Archive for November 2011

Ponekad se prosto začudim koliko sam oguglala na drastične promjene životne sredine. Ivan i ja smo u Strazburu proveli tri godine (on četiri, ja tri), u njemu otpočeli zajednički život i rodili dvoje djece, što znači da ako bi mi neko mjesto moralo nedostajati, onda je to Strazbur! Pa ipak, otkad smo se vratili u Crnu Goru, Ivan i ja ga se rijetko kad i sjetimo, a još rjeđe ga pominjemo. Ponekad prosto zaboravimo kakvu smo životnu promjenu nedavno napravili, kao da smo u Danilovgradu već godinama i da je sve uvijek bilo baš ovako. Banalni primjer: krenemo jednom u šetnju po hladnom jutarnjem danilovgradskom vjetru, mojom inicijativom, pa se Ivan na mene naljuti i kaže: "Gdje si čula da se u sred novembra vode djeca u šetnju rano ujutro, hladno je?!". Ja ga na to podsjetim da je u Strazburu identično vrijeme trajalo po devet mjeseci godišnje i da smo prije manje od godinu Filipa šetali i na -10, a on zastane, slegne ramenima i s osmijehom prizna da je na sve to već zaboravio, kao da ga nikad nije ni bilo.

Ipak, ovih dana se sjetih da je u Strazburu počeo božićni market i odjednom me hvata nostalgija, po prvi put otkad smo stigli. Nije to neka velika nostalgija, ni da se približi bilo kakvoj patnji ili tuzi; samo se sjećam malo više nego obično. Sjećam se našeg divnog stana u Rue des Arquebusiers, sa ogromnim prozorima koji su gledali na kanal i njegove patkice, labudove i dabrove (sad bi Ivan podigao ruku i rekao da to nijesu dabrovi, već pacovi i uslijedila bi beskrajna rasprava). Sjetim se dnevnog boravka kroz koji je Filip tutnjao u dupku, gdje je naučio da sjedi, pa puzi, pa hoda, gdje mu je nikao prvi zubić i gdje nam je darivao svoj prvi osmijeh. Sjetim se parka ispred kuće, gdje smo svakodnevno boravili sa kanticom i lopaticom i spuštali se niz tobogan. Naravno, ne bih ja bila ja da mi ne padne na pamet nešto od hrane - u ovom slučaju fois gras (pašteta od pačje ili guščje džigerice), tarte flambee (njihovo tanko tijesto sa pavlakom, lukom i slaninom) i poulet au reisling (piletina u bijelom vinu). I na kraju, naravno, božićnog marketa, zbog kojeg je Strazbur dobio nadimak Capital de Noel (glavni božićni grad).

Ne sjećam se jesam li vam već pisala o strazburškom Božiću; svakako je najčarobniji koji sam ja doživjela. Centar je preplavljen drvenim kućicama u kojima stanuju ukrasi za jelku, sitni zanatski proizvodi, poslastice i naravno, kuvano vino sa cimetom. Uvijek smo se smijali kako na -18 ljudi uđu smrznuti na vašar, a iz njega izađu raspojasani, jer se od početka do kraja obavezno napiju. Ukoliko ne volite gužvu, vašar nije mjesto za vas, mada smatram da je doći u Strazbur zimi, a ne posjetiti vašar, isto kao doći u Milano i ne obići Duomo, ili Jelisejska polja u Parizu.

I tako, vraćajući se na onu početnu priču o otupljenim emocijama prema selidbama i promjenama, pitam se kako je moguće da sam živjela na toliko mjesta, a da bih se jedino vratila u Madrid. Sve ostalo mi nije ostavilo nikakvu posebnu emociju. Ivan mašta o Rimu, ja sliježem ramenima, svjesna da bi se svako nasmijao pri pomisli da mi je ljepše u Danilovgradu, nego u Vječnom gradu. Ali zašto ne bi bilo? Ovdje živim u divnoj kući, imam divno dvorište, savršenu organizaciju i sve na dohvat ruke. Porodica mi je blizu, prijatelji su mi blizu, Podgorica je blizu. Premda se ne može mjeriti ni sa jednom od slavnih evropskih metropola, ona je moj grad i u njoj završavam sve. Naravno, voljela bih da sam jutros spakovala jedno u kolica, drugo u nosiljku i provukla se kroz božićni vašar u Strazburu, ili kroz Villu Borghese u Rimu, ili još bolje, kroz bilo koju ulicu centra Madrida. Pa opet, svim tim mjestima je nedostajao onaj šmek kuće, onaj osjećaj da sam svoja na svome i da, ukoliko padnem, imam zaštitnu mrežu ispod sebe. Pogledam kroz prozor, zelenilo sa svake strane i pomislim: a zašto bi ona magnolija u Strazburu bila ljepša od ove moje, koja je toliko visoka da je kuću prerasla? Što to fali mojoj gliciniji, ružičnjaku koji sam posadila? Da možda igralište u parku nije ljepše od onoga koje je Filip dobio za rođendan, i sa kojeg ga neće zgurati neko antipatično dijete koje uči da govori sasvim drugačiji jezik od njegovog?

I onda zaključim da ništa zapravo nije stvar lokacije, već sreće. Znam ljude koji se stalno žale na Podgoricu, a mogu vam potpisati da bi im bilo dosadno i u Parizu i u Nju Jorku. Isto tako znam sebe, kojoj bi teško dosadilo i na pustom ostrvu. Za mjesta te vežu ljudi s kojima ih nastanjuješ, uspomene koje s njima dijeliš. A ako kad odeš, s tobom odu i ti dragi ljudi, ostavljeno mjesto nije ništa više od ostavljenog prostora. Isprazniš jedan, popuniš drugi, i bude kao da se ništa nije dogodilo.

U mom slučaju lijepo, čak i ljepše.

Autor: Ivan Ivanišević

Prethodnih dana se u Sjedinjenim Državama digla velika buka oko predloga jednog od republikanskih kandidata za predsjednika, a u suštini sljedeće dedukcije (parafraziram i pojednostavljujem):

Bezbjednost SAD je ugrožena od muslimana. Muslimani koji su ugrozili bezbjednost SAD su došli avionima. Na aerodromima treba uvesti posebne bezbjednosne kontrole za muslimane!!!

I čovjek je to rekao uživo, u jednom od udarnih termina najgledanije televizije!

Svakako da je sloboda izražavanja temelj svakog demokratskog društva, a kroz istorijski prikaz (ne)postojanja te slobode može se izvesti linija građanskog razvoja bilo koje države u svijetu. Ona ima samo jednu granicu, koju je najslikovitije opisao M.Miljanov - čuvati drugoga od sebe.

Riječ je, davno se reklo, najsnažnije oružje. Kaže se da dok laž obiđe zemaljsku kuglu, istina nije ni ustala iz kreveta. Zbog toga se svi i plaše moći medija i bore se da iste stave pod neku vrstu kontrole ili uticaja. I zbog toga je rad medija i komunikacionih servisa/usluga pod konstantnom lupom javnosti.

Ovih dana je kod nas aktuelna rasprava o odluci RTCG da emituje, za naše podneblje, zaista neuobičajen televizijski spot koji prikazuje poljubac dva momka. Zlonamjernik, čitaj navijač Ipswicha, Millwalla, Nottingham Foresta ili nekog sličnog kluba, bi rekao da nije riječ ni o čemu neuobičajenom za navijače fudbalskog kluba Arsenal (momci u spotu nose njihove dresove), čije ime Britanci inače izgovaraju bez slova R ("Aaassenal" čime se pravi aluzija na stražnjicu). Čujemo i čitamo osuđujuće stavove sa raznih strana. Ne samo od muškaraca, koji su obično identifikovani kao homofobični, već u velikom broju i od pripadnica obično tolerantnijeg pola. Međutim, pročitao sam i stavove kako je emitovanje pomenutog spota dokaz da smo bliži Evropi, a javni servis prava podrška tim aspiracijama. Čudno mi je bilo da pohvale dolaze od onih koji su među žestokim kritičarima javnog servisa, a kritike od onih koji su već decenijama u nekom intelektualnom limbu, do kojeg teško dopiru poruke javnosti.

Razlog zbog kojeg pišem o ovoj temi nije odbrana prava osoba drugačije seksualne orijentacije da svoju različitost javno pokažu. Nije ni komentarisanje/kritika slobode izažavanja kroz prizivanje (auto)cenzure kojom se štiti javni moral (kako se to nekad govorilo). Ne bih htio ni da se konfrontiram sa ljudima koji snažnije iskazuju svoje neslaganje zbog prikazivanja ovog spota, ali prosto ne mogu da ne naglasim kako mi je potpuno neprihvatljiv kontinuitet stagnacije. Mentalne barikade identične onima iz vremena prošlog. Isti nivo neinformisanosti i gledanje stvari iz ugla tako tipičnog za one koje obično svi prepoznamo kao ekstremiste.

Svi se sjećamo onog vica o studentu koji se iz metropole vrati kod đeda i babe na selo, očešljan, namirisan, u odjeći živih boja. Koji se ne usteže da ujutro namaže kremu na lice i stavi gel na kosu, a kojeg pri odlasku u poljski wc sa prozora prati đedova lovačka puška. Kad baba uspaničeno pita što to namjerava da uradi, stari odgovori: "Viđećeš ako čučne!". Mi smo kao djeca, a to je sad već dvadeset godina daleko, prepričavali ovu priču i diskutovali o tome koji bi od nasih đedova stvarno pucao. Što se mojeg tiče, ja sam mogao gologuz ići ulicom, opet me ne bi niko makao s pijedestala najboljeg unuka. Dijelom i zbog toga što sam ja stoprocentno ubijeđen da nikad niko na svijetu nije bio bolji đed. Bili smo strašan tandem. Strašan! No, da nastavim... Čak bi i oni najuporniji moji tadašnji sagovornici na kraju popustali i priču završavali zamišljeni, uz izjave da ni njihov đed, ipak, ne bi pucao. "Ali ne bi progovarao samnom", isticali bi zabrinuto.

Činjenica da u našoj zemlji postoji ogroman broj ljudi koji razmišljaju na isti, identičan način kao njihovi đedovi, o temi koja je aktuelizovana nakon što je bilo koji od njih (đedova) imao mogućnost da je realno sagleda i razumije, tako je porazna. Ako se ljudi ne mijenjaju, oni se ne razvijaju. Ako ne razvijaju, u stvari i ne žive. Nikako da shvatimo da nije bitno ono što gledamo, već ono što vidimo. I dok gledanje spota može da proizvede i opravdane negativne emocije zbog strogog ličnog opredjeljenja, mora se pokušati napraviti dodatni korak i u tom spotu vidjeti borbu onih mladih ljudi koji su svojevoljno drugačiji. I koji zbog toga ne moraju da budu na stubu srama. Po pravilu, svi smo jednaki. I u ovoj državi. Zašto se onda ne osuđuje roditelj koji je svoje dijete izbacio iz kuće zato što ima partnera istog pola? Zašto se staje na stranu poslodavca koji prednost u zapošljavanju daje manje kvalifikovanoj osobi heteroseksualne orijentacije? Zašto se dijete iz Doma vraća roditelju koji mu je u već četiri navrata gasio cigarete na raznim djelovima tijela, a tako se izričito odbacuje mogućnost da ga odgaja neko ko za to ima i volje i sredstava i - što je najbitnije - ljubavi?! Zašto se sa strahom govori o druženju sa osobama koje su zaražene HIV-om?

Kod nas je površnost jedan od ključnih problema društva. A ona nije ništa drugo do lijenost da se dođe do istine. Koliko puta ste imali priliku da raspravljate sa nekim ko je sagledao određeni problem samo djelimično, a o njemu raspavlja sa pozicije doktora nauka, minimum?! Bezbroj puta! To je i sad u pitanju. Koliko ljudi kod nas zna za Evropski sud za ljudska prava u Strazburu? Gotovo svi. Koliko samo puta čujemo da će se neko "ćerat do Strazbura"? A koliko njih je spremno da podrži sprovođenje presuda tog istog suda kojima se štite ista prava koja promoviše kontroverzni spot? Nije valjda strazburški sud pri vraćanju imovine demokratija, a pri osudi homofobije "zavjera Zapada"?! Zašto je "pi!" kad se dva muškarca poljube na ekranu, a nije "pi!" kad o Pahomiju svjedoče njegove žrtve? Ne čuh da se ovo, tako osjetljivo društvo, ikad glasno pobunilo protiv pedofilije popova! A tako rado dovedu taj pojam u vezu sa istopolnim parovima. I dokle više ta otrcana fora o Adamu i Stevu?! Što je sa onim "ne laži, ne ukradi, ne prevari..."? Ili je to bilo na četrnaestoj stranici do koje se nije stiglo u prelistavanju skraćene verzije knjige koju hrišćani smatraju svetom?

I što mi je posebno simpatično: "Niko moj nikad nije bio takav. Čuvam obraz predaka što sam protiv toga." Ah!!!

Koliko smo svi, kao društvo, opterećeni pricom o dosljednosti kao simbolu ispravnosti. Dosljedno lupanje u zid, iako glava odavno krvari, kod nas se predstavlja upornošću. Za mene je to mazohizam.

U situaciji kad savremeni svijet sve više prihvata različitosti svake vrste, kao ono bogatstvo koje nam pruža mogućnost da stvari sagledavamo iz više uglova, naše društvo se predstavlja anahronim, zbog činjenice da smo dosljedni samo u razmišljanjima koje najveći broj pripadnika istog društva javno ocjenjuje prevaziđenim. Da li je to strah od prilagođavanja?!

Za mene, problem je veoma jasan. U suštini, izbor svakog pojedinca se svodi na dvije primarne mogućnosti: ili da prihvatiš uslove koji postoje, ili da prihvatiš odgovornost za njihovo mijenjanje. Kod nas se nesporni novitet (parada, javno iskazivanje drugačije seksualne orijentacije, agresivan marketinški pristup) pokušava podvesti pod postojeće uslove, jer ne postoji spremnost da se prihvati odgovornost za promjenu načina razmišljanja, povećanje praga tolerancije ili neku sličnu društveno odgovornu akciju po ovom pitanju. Najviše što se postiglo je pristup tipa: "Ne smetaju oni meni dok god me lično ne ugrozavaju". Nikad se nije otišlo dalje postavljajući pitanje: Kad to ONI počinju da te ugrožavaju? Koja je to aktivnost koju ne bi mogao/mogla da pretrpiš? Je li to šetnja za ruke po ulici (niđe nisam vidio više zagrljenih muškaraca nego kod nas), je li to poljubac (niđe na svijetu nisam vidio da se muškarci međusobno više ljube nego kod nas), ili je to parada? Da ne pominjem brak i usvajanje djece?

Valja reći i da je vrlo često naše društvo predstavljeno takvim od onih koji na akcentovanju pojedinačnih slučajeva netrpeljivosti prave ambijent za svoj poslovni projekat. Želim da vjerujem da parada ponosa u Podgorici, kao isprovocirani događaj - nastao iz želje da se jedno društvo, predstavljeno mačističkim i zatvorenim pokuša omekšati - može da prođe bez problema. Nije neshvatljivo zašto se od prethodne odustalo. Iako je sve bilo spremno za njeno odvijanje. Prosto su organizatori procijenili da je prerano da se u Crnoj Gori zatvori ta priča. I drastično smanje fondovi...

Ko je kriv? Za mene najveću krivicu imaju "nosioci" slobode izražavanja. Novinari.

Prethodnih dana dobar dio slobodnog vremena provedem u jednom od rijetkih briselskih kafića koji nudi besplatni wi-fi internet. Provjerim nagomilane mailove, pročitam novine i ispregledam najzanimljivije statuse na Facebooku. "Kladim se da ste vi novinar", reče mi sinoć prosijedi konobar dok mi je donosio času odličnog Palm piva. Kad sam mu rekao da bi opkladu izgubio i da se ne bavim novinarskim poslom, pogledao me je onako šeretski, ispod oka i spustio pivo na desnu ivicu stola. "Dobro, dobro", promrljao je odlazeći. Imao sam osjećaj da me je toliko zamislio u ulozi nekog novinara-istraživača, da prosto nije ostavio ni gram mogućnosti za grešku.

Prethodna anegdota učinjela je da pokušam da se sjetim jednog našeg novinara koji je briselskim facama uputio pitanje drugačije od onog "kako ocjenjujete napredak Crne Gore u evropskim/evroatlanskim integracijama?". Nije mi to jasno. Pređeš skoro dvije hiljade kilometara, sam il' uz pomoć drugih izmoliš za desetak minuta u prenatrpanoj agendi nekog od evropskih komesara i postaviš pitanje na koje unaprijed znaš odgovor! Ili pitanje na koje će odgovor biti "Da" ili "Ne". Gdje je tu logika?! Koliko u stvari naših novinara prati izjave ljudi koje intervjuiše? Istražuje temu kojom se bavi? I kad ste zadnji put vidjeli na televiziji da se javna ličnost našla u neprijatnoj situaciji da mora objasniti kontradiktornost sopstvenih stavova?

I ko je od naših novinara pokušao da uđe u srž problema sa nepoštovanjem različitosti?

A koliko njih koristi postojeću situaciju i atmosferu dodatno podgrijava, znajući da to i njemu ide u prilog i podiže tiraž/gledanost? Neko je neđe pametno rekao da jedino novinarska branša u ovoj zemlji nije doživjela tranziciju. Pregrupisanje po taborima i upravnim odborima, zaista ne smatram promjenama. Koliko od njih je stvarno društveno-odgovorni pojedinac, željan promjene, što je - u širem šmislu - definicija slobodnog novinara?

Autor: Boris Raonić

Imam veliki oprez prema društvenim mrežama. Pokušavam bezuspješno da razumijem one koji imaju po hiljade prijatelja, sa kojima dijele intimu i kojima dozvoljavaju da uđu u svoj mikokosmos. Iz tog opreza ne koristim Twiter, redovno čistim listu FB prijatelja i zato ne blogujem. Stvari o društvenim zbivanjima kažem javno, a ono što je intima, mislim da treba da bude u uskom krugu prijatelja i porodice (mikrokosmos), prošerenom istomišljenicima (iliti ljudima sa kojima dijelim isti sitem vrijednosti i intersovanja). Uz to, ne želim da neke stvari koje su privatnosti razglabam sa svakom budalom koja ima pristup internetu.

Posljednji razlog zašto nemam blog je što ako ne mogu biti redovan u njegovom pisanju, bolje je da ga nemam. Blog je medij koji mora ima neki ritam, ne stalan, ali očekivan makar.

No, sve ovo sam morao reći i zato mi je kao naručen došao Ksenijin poziv za blog gostovanje. Eto, imam blog, ali ga nemam. Uz to sam želio ponešto da kažem ONOM Ivaniševiću oko njegovih pisanija i nekih stavova, ali kao što rekoh, to nije za svakoga, to je za nas nekoliko, pa se opet vraćam na onaj oprez kada su društvene mreže u pitanju.

One pomažu da sa nekim ko je daleko i koga ne mogu vidjeti svaki dan, razmijenim misli, detalje iz privatnog života... Zato, drugari, kada vidite da ste prijatelj nekome ko ima stotine i stotine ili hiljade „prijatelja“ koji recimo imaju priliku da mu/joj gledaju slike iz porodičnog albuma, nekoga koga skoro i da ne poznajete – onda je to neki poremećaj. FB je sjajan iz još jedne stvari, prosto je nevjerovatno koliko me obogate FB drugari sa linkovima za sjajne pjesme za koje preko naših medijima nikada ne bih saznao, nevjerovatno je koliko duhovitih stvari ljudi ovako razmijene i koliko sjajnih misli podijelimo. I zato sam na FB. Zato među prijteljima nemam nikava pravna lica ili grupe. Iskučivo duhoviti, pametni, urbani likovi. I nijesmo, kao što rekoh svi prijatelji, ali su svi ili duhovoti ili imaju sjajan osjećaj za muziku ili slično razmišljaju. I tej svijet rreba da komunicira.

No, kako je sunčano, vikend jutro (sjetite se prošle godine su u ovo doba bila 3 mjeseca kiša, bez brige za struju), koje daje mogućnost za milion izleta, možda bih mogao da privedem kraju moj prvi blog. Svima vama koje nerviraju budale i seljaci kojih ima naokolo koliko hoćete, moja savjet je mikrokosmos (u virtuelnom i stvarnom prostoru) - naprosto formirajte svoj svijet u kome se krećite. Prijatelji, porodica i iz toga mikokosmosa, gledajte sve te budale po novinama, televizijama, ulici... Ako vaš mikokosmos ne funkcioniše, onda je problem u vama. Ja sam se za danas fino opskrbio zvukovima FB prijatelja, nasmijao Remijevim novim klipovima, dolaze mi moji da pravimo kačamk, sa Teom ću obići neko brdo ili hipodrum u Gornjoj Gorici i BANJA.

Kako smo i očekivali, na Facebook-u se ovih dana svašta piše o novom spotu za zaštitu prava LGBT populacije u Crnoj Gori, na kojem se dva momka ljube u usta da proslave go na fudbalskoj utakmici. Javili su se zaštitnici čistoće i svetinje (jer zbilja, ovaj narod živi čisto i sveto, pa to treba odbraniti!), pa govore sve i svašta. Na neke od tih komentara reagujem s osmijehom, dok neki uspiju i da me iznerviraju. Kao na primjer komentar jedne meni nepoznate žene koja je, na nečijem profilu, napisala manje više ovako:

"Kako ih nije sramota da to puštaju tokom dana, kada to mogu da vide djeca? Moj sin od 10 godina gleda i viče: 'Mama, dvojica se ljube na televiziji!'. I što ja sad treba da mu kažem? Super je to sine, i super je ako ti sjutra budeš peder, pa što da ne, super je i da sjutra imaš seks sa životinjama, jer ako je normalno jedno - normalno je i drugo. E nije normalno ništa što Bog nije napravio!"

E pa, gospođo draga, pošto sam i ja majka, osjećam potrebu da odgovorim baš vama.

1. Zašto ne bi puštali spot tokom dana? Nije to porno film, na njemu nema golotinje, niti nasilja (a i jednih i drugih je previše na dnevnoj televiziji, ako mene pitate). Na njemu je samo jedan poljubac, gospođo. Poljubac je dobra stvar, znate? Razmjena pozitivnih emocija između dvoje ljudi. Zašto vas on vrijeđa više od fotografije pravoslavnog popa sa mitraljezom u ruci?

2. Gospođo, upoređivanje homoseksualaca sa bestijalizmom (ljudima koji imaju polne odnose sa životinjama) pokazuje vašu površnost i primitivizam. Jer, upoređivati nekoga ko uzajamno i svojevoljno stupa u odnos s nekim zato što ta dva čovjeka ili žene dijele neke zajedničke emocije, sa nekim ko ima nasilne odnose sa životinjom koja to niti traži, niti želi, niti razumije - to može da učini ili neko užasno glup, ili neko ko hoće da iskoristi tuđu glupost u svoje svrhe.

3. Bog je napravio sve nas, i ovakve i onakve.

4. I konačno NE, gospođo draga, ne treba da kažete sinu da je normalno da se dva momka ljube, ukoliko to ne osjećate i ne mislite! Niko od vas ne traži da promijenite vaš duboko usađeni stav da su homoseksualci bolesni i razvratni. Ono što se od vas traži i zahtijeva je da vašem sinu objasnite da mora da ih TOLERIŠE. Samo je to suština ovog spota, kao i svake kampanje za zaštitu pravu LBGT populacije. NE TREBA DA PODRŽAVATE NJIHOV NAČIN ŽIVOTA. NE TREBA DA GA PROMOVIŠETE. SAMO MORATE DA GA TOLERIŠETE! Ako je to shvatio cijeli svijet, shvatiće i nas 600.000 čistunaca kad-tad. Jer, gospođo, ko ste vi kojeg vraga da nekoga učite kako da živi? Ko ste vi da nekoga satjerate u mišju rupu ako ne živi po vašem kodeksu, ili da nekoga tjerate da se stidi svoga kodeksa? Na to nemate prava ni vi, ni vaš sin sjutra.

Ako ja moram da tolerišem popa sa mašinkom, ili jotovanje koje mi se ne sviđa, ili da svakodnevno tolerišem naše političare koji svoju političku nesposobnost maskiraju promovisanjem nacionalnih i vjerskih podjela u narodu - morate i vi ovu dvojicu što se ljube! Preživjećete i vi i vaš sin, dajem vam časnu (pionirsku) riječ!

Autor: Ivan Ivanišević

Nalazim se u avionu koji će za pola sata sletjeti u Brisel, gdje me čeka interesantna rasprava o saradnji EK i država kandidata na polju promocije i zaštite ljudskih prava. U stvari, više neophodna nego interesantna.

Čitajuci aktuelne novosti o novom zagrijavanju atmosfere između Rusije, EU i SAD oko već čuvenog raketnog štita (što, o tempora..., svi pravdaju borbom za ljudska prava), pogled mi pobježe na naslov kojim se ističe da se danas svijet - ne samo muzički - sjeća velikog Freddija Mercurija. Nešto manje od 30 sati nakon potresnog pisma britanskim medijima, u kojem je obavijestio da je zaražen virusom HIV-a, duh ovog ekscentričnog macho-mena sa tako upečatljivim brkovima preselio se u neku drugu dimenziju. Danas, na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, ne mogu da se sjetim niti jedne sportske manifestacije koja se ne okonča njegovom "We are the champions", kao istinskom himnom svih pobjeda. A kakvu je samo revoluciju napravio video-klipom za "Bohemian Rhapsody", koji je - ako niste znali - bio prvi takav video uradak u istoriji muzike!

Neminovno me je razmišljanje odvelo i do naših prostora, pa sam - u vremenu kad je popularno da se nude milioni ukoliko se dokaže istinitim proizvoljno blebetanje - odlučio da platim večeru i piće onome ko mi nabroji 5 tinejdžera iz svog okruženja koji će, bez premisljanja i pomoći, znati ko je bio pokojni Freddy. Pri čemu ne tražim da mi kažu kako je rodjen u Zanzibaru, koliko je miliona ploča/diskova prodao i koliko je najpoznatijih svjetskih pop i rock muzičara pjevalo njegove pjesme sa ostatkom Queen-a, na genijalnom omažu! :)))) Mislim da nema šanse da bih se uhvatio za novčanik tim povodom. Čak broj od pet omladinaca mogu da spustim i na tri! Btw, sjećate li se Axelove energije na onoj bini!!! I Bowija.... Mmh!! :))) A, kako je samo moćan duet sa Monserrat Caballe?! Pjesma snimljena da bude himna Olimpijskih igara u Barseloni '92. koje frontmen Queen-a nije dočekao...

Barselona....Dobro pomenuh ime grada, uf!... Ok.

Svi koji me poznaju nevoljno trpe i moju strast prema crveno-crnim bojama starijeg milanskog fudbalskog kluba, tako da bi bili razočarani da se ne osvrnem i na duel dvije, kako navijači na San Siru sinoć rekoše, najveće fudbalske ekipe današnjice. Uradiću to iz jednog drugačijeg ugla, jer je fudbalsko umijeće najboljeg igrača svih vremena greota svoditi na rečenicnu konstrukciju ad-hoc bloggera. Neizmjerno srećan zbog mogucnosti da uživo, sa omiljenog stadiona, ispratim utakmicu koju je (po informacijama SKY Calcio) pratilo više od milijardu i po gledalaca u svijetu, oko 19:30h sam se obreo na tribinama, tražeći svoje mjesto nešto visočije i zaklonjenije nego što sam se nadao. I moralo je, baš ovom prilikom, biti ama tačno iznad proćelavog dvometraša širokih ramena u dresu blau-grane, čiji je cilj bio da ismije - po kladionicama - očekivani slom AC Milana. Sa provokacijama je počeo vec tokom zagrijavanja, da bi nakon prvog gola Guardioline mašinerije patuljaka ustao i namjestio lijevu ruku na uvo "da bolje čuje", a desni kažiprst preko usana. Onako zadovoljan, okrenuo se i prema meni.

"Znaš, Darvin je imao pravo", rekao sam mu na italijanskom, gledajući njegove iskolačene oči i samozadovoljni izraz lica. Vanja i Miloš, sa kojima sam gledao utakmicu, jedva su se suzdržali da ne prsnu u smijeh, dok mi je objekat sa kojim sam komunicirao uputio zbunjeni pogled odobravanja i podigao palac u znak razumijevanja. Čak se poslije golova Ibrahimovića i naročito Boatenga okretao prema nama i gestikulirao podršku i poštovanje.

Čudna je ta navijačka fela. Ja ne smatram da se neko može snažnije radovati od mene uspjesima klubova za koje navijam. Moze samo nasilnije izraziti svoje zadovoljstvo i tu počinje razlika izmedju nas.

Na koncu, ugođaj je bio pravi, iako je vjerovatno hladnoća krivac što navijanje nije bilo na očekivanom nivou.

Kad već pomenuh hladnoću, sjetih se da je ovo moje putovanje učinilo da Ksenija mora da ode u servis i zamijeni postojeće gume za zimske. Da, mi smo vam od onih koji od korice do korice pročitaju vodiče za perfect citizens i good parents: "Ajd' da poslušam, iako znam da je to način da mi išćeraju još koju paru iz novčanika. Bezbjednije je..."

I dok se nadam kako će naše ljetnje gume biti obilježene kako treba i čuvane u nekom odgovarajućem hangaru, nešto mi pade na pamet da pitam: Kako se kod nas i gdje, uništavaju stotine hiljada starih guma koje nijesu za upotrebu?! Prvomajske vatre se rijetko đe više pale, a nisam čuo da postoji kompanija koja se bavi reciklažom, uništavanjem ili makar selekcijom ovog otpada. Znam da u većini evropskih država, uključujući Italiju, Francusku, Portugal, Tursku (kao one koje najmanje brinu o životnoj sredni) kad kupite gume, stare mora da preuzme proizvođač i da se postara za njihovo uništenje po ekološkim standardima. U Velikoj Britanji, Irskoj, Sloveniji, to je ostavljeno na brigu specijalizovanim kompanijama koje od toga žive, dok jedan broj država finansira uništenje/reciklažu kroz posebne takse koje vozači plaćaju prilikom registracije i osiguranja vozila.

Bez želje da nekome dam ideju da nam uvede još neki porez, samo me zanima da je ikad razmislio o broju guma za otpad koje jedan crnogorski grad (recimo, Cetinje - ne znam zašto mi pade ono na pamet :)) ) ima na godišnjem nivou? I dje sve to završava? Koliko utiče na vodu koju dobijamo iz Podgora, pastrmke i jegulje u Jezeru.... Ili je bolje da ne razmišljamo o tome dok imamo drugih problema koji nam opterećuju moždane ćelije?

Nakon turbulentnog sijetanja na briselski aerodrom i - kunem vam se - najduže šetnje od aviona do prtljaga na svijetu, otišao sam u hotel, okružen evropskim institucijama, gdje nema bežicnog interneta! Trenutno se, u taverni "La Brouette" na Grand Placu, od putovanja trijeznim gledajući sliku jednog dječaka koji kupuje "Smoki" i curice koja mi se plazi i smišljam program za melanholično briselsko veče. Liga Evrope u pabu na trgu Shuman ne zvuči loše, pa ako neko ko je na ovim geografskim dužinama nema boljeg posla, neka dođe na piće - pa ne mora tražit troje tinejdžera koji znaju za Freddija.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu