Ksenija Popović

  • Početna
  • Publikacije
  • Čitaonica
    • Beletristika
    • Dramski tekstovi
    • Film

Otišlo je jedno malo pile koje se zvalo Petar, ali koje je nas nekoliko - prijatelja njegove mame - voljelo da zove Pedro. Petar nam je zvučalo prestrogo za tako tople oči i osmijeh. Svoj drugi rođendan je proslavio dan nakon moga i prosto mi ne polazi za rukom da shvatim da ga, samo mjesec dana kasnije, više nema. A pomisao da o njemu treba da govorim u prošlom vremenu me ispunjava ogromnim bijesom i gađenjem prema ovome svijetu i tjera me da mislim da jedino u što možemo čvrsto vjerovati, jedino u čije se postojanje nanovo uvjeravamo iz dana u dan se ne zove bog, već nepravda.

Kad je riječ o Pedru, čovjek ne zna odakle bi prije počeo da govori o nepravdama: od njegovog tate, koji je umro godinu prije njega, ili od njegove teške dvije godine, kroz koje se borio s najplemenitijim osmijehom na licu, kao da to nije ništa.

Kad god pomislim na tu malu mrvicu, pomislim upravo na njegov osmijeh. Sjećam ga se ljetos na moru sa nama, kako pliva u šlaufu sa šeširićem na glavi i "kezom od uveta do uveta", što bi rekli ovi naši. Njegova mama bi ga, nakon kupanja, umotala u peškir, pustila mu igračku koja svira i s jednako velikim osmijehom rekla "živote moj". Kad god bi nju ugledao, sav bi zatreperio od sreće, zamahnuo ručicama i nasmijao se. Sva sreća pa je ona jedna od najjačih, najtrezvenijih i najhrabrijih osoba koje poznajem, koja ima jak sistem podrške porodice i prijatelja, pa će joj se, kad-tad, vratiti vedrina po kojoj je svi poznajemo. U to čvrsto vjerujem, baš onako kao što danas vjerujem u nepravdu i bol koji osjećam kad god pomislim da to pile malo sa tek napunjene dvije godine leži u bijelom kovčegu i da je juče otišao dolje, pored svoga tate, uz zvuke onog mjeseca koji svira.

Ja ću ga sigurno pamtiti dok sam živa.


Završila se prva promocija "Uspavanke za Vuka Ničijeg", ona najveća, u Podgorici. Posjećenost je nadmašila sva moja očekivanja, a i trema, ako ćemo pravo! Sušilo mi se grlo, koljena klecala, pa me je prvo uhvatila panika zato što Pavle Goranović nije stigao bespotrebno mnogo vremena unaprijed (to je za mene značilo da su ga oteli vanzemaljci i da nikad više neće doći), a onda zato što još uvijek nije stigla moja drugarica iz djetinjstva, Nina. Ja da radim promociju bez Nine? Malo morgen! Evo kako je sve to izgledalo:























Autor: Ivan Ivanišević

Veoma „potrešen“ dešavanjima u našem porodičnom domu prethodnih dana, na pamet mi je pala sljedeća anegdota:

Umro pisac i, kad se popeo na nebo, sveprisutni Glas mu nudi dvije opcije – pakao i raj, naravno. Čak mu i pruža mogućnost da posjeti obije destinacije, prije nego donese konačnu odluku. Pisac se spušta u vatreno podzemlje i vidi gomile svojih kolega pisaca, kako iscrpljeni, znojavi, sa debelim naočarima, udaraju tipke nekih starih mašina, pri čemu se najčešće čuje zvuk gužvanja stranica papira. I on trčeći pokretnim stepenicama pobjegne ka raju. Kad tamo - opet gomila pisaca, nešto podnošljivija temperatura. Ali opet, pišu, iscrpljeni, znojavi, debele naočari, udaraju tipke starih mašina, gužvanje papira... „Pa ovdje nema razlike!“, viknuo je ljutito. 
„Čekaj momentat, dolje se tvoji radovi objavljuju!“, pojasni mu Glas.

Šalu na stranu, naravno da sam beskrajno ponosan što je jedna ozbiljna priča došla do svog najuspješnijeg završetka. Ne uvjek glasan, ne tako ostrašćen, trudio sam se da budem (nekad i previše) objektivan posmatrač rađanja „Vuka Ničijeg“. Sagledavajući sa ove distance, mislim da sam u pojedinim (ok, možda je taj broj bio za koju deseticu veći) situacijama mogao više upotrebljavati vještine sticane tokom godina provedenih u diplomatskog službi, ali - kako ono kažu - nad prosutim mlijekom se zalud plače. Bitno je da posljednje pripreme za promociju, uglavnom, teku uhodanim tokom, što je najbolja potvrda da je Ksenija uspjela da i ovoj 2012. godini, i to već na samom početku, nakači „teret posebnosti“.

A kad imate privilegiju da svakodnevno obitavate sa omiljenom književnicom, neminovno je da uočavate situacije koje, ipak, smijete ispričati tek nakon završetka rada na romanu, kako ne bi poremetili stvaralački mir. Okončanje dugog istraživanja, konsultacija, prerada, kontrole, te činjenica da je štampa prošla u najboljem redu, knjige dopremljene i spremne za distribuciju, u našoj kući su uzrok, kao što ste mogli da pročitate, nekih posebnih snova. I ne samo. Ali, to je jedan od simbola temeljitog pristupa, koji je jedna od odlika Ksenijinih priprema za pisanje. 

Kad smo već kod toga, moram biti iskren među prijateljima, čak smo i mi evo neko vrijeme odahnuli. Kad se samo sjetim perioda od prije 4-5 mjeseci... 

Zamislite tišinu u kući. Djeca spavaju. Mir. Neki sumorni četvrtak, kad nema ni prenosa Lige Evrope. Ksenija sjedi u sobi u poziciji „Glava između obije šake“. Ono kao Njutn pred pad jabuke. Umorna. Pomalo i nervozna. Izraz lica pokazuje da je riječ o veoma ozbiljnom problemu. (AHA!) Ulazim u sobu, sa željom da pomognem. Trudim se da riječima ne poremetim atmosferu. Tenzija se može nožem rezati. Ksenija gleda u ekran kompjutera. Tiho prilazim. Čitam. To je nervira. Pogledom me izbacuje iz sobe, ali preko balkona, pravo na tek posađene ruže. Ili možda prije na nešto izdržljiviju gliciniju, jer voli ruže. Počinjemo priču, u kojoj vidim da je momenat u kojem sam ušao u prostoriju skroz bio promašen. Ona ustaje, idemo da gledamo neki film jer je očigledno vrijeme za pauzu.

Sigurno se pitate đe se izgubio problem? Tokom neke od rijetkih noći kad ja ne mogu da spavam, prikrao sam se kompjuteru i shvatio. Na pomenuto pitanje se odgovara vrlo slikovitom situacijom i stonoteniskim vraćanjem drugog pitanja: 

Što mislite, iz koliko puta se u jednom Ksenijinom romanu promijeni pregorela sijalica? Odgovor: DESET.

1. draft. Junak mijenja sijalicu.
2. draft. Zločinac mijenja sijalicu.
3. draft. Junak sprječava zločinca da zamijeni sijalicu. Zločinac umire.
4. draft. Zaboravi sijalicu.
5. draft. Vrati sijalicu. Fluorescentna umjesto klasične.
6. draft. Fluorescentna ne radi. Nazad na staru.
7. draft. Zločinac lomi sijalicu i koristi je da ubije junakovog mentora.
8. draft. Junak tjera zločinca da pojede sijalicu. 
9. draft. Junak žali gubitak sijalice. Ali je ne mijenja.
10. draft. Junak mijenja sijalicu.

Poslije takvih momenata neko vrijeme lijepo spavam. 

Ali najbolji događaj dolazi u onim mirnim trenucima porodičnog spokoja, dok se mila dječica igraju, uz povremeno ispitivanje maksimalne visine tonaliteta svog glasa. Čuje se moj iznenadni vrisak. Ksenija brzo silazi niz stepenice, a ja – vrlo razbarušene kose, u rastegnutom donjem dijelu pamučne trenerke i prilično flekavoj majici kratkih rukava, probijajući riječi kroz dječiju graju kao nekad partizani snage preko Igmana: 

„Ma ne pitaj! Dok ti gore pišeš, ja ovdje pravim dvije večere uporedo, pa još uleti Iker (mačak) koji od entuzijazma skače po meni jer oće, čoče, odma' da dobije paštetu. U isto vrijeme zove Peđa (izdavač), a ja pokušavajući da se javim na telefon, obalim laktom onaj lijepi kristalni dekanter za vino koji si mi poklonila za rođendan i slomi se u hiljadu komada po kuhinjskom podu. Utoliko uskače Filip oće da jede, a pokazuje mi kako se nasuo vodom, pa držeći Lenu nekako čistim ono staklo da se ne posjeku, ali nemam pojma đe stoje krpe, dok mi se u međuvremenu pregrijalo mlijeko, a Iker ukrao parče šunke koje sam namijenio tebi za sendvič...“ – ja, kao što možete i sami zaključit, već lud od situacije! 

A ona odgovara: „Čekaj, zvao Peđa???“

Ali što smo, s druge strane, s uživanjem gledali „Ponoć u Parizu“! Već sam je vidio kako mašta da joj Gertruda Štajn čita rukopis romana, dok Miro pravi sliku njoj u čast, a Hemingvej joj takođe, povremeno, daje korisne sugestije. A ja mu, onako kicoški, pristigao iz budućnosti, pričam onu glupu foru sa američkih koledža: 

Posjetioc nekog koledža je  zastao da se divi novoj univerzitetskoj zgradi "Hemingway Hall".
"Pravo je zadovoljstvo vidjeti zgradu koja nosi ime Ernesta Hemingveja," rekao je. "Zapravo," rekao mu je vodič, "zgrada se zove Džošua Hemingvej. Nijesu u srodstvu." Posjetilac je bio zapanjen. "Je li i Džošua Hemingvej bio pisac?" "Kako da ne," rekao je vodič. "Napisao je ček."


Računam i računam, i izračunah da ovakvu tremu nijesam imala još od moje najveće treme svih vremena - kad sam polagala diplomski ispit. Nikad to neću zaboraviti: stojimo u holu, napirlihtani sa cvijećem u naručju, i čekamo moj red. Ja sam stisnula onaj diplomski rad i ništa ne pokazujem, osim što trčim u WC svaki čas (prosjek mi je bio strašan, od dva do tri minuta), i to toliko da i babu počinje da hvata užasna trema jer misli da ću doživjeti neugodni incident pred profesorima. Incidenata bilo nije, čak je sve prošlo u najboljem redu, ali se vrlo dobro sjećam što sam sve sanjala noćima pred ispit - srušila se hala u kojoj polažem, srušio se cijeli univerzitet, pas mi je pojeo rad, moljci su mi pojeli komplet koji treba da obučem, i tako dalje.

E, ta je paranoja počela i sada. Ne znam otkud tolika frka, ali je tu, jer ne biste vjerovali što mi sve pada na pamet. Danas treba da stigne knjiga iz štamparije, koja se nalazi u Kragujevcu, a ja sam sanjala kako su carinici zaplijenili moje knjige - jer znate kako je, u mojim snovima carinici nemaju pametnijeg posla, nego da oduzimaju knjige po granicama, a onda njima nalažu vatru i okreću roštilj. Toliko se sna sjećam, ali je lako pogoditi nastavak: ukoliko bi knjige ipak prošle carinu, a usput ih ne bi udario grom ili se survale u Moraču, poplavio bi se magacin u kojem će čekati distribuciju i sve bi bilo uništeno.

Ukoliko se ništa od toga ne dogodi, inače, u ponedjeljak bi trebalo da budu na policama Gradske knjižare, ja ću vas o tome svakako obavijestiti. To, naravno, ako ih grom ne udari na putu od magacina prema knjižari.

I jutros sam se probudila nakon prekrasnog sna: knjiga je stigla i izgleda kao da nema trideset stranica, a na nju su nalijepili korice druge knjige, s pogrešnim naslovom. Stižemo na promociju (da vas podsjetim da je u utorak u 21h), a ja zaboravila garderobu u Danilovgradu - jer znate, ja u snovima izlazim iz kuće u trenerci, pa se presvlačim tek kad stignem na destinaciju. Onako kućno obučena, ulazim u halu, a tamo nije došlo više od dvadeset ljudi, koje zabavljaju DJ i komičar. Promocija se završava, tih dvadesetoro odlaze kućama, a ja shvatam da niko nije govorio, da knjige nijesmo ni stavili na prodaju i da promocije, zapravo, nije ni bilo.

Uzdam se u onu narodnu mudrost da se u stvarnosti sve odvije suprotno od snova, pa da će sve proteći u najboljem redu. I, kao što već rekoh, javljam kad stigne knjiga. Čini mi se da, ako to prođe kako treba, sve ostalo će biti puno lakše!


Nakon jučarašnjeg gostovanja na IN televiziji, dobila sam divnu poruku podrške od jedne dame na Facebooku. Ali nešto što je rekla me je navelo da vam danas pišem, da pomislim da bi bilo dobro objasniti nekoliko stvari.

Naime, juče sam u emisiji rekla zašto korica mog novog romana izgleda kao dječija. To nije zato što je roman dječiji, naprotiv, već zato što su glavni likovi mladi ljudi koji su odrasli u domu za djecu bez roditeljskog staranja i što odrastaju u emotivnom mraku u kojem jedinu svjetlost i boju predstavlja pojam kuće, porodice.

Ne brinite, roman nije obrada Olivera Twista, niti su dom i domski sistem glavni zlikovci u romanu. Ali jeste odrastanje bez roditelja. Ono što se nadam da će čitaocima biti jasno je da se radnja ne odvija u Bijeloj. Ne zato što sam pogrdno pisala o domovima, jer nijesam. Samo je činjenica da se radnja ne odvija nigdje. Ni na Balkanu, možda čak ni u Evropi. Jedina naznaka je da je u pitanju multimilionski grad koji je osam mjeseci godišnje pod snijegom. Za mene je to ponekad bio Madrid (izuzev snijega), ponekad Milano, ponekad New York, ponekad velegradi sjevera Evrope koje poznajem samo iz filmova. Ni ime Vuk ne treba da zavara da neko pomisli da je po srijedi Balkan, jer je to jedino balkansko ime u romanu. Glavna junakinja se zove Klara (ime latinskog porijekla), a ostali su David (jevrejsko), Karim (arapsko), Hilda (germansko), prof. Nicolini (italijansko), Joe (engleska govorna područja).

Rečenica koja me je ponukala da danas govorim o ovome, glasila je da moj roman budi nadu da će Crnogorci kroz njegovu priču naći podsticaj da se više okrenu usvajanjima. Crnogorci hoće da usvajaju djecu i u svakom trenutku u Ministarstvu rada i socijalnog staranja imate oko pedeset bračnih parova koji čekaju svoj red. Problem počiva na sasvim drugom mjestu.

1. Crna Gora nema djece za usvajanje. Nešto što objašnjavam već na početku priče je da mnogi pogrešno koriste riječ "sirotište", jer sirotišta pripadaju ratnim vremenima. U vrijeme mira, rijetko je ko u domu siroče, jer djeca kojima roditelji stradaju obično imaju rodbinu, kumove, porodične prijatelje - bar nekoga ko će voditi računa o njima. Tako da u domovima, u vrijeme mira, žive uglavnom napuštena djeca, a u Bijeloj njih dvije stotine. Većina njih zna čija je, u domu ima braće i sestara, ali i kontakt sa porodicom. Nažalost, za mnoge bi bilo bolje da nemaju, ali naše institucije su na tom polju izuzetno stidljive i neodlučne.

Stalno ponavljam istu frazu: ako čovjek ne želi da se bilo kome zamjera, ne treba da se bavi socijalnim radom, već ugostiteljstvom. A kad su u pitanju problematične porodice, nažalost u svakom slučaju se morate nekome zamjeriti. Zakon nalaže da ukoliko roditelj zlostavlja ili grubo zanemaruje svoje dijete, treba mu oduzeti roditeljska prava. Kod nas ni jedan sudija neće oduzeti roditeljska prava bez velike, velike muke. A trebalo bi da to bude jedna od lakših odluka. Ako ostavite vaše dijete i ne obiđete ga šest mjeseci (bez valjanog razloga, a jedini valjani razlog je da ležite teško bolesni u bolnici, pošto i iz zatvora dovode majke da obilaze djecu u domu), zakon daje mogućnost oduzimanja roditeljskih prava. To ne radi niko, a izgovor je da ne žele da ih sjutradan majke optužuju da su im oteli dijete!

Hajde da i to nekako pokušamo da opravdamo (mada, zašto bismo?), ali što ćemo sa roditeljskim pravima onih koji zlostavljaju svoju djecu? Da budemo plastični, znam za jednu bjelopoljsku porodicu, ili su barem u domu tvrdili da su iz Bijelog Polja, a ljudima iz doma sam mnogo sklonija da vjerujem, jer prema njima gajim ogromno poštovanje. Otac je alkoholičar, majka psihotična, djecu su toliko teško zlostavljali da ih je centar za socijalni rad oduzeo i poslao u dom. Bilo ih je dvoje. Kako i zašto su ih nakon toga vratili roditeljima, nikad mi neće biti jasno. Ja sam djecu upoznala nakon što su ih oduzeli drugi put, i sjećam se bebe od godinu dana sa otvorenim ranama na glavi. Gasili su joj cigarete po glavi, znate, to je bio neki napad inspiracije koji samo oni mogu da razumiju! Samo što ih toga puta nijesu oduzeli dvoje, već troje, pošto se stoka u međuvremenu još jednom razmnožila. Boravili su svo troje u domu i bilo mi je drago što sam vidjela da je maleckoj porasla kosa, a beskrajno tužno kad mi njen stariji brat pokazuje igračku autobusa i objašnjava kako on vozi, ja sjedim do njega, njegova sestra i brat iza i idemo kod njegovog tate. Zašto vam ovo pričam? Zato što su ih, nakon godinu dana, svo troje vratili roditeljima. Da, opet! Kad sam pokušala da se raspitam zašto, rečeno mi je: "provjerili smo to, sigurno je to bila dobra odluka". Kako je onda, kad je jedna NVO kasnije pokušala da se raspita, ispalo je da porodica uopšte nije iz Bijelog Polja i da sam ja sve pogrešno shvatila, pa se sad više ne zna ni gdje su ti ljudi, ni jesu li ta djeca u jednom komadu?! Možda će biti da sam ih ja sanjala, da uopšte ne postoje!

U zaključku, ima parova koji hoće da usvoje. Nema djece, nažalost. Jer u našoj zemlji se ne stavljaju na prvo mjesto njihova prava, već njihovih nedostojnih roditelja.

2. Drugi suštinski problem je što kod nas nema hraniteljskih porodica, pa ne-usvojiva djeca nemaju kud, sem u dom. Država je pokušala da sprovede nekoliko kampanja da ohrabri ljude da u svoju kuću dovedu dijete iz doma, ali premalo njih se prijavilo. Svugdje u svijetu se nastoji da se domovi zatvore, jer je odrastanje u instituciji najgora i posljednja varijanta za djecu koja su sama, ali kod nas je to nemoguće jer ljudi jednostavno neće. Inače, hraniteljstvo je vid brige u kojem dijete boravi kod vas, vi primate (vjerovatno sitnu) novčanu nadoknadu za to, a nemate nikakve dugoročne obaveze. Dijete ne može raspolagati vašom imovinom, niti je nasljeđivati, niti se na bilo koji način izjednačavati s biološkom ili usvojenom djecom. Vaša kuća je njegovo prebivalište, a ono dobija priliku da boravi u porodičnom ambijentu i uči pravilnu socijalizaciju.

3. A treći problem je: gdje i što nakon doma?

"Uspavanka za Vuka Ničijeg" ove probleme samo provlači između redova, nagovještavajući kakva je psihološka struktura mladih ljudi koji odrastaju u instituciji, bez ikakve privatnosti, ikakve mogućnosti za normalnu socijalizaciju i normalno vezivanje za druge. Ako će ona navesti bilo koga da odluči da pomogne takvoj djeci, ja ću biti najsrećnija na svijetu. Ali ću biti mnogo srećnija ako se nadležni probude, jer je žmurenje na ovakve slučajeve zaista degutantno. Oprostite što ne nalazim blažu riječ!

Newer Posts Older Posts Home

O MENI

Književnica, autorka romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg", kao i dramskih tekstova, scenarija, kratkih priča. Amaterska likovna umjetnica i fotograf.
Kolumnistkinja Portala Analitika.
NLP Master Practitioner & Life coach.

Kontakt

Name

Email *

Message *

Društvene mreže

Kategorije

  • Blog
  • Gostujući autori
  • Iz medija
  • Najčitanije
  • Novosti
  • Intima
  • Knjige

Arhiva

  • ►  2025 (2)
    • ►  January (2)
  • ►  2021 (15)
    • ►  September (1)
    • ►  April (2)
    • ►  March (4)
    • ►  February (1)
    • ►  January (7)
  • ►  2020 (3)
    • ►  August (1)
    • ►  April (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2019 (5)
    • ►  October (1)
    • ►  September (2)
    • ►  August (1)
    • ►  March (1)
  • ►  2018 (7)
    • ►  October (2)
    • ►  September (5)
  • ►  2014 (2)
    • ►  July (1)
    • ►  January (1)
  • ►  2013 (10)
    • ►  December (2)
    • ►  November (4)
    • ►  October (1)
    • ►  July (2)
    • ►  February (1)
  • ▼  2012 (35)
    • ►  December (3)
    • ►  November (2)
    • ►  October (2)
    • ►  September (1)
    • ►  August (4)
    • ►  July (5)
    • ►  June (2)
    • ►  May (3)
    • ►  April (4)
    • ▼  March (5)
      • Pedro
      • Promocija romana "Uspavanka za Vuka Ničijeg"
      • Pisanje romana iz ugla supružnika
      • Trema
      • Dom u romanu
    • ►  February (1)
    • ►  January (3)
  • ►  2011 (27)
    • ►  December (4)
    • ►  November (5)
    • ►  October (3)
    • ►  September (1)
    • ►  May (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (7)
    • ►  February (3)
  • ►  2010 (38)
    • ►  November (1)
    • ►  October (1)
    • ►  July (1)
    • ►  June (1)
    • ►  April (3)
    • ►  March (8)
    • ►  February (11)
    • ►  January (12)

Najčitanije

  • Sarajevo, ljubavi moja
  • Smrt, razvod i ostale školske teme
  • Uspavanka za Vuka Ničijeg: književna kritika
  • Jokovi mostovi okruga Zagarač
  • Pisanje romana iz ugla supružnika
  • Skidanje dioptrije
  • Lena
  • Pismo pravoslavnom svešteniku
  • Barselona
  • Razvod

Pratite me na Instagramu

Copyright © 2016 Ksenija Popović.