Archive for August 2012

Autor: Justinijan Krkeljić a.k.a. Ćoro Prečka

Poluistinita intimna ispovijest o početku među-etničkih odnosa u mom komšiluku

To su bili dani. Tih godina, na Zabjelu je stasavala druga generacija radnika KAP koja će na zao glas pronijeti ovo posljednje urbanistički isplanirano podgoričko predgrađe. Corey Haim i Patrick Dempsey su bili idoli onog dijela zabjelskih momaka koji su se redovno tuširali, dok su ostali su kidali vene za Krvavim sportom (I i II), Stiven Sigalom i ostalim junacima koji su se borili protiv sila mraka, terorista i narko kartela. Nije bilo tog majčinog sina koji nije vježbao razne karataške pokrete, sanjajući o prilici da ih upotrijebi protiv vazda mrznih Koničana, koji su se, na veliku žalost, tih godina preorjentisavali na brejkdens i slične borilačke vještine. Istovremeno, socijalistički razvitak i radničko samoupravljanje su cvjetali, i iako vise nije bilo druga Tita – jugoslovenski samoupravljači su uspijevali da se izdignu iz bola i očaja zahvaljujući bezbrojnim kreditima, liberalnoj viznoj politici i istočnoevropskim turistkinjama. Na globalnom planu, Rambo je u kontinuitetu karao ruske specijalne vojne jedinice od Vijetnama do Afganistana, da bi se u kraćim periodima odmora posvećivao lupanju Kluber Lenga i Viktora Draga, time prikrivajući originalne namjere američke spoljne politike.

Upravo u tom periodu – na Zabjelo je došao prvi Kinez! U stvari, radilo se o Kinezima, tj. kineskoj porodici, koju su sačinjavali otac, majka, stariji sin i dvoje makanjadi. Mislim da su se prezivali Li, mada to sad nije ni bitno, jer su ih svi tako nazivali poslije par dana. Kako se oni nisu bunili ili odavali bilo kakve znakove neslaganja – ostade im to Li. Svi su bili crnokosi, rijetko su izlazili iz stana, non stop su se smijali i niko ništa nije razumijevao što pričaju (ne, nije to što mislite - prim.aut).

Elem, dođoše Kinezi i igrom slučajeva – uselili su se u moju zgradu, i na moj sprat. Sjećam se kao juče, otac je odmah zvao strica, koji je takođe živio u istom ulazu i obnašao je funkciju predsjednika kućnog savjeta (za one rođene nakon 1989: predsjednika skupštine etažnih vlasnika). Em što otac nije znao kako da se postavi prema došljacima, em što je (od njega stariji) stric imao više iskustva sa protokolom – njima dvojici se pridruži još par brkatih komšija, povukoše se u strikov stan i počeše da vijećaju što im je činjet’. Donošenje odluke mora da je bilo veoma mukotrpno, jer su usput pojeli jedno 4 kila pršute, 2 kila mladog sira i popili gajbu piva, dok su njihove žene i mi, đeca, čekali da vidimo što će se dogoditi. A podignuta je strašna drama, što je postalo vidljivo pogotovo kad je komšija Beli drhtavim tonom ubjeđivao svoju snahu da im donese još jedan pladanj meze, jer se ne može praznog stomaka bistrit visoka politika (iako je ova snaha opravdano sumnjala da se ovo vijećanje odužilo zbog produžetaka utakmice, čiji su prenos slušali tokom vijećanja). Elem, nekako oni to privedoše kraju – striko stade ispred vijećnika, a onaj komšija Beli se isprsi taman ka’ da je izašao sa II zasijedanja AVNOJ-a. Striko reče da je donijeta odluka da se formira delegacija u sljedećem sastavu: striko, šef delegacije (što mu je i pripadalo po funkciji predsjednika kućnog savjeta), komšija Slobo, kao osoba koji je radio kao vozač u jednoj firmi što je trgovala sa Vijetnamom, i ja, kao prevodioc. Naravno, ja nisam znao beknut’ ni slovo kineskog, ali kako sam učio engleski odlučeno je da ja idem sa njima, jer su đeca komšije Ramiza učila ruski, a kćerka od komšinice Gospave je zaplakala na samu pomisao da će se naći u blizini Kineza, pa rekoše – da ih ne bruka tamo. Cilj misije – utvrditi stvarne namjere Kineza!

Sad, da ne dužim kako je tekao sastanak, njihov najstariji sin je takođe govorio engleski, pa sam ja njemu prevodio ovo što su pričali moji, a on meni ono što je govorio njegov otac. Ukratko, striko je pričao o crnogorskoj tradiciji gostoprimstva i ratovanja, te se osvrnuo i na istorijat crnogorsko-kineskih odnosa, pomenuvši onog Sajičića što je 1904/5 posjekao u dvoboju samuraja, ali mi nije padalo na pamet da ga ispravljam, jer je bio malo namćorast, pa da se ne izbeči na mene - to nisam preveo, iako ga oni Kinezi čudno pogledaše kad je izustio riječ samuraj. Takođe se dotakao i poljuljanog ideološkog jedinstva sa drugovima Kinezima, iskazujući žal što je propuštena prilika da se svjetska revolucija proširi na taj prokleti Zapad, ali je pokazao i razumijevanje za njihov odnos prema SSSR, jer smo i mi imali s njima loših iskustava. Kod posljednjih riječi, striko krajičkom oka potraži Slobovu reakciju, jer mu je pola familije završilo na Golom otoku. No, Slobo nije davao abera za strikovu priču, jer cijelo vrijeme krvnički šmekao dobrostojeću gospođu Kineskinju. Njen muž, s druge strane, je stalno pominjao kako je došao da prži neko meso na kineski način i da ga prodaje na Veliku pjacu. Ovo bilo dovoljno da se utvrdi da Kinez ne predstavlja opasnost, a kako je ubrzo počinjao i sportski Kutak za sporni trenutak, delegacija se oprosti od novih komšija i sa malo podozrenja – poželje im dobrodošlicu.

Međutim, dani su prolazili, a od te formalne dobrodošlice nije ostalo ništa sem mrtvog slova na papiru. Kad god bi prošli ispred zgrade, momci su im dovikivali svakojake anti-kineske parole, karikirajući kung fu pokretima. To je išlo dotle da su ih neki posjećivali na njihovom štandu na Velikoj pjaci đe su ih podsjećali da je Brus Li mrtav i da je vazda bio šonja i da je pola onih scena montirano. Nisam baš siguran da su Kinezi razumijevali dobar dio tih dobacivanja, ali valjda su osjećali nipodaštavajuće poglede i zlobne osmijehe, jer su se ubrzo i oni počeli rjeđe osmjehivati prema komšijama i manje zadržavati pred zgradom. Meni, kao krajnje emocionalnom đetetu i još članu originalne delegacije koja je stupila u prvi kontakt sa Kinezima – to svakako nije bilo drago, te – iako sam bio dijete i nisam poznavao sve finese ljudskog fukarluka – osjetio da se Kinezi ne osjećaju prijatno u komšiluku. Pitao sam oca što im to rade i zašto, a otac mi je kratko odgovorio – zato što su Kinezi, valjda, drugačiji su od nas. “Kojih nas, tata?” “Pa, nas… nas, ovaj, nas sa Zabjela” “Pa što onda ne zajebavaju tako onoga pjanog Miška, zeta od komšije Belog, koji je iz Zagoriča i stalno dolazi na Zabjelo?”

Odgovor “Aj mrš sad u sobu” mi i nije baš riješio dilemu koja me je oprhvala, ali nisam odustajao. Doduše, nije ni tata, tako da sam ja ipak završio u sobi, sa povrijeđenim ponosom jednog člana delegacije i masu pitanja u glavi.

Elem, nisu se Kinezi dugo zadržali u komšiluku. Na njihovo mjesto su došle neke „konobarice“ što su radile u „trećoj smjeni“ u jednoj zabjelskoj kafani, ali rane koje je na zabjelskim bicepsima ostavio dolazak Kineza – mislim da nikad nisu zacijelile. Dobro, nisam ni tada bio baš klipan (dok danas držim da svakako nisam), znao sam da u našem komšiluku postoje i Slobodani, i Gospave, i Ramizi, i Rabije, i Kastrioti – samo što su ti ljudi uz ime imali prezimena tipa: dobrica, lopovče, brate, lažov, ćoro, zdopi, komšo, tuljan, balvaz, tutuš, ljakse, pobro, ćelo, kreten, drolja, kvočka raspala, smrda, majmun gljibavi, posro, dalabu, vonjegla i slično. Međutim, ovi Kinezi bijahu prvi koji nisu dobili neki nadimak povezan sa njihovom karakternom osobinom ili fizičkim izgledom, već jednostavno – bijahu Kinezi.

Nije prošlo ni par godina, a svako ime u komšiluku je dobio svoje novo prezime. Odjednom, Slobo postade Srbin, Vojo liberal, Ramiz musliman. Umjesto fudbala, žena i sjevernjaka, po komšiluku počeše da guslaju o nekim drugim temama. Počeše da vode računa ko s kim kafu pije, i ko gleda Emila Labudovića na dnevnik, a kom u tom terminu pali kasetofon. Jedni su otvoreno vrijeđali, drugi su bili napadno politički korektni, treći su ćutali, a četvrti su počeli da bježe... A ja sam samo kontao kako su nam oni Kinezi uvalili virus, koji je nagrdio inače jedan veoma zastarjeli operativni sistem, o kojem i dan danas mislim da je, uprkos manjem broju funkcija, sporosti i lošijoj grafici – bio nekako pouzdaniji...

PS: U klimaksu anti-kineske mržnje na Zabjelu, jednog jutra u cik zore ja i otac smo išli kolima na posao, i taman smo krenuli ulicom Petra Matovića – kad ugledasmo onog najstarijeg sina od Kineza kako trči trotoarom. Istog momenta tijelom mi prostruja osjećaj ponosa zbog članstva u onoj delegaciji, kad se odjednom strunjih – e viđeh da iza onoga Kineza trči jedna grupica od 20-ak momaka iz komšiluka, koji su bili najstrašnije anti-kineski orjentisani. Inicijalna procjena mi bijaše da je onaj Kinez ogladnio, krenuo da kupi burek, a onda naišao na one momke kojima je dosadilo da svoja osjećanja izražavaju verbalno, što će reći – krenuli su da ga odvale od batina. Viknuh tugaljivo put oca, rekoh mu da moramo zaštititi onog malog Kineza, jer nije u redu da ga onoliko momaka bije zbog ničega. Otac prihvati moju inicijativu, te skrenusmo kolima za Kinezom i onom grupom momaka. Iako mi je bilo malo čudno kako Kinez uspijeva da im pobjegne trčeći 10 km/h, kao i da su oni momci prililčno vodili računa da ih onaj Kinez ne provali – kad dođosmo do jedne livade omeđene borićima, pored puta za Golubovce i more... Onaj Kinez stade posred poljane, stadoše i oni momci, skriveni iza borića. Misleći da je sam, poče nešto da mlatara rukama i nogama po vazduhu, nešto što je vremenom počelo da liči na kate i ostale tajne kung fu poteze. Zbunjeno sam to sposmatrao iz kola, no se tek šokirah kad ugledah one momke kako, i dalje skriveni iza borića, oponašaju mlataranje onoga malog Kineza i pokušavaju da skinu neke mavašigeri poteze. Okrenuh se put oca, i upitah ga je li ovo normalno. Ovamo ga maltretiraju i šatro mrze, a u potaji ga kopiraju. Otac me pogleda, sa vidnim žaljenjem što nismo kući kako bi me izmršika u sobu, jer mu je preko glave bilo ovakvih stvari – malo se zamisli, kontajući da li sam dovoljno zreo za ovako ozbiljnu priču i mudro reče: “Nije”. “Pa ako nije, zašto to rade?” – nije se predavalo radoznalo dijete u meni. “Pa zato što su idioti.” “Ali kako…”, nastavi sad već zbunjeno dijete u meni, koje je vjerovalo da neke nevidljive Snage Dobra automatski eliminišu takve ljude “Zato što ih ima dovoljno…”

PS 2: Decenija i po je prošla, a NR Kina je odlučila da otvori svoje diplomatsko predstavništvo u Crnoj Gori. I to đe će – pravo na Zabjelo, đe ga evo i dan danas. A ako budete prolazili ul. Radosava Burića, viđećete kineski barjak podno Ljubovića. Vjerovatno ćete i mene sresti, kako sjedim u zasjedi, čekajući da iz ambasade izađe jedan od onih mojih Kineza – da ga išklepam, ispucam i napunim noga – što učinje od Zabjela i kako je još došao 15 godina kasnije da se seiri.

Autor: Boris Raonić

Dok provodim ljeto sa Teom, koja polako počinje da shvata svijet oko sebe, vraćaju mi se slike dok sa ja bio u toj fazi prije skoro tri decenije. Pokušavam da uporedim kako su meni izgledale neke stvari, koje ona sada ima priliku da posmatra i shvata.

Petrovac moga djetinjstva je bilo ribarsko mjesto na čijim plažama se komotno mogao igrati badminton, frizbi, fudbal. Danas je on izbetoniran više nego Budva, u njemu nema parking mjesta kao nekada, a mjesta na plaži nema za dolazak do mora, ukoliko nekoga ne preskočite ili nekome ne zgazite peškir ili kesu sa hranom. Nelegalni izdavaoci skutera i ostalih morskih mašina su zauzeli koliko im treba i nema nikoga ko to smije da zaustavi.

Vozovi su bili čisti i sa njim sam mogao putovati sam. Gledao sam ih svakodnevno u Mojkovcu i brojao koliko auta nose. U Teinim očima oni su prljavi i nesigurni, a vrhunks vijest, koja pokazuje naše blagostanje, je da našom prugom prolazi voz koji vozi par stotina Fijata do Bara. Prvo su ga najavljivali, pa ga dva dana snimaju.

Strani jezici su se čujali na sve strane i zabavljali smo se pogađanjem koji je jezik u pitanju kada bi smo čuli nešto što ne razumijemo. Tea može da čuje samo ruski i to od onih kojima je veći Rus Putin, nego Dostojevski.

Vojnici u očima moga djetinjstva su bili momci koji stoje na straži dok ja spavam i brinu se da niko na osvoji moju zemlju. Heroji su se borili protiv stranih okupatora. U očima Teinih vršnjaka vojnici su neki ludaci iz vido igrica, „zavedeni“ na Dubrovnik, Bosnu i Kosovo, kao i ovi što su otišli po dnevnice u Avganistan da šire demokratiju i ljudska prava.

Sportsko slavlje se organizovalo kada pobijedimo utakmice i osvojimo prva mjesta. Danas treba objasniti djeci da su uspjesi i izgubljene utakmice, pa ma kolike kučke bile nekakve Bonaventure. Da ne spominjem da treba reći da je neki strijelac 38i, a ne posljednji. Objašnjenje proslave vaterpolista sam odložio za nekoliko dana, jer nikako da smislim neko objašnjenje.

Lektira se sa uživanjem čitala tokom raspusta. Pomognite ako znate kako da objasnim zašto ni jedno drugo dijete ne čita lektire i zašto je to bitni za nju. Ne bih sada o mojim i Teinim lektirama.

Prosto dok se vraćaju sve slike, nemoguće je da me ne uhvati panika, kada pomislim u kom pravcu idemo. A nijesam konzervativac uopšte.

Autor: Ivan Ivanišević

Nakon zatvaranja Olimpijskih igara u Londonu, te globalnog interesovanja za sportska nadmetanja na Britanskom ostrvu (ili je nakon Lamanša poluostrvo?), za ljude koji prate međunarodna politička zbivanja 16. avgust 2012. godine je veoma interesantnan datum, a mjesto dešavanja je ponovo prijestonica Engleske i Velike Britanije. Naime, danas u 14h po crnogorskom vremenu, biće objavljeno da li će vlasti Ekvadora, male srednjeameričke države, pružiti politički azil globalno poznatom Džulijanu Asanžu, australijskom novinaru i osnivaču Vikiliksa (Wikileaks), koji se već skoro dva mjeseca nalazi u ambasadi Ekvadora u Londonu.

Pitanje rizikuje da izazove zaoštravanje situacije između Velike Britanije i Ekvadora, a situacija je dodatno podgrijana činjenicom da je britanski Forin Ofis (Foreign Office) u redovnoj diplomatskoj komunikaciji sa vlastima Ekvadora zaprijetio da će – u slučaju da ne preostane drugih rješenja – izvršiti upad u prostorije ekvadorske ambasade i uhapsiti Asanža na licu mjesta. Ovakav potez, potpuno u suprotnosti sa Bečkim konvencijama, pravda se postojanjem zakona o diplomatskim i konzularnim predstavništvima iz 1987. godine, što je samo po sebi pravni nonsens jer međunarodno pravo ima prednost u odnosu na domaće zakonodavstvo. Čak kad su u pitanju i svojeglavi Britanci.

Međunarodna štampa nagađa da ipak neće doći do par excellence povrede suverenosti Ekvadora upadom u prostorije ambasade, već da će biti iskorišćen momenat tzv.„safe conduct“-a, svojevrsne dozvole prolaska koja se izdaje u formi pisma i glasi na ime nosioca, a kojim mu se omogućava nesmetan prolazak kroz „neprijateljsku teritoriju“. Naše starije generacije bi ovaj diplomatski instrument slikovito opisale njemačkom riječju „ausvajs“, koja je meni tako grubo zvučala u partizanskim filmovima koje sam kao dijete proždirao. Nikako nijesam uspijevao da razumijem kako je to pisamce omogućavalo nesmetan prolazak i kako su, samo na osnovu nečijeg potpisa, mogle biti izbjegnute stroge kontrole.

Interesantna je istorija ovog – u suštini – papira. Pojavljuje se u Srednjem vijeku, pod latinskim nazivom „giudaticum“, a intenzivno se počinje koristiti u XIII vijeku, kad se i razvija svijet o suverenosti i granicama. Ustanovljavanje ovog mehanizma je doprinijelo razvoju međunarodne trgovine u tom periodu, a predstavljao je i prelazak sa principa samoodbrane, na princip zaštite zajamčene od nekog autoriteta.

Upravo zadnja rečenica predstavlja sublimaciju problema sa kojima se vrlo često susrijećemo u svakodnevnom životu, na raznim poljima. Onda kad ne postoji spremnost institucija da efikasnim i racionalnim djelovanjem zaštite principe i standarde koji se smatraju opštim dobrom, tj. kad zakoni i odluke poput pomenutog britanskog iz ’87. godine, odnosno crnogoskog načina sprovođenja Zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima, predstavljaju način da se zaobiđe jasno definisana pravna norma, te izvrgne ruglu suština, jedini logičan potez je povratak na metod samoodbrane.

Očekujem da će tom principu, već u nedjelju veče u 21h na Ljetnoj pozorinici na Cetinju, pribjeći što veći broj mojih prijatelja, kako bi u prelijepom ambijentu i (nadam se) prijatnom vremenu, na par sati zaboravili svakodnevne nelagode i pružili podršku jednom od rijetkih crnogorskih „proizvoda“ koji u posljednje dvije decenije može da se pohvali kontinuitetom kvaliteta. Dvadeset godina trajanja u ne uvjek sjajnim uslovima, probe obavljane po garažama, podrumima, stanovima, hangarima i napuštenim ruinama cetinjskih privrednih društava, te entuzijazam ljudi okupljenih u „Perperu“, svojevrsan su „safe conduct“ za svakog ko poželi lijepo druženje i pravo uživanje.

Objavljeno u subotu 11. avgusta 2012.g. na sajtu radija Slobodna Evropa

Audio verzija

Dnevnik Ksenije Popović: Bez lomova nema stvarnog života

Ksenija Popović je prva žena - romanopisac u Crnoj Gori, autorica romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg". Roman Dječak iz vode napisala je sa osamnaest godina, ali ga je objavila tek 2004. Za taj roman je osvojila nagradu Isidorinim stazama za najbolji ženski roman, a 2004. godine bio je najprodavaniji roman u Crnoj Gori. 2012. godine objavila je roman "Uspavanka za Vuka Ničijeg". Trenutačno je urednica Kulturno- zabavne redakcije na TV Atlas u Podgorici. U tjednu u kojem je vodila dnevnik saznala je da je dobila ekskluzivni intervju s jednim od najvećih svjetskih ljevičarskih intelektualaca Antonijem Negrijem.

Subota, 4. avgust
Dnevnici mi nikad nijesu išli od ruke: počnem, umorim se nakon nekoliko stranica i odem; zatim pronađem te stranice nakon izvjesnog vremena i ne mogu da vjerujem da sam ja pisala takve gluposti. Da, ja sam vam sasvim suprotna od onih koji tvrde da ne bi promijenili ništa iz sopstvene prošlosti; ja bih moju vječito prepravljala. Mora da su me tako odgojili, a da to nijesam ni primijetila, ili je problem u nekoj prokletoj prirodi koja mi brani da bilo što oprostim sebi. Još uvijek se kajem zbog odluka koje sam donijela u nekom davnom pubertetu, rečenica koje sam izgovorila u nezgodnim trenucima, ishitrenosti zbog kojih sam ispaštala, ljudi na koje sam trošila vrijeme i riječi. Mada, najviše se kajem zbog ljudi koje sam pustila iz života, a nije trebalo. Neko bi sad rekao da griješim, da su prava prijateljstva upravo ona koja odole vremenu i daljini, no meni se ipak čini da su prava samo ona koja njegujemo, uprkos svemu.
Dobila sam ekskluzivni intervju sa Antonijom Negrijem. Kad su mi javili, pomislila sam: „Postajem specijalista za intervjue sa radikalnim ljevičarima“ – jer, u maju sam imala ekskluzivu sa Tariqom Alijem – a nije li to komično, kad vjerovatno nema osobe u Crnoj Gori koja manje voli da govori o politici i ekonomiji? No, kad je po srijedi još jedan od najvećih svjetskih intelektualaca, počastvovana sam prilikom da i o tim temama zapitkujem satima.
Razmišljam i što da bude predmet razgovora: da li knjiga koju je upravo objavio, još jednom u saradnji sa američkim filozofom Michaelom Hardtom, ili njegova nevjerovatna biografija. Jer, svako kome su iole zanimljive stalne i često zapanjujuće nedosljednosti italijanskog pravosuđa, će naći sjajan primjer u Toniju Negriju. Ako upitate bilo kojeg obrazovanijeg Italijana ko je taj čovjek, reći će vam da je u pitanju jedan od velikih, istorijskih vođa Crvenih brigada. Pročitate li neki od Negrijevih intervjua, uvidjećete da on to negira, ali ono što je nesporno je da je upravo on bio jedan od vođa ljevice šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su u Italiji eskalirale radničke i studentske borbe, te da je propovijedao radničko nasilje kao opravdano sredstvo u borbi protiv materijalizma. Uhapsili su ga u aprilu 1979. godine, pod optužbom da je učestvovao u otmici i ubistvu Alda Mora – predsjednika Demokratsko-hrišćanske partije i bivšeg Predsjednika italijanske vlade – koju su izvršile Crvene brigade. Iako je kasnije dokazano da je optužba bila lažna, Negri je ostao u zatvoru kao „moralni nalogodavac“ tog čina. U međuvremenu je pokrenut čitav niz drugih optužbi, zasnovanih na izjavama čuvenih „pokajnika“ – lica koja se nalaze u zatvoru i koja se nagode sa tužilaštvom u zamjenu za blaže kazne, i to često tako što kažu sve ono što tužilac želi da čuje. Negri je tako, u jednom trenutku, bio optužen za čak sedamnaest ubistava, što je šokantno samo iz razloga što je kasnije baš svaka od tih optužbi oborena na sudu kao neosnovana. Još šokantnije je to što su, nakon svega toga, Negrija svejedno osudili na trideset godina zatvora – ovoga puta za „subverzivno udruživanje“ i „oružanu pobunu protiv države“ – a onda mu 1986. godine povećali kaznu zbog „moralne odgovornosti za nasilje između aktivista i policije“, kao i za „moralno učešće“ u jednoj pljačci. Amnesty International je više puta skretao pažnju na njegov slučaj, pozivajući se na brojne neregularnosti i manipulisanje činjenicama od strane tužilaštva. Kasnije je Negrijeva kazna smanjena na dvanaest godina, a on se 1983. godine iz zatvora kandidovao za parlamentare izbore ispred Radikalne partije i, nakon što je izglasan, napustio je zatvor pod parlamentarnim imunitetom.
Kada je Parlament izglasao njegovo ponovno hapšenje uprkos imunitetu, Negri je pobjegao u Francusku, gdje je živio i radio četrnaest godina. U Italiju se vratio 1997.godine kako bi odležao ostatak kazne, a na slobodi je od 2003. godine.
I ja bih sada, naravno, najradije provela sat vremena pred kamerama zapitkujući ga o toj njegovoj nevjerovatnoj biografiji, o pravdi i pravosuđu, o Italiji. Pa ipak, vjerujem da ću pričati o knjizi koju je objavio i teorijama kojih se dan-danas ne odriče. Snimaćemo ga u petak, 10. avgusta, emitovati u subotu u 20 časova, što znači da mi ostaje samo pet i po dana da obnovim marksizam i radikalno ljevičarenje. A to je upravo dan kad izlazi ovaj moj dnevnik.
Kako ću sve to stići, ne znam. Samo znam da hoću, jer mi je neko jednom davno rekao: „Pametnom čovjeku je dovoljna jedna prilika, glupom ni hiljadu“. Upoznati ovakve ljude, pisati za ovakve medije – to su prave prilike. I ja sam zahvalna i za jednu, i za drugu.

Nedjelja, 5. avgust 2012. godine
Danas su nas, „TV lica“ – bože, smiješnog li izraza! – fotografisali i snimali za kampanju za sljedeću televizijsku sezonu. Moja emisija će se zvati „100%“ i baviće se svim i svačim: svake sedmice različita tema i ljudi iz svakodnevnog života koje ta tema dotiče. Gosti će se smjenjivati, desetak minuta svaki, jer mislim da današnja televizija ne može učiniti ništa gore, nego sjesti četiri osobe u studio u isto vrijeme da se sat vremena ili nadvikuju, ili stidljivo ćute čekajući da im neko da riječ. Zapravo može još gore, i kad su me pozvali da, mimo emisije, budem urednica kulturno-zabavne redakcije, prvo pitanje mi je bilo: „Mogu li da ukinem sve emisije 'jedan na jedan'?“ Zbilja ne smatram da treba da u studio dovlačimo takozvane slavne ličnosti, pogotovo zato što su naše „slavne ličnosti“ televizijski toliko potrošene, da nema toga što mogu da kažu, a što bi za gledaoce predstavljalo novost. Prošlo je vrijeme takvih emisija, baš kao što (napokon!) prolazi vrijeme reality televizije. Zato RTV Atlas ove godine mijenja teme, mijenja koncepciju. I zato sam, nakon fotografisanja i jednog lijepog rođendanskog ručka, provela popodne i veče na sastanku, gdje smo sastavljale programsku šemu za sljedeću sezonu – kažem „sastavljale“, jer se kompletno rukovodstvo Atlas televizije trenutno sastoji od žena. I priznaću da mi večeras satnice i nazivi emisija igraju pred očima, ali uprkos tome mislim da smo napravile nešto dobro, što će doprinijeti daljem rastu gledanosti. A pošto smatram da trenutno radim jedan od najljepših poslova na svijetu, ne smeta mi ni ovih 42 stepena, jedino oni koji stalno kukaju od vrućine. Mediteran, ljudi, Mediteran...

Ponedjeljak, 6. avgust 2012. godine
Danas me bole neke stare boljke, pa sam zaključila da nema boljeg bijega od takvih trenutaka od radikalno-ljevičarske propagande. I zaista, nakon Negrijeve i Hardtove „Deklaracije“, imam toliko pitanja za intervju u petak, da sam zapostavila sva druga. Odlažem ih za neke buduće trenutke, ili možda za nikad, jer tamo gdje odgovora nema, bolje je ni ne zapitkivati.
A danas sam, nakon dana provedenog među stranicama „Deklaracije“, imala druženje sa trojicom od četiri člana „The Books of Knjige“ – Popajem, Gajom i Zonjom. Moram da pomenem da sam svu trojicu poznavala samo iz viđenja, premda imam utisak da najbolje poznajem Gaja, indirektno doduše, zato što smo njegova supruga Maja i ja dobre drugarice. Imali su veče na „Grad teatru“ samo nekoliko dana prije mene i išla sam da ih slušam. Čak sam i pitanja postavila konačno shvatila koliko je hrabrosti potrebno publikama da progovore: koliko god da ste navikli da govorite javno, nije lako postaviti pitanja sa tribina. Nekako se osjećate kao da ste baš vi našli za shodno da se nešto ističete onda kad niko drugi to ne radi, i da svi čudno zure u vas. Evo, na primjer, ubijeđena sam da bih u bilo kojim drugim okolnostima smislila pametnije pitanje od onoga koje sam postavila; ovako sam, pritisnuta gužvom, vrućinom i neplaniranom tremom, pitala: „Kad je Zonjo letio kondomom, gdje je tačno sletio i kako se na kraju vratio za Podgoricu?“
No, stavljajući po strani taj moj dubokoumni trenutak, moram da kažem da mi je bilo prelijepo s njima večeras. Sjedjeli smo u parku, gdje je klima drugačija nego u ostatku grada i pričali o svemu: o serijama, filmovima, adaptacijama knjiga u filmove, prošlim i budućim projektima, ljudima i životu. Dopao mi se način na koji razmišljaju, ali i način na koji komuniciraju između sebe; vidi se da su dobro, dobro uhodani tim. I činilo mi se da bih s njima mogla pričati danima, umjesto što sam se vratila kući nekim starim boljkama i pustila da me one uspavaju.
Čudna je stvar to kajanje.

Utorak, 7. avgust 2012. godine
Novi dan, nova nafaka, i to po čudnim temperaturama. Inače, u Crnoj Gori je dovoljno da kažete Micev i da ne morate objašnjavati da je riječ o meteorologu, a Micev je rekao da će se pokajati svako ko danas ne pobjegne iz Podgorice. Prevelikog egzodusa ipak nije bilo, a moj suprug i ja smo, kao pravi kontraši, baš danas iz neznatno svježijeg Cetinja morali u dva najtoplija crnogorska grada: u Podgoricu na 42.5 i Danilovgrad na 45. Začudo, tropske temperature nijesu uništile naše dvorište u Danilovgradu, preciznije selu Grlić. Redovno se zaliva, pa jedino što je stradalo su dvije tuje – što i nije neka šteta. Bilo mi je neobično to što sam dva mjeseca bila tu, na sat i po od kuće, a ni jednom je nijesam posjetila, kao da me godinama nije bilo. Uželjela sam se svojih stvari, svojih uspomena, svoje svakodnevnice.
Odbrojavam dane do petka i intervjua i čini mi se da ću, kad se on konačno završi, moći da stvarno počnem svoj odmor, što za mene znači da ću konačno moći da radim – ali samo ono što ja želim! Na primjer, da završim adaptaciju „Uspavanke“ za pozorište. Zatim, da tragam za agentom koji bi englesku verziju romana „izgurao“ na zapadno tržište. Zatim, da pročitam knjigu „Smrt i njeni hirovi“ Josea Saramaga, jer sam osnovala klub čitalaca na internetu – i pozivam vas da mi se pridružite na sajtu klubcitalaca.blogspot.com – pa ovog mjeseca čitamo Saramaga od ozbiljnije, a Kathrin Stokket od laganije literature. Svako bira koju će od te dvije knjige pročitati, svako je dobrodošao da čita obje i, naravno, da iznese svoje utiske. Jedino, bilo bi bezveze kad ih ne bi pročitala upravo osoba koja je osnovala klub!
Srećom, „Služavke“ sam čitala davno i svidjele su mi se. Nijesu materijal za Nobelovu nagradu, to je sigurno, ali kad pomislim da je to autorkin prvi roman, moram joj odati priznanje. U ostalom, izgleda da je najveća mana tog štiva to što je književnica bila veoma aljkava sa govorom siromašnog afričko-američkog sloja iz Misisipija toga vremena, nešto kao kad se ovi s ekavskog govornog područja rugaju našem govoru tako što ijekavizuju i što treba, i što ne treba. Ali za one koji čitaju prevod romana, takva prepreka ne postoji, a priča je zaista vješto ispričana.
Saramago je nešto misteriozniji: njegova knjiga postavlja pitanje kako bi to bilo kad bi ljudi prestali da umiru i na što bi sve bili spremni da vrate smrt u svoje sudbine. Mene smrt i te kako plaši, mada mi se čini da sam pobjegla od onog tipično crnogorskog kulta umiranja, saučešća, čitulja i sahrana. Samo se ponekad sjetim one divne Andrićeve rečenice iz moje omiljene pripovjetke, „Smrt u Sinanovoj tekiji“ – da žena stoji, kao kapija, na ulazu i izlazu ovoga sveta – i pomislim kako, što se mene tiče, onoga svijeta ne mora ni biti. Dosta je ovoga i za četiri života.

Srijeda, 8. avgust 2012. godine
Danas kućna atmosfera. Moj intervju je napisan, montaža je zakazana, samo još da odlučim prozaične stvari poput garderobe, frizure, šminke.
U međuvremenu u porodici vodimo debate o pravilnom odgoju djece, jer su i Filip i Lena prilično svojeglavi i bučni kad nije po njihovom. Ja nastojim da samoj sebi i čitavom svijetu dokažem da batina nije iz raja izašla i da se dijete može vaspitati i bez takvih metoda, ali kad jedino moje dijete kenjka u parku i neće da se druži, zapitam se jesam li sve pogrešno shvatila. Ali onda dotrče i zagrle me, sijajući od sreće, i ja potjeram sve teorije u vražjeg vraga i zaključim da bolje djece ne može biti na cijelom svijetu, te da očito Ivan i ja sve radimo kako treba.
I dok navijamo za vaterpoliste u utakmici protiv Španaca, ja se družim po društvenim mrežama i pada mi na pamet što bi Toni Negri rekao kad bih mu zatražila da prokomentariše to što je Hugo Chavez poklonio kuću svom milionitom pratiocu na Twitteru.
Inače, Negri će držati predavanje u subotu u 21 čas na Trgu od Kina u Kotoru, dok će naš zajednički razgovor biti emitovan u 20h.

Četvrtak, 9. avgust 2012. godine
Danas razmišljam o Vuku.
Nedavno sam, na Grad teatru, odgledala jednu (ne baš sjajnu) predstavu, u kojoj je svijetla tačka bio mladi crnogorski glumac. O njemu nijesam znala skoro ništa, iako je, kako je moje kasnije istraživanje pokazalo, trenutno veoma popularan. Da se razumijemo, lijepe djece ima koliko hoćete i na televiziji i u filmu, ali kad sam ovo dijete vidjela – neka mi ne zamjeri na epitetu, to mu je kompliment – obuzela me je mala opsesija koja glasi: „Ovo je Vuk! Našla sam Vuka!“. I odmah sam mu se javila i pitala ga da li bi bio raspoložen da pročita moj roman, jer su neki planovi u fazi razrade, a ja bih voljela da glumi glavnog lika.
E sad, ja ne znam je li momak zaključio da sam potpuno luda, što mi ne bi bio prvi put, ali znam da sam bila jedina među mojim čitaocima koja nije imala ideju kako njen glavni lik izgleda. Imala sam nekoliko prolaznih „Vukova“ i jednog stalnog tridesetih godina, ali nikad nijesam mogla zamisliti onog mlađeg. U romanu se nijesam bavila ličnim opisima, već sam za Vuka jedino naglasila da je lijep, pa su ga svi ostali zamišljali onako kako su željeli, a ja se čak osjećala uskraćenom, koliko god to bilo nezrelo i smiješno. A kad je u pitanju Vuk, nosim se mišlju da napišem drugi roman o njemu, o drugoj polovini njegovog života. I za ovaj roman sam predviđala da priča ide dalje, ali sam se kasnije predomislila jer sam se zasitila Klare, Davida, možda čak i mog miljenika Ćora. Međutim, vidim da ljudima nije dovoljno, da žele da znaju što je poslije bilo. Pa zašto da ne, zašto ne bismo otkrili je li ona socijalna radnica bila u pravu kad je rekla da medvjed može da nauči da vozi biciklo, ali ne može da se takmiči na Tour de France? Zašto ne bismo provjerili može li Vuk, nakon svega, da izgradi normalni život? Mene to jako zanima. A i nijesam spremna da se od njega oprostim, volim ga, žao mi ga je. Želim da mu dam nešto više. Jedino, ne znam što ću ako budem morala da mu to opet oduzmem. Već je ovoga puta jedna čitateljka vikala na mene zato što sam mu „ono“ napravila; mislim da mi drugi Vukov lom ne bi oprostila. A bez lomova, nažalost, nema ni stvarnog života, a kamoli romana.

Petak, 10. avgust 2012. godine
Voljela bih da za kraj ovog dnevnika napišem nešto duboko, neku veliku misao s kojom ću se oprostiti od vas. Međutim, neko je negdje rekao da ne možemo uvijek birati kako ćemo umrijeti i kako ćemo se oprostiti od ljudi.
Ja se od vas, nažalost, opraštam na brzinu, jer je jutro jedini trenutak koji mi ostaje za pisanje prije nego što počne trka: priprema, put za Kotor, intervju, put za Podgoricu, prevođenje, montaža, titlovanje. Sve će to, najvjerovatnije, trajati do kasno u noć, a ja ne želim da ovaj dnevnik završim gunđajući.
Zato vas molim, dok se pozdravljamo, da mi držite palčeve i da gledajte Negrija i mene sjutra veče u 20 časova na Atlas televiziji. Ako vam to nije po volji, dođite da pričamo o knjigama na sajtu klubcitalaca.blogspot.com.
A ako vam je, pak, dosta moga čavrljanja, što da vam kažem sem hvala, jer meni je doista bilo zadovoljstvo obratiti vam se.

Dnevnik Ksenije Popović: Bez lomova nema stvarnog života

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu