Autor: Ivan Ivanišević
Čitam jutros da će broj uređaja sa pristupom internetu tokom ove godine premašiti broj ljudi na Planeti, a da će isti broj biti čak i udvostručen tokom narednih par godina. Paralelno sa tim, prije par dana sam pročitao u štampi vijest o smrti jedne od najstarijih i najugroženijih kornjača na svijetu, čime je označen kraj još jedne vrste sa respiratornim sistemom. Koliko god se činilo da tehnološki napredak predstavlja dostignuće koje je, kao možda ni jedno prije, usmjerilo budućnost ljudske vrste, te uzrokovalo neslućeni rast produktivnosti i otvorilo mogućnost drastičnog proširenja vidika, neću saopštiti ništa novo ako iskažem stav da ipak fokus treba usmjeriti ka održavanju životnih oblika koji funkcionišu na zdravom, a ne recikliranom, prerađenom ili filtriranom vazduhu. Kornjača u parku ili na baterije?! Postoji li dilema uopšte?
Tokom mandata u Strazburu, po prirodi posla najveci dio vremena provodio sam u Palati Savjeta Evrope, arhitektonskom zdanju iz šezdesetih prošlog vijeka, više puta renoviranom, ali mastodonstkom objektu u odnosu na veličinu grada i značaj institucije. Ono sto me je uvjek fasciniralo (mislim da taj termin mogu da iskoristim i u negativnom kontekstu, iako je „zaprepašćenje“ možda bilo srećniji izbor...) kako službenici glomaznog sekretarijata poslije par godina provedenih u tom poslovnom okruženju, zbog vještačkog vazduha, imaju blago sivu, melanholičnu boju lica. Svi izduvi raznih ventilatora i uredjaja za rashlađivanje računara, vazdušnih odvoda uređaja za štampu i kopiranje, kao i činjenica da je vazduh koji se udiše u zgradi produkt raznih hemijskih/tehničkih procesa u okviru enormnih cijevi klimatizacionog sistema, u najvećem dijelu doprinostili su da i atmosfera unutar tog zdanja bude vjerna slika buđi koje se udisala. Tačku na „i“ predstavljale su staložene boje na odjeći zapošljenih, brižljivo odabrane da ne poremete mir i uštine neko od ljudskih prava koja se odnose na ravnopravnost na poslu.
Vođen nerazumijevanjem prema takvom načinu funkcionisanja, a vrlo željan slobodnog vremena koje sam kao dijete provodio po brdima i planinama u okolini Cetinja u pratnji oca ili đeda, sa posebnom pažnjom sam pratio Samit u Riju koji je okončan prošle sedmice, a koji je poznat kao inicijativa Rio+20, za čiju je pripremu potrošeno skoro milijardu američkih dolara. Skup je, na opštu žalost, završen bez usvojene deklaracije ili zaključka kojim bi se pokazalo da elementarne stvari poput zdrave životne sredine, izvora vode i nove energije nijesu u potpunosti zavisne od trenutnih političkih interesa. Ono što me je naročito razočaralo je izrazito mali broj, tzv. "sporednih događaja“ koji su bili posvećeni očuvanju biodiverziteta flore i faune, kao (do danas u 13.40h) apsolutne posebnosti jedinstvenosti našeg u poređenju sa svim ostalim poznatim nebeskim tijelima.
A opet, primijetio sam povećan broj analiza o kvalitetu života na Zemlji, tj. u prijestonicama država, pri čemu se među ključnim kriterijumima bitno ističe i pristup prirodnim resursima (blizina rijeke, mora, jezera, parka ili prirodnog staništa pod nacionalnom ili zaštitom neke od međunarodnih organizacija). Na moje zaprepašćenje (da sad je bolji momenat za ovu riječ!) veliki svjetski centri poput Beča, Kopenhagena i Osla su zauzimali vodeća mjesta. A industrijalizacija je i tim gradovima, siguran sam, otela, grubo oduzela vjekovni šarm, koji se sad dobija samo na kašičicu.
Međutim, u prijestonom gradu naše države, imamo sasvim obratne postupke. Jutros sam, krećući na posao, na manje od 10m visine, vidio sokola kako se sprema za obrušavanje. Prije par dana sam u Njegoševom parku sjedio sa Ksenijom i djecom i vidio djetlića, i kosa, četiri zebice, čak mi se učinjelo jednom da vidim drozda, ali se u to ne bih zakleo. Sinoć mi je bezbroj lasta nadlijetalo glavu dok sam Njegoševom ulicom, grabio ka omiljenom sastajalištu. Mislim da sam jedan od malobrojnih kojeg tokom godina nijesu radovale euforične namjere i planovi za revitalizaciju industrijskih promašaja cetinjske privrede.
Sjećam se kako je A. Čilikov, naš poznati istoričar umjetnosti, jednom – opisujući stanje u kojem se Cetinje nalazi – napravio paralelu sa brojem vrsta ptica koje je tokom odrastanja mogao da vidi po parkovima, a koje su nestajale kako je grad koračao strogo označenim putevima radničkog samoosvješćavanja, iskazanog kroz proces sveopšte industrijalizacije, koja je kroz projekte poput onog „Selo-Grad“, trebala da donese željeni socijalno-ekonomski prosperitet. A od kojeg su, kako mi pričaju stariji, s jedne strane najviše stradale koze, a profitirale zemlje sjevera Afrike, kojem je Maršal diplomatskom depešom slao višak kozijeg mesa.
Sad razmišljam kako mi je u svim opisanim momentima prvi instikt bio da dohvatim svoj iPhone, zapakovan u novi okvir koji ima mogućnost brzog dopunjavanja baterije, pa da u visokoj rezoluciji, preko 3G ili Wireless konekcije, te stvarno posebne momente uživanja u druženju sa pernatim prijateljima podijelim preko neke od socijalnih mreža. Umjesto kraja ovog razmišljanja, evo jedne sasvim konkretne teme za diskusiju: kako li bi me gledali ljudi prije tačno jedan vijek, u istom gradu, da Katunskom ulicom protrčim kroz Cetinjane noseći u ruci sliku ’tice, da im se pohvalim što sam vidio? Pitam se koliko bih dobio like-ova, a koliko bi njih share-ovalo sliku i postavilo je na svoj wall? Pored džeferdara?
