Autor: Justinijan Krkeljić, a.k.a. Ćoro Prečka
Emotivna hronika jedne porodice i jednog mosta, zasnovana na titogradskim glasinama i naknadnim tumačenjima zlih jezika
San Francisko 21. Novembar 1962…
Stari Joko je udobno sjedio u svojoj naslonjači. Dok je lijevom rukom nervozno prčkao po nosu, desnom je prevrtao po džepnom satu, željno iščekujući lokalnog poštara, koji mu je nosio milodar iz postojbine. Već treći dan žudno je iščekivao tog bubuljičavog službenika US Post Service-a, koji em što mu nije donosio željeno pismo, em što mu je sa čudnim glupavim osmijehom posmatrao kćerku – a ova odgovarala sa još glupljim osmijehom. U tim trenucima, jedino što ga je više mučilo od pisma koje nikako da stigne, bijaše dilema o tome kako bi lokalni pravosudni sistem reagovao za slučaj da tog poštara izbuši kao kantu sa karabinom koji je donio iz rodnog kraja. No, redovno je takvo razmišljanje završao sjetnim uzdahom i prigušenom kletvom surovog američkog kulturnog ambijenta, koji je nametao svakojaka ograničenja ljudskim kreativnim potencijalima i impulsivnoj socijalnoj interakciji.
Elem, mnogo se muke sakupilo u ovom časnom starcu u danima koje je smatrao posljednjim. Cijelog je života, od kako je odlučio da napušti posao krojačkog šegrta u predratnoj podgorici i sa svojom vjernom Gospavom krene put Amerike, gdje će posljednjih 30 godina ostaviti svoje najbolje godine potrošiti po tekstilnim fabrikama ove zemlje, koju nikad do kraja nije razumio. Dobro, bilo je tu i lijepih momenata. Vjerna Gospava je održavala toplo porodično gnijezdo, dok je on onog malo slobodnog vremena trošio na kockanje, raspusne ljubavnice i ragbi utakmice. Ovo potonje ga je posebno fasciniralo, jer je iako nikad nije do kraja shvatio pravila te igre, nekako mu je vazda bilo toplo oko srca kad vidi onoliko krupnih momčina kako se mlate po poljani i u tim momentima se emcionalno prisjećao rodne grude, pa je nerijetko u suzama napuštaop stadione, što su njegove komšije smatrale prvorazrednim navijačkim fanatizmom. S te strane se nije ima našto požaliti, pa je često, u potaji, pisao svojim prijateljima iz rodnog kraja kako je često uživao u egzotičnim ženama raznih boja kože. Jednom je, nakon noći pune alkohola, zamalo klepio i jednog Italijana, zvao se Đan Paolo i bijaše sav onako vižljast i zalizan i… tu mu se tok misli poremeti, zakašlja se časna starina i poče da vileni o 2 sina, koji su se nakon završenih fakulteta poženili se sa nekim Amerikankam, odbacili svoja krsna imena koja im je udijelio kako nikad ne bi zaboravili odakle su došli – i pred očima su mu postajali stranci. Možda ga je upravo to u poznim godinama okrenulo ka rodnom kraju, kojeg je do tad posmatrao sa dozom likovanja zbog ličnog životnog uspjeha i zavisti onih koje je tamo ostavio, ali i neke čudne ljubavi za koju mu je bilo drago što u njoj uživa sa sigurne geografske distance i egzistencijalne sigurnosti. No, nakon jedne kratke posjete rodnoj grudi (tad je još mogao da zdravstveno izdrži naporno putovanje), obnovio je pokidane veze sa svojom širom porodicom, i nakon toga, u redovnim intervalima počeo da im šalje priliče svote novca, kako bi im pomagao u rješavanju brojnih problema. Od kupovine zemlje, stoke, školovanja, liječenja, pa do simpatičnih poklona za najmlađe i najstarije. I bogami, bi mu milo kad je od jednog prijatelja saznao da se njegovo ime s ponosom pronijelo rodnim Zagarčem, kao dobrotvorom jednog brojnog bratstva.
Zagarač, 12. Novembar 1962…
Kao da je bomba pala u staru porodičnu kuću zagaračkog bratstva X. Na najstarijeg bratstvenika, Mikonju, stiglo je pismo iz Amerike i to od starog dobrog znanca i uz to bliskog rođaka Joka. Prije su njegova pisma bila dočekvana uz narodno veselje, jer su uglavnom podizala lokalni BDP. Zli jezici su govorili da je opština Danilovgrad te famozne Jokove donacije često kalkulisala u opštinski budžet, čisto da bi podigli sebi značaj na republičkom nivou. I bogami su Jokovi bratstvenici lijepo živjeli od Jokovih para. Oni njemu pošalju zamolnicu tipa “a evo te pozdravlja i baba Staka, i bi se od srca jadna nasmijala koliko si joj drag, no se, jadna ne bila, ne smije kršteno nasmijat, jer ju je sramota da širi usta kad đa’oljega zuba nema. Pa ako možeš poslat koji dinar da riješimo taj problem i da opet vidimo baba Staku nasmijanu – i nama bi lakše padale ove muke što nemamo uslova da za ovu nastupajuću oštru zimu da kupimo neke tople džempere za ovu makanjad, da se jadni ne prehlade kad pješače po 5 kilometara do škole. A pri njima, mali nam je problem što Bele i Trifun idu po selu prslija gaća, pa ih zajebavaju fucmuti kad pođu u Podgoricu na pazarni dan”. A Joko nije štedio.
San Francisko 01. Novembar 1959…
Dobro, nije ni on veslao sise, znao je da ga malo iskorišćavaju, ali se pravio lud jer je to bila cijena koju je plaćao za pronošenje svog imena na dobri glas u rodnom kraju. Nije vodio baš previše računa o tome koliko je sve para usuo u rodni kraj tih godina, ali je neđe svakako razmišljao da bi bilo bolje da je sam podigao jedan kvalitetni kliničko-bolnički centar, imajući u vidu kolikom je broju ljudi plaćao liječenja po inostranstvu. No, kad je već započeo, povratka nije bilo. A opet, dumao je dobri stari Joko, koliko se god liječili, svi će oni jednog dana završit na straži pored lokalne crkve (čiju je rekonstrukciju takođe isfinansirao). Školovanja, odjeće, obuće, novi kućni aparati… sve je to bilo lijepo, ali nekako mu se nije uklapalo u konačni spomenik njegovoga dobročinstva, koji je trebao ostati da buduće generacije podsjeća kakav čovjek bijaše Joko (iliti Joke, kako su ga zvali njegovi prijatelji Amerikanci). Nešto mu se nije sviđala ideja tipa “uh, kakav mi je kuk ugradio juče onaj novi doktor u KBC, ma nije ni primać’ onome što mi ga je Joko finansira na tetku pokojnu, a koji je tol’ko dobar bio, da smo tetku bez njega ukopali” ili “ah, kakve su ti te cipele, strelica te fištila, đe si našla štiklama da forsiraš ove krše; a ćuti crna druge, u Zagarač ti se ćera moda, ka’ u Milano od kad je đeda Joko počeo da ni šilje ove modne aksesoris iz bijeloga svijeta”. Dobro, nije da Jokovoj taštini nisu i takve priče prijale, pogotovo kad je jednoj rođaci posla čipkasto donje rublje, a znao je da je laka na jezik, taman ka’ na provjetravanje istog, pa mu bi drago da će barem malo doprinijeti seksualnoj revoluciji u Zagarču (što bijaše tema, na koju je posebno bio osjetljiv).
No, jednog dana, jedan od tih brojnih zahtjeva mu je zaparao oči. Naime, nekolicina daljnjih rođaka (za koje i nije bio baš siguran da su mu uopšte rođaci, što su oni vehementno pobijali kao mogućnost) mu je tražilo jednu manju sumu novca kako bi podigli jedan most u rodnom kraju preko neke rijčice, kako bi time riješili gorući problem lokalne ekonomije, infrastrukture i kulturne povezanosti sa Podgoricom. Kako su oni objašnjavali, taj most bi im značajno skratio svakodnevne poslovne i lične obaveze, a ušteđeno vrijeme bi mogli da posvete nekim drugim poslovima, pa zašto da ne – da krenu i Jokovim stopama, i u ime filantropije, samostalno doprinesu opštem dobru u Zagarču. “Most”, pomisli Joko… To je ono što mu je trebalo! Most će nadživjeti i njega i njegovu generaciju. Tim će mostom hoditi svi, kako sjutra, tako i za 100 godina. I svi će znati da je to njegov, Jokov most!
Zagarač, 12. Decembar 1959…
Bogami se ljudi iznenadiše kad dobiše vatreno pozitivan odgovor od Joka u vezi gradnje mosta. A tek su se stišale svađe između rođaka Boška, koji je poslao originalni zahtjev, i rođaka Milentija, koji je smatrao da su prećerali i da će ih Joko sad fino poslat u tri fine i da više dinara neće gledat’, te da bi sad trebali centralizovati slanje pisama Joku, pa da odabrana komisija verifikuje svako pismo, a ne ovako da svako izigrava slobodnog strijelca. “Ovca se šiša, a ne dere, ajvanu jedan”, urlao je Milentije, uplašen zbog mogućnosti da izgubi redovni izvor subvencija za svoju propalu prodavnicu kokica u Spužu. A onda se sjeti da je upravo svog patrona nazvao ovcom, pa pocrvenje, ali ipak srećom opazi da je taj incident promakao prisutnim rođacima. Onda stade i pomisli kakva su oni stoka, jer svi i vjerovatno misle da je ovca, za razliku od njega, kojem je to samo nekako nezvano palo na pamet.
“Ništa sad, no da se pravi most”, objavi Mikonja i samonametnu se za glavnog poslovođu. Iako je bilo nekih gunđanja, na kraju se svi složiše i pa prosuše priču kako novi dani sviću za Zagarač, a sve zahvaljujući viziji dobrog rođaka Joka iz Amerike…
San Francisko 01. Septembar 1962…
Dobro, nije sad Joko očekivao da izgrade Golden Gate preko Zete, ali se ova gradnja Jokovog mosta odužila brate mili. Za 3 godine bi napravili podzemni tunel, a kamoli jedan obični most. Nije njega toliko brinuo iznenadni i konstantni porast troškova izgradnje mosta, koliko odugovlačenje finiširanja radova. Doduše, jeste načuo neđe da je jedan rođak kupio 2 konja od dijela para namijenjenih mostu, pa je s tim konjima otvorio prevoznu kompaniju koja je saobraćala na relaciji Orja luka – Podgorička Gimnazija. No kako je ubrzo uveden autobuski saobračaj u tom kraju, ovaj poslovni poduhvat je neslavno propao, pa je Joko to posmatrao kao poetsku pravdu, ako je uopšte bila istina.
Zagarač, 01. Septembar 1962…
A bogami, fino se živjelo od toga mosta. Da se razumijemo, već poslije 3 mjeseca i od prve tranše Jokovija para – izgrađen je jedan betonski mostić, dužine 9m koji je spajao dvije obale između okućnice rođaka Staniše i zajedničke šume u koju su svi brali drva za ogrijev i prodaju u Podgoricu. Istina, taj most im jeste pomogao – em što su lakše tovarili i podvrgavali ona drva špediciji, dok s druge strane, sad su i lakše dobijali pića i ića od domaćica, a mogli su i kafu da naruče ili čak neki roštilj (roštilj: primitivni podgorički izraz za gradele) da obrnu, sad kad im je Stanišina kuća tu na 3 koraka, a prije su morali da šire po pola kilometra ili da se dobacuju s hranom preko rijeke.
Međutim, oslačale im one pare od Joka, koji se oduševio idejom mosta i nije htio da čuje nizašta drugo. Propadoše liječenja u inostranstvo, školovanja u Beograd, kupovina robe i ostalih artikala, Joko je sve podredio mostu. Bi im mučno prvi put kad od novca za most kupiše neke teletinu na popust kod mesara Šanjevića, ali kako Joko nije žalio ovca za most, već poslije 3. pronevjere oni počeše lagano da namiruju svoje obaveze.
San Francisko 15. Septembar 1962…
Joko se tog jutra sneveseli nakon posjete ljekaru. Dok je gledao kako mu se drobovi prelivaju preko novog kožnog kaiša, slušao je ljekarevu tirade, koja što se vise približavala kraju, poprimala je sve mučniji ton. Kad mu ljekar na kraju saopšti da ne planira ništa za novogodišnje praznike, zaćuta se, zahvali i sporo izađe na hodnik. Razmišljao je da li da zaplače, ali onda shvati da i nema za čim. Svi ljudi koje je po slovu zakona bio obavezan da voli – i onako su jedva čekali da ode bogu na istinu. Sinovi bi se konačno kurtalisali osjećaja krivice što su ličili na Amerikance vise nego što je Joko mogao da prihvati, ćerka bi se konačno posvetila bezbrižnom šmekanju sa onim bubuljičavim poštarom, a Gospava se odavno udaljila od njega, nekako mu se surovom tišinom sveteći zbog onih njegovih beskrajnih ljubavnica; pa sad kad je već zanemoćao I ostarao, ona je odlučila da ga surovo kazni ignorisanjem. On sam, iživio je to što je mislio, probao sve što mu je bilo servirano… sem jedino most. Most nije bio završen. Kruna njegovog života. Odmah se uputi u najbližu poštu i posla kratko pismo svojim rođacima u Zagarač…
Zagarač 12. Novembar 1962…
Dakle, kao da je bomba pala u kuću Mikonje X. Pismo su čitali 16 puta, dok se na kraju nisu uvjerili u ono što je zaista pisalo. Joko je dakle, suočen sa nastupajućom smrti, tražio da mu pošalju sliku toga veličanstvenog mosta, kojeg je već godina izdašno finansirao, kako bi je ponio sa sobom u grob. Nervozni Ljubivoje je palio cigar za cigarom, sve dok u kući ne postade neizdržljivo. Kako poslat Joku sliku betonskog mostića dugog 9 metara, skrivenog u zagaračkim vukojebinama i reći mu da je na to u posljednje 3 godine spiskao pravo bogatstvo… Bruka!
Najzad, nesnosnu tišinu prekide Radislav, jedan od starijih i mudrijih. On zgrabi stari fotoaparat, koji je visio okačen na zidu, pa onda ga tutnu u ruke Milenku, jednom od mlađih I glupljih, kojem su tek prošle godine dozvolili da pušti brkove, I prodornim glasom mu reče:
“Idi I slikaj most!”
Milenko zbunjeno i mutavo odgovori: “Koji most?”
San Francisko 15. Decembar 1962…
Bijaše doktor u pravu, nije Joko dočekao Novu godinu. Ali sliku mosta iz rodnog kraja jeste. Kažu da je umro srećan, sa blaženim osmijehom i slikom mosta u rukama. Gospava i đeca odlučiše da ga ukopaju u rodnom kraju, koji je toliko izdašno pomagao, jer im on ođe nije nešto i trebao da ih čak I nakon smrti podsjeća na međusobna razočarenja. Kupiše jedan fini kovčeg, na čijem pramcu fino napraviše mali pozlaćeni ram, u koji je stala slika onog mosta, kojeg je tako željno iščekivao, spakovaše ga za avion i odmah poslaše depešu rođacima da im Joko ovoga puta dolazi lično u vizitu I da se ne misli vrćat’ nazad…
Golubovci 28. Decembar 1962…
Kiša je padala tih dana, dok su Jokovi bratstvenici, poređani kao Daltoni ispred aerodromske zgrade čekali da iznesu Jokov kovčeg. Nije im bilo milo, pogotovo jer im je Gospava već saopštila da je era Jokovih donacija završena. Ali što da se radi…
Elem, službenici izniješe kovčeg ispred zgrade, a na njegovom pramcu – blještao je ram koji je okruživao sliku čuvenog Jokovog mosta, kad odjednom jedno makanje priđe bliže kovčegu, valjda privučen onim blještavilom i zastade začuđeno… Okrenu su put starijih rođaka, potraži svog oca među njima I glasno upita: “Tata, što će slika od mosta Blaža Jovanovića na kovčeg đeda Joka?”
Joko je ukopan istog dana, u tajnoj procesiji, na jednom porodičnom imanju, daleko od očiju radoznalih komšija. I dan danas se pominje po dobru u cijelome Zagarču.
