefona, jer će svako malo stizati ili SMS poruka, ili Viber poruka, ili WhatsApp poruka, ili Facebook poruka.

Sigurno neću stići ni da popijem piće sa kolegama u nekom od odvratno zadimljenih kafića na prizemlju stadiona, ni da svratim do babe, jer ću odatle juriti na prijeko potrebni trening. Ipak se uz pomoć treninga borim da spasim leđa koja su u očajnom stanju od trudnoća, porođaja, ali najviše od cjelodnevnog sjedenja pred ekranima, ali i da konačno ovo svoje tijelo dovedem u red.

Kad trening završim, juriš za D&G (šifra za Danilovgrad, za slučaj da nijeste upućeni), jer je dadilji radno vrijeme do 5. Tada djeca skaču na mene jer su željna igre sa mamom, ali mama mora još sat pred tv-om, jer nam ide "5 do 5" uživo, a to mi je obaveza da odgledam. Dok se "5 do 5" završi, velike su šanse da ću naći jedno kako gleda crtani, a drugo se igra iPadom.

Od 6 nadalje kreće druženje, s tim što sam tad već ja prilično umorna. Ivanišević neće doći s posla ko zna do kad, a i kad dođe, telefon će mu stalno zvoniti i svaki put će biti oni s posla. Između poziva će i on biti na Facebooku, kako bi vidio šta se dešava u životima društva koje prerijetko vriđa. Onda ćemo, ukoliko je on stigao dovoljno rano, odlučiti hoćemo li da konačno uzmemo malo vremena za nas i da odemo na predstavu u KIC, ostavljajući djecu, ili još jednom žrtvovati izlazak da bi djeca imala našu pažnju, premda će je, da se ne lažemo, imati uz upaljeni televizor, smart phone poruke koje stalno stižu, iPad, crtane.

Ja ću najkasnije u 22h biti onesvijećena u krevetu. 23h ukoliko odemo na predstavu. Pri tom, onesvijestiću se prilično iznervirana, jer ne samo što nijesam stigla da vidim babu, popijem piće s kolegama ili prijateljicama koje prerijetko viđam, itd, već i nijesam stigla slova da napišem, a kamoli da nešto pametno pročitam. Jer, ako smo svi mi prezauzeti, može li mi onda neko objasniti kako stižemo (pa makar to bilo usput) da provedemo i po tri sata dnevno na tom prokletom Facebooku?

Zato, počinjem ozbiljno da se pitam je li pretjerao Boris Raonić, jedan od autora ovoga bloga, kad je napravio radikalni potez i smart phone zamijenio klasičnim telefonom. Čovjek kaže da je počinuo, iako se nije odrekao društvenih mreža koje prati sa laptopa mnogo rjeđe nego što bi sa telefona. I evo jutros računam kako bi moj dan izgledao kad ga ne bih imala i bi li se uopšte išta značajno promijenilo.

Raonić u dubokim mislima:
"Kako ovaj svijet učiniti boljim?"

Zaključujem da ipak bi. Jer, iako bih opet sate provodila za kompjuterom, barem mi tokom vremena provedenog sa drugima pažnju ne bi stalno skretao taj debilni telefon. I možda bih ova dva i po sata provedena na telefonu (sad je 8:18, jer kucanje na telefonu traje!) provela čitajući jedan od tri romana koji me trenutno čekaju neotvoreni, ili pišući poglavlja koja me čekaju nenapisana. I pisanje bi bilo vrijeme provedeno pred ekranom, ali barem pametno utrošeno. Pri tom, ne bih bila iznervirana što mi je jutro počelo ogavnim govorom mržnje koje je CdM dopustio u Facebook komentarima na tekst o zagrebačkom pismu podrške paradi ponosa.

8:32. Filip se probudio, ja sam ostavila smartphone u sobi i sišli smo u dnevni boravak, gdje smo zatekli Lenu kako gleda crtani i pleše po napamet naučnoj pjesmici najboljeg crtanog na svijetu, Winnie the Pooh, dok je Ivan snima telefonom. Snimak se odmah šalje mailom. Ja oblačim Filipa za vrtić, a Ivan mu jednom rukom daje bananu, drugom fejsbukuje. Zatim vodi Filipa u vrtić i žuri na posao, a ja uzimam telefon da završim blog, a i da preuzmem mail sa snimkom Lene koja pleše. Blog sam pisala duplo duže nego što bih na kompjuteru, a i vrat me već boli.

U zaključku, jedan od glavnih razloga zašto ne pušim, ne pijem ni kafu ni alkohol, ne kockam, a i ne duvam je to što sam jedna od onih ljudi koji ne podnose da ih bilo što (ili ko) u životu kontroliše. Riječ "ovisnik" prosto be mogu da vidim uz sebe, smatram je oličenjem nedopustive slabosti i već mi dovoljno teško pada to što me kontroliše hrana. Kad bi se moglo bez nje, lako bih ja to riješila, dok mi doziranje mnogo teško ide.

I zato se pitam zašto sebi namećem ovu idiotsku ovisnost koja me zaglupljuje, zamara, otuđuje i nervira. I pitam se što ću preduzeti i hoću li uopšte preduzeti išta, ili prosto slegnuti ramenima, opravdati se silnim prednostima telefona koji sam čekala u redu jer je "baš toliko dobar" i nastaviti sa haosom. Nijesam tip za slijeganje ramenima. Ali ko zna. Čovjek ponekad iznenadi samog sebe.

Gostujući autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka

Kratka, ali opet živopisna storija o kauzalnom odnosu između urušavanja temeljnih vrijednosti jednog društva i intimne ispovijesti jednog budalastog momka, koji je na sve načine pokušavao da razumije žene.

U vrijeme kada počinje ova priča, glavni junak nije bio ni u primislima prilično perverzne mašte svog oca. Istog tog oca, koji je svoju buduću životnu saputnicu upoznao na glavnom titogradskom korzu, dok se šetala u društvu jedne brkate i mišićave tetke, te jedne iritirajući ružne sestre od ujaka. Par razmijenjenih nevinih i poluskrivenih pogleda, i već nekoliko mjeseci kasnije njegov zet se ponosno seirio sa barjakom ispred kuće njezine familije. Stvari su tad bile mnogo jednostavnije i mladenci su odmah mogli da se posvete razmjeni tjelesnih tečnosti, prije negoli ih počne nagrizati samoupravljački socijalizam, radno vrijeme i pristižuća luda đeca.

Nekih par decenija kasnije, njihov izdanak – za potrebe priče nazovimo ga Kićun – klošario je Zabjelom, pun životne snage i doslovno operisan od bilo kakvih intelektualnih aspiracija. Njegova priča je veoma poučna i bez griže savjesti, a opet uz duboko izvinjenje – činim vam je dostupnom.

“Zabjelo je tokom pogubnih i ničim izazvanih sankcija bila jedna zapuštena baruština, ako se izuzmu prilino žive komercijalne aktivnosti švercera goriva, ekplozivni rast teretana per capita i pojava noćnog programa TV Palma. Ja (Kićun, prim. aut) sam tih godina živio prilično bezbrižno. U školu se išlo đene đene, ali se iza zgrade stalno okupljalo provjereno društvo i tamo smo non-stop razglabali o brojnim životnim problemima našeg mikro-zabjelskog svijeta. Doduše, od tih rasprava nismo daleko odmicali, a i sankcije su brzo podignute, pa – kako smo shvatili nakon jednog dnevnika na javnom servisu – odjednom smo ušli u tranziciju.

Ne znam, ja možda nijesam bio baš najzahvalniji sagovornik na temu značenja tranzicije, ali smo vrlo brzo shvatili da neki novi vjetrovi duvaju Zabjelom.

Neđe u tom periodu sam počeo da se šmekam s jednom malom što je živjela iza lamela Radoja Dakića. Za nju se pričalo da nije imala momka prije, sem nekoliko neuspješnih simpatija, mada se jedan Šljivančanin, što je živio u Devet Jugovića, falio kako ju je seksualno konzumirao nekoliko puta. Doduše, taj Šljivančanin i nije bio neki respektabilni izvor informacija, pogotovo nakon što je jedna Lidija iz Tomaševa, sto je radila kod Puca na Zabjelo kao konobarica u treću smjenu, proširila priču da taj Šljivančanin često plače nakon seksualnih odnosa s njom, i dovodila je to u vezu sa činjenicom da joj je on, tokom istih odnosa, masu puta tražio da ga stimuliše sa krastavcima iz Banjevića piljare u predjelu prkna (autor priče nalazi za shodno da napomene – da ni do dana današnjeg nije razriješena misterija o tome da li je u ovoj priči bilo bitno da su krastavci poticali iz pomenute piljare ili je to čisto plod činjenice da je to bila najbliža piljara lokacijama na kojima su pomenuti Šljivančanin i ova gospođa iz Tomaševa upražnjavali seksualne odnose).

Elem, šmekao sam se ja s tom malom, moji prijatelji se raspitali o njoj, njene prijateljice o meni, sve je bilo u redu, neđe smo se čuli telefonom, zva’ sam je da izađemo i isto veče je zbarih, ka’ pravi! Od tad smo bili momak i đevojka, i mojim roditeljima je bilo strašno milo da čuju da imam đevojku. Pravo da vi rečem, to je bila jedna dosta fina i dobra đevojka i kao takvu sam je tretirao. Malo kafa kod Arapa, malo večera u Kristal, đe smo naručivali svinjsku potkoljenicu, pa je dijelili, kao pravi zaljubljeni par. Ja mislim da ni ona nije imala zamjerki, taman ka’ što ni ja nisam. Sve drugo da rečem, laga’ bi ka’ pas.

E sad, to držanje za ruke i ljubakanje po Ljuboviću je bilo lijepo, nema što, ali ja sam očekivao nešto više. Međutim, kako nisam znao kako to da praktično i ostvarim, pokušao sam da pribavim više informacija. Moj otac i nije bio od neke pomoći, jer u njegovo vrijeme se to nije ni radilo. Momcima ispred zgrade sam već rekao da smo stupili u seksualne odnose, tako da je i ta opcija otpala. Srećom, brat mi Radoica od tetke priskoči u pomoć sa dobrim savjetima i svojim resursima koje mi stavi na raspolaganje. A resursi su se sastojali od jedne bijele Zastave 101, sa crvenim šrafcigerom u suvozačevo staklo, jednim bidonom goriva, za koji smo procijenili da će biti dovoljno za vožnju na relaciji Zabjelo – borići pored petrovačke magistrale. A nazad da idemo pješke. Uz par njegovih praktičnih savjeta, ja sam osmislio plan.

Uglavnom, uzeo ja kljuc od kola od Radoice, parkirao se kod bilijar kluba Čardak, đe sam sačekao moju đevojku (da me ne vide njeni i ne pokvare mi plan), i nakon toga se odvezasmo u noć. U pravcu borića s one strane petrovačke magistrale…

Kad sam našao lijepo i tajnovito mjesto, parkirah kola i predložih joj da se prebačimo na zadnje siceve, kako bi tamo nastavili jednu veoma zanimljivu diskusiju o jednoj njenoj daljoj rođaci Gospavi, koja se udala u Njemačku. Ona to prihvati bez nekog vidljivog otpora, te u tom momentu ja pomislih da se i ona vjerovatno raspitivala sa svoje strane o ovom momentu i da je i ona bila spremna. Ili to ili je bila mnogo naivna. Obje varijante su mi odgovarale, svakako.

Tako ti se mi premjestismo na zadnje siceve, priča malo pade u drugi plan, jer smo vaistinu iscrpili svaki mogući aspekat života te Gospave. Tu ti je bilo malo tuc muc, ovo ono, mali poljubac, malo zagrljaj, mala kola, ne mogasmo se nikako uglavit, a ona jos nervozna i stalno priča kako ovo nije radila prije. Tu se ja nesto razmišljam kako da je opustim prije glavne akcije, pa mi padne na um jedna scena iz jednog veoma edukativnog filma što smo ga nedavno gledali kod jednog druga, kad smo utekli s časova matematike, a njemu stan bio prazan. Elem u tom filmu, neki crnac dvometraš spopao jednu đevojku, koja mi je taman malo i ličila na ovu moju ljepoticu. U jednom momentu, on izvadi svoj produžni kabal, a ova se presnijeti, pa je onaj grmalj morao da je stimuliše oralno, kako bi se povratila k sebi i došla u neophodnu svijest, te se na kraju sve lijepo završilo.

Ja odlučih da primijenim istu taktiku, na njeno prilično jasno izraženo čuđenje. Na njenu opasku da je ona čula od njene drugarice Milene da se to tako ne radi, ja sam odgovorio da Milena nema pojma (ka’ što i nije imala, jer mi je to potvrdio Esko sto ju seksualno eksploatisao u dvorište škole Vuk Karadžić, iza zubarske ordinacije). Ja ti krenuo malo ludački, a ona počela da vrišti i da me udara po ledja (koja su bila bas široka i lijepo razrađena, jer sam se cijelu zimu ubija’ kod Pekija u lamele na razboj i glat mašinu). Ja misljah e ona uživa ka i po jedna, međutim ja se prevarih. A do tog zaključka sam došao neke dvije ure kasnije, kad sam probudio, vas u krv, pored motocangli koje su bile u moju krv. Nije mi trebalo dugo da spojim dva i dva i shvatim da je ona u svojoj strasti slucajno došla u posjed motocangli od Radoice, a koje su se nekako našle u njenom dohvatu i da me fištila po glavi i onda, kad se smirila malo od strasti - viđela me u krv, pomislila da sam mrtav i utekla od straha.

Žene, rekoh sebi.

Medjutim, kasnije se ispostavilo da i nije bilo baš tako, jer ona nije htjela više da me vidi, nije odgovarala na moje pozive i pisma, pa sam došao do drugog zaključka - da ona jednostavno nije mogla da podnese toliku strast koju sam joj nanosio u tim momentima.

Tada sam donio odluku da se vise ne upuštam u takve odnose sa ženama, jer me je strah mojih potencijala i onoga sto mogu da izazovem kod njih. U stvari – možda i bih, ali jedino da su im ruke vezane, ali su mi kasnije objasnili da bi to možda mogao biti osnov krivičnog gonjenja, a takav rizik nisam bio spreman da preuzmem na sebe.”

(u sljedećem nastavku “Ljubav u doba evropskih integracija”, čitaćete o daljoj sudbini dobrog Kićuna, njegovim moralnim dilemama o slobodi izražavanja, kao i o tome kako su evropski standardi pomogli ovom mladom čovjeku da konačno izađe na pravi put)

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu