Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Priznaću da, kad su me pozvali da gostujem na Barskom ljetopisu, nijesam znala što da očekujem. Bar je grad moga djetinjstva, u kojem sam proljela predivna ljeta; međutim, otkad nema dede, pa zatim bake, nikako da smislim dobar razlog da tamo pođem i ostanem. Čudno je to: ponekad svratim, prokomentarišem kako se divno izgradio i promijenio nabolje, a onda se vratim prema Budvi da kukam kako je nepopravljivo devastirana. Jer, kud ćete većeg kontrasta na primorju od Bara i Budve - on primjer racionalnog, ona suludog urbanizma. S ove tačke Bar može da napreduje koliko god hoće, dok Budvi pomoći nema.

A kad je već riječ o Baru i Budvi, zadesila me je čast da u nekoliko dana gostujem i na XXV jubilarnom Barskom ljetopisu i na Budva Grad teatru. Priznaću da je Grad teatar taj od kojeg sam imala veću tremu jer, kao što već rekoh, nijesam znala što da očekujem od Bara - imala sam promociju Dječaka u Baru na koju je došlo svega desetak ljudi, pa sam brinula gdje će se održati književno veče i hoće li iko doći. No, gdje god bilo i pred koliko god ljudi, za mene je uvijek čast da budem gost mojih Barana, pogotovo na prestižnoj manifestaciji poput Ljetopisa. 

Međutim, ispostavilo se da su mi strahovi bili neosnovani, jer je lokacija najbolja koju Bar može da ponudi: plato ispred dvorca Kralja Nikole. Poslužilo me je i vrijeme - ni vruće, ni hladno. Ženska "delegacija" od nas četiri je stigla pola sata prije početka i ja sam, kao i obično, doživjela blagi napad panike kad sam vidjela da nema nikoga (naravno da znam da nema razloga da bude ikoga pola sata pred početak, ali trema i racionalizacija ne idu jedna s drugom), pa smo drugarica i ja odlučile da odemo u obližnji lokal i tamo sačekamo dvadeset minuta. Kad smo se vratile, gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, a okupljali su se i "stajači".

Da skratim: nikad ljepše književne večeri, ljepšeg ambijenta i ljepše publike! Ovim ne želim da na bilo koji način umanjim gostoprimstvo koje su mi ukazali Kotorani, Tivćani i Podgoričani dva puta, a kamoli sjajnu interakciju koju sam imala s gostima svih tih večeri. Pa ipak, ne mogu da ne kažem ono što jeste: Barani su nadmašili sve. Toliko je bilo prefinjeno, toliko toplih i nasmijanih lica u publici, a tako fini, otmeni svijet! Pri tom, nikad nijesam imala književno veče na kojem sam poznavala manje ljudi, petoro ili šestoro ukupno. Moram priznati da su mi s jedne strane umanjili tremu od Grad teatra, a s druge mi dali motivaciju da nastavim da radim i da dajem sve od sebe. Jer, kad doživite čast da takva publika na takvom mjestu hoće da čuje ono što imate da kažete, ne možete da ne poželite da vam se to opet dogodi. Posebno imajući u vidu da sam upravo u tom vrtu svake večeri šetala s mojim dedom i mojom bakom, i da sam sinoć hiljadu puta zamislila da i oni sjede među tim ljudima, ponosni i srećni.



Kao osnivač i vlasnica ovog bloga, rezervisala sam pravo da današnji tekst pripadne meni, zato što je jubilarni dvijestoti. 


Dvjesta tekstova je možda malo, imajući u vidu da blog postoji već par godina, ali za nekoga kome ništa ne drži pažnju više od pet sekundi, dvije stotine tekstova je ogromno dostignuće - čemu svjedoči bezbroj otpočetih projekata koji čuče po mojim škafovima. 

A ovaj moj jubilarni blog ću posvetiti nečemu mnogo lijepom što se dogodilo "Uspavanci za Vuka Ničijeg", a to je da postane dio sjajnog projekta koji se zove A Year of Reading the World (Godina čitanja svijeta). Evo o čemu se radi: žena koja se zove Ann Morgan, koja je diplomirala englesku književnost na Cambridgeu, odlučila je da olimpijsku godinu proslavi tako što će pročitati po knjigu iz svake od 196 nezavisnih zemalja svijeta. Za Crnu Goru je odabrala moju knjigu, kupila je preko Kindlea i, na moje ogromno zadovoljstvo, knjiga joj se veoma dopala!

Evo linka na njen tekst na engleskom jeziku, a ja ću pokušati da ovdje za kratko vrijeme "proizvedem" pristojan prevod.

A prije nego što vas pozdravim, da vas i obavijestim da je u četvrtak, 26.7. moje književno veče na Barskom ljetopisu, a u nedjelju 29.7. na Budva Grad teatru.

Crna Gora: domske istine

24 jul, 2012.

Negdje krajem maja, petljala sam po Twitteru pokušavajući da nađem naslove kojima bih popunila rupe u spisku knjiga za projekat, kada je @markbooks uletio sa preporukom romana "Dolazak", Andreja Nikolaidisa, za malu jugoistočnu evropsku zemlju Crnu Goru. @stujallen ju je upravo pročitao, rekao je. Upravo sam krenula da mu zahvalim, kad se @MissCathO pridružila zabavi da saopšti kako se nada, kad je crnogorska književnost u pitanju, da će uskoro dobiti engleski prevod romana @ksenijapopovic. Ubrzo se pojavila @ksenijapopovic s obavještenjem da se njen roman upravo nalazi kod lektora i da bi tokom narednih nekoliko sedmica trebalo da bude dostupan u formi elektronske knjige. Tražila sam joj da me informiše i ona je to uredno učinila, kad mi je 16. jula uzbuđeno tvitovala da je Uspavanka za Vuka Ničijeg sada na raspolaganju na Amazonu.

U međuvremenu sam malo pretražila Kseniju Popović (ili Xenia Popovich, kako piše na elektronskoj naslovnici engleske verzije). Ispostavilo se da je u pitanju neka vrsta crnogorske književne zvijezde. Njen prvi roman je bio bestseller, osvojio nagradu (za čije ime nijesam bila u stanju da pronađem zadovoljavajući prevod) i pretvoren je u film. Sama je prevela svoju posljednju knjigu, jedinu koja je dostupna na engleskom. Koliko god mi je bilo žao da preskočim Andreja Nikolaidisa, o kojem sam čula više dobrih komentara, morala sam ovo da pročitam.

Uspavanka za Vuka Ničijeg istražuje pozadinsku priču Klare, klasične pijaniskinje koja je postala domaćica, i sa 30 godina je već "stara i umorna". Vraćajući nas kroz njeno teško djetinjstvo u sirotištu, ili "domu za greške", u anonimnom polu-američkom, polu-evropskom gradu, priča istražuje užasne događaje koji su doveli do pada njene veze sa prvom ljubavlju, Vukom, i do njenog usamljeničkog braka.

Klarina oštroumnost i cinizam su jedna od najvećih prednosti romana. "Rođena gorka, nevoljna da se upušta u dječije varke", ona gleda kalkulantskim mehanizmima Doma pravo u lice - mehanizmima koji čine da štićenici budu "pošteđeni pritiska da pohađaju srednju školu" kako bi išli da rade u fabriku prekoputa. Na samom početku knjige, kad nam Klara prikazuje manipulacije domskog osoblja kojima se nastoji da se dođe do donacija, istina nam je bačena u lice: "Direktorkin nepogrješivi sistem, koji je voljela da naziva svojim jedinim djetetom u moru tuđe djece, triumfovao je kad god bi neko od nas povukao gošću za rukav i pitao, neodoljivim glasićem: 'Jesi li ti moja mama?'"

Pripovjedačka snaga osposobljava ovu priču da iznese težinu traumatičnih događaja koji se kasnije gomilaju. Iako šaltanje u eksplicitne opise zlostavljanja može da bude prenaglo i šokantno za ukus nekih čitalaca, neustrašivost i iskrenost Popovićeve ga iznose do kraja. Posebno je impresivno njeno pronicanje u način na koji ekstremna iskustva izvitopere dinamiku međuljudskih odnosa, pa sam se našla u situaciji da stalno ukucavam "sjajno" i "wow" u bilješke na mom Kindlu, dok sam čitala o psihičkom lavirintu kroz koji Klara luta u drugoj polovini romana.

Tajna uspjeha ove knjige je to što, za razliku od većine autora koji pišu o mlađima od 18 godina, Popovićeva nije odrasla osoba koja piše o djeci, već prosto osoba koja piše o ljudima. Njen rad je potpuno oslobođen one snebljivosti koju pisci obično ispoljavaju prema dječijim emocijama, dok su ovdje ljubav, strah, bijes, seksualna privlačnost i mržnja jednako sirovi, prisutni, šokantni i očaravajući za mlade likove, kao i za odrasle, ako ne čak i više.

Jedna ili dvije čudne riječi, kao što su ‘pianism’ i ‘snobbism’ su skliznule kroz prevodilačku mrežu. One iskaču, međutim, upravo zato što sve ostalo teče tako dobro – zasigurno potpomognuto godinama koje je Popovićeva provela u Americi kao dijete. Zapravo, kako knjiga napreduje, počinjete da se pitate je li možda tim riječima namijenjeno da budu Klarine kreacije, jer su toliko atipične za ostatak teksta.

Ali ovo je cjepidlačenje. Kao cjelina, ovo je izvanredan rad: sirov i neustrašiv. Ako ikome treba dokaz o vrijednosti autora koji sami objavljuju svoja djela kao ebooks, naći će ga upravo u ovom romanu: drugom koji čitam ove godine, a koji je samo-objavljeni prevod knjige koja je komercijalno objavljena na drugom jeziku. Fantastično dostignuće. Još, molim.

Autor: Ivan Ivanišević

Ne znam da li sam ranije u svojim tekstovima pominjao Jurija Andropova. Ukratko, kontroverznu biografiju ovog bivšeg vođe KGB-a i jednog od najaktivnijih agenata Sovjetskog saveza u pokušaju gušenja Praškog proljeća, kada je naredio niz „aktivnih mjera“ poznatih pod nazivom PROGRES, protiv čehoslovačkih reformista, zapamtio sam i zbog uloge koju je igrao u odnosima između SSSR-a i međunarodne zajednice. Kad god bi neka zemlja uputila kritike SSSR-u o kršenju ljudskih prava i sloboda, kad god bi se ukazalo na bilo kakvu društvenu anomaliju, Andropov je bio zadužen da skrene temu, izbjegne širenje priče, te obesmisli ideju o postojanju problema u ruskom dvorištu. Ako bi rekli „Gulag“, on je odgovarao „Gvantanamo“. Ako bi pomenuli Čečene, on bi uzvratio Indijancima. Ako bi pomenuli demokratiju, on je replicirao Hirošimom.

Oni koji me dobro poznaju, vrlo cijene moju romantičarsku crtu koja se – po mojem skromnom mišljenju – najsnažnije ocrtava u veoma posebnom doživljaju Cetinja, gdje sam rođen i proveo najveći dio svog života. Budući jedno od one srećne djece koja su imala priliku da potpuno uživaju u ljubavi i pažnji cijele familije, oplemenjeno licima mojeg đeda, dvije babe, tetaka i ujaka, te ušuškan u savršenu harmoniju obožavanja prvog djeteta u čitavoj široj porodici i danas teško prihvatam neminovnost situacije u kojoj se sa mjesta, koje sam godinama ponosno čuvao, baškare moja djeca. Najranije djetinjstvo sam proveo u širem krugu Balšića pazara. Već od deset mjeseci sam prohodao, na oduševljenje đeda i oca, zaljubljenika u prirodu i planinarenje, pa na status omiljenog kompanjona za šetnje nijesam mnogo čekao. Do svoje šeste godine sam obišao sva brda u okolini grada i bio nezvanični prvak u penjanju na Orlov krš alternativnim putevima. Ptice sam razlikovao po cvrkutu, a zmije po boji. Rano sam naučio da je za bijesne pse najbolji lijek izdržljiv štap. Bio sam na vrhu liste u pijenju gustih Fruktalovih sokova u Gradskoj kafani i lično upoznao i imao dresove Veselina Vujovića, Zlatka Portnera, Mirka Bašića, Veselina Vukovića, među kojima se ipak isticala Vujina devetka sa prvijenstva svijeta koje je održano 1986. u Švajcarskoj. Od onih sam koji su ljetnja popodneva provodili uz lektiru, stripove i nijesu smetali komšijama od 2 do 5. Nenametljivost i skromnost, jasno postavljeni principi i veoma strogo omeđen krug prijatelja nešto je što me je još kao dječaka obilježavalo.  

Devedesete su Cetinju, osim burnih političkih dešavanja, donijele i neocarinjenu markiranu odjeću čiji su simbol, bar u mojim mislima, ostale farmerke sa onim našivenim šarenim trakama sa strane. Između restrikcija struje i vode, svakodnevnih rukometnih treninga u prehladnoj sali Sportskog centra i prisustva svim događajima na kojima se promovisala ideja crnogorske nezavisnosti, izrastala je moja generacija, nesvjesna uloge koju će biti pozvana da odigra u maju 2006. godine. Za mene lično to je bila pobjeda i nad onim što ovih dana uzrokuje veliku raspravu upravo u gradu u kojem sam rođen. Vaspitan sam da svoj stav izrazim bez bojazni. Da, u stvari, sijem sve ono čemu sam naučen, o čemu sam sanjao, u što vjerujem. Nijesam se nikad služio podmetanjima, a ni lakovjernost i frazeologija mi nijesu svojstvene. Dobro pamtim. Naivno sam vjerovao da po određenim temama, bar u Cetinju, postoji opšti konsenzus.

Dugo sam odbijao da prihvatim kako posebnost cetinjske arije lagano umire pred naletom sveprisutnog kiča. Opet, nikad nijesam bio od onih koji su plakali za prošlim vremenima, niti sam prihvatao činjenicu da građanski duh podlovćenske kotline danas mogu predstavljati propali poslanici sa fotoaparatom u ruci, priučeni eksperti opšte prakse, nepismeni finansijeri sportskih udruženja, lovci na medijsku pažnju kroz populističke marifetluke i slični zaludnjaci čija će najveća mjera uspjeha biti broj svjedoka na sopstvenoj sahrani. Možda je i uzaludno, donkihotovski, probadati kopljima (istine?) sve te dvonoge vjetrenjače, koje od pojave jedne inicijative – u drugim okolnostima normalnog protivljenja ne znam ni kojem u nizu nipodaštavanju Građanina – dadoše sebi ni manje ni više nego slobodu da, napadajući ljude koji su izrazili svoj stav, brane Cetinje. Na raznim društvenim mrežama imao sam priliku da vidim demagogiju najniže vrste, floskule kojima se pravdaju između ostalog i lične neostvarene političke ambicije. To je onaj isti sloj koji kontinuirano artikuliše želju da neko drugi obavi posao, kako bi se u svom mikrokosmosu moglo biti bitnim, a da se ni korak ne napravi. Sve u cilju da bi neko od onih vjernih sljedbenika mogao da, tapšući po ramenu, izgovori „Kako mu ga reče!“. Još je pogubnije što uticaj „seljačke bune“, od kojeg je – da se ne lažemo – pelcovano tako malo stanovnika i stanovnica Cetinja, čini da danas svjedočim širokoj podršci pismu koje je, kao, napisao jedan od tih beketovskih boraca za bolju budućnost.

Uprkos osjećaju prezira prema onima koji institucionalnu podršku dolasku „Grand parade“ predstavljaju odbranom prava nekog od sugrađana koji je svojevoljno izabrao da bude dio tog cirkusa, odlučio sam da ne pišem o ličnom sentimentu koji uzrokuje mučna spoznaja da bi isto značilo potvrdu da su cetinjski duh i kultura na koljenima. Pismo gradonačelniku nijesam ni pisao, ni potpisao, ali ga svesrdno podržavam jer među potpisnicima viđeh i ljude koji su mi/nam bili „muzički saborci“ tokom devedesetih kad smo „čuvali“ rijetka urbana mjesta po kojima se prepoznavao Grad-heroj, a na koja nikad nije mogla ni da priviri neka beca, ceca, jeca, meca ili slične guske.

S druge strane, nije mi nova ni ljudska potreba da se, kroz isticanje neke ranije propuštene prilike, obesmisli legitimna građanska inicijativa. Na taj način se pravda i što niko od dušebrižnika nije uradio ili pokušao da uradi nešto od onoga što se naknadno priziva.

Inicijativu za sprečavanje prelaska iz faze „Grad-heroj“ u pojavni oblik „Grand-heroj“, pokrenuli su ljudi koji su iza toga stali imenom i prezimenom. Braneći svoj muzički afinitet, po mojem mišljenju, su stali na branik građanske tradicije grada koji vole. I drago mi je što su prava građanska družina. U pogledu na eventualne neprijatnosti koje mogu pročitati od raznik nickname-ova, poručujem im: Na Aragornovo pitanje da li ga je strah, Frodo je potvrdno odgovorio. Aragorn mu je odbrusio nešto, otprilike ovako: „Nijesi dovoljno uplašen. Znam što te goni.“. Frodo je svoje nade polagao u Gandalfa, čarobnjaka. Ipak, pokrenuta inicijativa, koliko god mojih simpatija i podrške imala, izgeda je samo iskrena ljudska ljutnja prema ogledalu koje se, sram ga i stid, usuđuje da reflektuje naše lice. Lice grada. Dok god nam nepismeni Vladimir i samozaljubljeni Estragon zauzimaju linije odbrane i argumentima iz arsenala Jurija Andropova dominantno odslikavaju raspoloženje većine, izlaz može biti samo jedan – konsolidacija sopstvenih redova u bezbjednom okruženju. Jedan od mojih omiljenih citata iz Gospodara prstenova je upravo Gandalfov: “Čarobnjak nikad ne kasni, Frodo Baggins. Niti dođe rano. On stiže upravo kad treba.” Zato, ako inicijativa i ne upali, sjeme ste bacilli. A vrane kao vrane. Neka oblijeću. Valjda Gandalf svrati i do Cetinja.

Evo, oprobah se ja u još jednoj dijeti - Protekal - pa rekoh da vam prenesem svoja iskustva.

Naime, odlučila sam se na ovu dijetu zato što svako ko ju je držao je za kratko vrijeme postigao enormni gubitak kilograma; ljudi koji su čitavog života kuburili sa dijetama, odjednom su postali mršavi, lijepi i srećni. Djelovalo je kao čudotvorno brzo rješenje kojem je - uprkos stalnim preporukama ljekara da ne postoji brzo i čudotvorno rješenje, već samo promjena sopstvenih životnih navika - bilo suviše teško odoljeti.

Da počnemo tako što ću vam prepisati njihovu definiciju (sa sajta) o svojstvima i metodologiji ove proteinske dijete:

U aktivnoj fazi vas ubacuju u ketozu: zahvaljujući niskom unosu ugljenih hidrata nastaje hipoinsulinemija (nizak nivo insulina u krvi), što izaziva lipolizu (razlaganje masnog tkiva). Masne kisjeline se oksidišu u ketonska tela, koja sada postaju izvor energije, ali pored toga imaju i anoreksički efekat – odsustvo gladi i animički efekat – dobro raspoloženje sa dosta energije. U prvom dijelu aktivne faze se konzumiraju 5 gotovih proteinskih obroka, uz dodatak svježih salata i povrća. Obroci su u vidu supa, kajgana, pirea, kaša, šejkova, sokova, museva, pudinga, palačinki i kolača.

U drugom dijelu aktivne faze dva gotova proteinska obroka se zamjenjuju mesom, ribom, morskim plodovima i jajima.

U reedukativnoj fazi se postepeno povećava unos ugljenih hidrata, a smanjuje unos gotovih proteinskih obroka.


U fazi održavanja postignute telesne težine, riječ je o već promijenjenim navikama u ishrani i stilu života. U skladu sa polom, godinama i zdravstvenim stanjem svaki pacijent završava dijetu sa individualnim preporukama i periodičnim kontrolama. U ovoj fazi se postiže adaptiranje metabolizma na svakodnevnu ishranu i zahvaljujući ovoj fazi yo-yo efekat ne postoji.

E, evo sada mojih utisaka, nakon pet dana dijete.

1. Da biste počeli dijetu, morate uraditi gomilu nalaza koje nosite na prvi pregled. Sve nalaze osim hormonskih možete, uz pomoć izabranog ljekara, uraditi u domu zdravlja. Tako ćete uštedjeti preko 100 eura (hormonske nalaze sam platila samo 18 eura).

2. Pregled traje sat vremena i košta 50 eura. Za tih sat vremena vam doktor prostudira nalaze, izmjeri visinu i težinu, uzme vam mjere; nakon toga mjeri pritisak i puls, pregleda stomak. Taj dio traje desetak minuta, dok preostalih pedeset provedete u objašnjavanju dijete. Taj izuzetno ljubazni i mladi momak vam daje i svoj broj mobilnog telefona, kako biste mogli da ga kontaktirate pozivom ili sms-om ukoliko imate bilo kakve probleme. Upozorava vas da biste mogli da osjetite mučninu, vrtoglavice, pad pritiska, bolove u želucu - i ja sam na to već počela da paničim, ali je moja želja da smršam bila jača od toga. Maštala sam o svojoj staroj garderobi, o svom starom izgledu i, na ivici suza pri pomisli na konačno rješenje dugogodišnje agonije s kilogramima (jer se to već pretvorilo u agoniju), odlučila sam da me ništa ne može zaustaviti.

3. Od doktora sam dobila "propusnicu" za prodavnicu Protekala i otišla da kupim obroke. Tamo neki klinac prodaje crne kutije sa kesicama i suplemente. Jedete pet kesica na dan. U pitanju su praškovi koje rastvarate u vodi, i od njih nastaju hleb, krokete, kajgane, pudinzi, itd. Tu postoje tri čudne stvari:
             - nigdje ne piše kakvi su sastojci tih kesica, već su one samo bijele sa nekakvim pečatom na njima (datum, serijski broj), tako da vi nemate nikakvu predstavu što unosite u svoj organizam;
             - malo čudno i obeshrabrujuće zvuči to "sa ukusom piletine", "sa ukusom kajgane" - dakle, čista hemija, čiji su sastojci potpuno nepoznati;
             - jedem tri slatke i dvije slane kesice na dan, što mi ne djeluje baš preedukativno, jer su slatke kesice uglavnom s ukusom čokolade.

Pri tom, kesice i suplementi za dvije sedmice koštaju 260 eura!

4. Ishrana vam je na Protekalu takva, da treba svakodnevno da unosite sljedeće suplemente: 2 tablete vitamina, 2 tablete magnezijuma, 2 tablete kalcijuma, 4 tablete kalijuma i 6 tableta natrijuma!

5. Na pitanje možete li da trenirate, odgovor doktora glasi: nećete imati snage za to!

E sad, ja sam se svega strogo pridržavala, i evo što mi se dešavalo:

1. dan:
Privikavanje na tu čudnu hranu, glad, nervoza, ali i veliki entuzijazam.

2. dan:
Vrtoglavice, jezivi pad pritiska, nervoza, ogromna glad.

3. dan:
Ušla u ketozu. Počinjem da pijem suplemente. Odustvo gladi još uvijek nije počelo, niti blaga euforija koju su mi obećali. Umjesto toga, ne mogu da ustanem iz kreveta od malaksalosti, a kad pokušavam to da učinim, hvata me nesvjestica. Dva puta bezuspješno pokušavam da ustanem. Popodne glad počinje da jenjava, ali ja uspijevam da budem produktivna samo sat, sat i po, sve uz takvu nervozu da ću morati saradnike da pitam jesam li koga što uvrijedila. A za to što su Ivan i djeca trpjeli im se sada javno izvinjavam, kao i svojoj majci, jer sam na njih skakala za svaku riječ.

U međuvremenu, kako ko od ukućana nekome ispriča da sam na Protekalu, do nas dolaze iskustva ljudi koji su se oprobali, fantastično smršali, a zatim vratili sve izgubljene kilograme. Naš drug sa Cetinja nam je ispričao da je za samo jedan vikend u Rimu dobio 3 kg. Meni to sve liči na onu priču o izgladnjivanju, nakon kojeg organizam skladišti sve što unesete da bi se sačuvao od mogućeg budućeg izgladnjivanja. Prijateljica mi priča o svojoj najboljoj drugarici kojoj, čim se opusti jedan dan, stomak nabrekne, i koja je sada željna svega, pa se jedan dan prejeda, a onda se 5-6 dana vraća na Protekal. Sve to djeluje obeshrabrujuće, ali ja nastavljam još jedan dan.

4. dan:
Ujutro osjećam blagu euforiju i energiju. Pomišljam - evo ga! Međutim, u vrijeme ručka pijem suplemente kalijuma, dobijam jezive bolove u želucu i povraćem. Kontaktiram doktora, koji kaže da pijem Ranisan kako bi mi kalijum lakše pao i da, ako vidim da ne mogu da izdržim, pređem direktno u treću fazu, u kojoj doručkujem i ručam normalnu hranu (naravno, jasno određeno koju), a kesice pijem za užine i večeru, uz mnogo manje suplemenata. Ja odlučujem da idem na sve ili ništa i nastavljam. Tokom popodneva sam malaksala i osjećam nenormalno brzo lupanje srca. Uveče pijem ponovo kalijum, večeram, dobijam bolove u želucu kakve nikad u životu nijesam osjetila i ponovo povraćem, a uz to mi i pozli u kupatilu.
Kontaktiram doktora, koji kaže da to moj organizam iz nekog razloga ne podnosi dijetu, i da ona svakako ne treba da me onesposobljava za normalni život i da čini da se tako loše osjećam, te da pređem u tu treću fazu.
Jedini problem je što sam jutros opet jedva ustala, što me još uvijek boli želudac i što, uprkos želji da pređem u treću fazu, čim sam ugledala kutiju s kesicama, došlo mi je opet da povraćem.

Na kraju, riješila sam da odustanem od Protekala. Možda je stvarno problem u mom organizmu (premda su mi nalazi bili savršeni), i možda je dijeta - kako kaže sajt i ovaj fini doktor - potpuno zdrava i blagotvorna. Bilo kako bilo, ja od ovoga dižem ruke. Osjećam se strašno razočarano, a najviše sobom, zbog još jednog neuspjeha, a bogami i zbog bačenih 330 eura. Nažalost, nijesam od onih koje boli briga za svoj izgled, već mi užasno teško pada višak kilograma. Baš, baš teško. Gledam svoje mršave koleginice, gledam kako im stoje haljine, šortsevi, pantalone i dođe mi da plačem jer sam ja nekad takva bila. Ovoga puta sam se baš nadala da sam sve riješila i da ću za par mjeseci biti ona stara ja, ali ništa od toga, bar ne još uvijek. Možda ću opet pokušati UN-dijetu, možda nešto drugo, ko zna. Ali ću makar izvući pouku da nema prečica u ovome. Ne deblja se preko noći, ne mrša preko noći, osim ako hoćete da padate u nesvijest i histerišete na ukućane i kolege. A ja smatram da nijesam zaslužila da padam u nesvijest i povraćam dva puta dnevno, a bogami ni oni da se istresam na njih.

Autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka

Još od kad je stari dobri Homer na papirusu vjerno opisao hedonističko putovanje mikensko-ahajskih lezilebovića, svijetom vlada pomama za tom vrstom literature. Milioni, pardon, milijarde ljudi koji nemaju naviku ili mogućnosti putovati van svog sela, upornim konzumiranjem putopisne literature teže nadoknaditi ono što im gomile magazina ili TV programa nabijaju na nos kao neizostavni sastojak kulturno-potrošačke korpe. Neki ljudi će tako prije putovanja konsultovati putopisnu literaturu, da bi znali što da obiđu i islikaju, pa poslije bače na fejsbuk. Neki ljudi čak i nakon putovanja izlistavaju putopise drugih ljudi o istom mjestu iz kojeg su se upravo dovukli – čisto da provjere jesu li i njihova iskustva na opšte prihvaćenoj liniji. Turistički staljinizam u punom sjaju. Neki ljudi pak, kretaće na putovanja s namjerom da se vrate kući drugačiji no što su pošli. O jednom takvom putovanju i ovdje će biti riječ…

Kao i svako pravo hedonističko putovanje, i ovo o kojem vam želim pisati – počinje sa Veterinarskom upravom. Sa čiijim sam iskusnim zvaničnikom nekoć sjedio u divnoj sarajevskoj pivnici, i krkao super masne kobasice uz ‘ladno Sarajevsko pivo (o kojem još uvijek nemam potpuno izgrađen stav). Da li zbog piva ili kobasica, razgovor se revolvirao oko tadašnje političke situacije u Crnoj Gori i katastrofalnog stanja regionalnog puta Šćepan polje-Foča (kojeg i danas nosim u predivnom sjećanju, jer me je barem do 2020. godine lišio luksuza kamena u bubregu).

Elem, odjednom poče čovjek da priča o svom rodnom kraju, koji je igrom slučaja Šavnik i u čijem je incidentnom osnivanju, još jednom igrom slučaja, učestvovao i jedan njegov daleki predak. Do tog momenta nisam baš mnogo toga znao o toj crnogorskoj varošici, sem da se nalazi na sredokraći između Nikšića i Žabljaka,što samo po sebi teško da može ukazivati na išta normalno. A otporu takvom osjećaju nimalo nije doprinio ni cijenjeni sagovornik, nabrajujući sve mane ove malene jedinice lokalne samouprave. Pomislih, vjerovatno su ga kao malog ćerali da radi oko njive ili da čuva krave, pa im se on osvetio odlaskom na fakultet i preseljenjem u grad. Ako se tome doda i poslovično sporenje sa komšijama i rođacima oko međa, što je onako neodređeno natuknuo uz par diplomatskih i politički korektnih blagoglagoljivih riječi (čitaj: “e zamisliti brata mi od strica Pera, u usta li ga lažava je**m, on meni u oči da mu je pokojni đed poklonio onu šumu iznad naše kuće”) – sve je mirisalo na još jedan kompleks osobe koja nije raskrstila sa svojim ruralnim nasljeđem, a do kraja nije prihvatila svoje urbano okruženje. I taman kad počeh da smišljam izgovore za raniji odlazak u krevet, on se prenu i nekako zamišljeno reče da bi Šavnik bio idealno mjesto za dno jezera. E tu me je zaintrigirao, i ja zamislih usnuli planinski grad kao dno nekog jezera, po kojem se šepure rimske lađe sa bogato-sadržajnim amforama, dok oko njih rone Bokelji iItalijani sa pohlepnim mrežama, dok se na površini seire Budvani sa svojim barkama i klasovima dinamita u rukama, dok u pozadini odzvanjaju mediteranske arije… I s tom mišlju odoh u krevet. Kad se ujutru probudih, ta misao je i dalje bila oko mene, a nije je oćerala ni strateški bitna posjeta hotelskom WC nakon masnog doručka I tanke kafe prćeruše- Rekoh sebi – kad je i takav test izdržala, znači da ima tu nešto. Tako i odlučih da tu misao zadržim.

Međutim, ono što je još čudnije – ta slika Šavnika, kao dna od jezera je prekrila čak i sva ostala sjećanja vezana za sami put do sarajevske pivnice u kojoj smo tolkovali ja i vrli javni službenik. Sve je nekako palo u drugi plan - i onaj predivni most između Mratinja i Šćepan polja što liči na Kazad-dum, i slika povraćanja jednog mrznog znojavog brka, očigledno nepripremeljenog na tragove asfalta između brojnih rupa na putu do Foče, i onaj udobni sarajevski kafić lijevo od Vječne vatre, čiji je toalet opremljeniji kozmetikom nego Kuća hemije. I naj-orijentalniji kutak Balkana - Morića Han na Ferhadiji, sa unutrašnjim dvorištem u prirodnom hladu i okruženju predivnih tepiha. I ona neugledna kamena kafana ispod Sebilja - đe je jedan od saputnika tražio od momka da mu skuva jednu dojč kEafu, pa se narednih 5 minuta nije znalo da li konobar misli da ga ovaj Podgoričanin zafrkava ili Podgoričanin misli da ga konobar provocira po nacionalnom osnovu (poslije sam se izvinjavao konobaru ubjeđujući ga da je momak u stvari iz Nikšića). Ili Begova džamija (čiji osnivač, btw, izgleda nije preživio jedno od svojih hedonističkih putovanja po Crnoj Gori; i to su mu glave došli turistički radnici iz Kuča, of all people…), a čiji je ugled zamalo uništila jedna od najveći pošasti Ex YU kulture - grupa Crvena jabuka. Ili oni magični somuni… onaj osjećaj kad se otvore odozgo i onda se narednih 3 minuta posmatraš kajmak kako se topi i razliva po ćevapima… Sve je to nekako prekriveno zaboravom zbog te fatalističke ideje o Šavniku kao idealnom dnu nekog eventualnog jezera. I radoznao kakvim me je doktor u podgoričkom KBC izvukao iz majčine utrobe – nastavio sam sa traganjem za nekim novim prikazanjima koji bime približili razumijevanju simboličnog značenja i te primisli i svega što je vezano za taj grad. Šavnik…

Javni servis. Godina IV od famoznog, komatoznog i anti-državnog ujeda ose protiv Svetozara Marovića. Na javnom servisu ide neki kviz o geografiji Crne Gore, koju, po sopstvenom priznanju sasvim dobro poznajem. Elem, Dart Vejder u pozadini postavlja pitanje – na koje 3 rijeke leži grad Šavnik… Iako sam u tom momentu gledao neke slike golih (punoljetnih) žena u nekom stripu – skočih kao oparen! Šavnik! Again! Priljubio sam se uz televizor, iščekujući nastavak ovog iznenadnog obrta. Kad glas odjednom reče: Bukovica, Bijela i Šavnička. Sad se već zamislih –to što nikad nisam čuo za ove rijeke se svakako nije uklapalo u sopstvenu predstavu o izvanrednom poznavanju crnogorske geografije. To je već bilo previše i izazovu nisam mogao da odolim. Već sjutra sam se stuštio ka autobuskoj stanici, kupujući last minute kartu za šavničku katastarsku jedinicu. Pokupih i litar i po koka-kole, kesu kroasana i dijetalni sendvič sa goveđom pršutom, navukoh gojzerice i ulećeh u kombi za Šavnik. Tamo me je za volanom sačekao simpatični debeljko, kojem se faca jedva viđela od ikone Sv.Andreja Prvozvanog i slika Radovana Karadžića iz izborne 1990 godine i Njegoša. Jedva sam se dovukao do mjesta do prozora, kad debeljko ubači kasetu i počeše milozvučne arije evergrina “Bajo Pivljanin i Limun harambaša” u izvođenju Mota Laketića. Krenusmo. Kako se kombi svakim kilometrom približavao željenoj destinaciji, jedino što me je sprječavalo da svisnem od iščekivanja – bijaše momak koji je sjedio pored mene, čija je upornost u započinjanju razgovora bila direktno proporcionalna količini truleži u njegovim ustima od sinoćne večere. Spas je ponudio prazni sic pored dobroćudnog momka sa majicom IO OO SNP Šavnik, u čijem se pravcu stuštih brzinom prodora Dragiše Binića po desnoj strani odbrane Bajerna prilikom asistencije Darku Pančevu. I dok smo se formalno upoznavali, na horizontu se ukazaše neke kuće i vozač kombija objavi da ulazimo u Šavnik. Got that right – Šavnik…

Dok sam stojao na nekom betonskom platou posmatrajući panoramu ovog naselja, u pozadini je odjekivao glas onog šofera, da nastavljaju ka Žabljaku. Osvrnuh se, bi mi žao ljudi koji su ostali u kombiju a u vidokurugu mi bi samo onaj momak is SNP; pogledasmo se i odozdo rekosmo jednom škrbavom i suvonjavom konobaru u obližnjoj hotelskoj bašti da nam turi 2 kave. U međuvremenu sam tražio one 3 rijeke, i kad shvatih, razočarah se. Kroz misli mi prođe scena jednog starog filma đe glumi Entoni Kvin – neka US plavuša se zaljubi u nekog pakistanskog oficira, pa pređe kod njegovih, ali on se do’vati vlasti I postane neka teška svinja, te ona utekne u neko pleme, te je on juri, te ona neće da se vrati (srećom nemahu đece da ne trpe od toga kastiga) – elem, u nekoj sceni Entoni Kvin stoji iznad nekog vodotoka, kojeg njegov sagovornik naziva rijekom i ponosno urliče: “Rijeka? Rijeka? Pa više ja ispišam za mjesec dana!” Tad mi se otvoriše i drugi horizonti, pa skontah i ruinirane zgrade, i nesređeno zemljište, i saobraćajnu izolovanost, i ugašene fabrike, i siromašni hotel i utučene malobrojne prolaznike… Mom razočarenju nije bilo kraja. I u Šavnik, u njegove 3 rijeke, i u RTCG, i u onaj dijetalni sendvič.Jedino je Entoni Kvin ostao kralj. Pomislih, kakvo crno dno crnog jezera?! Da neće Kotorani i Italijani možda ođe da izranjaju onoga fiću ili motokultivator iz 1966? Da neće možda po ovakvom jezeru Budvani dinamitom da love pastrmke, pa da ih onda pune pršutom, ka što čine lignjama? Iako mi se ova druga opcija činjela čak I vjerovatnom – odbacih svoje lude snove o Šavniku i jezeru i pokunjen se vratih par koramka unazad, okrećući leđa svom razočarenju.

Međutim, onaj momak iz SNP, koji kao da je provalio da sam zbog nečega duboko smoren, povede me u onaj hotel, đe zauzesmo mjesto sa najboljim pogledom (što i nije bilo teško jer smo bili jedini gosti). Kako me je u vremenu oblio neki gadni znoj, podjoh do WC da se malo uljudim. Tamo zatekoh neki krajnje sumnjivi čučavac, pa mi želja za upotrebom istog nestade istog momenta. A kako je slavina riknula, uzeh neko crijevo koje je bilo sprovedeno od mokrog čvora, pa uz french whore bath otarasih se potpazušnog miomirisa, dok me na izlazu sačeka jedna krajnje prijatna i sisata baba sa peškirom (pretpostavio sam da je u vezi sa onim konobarom, jer je ona imala maltene sve zube u ustima koji su njemu nedostajali). Moj novi drugar iz SNP me je već čekao na terasi i dok smo se premišljali da li da uz kafu naručimo i neku rakiju, slučajno mi pogled odluta po gradiću kojeg sam aktivno mrzio proteklih 17 minuta. Sunce je čudno zalazilo za planine, miris od četinara se slobodno širio udolinom, dok su se polako palila svijetla u kućama, kojih je bilo dovoljno mnogo da neko otvori stanicu policije u tom mjestu, a opet dovoljno malo da se naselje ušuška u prirodni okoliš. Čak i one rijeke (iako i mještani misle da je barem jedna od njih ustvari kanalizacioni ispust Kneževića, kojih ima masu iznad grada) su bile dovoljno vodonosne da neko izgradi ćupriju, a opet slabašne da neko ne počne da iskopava šljunak sa modernom mehanizacijom. A to što nemadoše potencijala za dolazak Itailjana, Budvana i Kotorana – ne učinje mi se kao neki strašni minus. Vidiš, možda ništa neće biti od šavničkog jezera, ali ovo mjesto, sa svojom izolovanošću i harmonijom sa prirodom možda može ponuditi onaj unutrašnji mir, za kojim sam krenuo u potragu nakon slučajne primisli o jezeru. Ko će ga znati…

Dok mi se polako mijenjao osjećaj, pojavi se onaj konobar sa nekom jagnjetinom, dodavši da su krtola i salate iz njegove bašte, a sir je od neke babe Knežević (tu je našao za shodno da naglasi da ta baba nije od onih Kneževića koji su navodno odgovorni za barem jednu od šavničkih rijeka). Zbog činjenice da je uz to donio i gratis pivo, oprostih mu to što je zaboravio da nam donese ono što smo jedino naručili – kafu. I on sam skromno priznade – lijepo mu je viđet izvanjce u poslovično praznoj hotelskoj bašti, a i do razgovora mu je. “Lijepo časti mi”, pomislih, zavalih se u onu pregadnu plastičnu stolicu, bačih noge na ogradu, potegoh pivo, zapalih prvi cigar od kad smo izašli iz Podgorice, I priupitah novog drugara:
“Inače, kakva je situacija u Šavnik?”
“Nije loše, šijemo DPS za 6 glasova.”
“Pa lijepo.”

PS: Uživanje nije dugo trajalo, jer se, taman usred najsočnijeg zalogaja one jagnjetine, konobar pretvori u krvoločnog Konana Varvarina, dok se njegova takođe transformisana baba-partnerka pope na sto, razbuči onu bluzu, iz koje ispadoše naglo ispravljene boobies – i postade Santanika Pandemonijum pred kojom bi se i Selma Hajek zacrvenjela, dok se osoba koju smatrah novim prijateljom – onaj SNPovac – netom pretvori u DPSovca! 

U tom čudnom momentu sam vagao da staloženo zatražim od svojih domaćina da mi objasne koja su njihova očekivanja od mene i da li bih se i ja trebao pretvoriti u neko mitsko biće i pridružiti njihovom maskenbalu. Međutim, ipak je prevagnuo neki čudan instinkt za preživljavanje – uzeh jedno parče jagnjetine i strkoh niz avliju, dok u retrovizoru viđeh da je onaj Konan počeo da giliće mog bivšeg drugara i političkog hermafrodita, dok se ona renovirana baba presauhovala od obrtanja po stolu.

“Jebeš ti ovo”, pomislih i nestadoh u mrak.
Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ►  2025 (2)
    • ►  January (2)
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ►  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ►  July (2)
    • ►  February (1)
  • ▼  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ▼  July (5)
      • Utisci sa Barskog ljetopisa
      • Godina čitanja svijeta
      • Inicijativa
      • Protekal dijeta
      • Moje hedonističko putovanje: Šavnik
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ►  March (5)
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ►  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (7)
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.