Archive for April 2010

Noćas je moj sin držao polusatni koncert oko četiri i po, nakon čega je zaspao, a majka mu više nije oka sklopila. Ne mogu vam opisati gdje sve moje misli mogu da stignu u trenucima potpune tišine kada sam jedina budna u kući. Tako sam od pet do maloprije isplanirala naše naredno putovanje (ambicije mi vuku ka Pragu), Filipovo krštenje, smislila koju ću tortu da napravim za njegov prvi rođendan, pa još malo mozgala možemo li se ikako zaposliti i preseliti u Madrid. Onda sam planirala kada se sve može desiti da rodim sledeće dijete - ili, kako je juče rekao moj drug Ivan koji je inspirisao istoimenog lika u "Dječaku", sledećeg malog diverzanta koji će da mi diktira sve buduće planove. Nakon što sam osmislila sve to (nešto manje, nešto više realno), nekako mi je pala na pamet ogromna knjiga bajki koje je Filip dobio na poklon od đeda Joca i zapitala sam se kada će dijete početi da razumije to što mu čitam. A onda sam se sjetila šta sve sadrže bajke za djecu i tek onda nijesam mogla da zaspem!

Zaista, šta sve sadrže bajke i da li su one uopšte za djecu? Jer instiktivno mi dođe da odaberem bajke preko nasilnih japanskih crtića sa robotima i puškama, smatrajući da je slađe i simpatičnije vjerovati u Deda Mraza, vile i čarobnjake, nego se baviti puškama i specijalnim efektima za što efikasnije uništenje neprijatelja. Ali ako pogledamo malo dublje, koje su teme o kojima govore najpoznatije bajke na svijetu i jesu li one bolja alternativa nasilju sa današnje televizije?

Krenimo od stare dobre Crvenkapice: je li mudro pričati djetetu kako je nekoj djevojčici vuk pojeo baku, pa se prerušio u baku i imitirao je sve dok nije pojeo i djevojčicu? Pa je onda došao lovac, rasporio mu stomak, a baba i unuka izašle žive i zdrave (i čiste kao sunce!). Kada čuje "Ivicu i Maricu" dijete može pomisliti da je normalno da, kada porodice nemaju šta da jedu, roditelji ostavljaju djecu u šumi da tamo sama umru od gladi. I da u šumi ima vještica koje će pokušati da ih pojedu za večeru! Na stranu vještica, svi znamo da ima roditelja koji napuštaju svoju djecu, ali da li su takva saznanja neophodna mome sinu sa dvije ili tri godine?

Isto važi za "Pepeljugu": ako vam majka umre, otac je može vrlo brzo zamijeniti pakosnim skotom koji će u porodicu dovesti svoju djecu (pakosne skotove), pretvoriti vas u kućnu pomoćnicu i maltretirati vas (s tim što mi je super onaj dio u kojem se baš Pepeljuga smuva s princem uz pomoć vile i pobrka planove ove tri kokoške).

Onda imamo temu smrti obrađenu "odnaopačke": u "Snežani i sedam patuljaka" i "Trnovoj Ružici", učimo da (ukoliko ste velika ljepotica) iz smrti se vraća zahvaljujući poljupcu osobe koja vas voli. Ne znam ko je od vas imao plavu knjigu "Najljepše bajke na svijetu"; u njoj je jedna od priča bila "Šuma striborova", gdje majka i sin žive u slozi, ali sin odluči da se oženi i dovede snahu koja je zapravo guja i maltretira babu; sin na kraju uvidi da mu je žena guja, potjera je, i ostane da živi u slozi sa svojom majkom bez ikakve potrebe da opet traži ženu.

Ne mogu da krivim previše Braću Grim zato što nijesu bili autori bajki, već su prikupljali stare narodne priče i oblikovali ih. Zato je Hans Kristijan Andersen bio šampion dubioznih bajki. Treba li uopšte da pominjem najtužniju i najstrašniju od svih koje postoje - "Djevojčicu sa šibicama"?! Ono je užas! Djevojčica je gladna i smrznuta, upali šibicu i zamisli toplu kuću, pa drugu šibicu i zamisli trpezu i hranu, i tako jednu po jednu vidi sve one stvari koje nema u životu, da bi na kraju priče umrla smrznuta! Sjećam se da sam kao mala bila šokirana krajem priče i da sam plakala, i nikad nijesam postala ravnodušna prema njoj.

Možda je sve ovo pretjerivanje, ali ja sam od onih majki koje (posebno u trenucima nesanice) puno razmišlja kako će odgovarati na razna pitanja svoga djeteta. Treba mu objasniti mnogo toga, počev od naše prolaznosti na ovom svijetu. Pa seks, pa djevojčicama menstruaciju, pa kako se rađaju bebe. Pa onda rat, glad, nemaštinu, kriminal. Kad god se budu razočaravali u život, treba im objasniti o neiskrenosti, zlim namjerama, beskrupoloznim ljudima i sitnim pakostima, a opet im zadržati vjeru u ljude i učiniti ih društvenim i funkcionalnim. Treba odgovoriti na pitanja koja postavljaju, a na koja ponekad ni sami sebi ne umijemo da odgovorimo. I čini mi se da, bar kad su u pitanju neke od tih tema - porodica, brak, život i smrt - bajke nekada stvaraju dodatnu i bespotrebnu konfuziju, a nekad prosto odmažu, tjerajući djecu da se prije vremena suočavaju sa temama koje bi valjalo prepustiti odraslima.

I tako se opet vraćamo da uobičajeno pitanje: kako odabrati i znati da smo napravili pravi izbor? Je li mudro ponašati se nonšalantno i prema tom pitanju, pa ispričati sve te bajke i prepustiti da se utisci sami srede, znajući da od malo straha i konfuzije niko nije umro? Ili ipak treba povesti računa? Šta ako nijeste nonšalantan tip i volite sve da hiper-analizirate, kao ja, od prevelikog osjećaja odgovornosti i želje da učinite pravu stvar? Zaista bih voljela da poznajem nekog dječijeg psihologa i čujem šta misli o svemu ovome. I mislim da ću, barem u početku, sigurno vršiti cenzuru na priče koje se čitaju Filipu i preskakati sve one teme koje mi se čine dubioznim ili preteškim. Svakako smatram da ga život neće poštedjeti bilo koje od njih. Pa što ne bi sačekale...

Nalazim se u Madridu. Konačno, nakon četiri duge godine, hodam ulicama mog omiljenog grada i govorim sebi kako je Bog napravio Madrid zbog mene, pa nešto pobrkao kad me je poslao da se rodim na drugom mjestu! Onda se latim kombinovanja i pokušavam da osmislim neki način da se nas troje doselimo ovdje i ostanemo da živimo zauvijek. Ivan dijeli moj entuzijazam prema gradu, a čini mi se da je i Filip počeo da plače i guče na Španskom. Čujem neki prizvuk čuvenog "ole" u njegovom glasu! Prema tome, nema nikakve potrebe da se osmog vratimo kući! Ali baš nikakve!

Kao neko ko je ovdje proveo godinu s najvećom ljubavlju prema Španiji i najvećom željom da upozna i vidi što više, neskromno proglašavam sebe kao najboljeg mogućeg savjetodavca za svakoga ko poželi da dođe. Naravno, bilo bi idealno kada biste za tu posjetu odvojili više od vikenda, ali ni dvodnevni dolazak vas neće ostaviti nezadovoljnim.

Ukoliko nemate puno vremena, idealno je početi od crvenog Tour busa. On pravi odlični krug i vidjećete sve što treba da vidite, od starog do modernog grada, i to uz vrlo lijepa objašnjenja. Taj tour vam, u ostalom, omogućava da siđete gdje god želite i da, sa istom kartom, poslije nastavite obilazak.

Služili se autobusom ili ne, ne smijete preskočiti da pješke obiđete sledeća mjesta: Plasu Major (Placa Mayor), kraljevsku palatu sa vrtovima i Habzburški Madrid (Madrid de los Austrias - Austrias je španski naziv za Habsburšku dinastiju). Ukoliko raspolažete sa malo više vremena, morali biste prošetati i kroz park Retiro (Parque del Buen Retiro), kraljevski vrtovi u doba kada se palata nalazila tu - kasnije je izgorjela, pa je nemojte tražiti! U Retiru treba prošetati do centralnog jezera sa lađama, ali i do Staklene Palate (Palacio de Cristal).

Ako vas interesuju skuplji butici, tu je zona ulice Serrano, a ukoliko hoćete prodavnicu koja nudi bukvalno sve za bukvalno svaki džep - od dubljeg do skromnijeg - odaberite Corte Ingles koji se nalazi u Bulevaru Kasteljana (Paseo de la Castellana). Ima ih bezbroj, ali je ovaj najveći i sadrži zaista sve! Za ljubitelje fudbala je tu Santiago Bernabeu i njegov muzej u kojem je izložen impresivni broj kupova šampiona, a za ljubitelje umjetnosti je tu i druga najvažnija klasična pinakoteka na svijetu: Museo del Prado.

Moj Madrid uvijek počinje na trgu Sibeles (Plaza de la Cibeles), koji smatram najljepšim u gradu, ali i strateškom tačkom. Boginja Cibeles putuje u svojim kočijama koje vuku lavovi, okružena velelepnim zgradama centralne pošte, Generalštaba, Casa de America i Banco de Espana. Stanete li pored nje i pogledate na jednu stranu, vidjećete ogromnu ulicu Alkala (calle Alcala) koja vas vodi prema centralnom trgu, Puerta del Sol. S druge strane ta ista ulica vodi do kapije Puerta de Alcala, gdje je glavni ulaz u park Retiro. Produžite li mimo kapije, nakon nekoliko kilometara ćete vidjeti ogromni Las Ventas, madridsku plaza de toros, ili arenu za borbe s bikovima. Vratimo se u centar: desno od boginje Cibeles počinje ogromni Paseo de la Castellana, kojim ćete otići do modernog dijela Madrida, pa sve do samog kraja grada, dok se s lijeve strane otvara Paseo del Prado, gdje su muzeji Prado i Reina Sofia, a na kraju željeznička stanica Atoća (Atocha), tužno poznata po atentatima od prije nekoliko godina.

Upravo zbog toga što je strateška tačka od koje je sve blizu, naš hotel se nalazi kod trga Cibeles. Ako rezervišete hotel u Madridu, a nijeste u mogućnosti da potrošite puno, preporučujem da se držite ovog dijela grada. Ljudi imaju običaj da pitaju koji je glavni trg i traže hotel blizu njega, ali zaista ne znam šta ćete raditi oko Puerta del Sol. On jeste centralni, ali nije ni blizu da bude najljepši gradski trg, a pri tom je u pitanju jedna haotična zona u kojoj nećete željeti da provedete svoj noćni odmor. Za razliku od većine velikih gradova, u Madridu zona centrane stanice nije najopasnija i ima nekoliko odličnih hotela, ali ćete se suviše udaljiti od samog centra. Ukoliko konsultujete internet sajtove, najjeftinije hotele ćete naći u Grand Via, ali vodite računa: dio Grand Vie koji se poklapa sa calle Alcala je idealna lokacija, bezbijedna i predivna; što se više udaljite od Alcala, to ćete ući u opasniji dio, pun imigranata, problematičnih mjesta i lopova koji vas mogu napasti. Ako ste mladi momci koji ne strahuju od sličnih problema, u pitanju je zona koja će vam omogućiti odlični jeftini smještaj u samom centru. Ukoliko ste porodica ili žensko društvo, vratite se prema ukrštanju Alcala i Cibeles.

Museo del Prado je toliko velik, da su potrebna puna dva dana da se obiđe. Ako nijeste došli u Madrid samo zbog Prada, moj savjet je da ga obiđete u dva sata. Da biste u tome uspjeli, potrebno vam je malo strategije. Kao prvo, ulaznicu morate kupiti preko interneta, ako ne namjeravate da čekate u redu dugačkom i po kilometar. Takođe (osim ako ste završili istoriju umjetnosti i imate najbolje pamćenje na svijetu) ne smijete izostaviti da preko interneta rezervišete audio-vodič, kako se ne bi desilo što i nama - da nije više bilo audio-vodiča za iznajmljivanje i da su Ivanova posjeta muzeju i doživljaj slika zavisili od moga sjećanja na objašnjenja od prije četiri godine. Zato se naoružajte audio-vodičem i mapom muzeja i obiđite samo sledeće umjetnike: Botićelija, Boša, Rembrandta, Velaskesa i Goju. Činiće vam se suludim da preskočite nekoliko slavnih imena, poput Rafaela, ali tu nijesu izložena njihova kapitalna djela, pa ih slobodno zaobiđite. Ako će biti žalosno što ste išta preskočili, onda je to jedna od najvažnijih kolekcija klasične skulpture na svijetu koja se nalazi na donjem spratu.

Muzej Reina Sofia predstavlja sličan problem: ogroman je, a ukoliko nijeste veliki ljubitelji moderne umjetnosti, nakon sat vremena će vam se činiti da ćete da poludite. Stoga, opet malo strategije: morate vidjeti Gerniku, voljeli Pikasa ili ne (ja ga ne mogu smisliti), Salvadora Dalija i Žoana Miroa. Malo će vas zbuniti kada vidite Miroova bijela platna sa četiri tačke kako se tretiraju kao strašna dostignuća umjetnosti, ali tu su i druga njegova djela - ona zbog kojih je, poslije Kandinskog, moj omiljeni slikar. Što ne mora da znači, naravno, da će vam se uopšte dopasti. To je već pitanje senzibiliteta.

Ako imate vremena da uđete u kraljevsku palatu, učinite to. Katedrala Almudena koja se nalazi tačno preko puta nje kod mene ne budi neko posebno interesovanje i crkve su nešto što me u Madridu najmanje impresionira. Ako ste željni istorije i imate par dana na raspolaganju, uhvatite voz za Toledo, srednjevjekovni grad koji se nalazi na pola sata od Madrida, u jednom od najsiromašnijih djelova Španije koji se zove Kastilja la Manča i iz koje je potekao najslavniji književni lik sa ovih prostora - nesrećni Don Kihot.

Pošto ja ne bi bila ja da ne pričam o hrani, moram da napomenem i to da je Madrid grad gdje ne možete loše jesti, samo ukoliko znate gdje da idete. Evo mojih preporuka, podijeljenih po zonama:

1) U strogom centru, na Plaza Mayor, sjedite u restoran Museo del Jamon (izgovara se hamon, a cijelo ime znači "muzej pršute"). Španija pravi najbolju pršutu na svijetu, a bogami i najskuplju. Njihov čuveni jamon iberico de bellota pravi se od posebne vrste svinje, koja je manja od naših i crne dlake (pa se ta vrsta prušte zove Pata Negra - crna šapa). Svinje Pata Negra se hrane isključivo žirovima, što pršuti daje posebni ukus, i jedan takav pršut može da košta 50 eura po kilogramu, a može i 2000 eura po kilogramu. U restoranu ćete jednu porciju dobiti za oko 18 eura; sve ispod toga ne valja, a sve preko može samo da bude ukusnije. Jedna porcija je dovoljna za dvoje, pa čak i za troje, kao meza pred glavno jelo. Kao mezu možete podijeliti i špansku tortilju, koja se pravi od krompira i luka. To je tajna ručanja u Španiji: dijelite predjela, biće dovoljno za sve, a i jeftinije za sve. A onda naručite paelju kao glavno jelo, jer u Museo del Jamon nije skupa kao na drugim mjestima, a prave je izvrsno.

2) Iza Plaza Mayor nalazi se najpoznatiji dio Habzburške četvrti Madrid de los Austrias. Tamo je i nekoliko slavnih restorana, među kojima se ističe Casa Lucio. Moj omiljeni je Posada de la Villa, čuvena po repu od bika i pečenoj jagnjetini (i po drobu na madridski način, koji ja nikada nijesam probala - ali mi kažu da je sjajan), ali sam se juče šokirala kada sam shvatila da su udvostručili cijene i postali nepodnošljivo skupi. Da smo unaprijed znali, sigurno bismo odabrali neko drugo mjesto. No, ako vas taj aspekat ne brine, nemojte preskočiti ni njihovu pršutu, a ni sir iz La Manče, a kao dezert probajte prženo mlijeko. Možda vam se neće dopasti, ali ćete bar znati da ste probali još jedan specijalitet. Ako hoćete u Casa Lucio, odaberite njihov bar, a ne restoran. U restoranu ćete opet skupo proći, ali ako se razumijete u španske slavne ličnosti, vjerovatno ćete neku i sresti. U baru ćete naći haos, ali takođe odličnu hranu i nemojte preskočiti da naručite njihov pomfrit sa jajima. Zaista ne znam u čemu je štos, ali je fenomenalan!

3) U šoping zoni Serrano ručajte u restoranu Teatriz (calle Hermosilla). To je bio Teatro Beatriz, koji je kasnije pretvoren u restoran Teatriz. Opet, sve zavisi koliko hoćete da potrošite. ?Možete da sjedite u prvom dijelu, gdje se nalazi šank; tamo ćete naručiti fenomenalne tapas i prelijepo jesti tipična španska jela. Ukoliko ste voljni da potrošite malo više, ali ne previše, uđite u sami restoran, čiji su stolovi raspoređeni u nekadašnjem gledalištu pozorišta, ispod prekrasne kupole, dok se na bini nalazi šank. Tamo ćete jesti modernu varijaciju tradicionalnih španskih jela.

4) Ako obiđete stadion Santiago Bernabeu, iza samog stadiona postoji tržni centar na čijem najgornjem spratu se nalazi restoran sa najboljom paeljom. Nema šanse da mu se sjetim imena, ali ga ne možete promašiti - obilazak stadiona vas vodi direktno u prodavnicu Real Madrida, a iz prodavnice izlazite u tržni centar, i to baš kod restorana. Ako volite istočnjačku kuhinju, iz Serrana se u tu zonu preselio nevjerovatni restoran Thai Gardens, gdje se ne zna šta je ljepše - hrana ili ambijent.

5) Gdje god da ste u Madridu, ako ne želite da puno trošite na hranu, tu je lanac restorana VIPS. Za 15 eura po osobi možete odlično da jedete, a savjetujem vam da ne preskočite njihovu salatu Luisiana. Ukoliko volite cheesecake, njihov je izvrstan! Tu su i tipična španska jela - sve je svježe i veoma ukusno. Samo u centru ih ima deset!

I, na kraju, nikako se ne smije poći iz Madrida, a da se nijeste napili od sangrije. Zato ćete uveče obići zonu trga Santa Anna, gdje čitav grad izlazi poslije deset i gdje ćete, čak i ako izađete sami, sigurno naći dobro društvo.

Eto, to je sve što mi jutros pada na pamet. Ako se još nečega sjetim, izvještavam u sledećem javljanju!

Jučarašnji dan je bio posvećen obilasku Sintre. U pitanju je mjestašce na oko 30 km od Lisabona i koji je pod zaštitom UNESCO-a, pa ga turistički vodiči i ljubitelji Lisabona pominju kao nezaobilaznu etapu prilikom posjete glavnom gradu Portugala.

Raspoređena od dna do vrha prelijepog brda, Sintra vam nudi Palatu "Pena", Zamak "dos Mouros" i "Palacio Nacional de Sintra" - ljetnjikovac portugalskih kraljeva. Sve te građevine nadgledaju božanstveni park Sintra-Cascais, a iz Palate "Pena", koja se nalazi na samom vrhu, vidite Lisabon i Golden Gate s jedne strane, ušće s druge, a odasvud drugo okean.

Za mene je posjeta Sintri bila obavezna iz dva razloga: moja rođaka Goca i čuveni engleski pisac Lord Bajron. Goca je moja sorta putnika, koji voli sve da obiđe i nauči, i ona je sa toliko entuzijazma govorila o Sintri i Palati "Pena" da mi više nije padalo na pamet da ih preskočim. Tu je i Lord Bajron, koji je progasio Sintru najljepšim mjestom na svijetu i nazvao ga "veličanstveni Eden". Pored takve dvije preporuke, ništa me nije moglo zaustaviti.

Ujutro smo do tamo pošli taksijem za čitavih 25 eura i zaustavili se u centru grada, ispred Palate Sintra. Razmatrali smo mogućnost da nas taksista ostavi ispred Palate "Pena", na vrhu brda, pa da odatle siđemo nekim od lokalnih autobusa, ali je i on preporučio da siđemo u centru i koristimo neko od prevoznih sredstava u turističkoj ponudi Sintre: autobus, vozić ili kočije sa konjima. Ovo je bila greška. Autobusi koji voze prema vrhu brda putuju na svakih pet minuta, ali su toliko puni da obično ne uspijete da uđete u prvi koji dočekate. Mi smo, zbog kolica, ušli tek u treći, i to sam morala da se guram sa ostalim turistima i najavljujem da smo prvi bili tu. Kada nam je i treći vozač već prepunog autobusa preporučio da sačekamo sledeći, rekla sam da me ne interesuje i na silu se ugurala sa Filipom, a Ivan sa kolicima. Onda je nastupila vratolomna vožnja preuskim ulicama (ni vozači autobusa nijesu baš normalni!), podnošljivija nakon Palate "dos Mouros", gdje je sišlo više od pola putnika.

Ali kada smo stigli ispred Palate "Pena", dočekao nas je red na biletarnici od oko dvije stotine ljudi. Ivan je odmah počeo da se buni i riješio da odustane od posjete, ali mene ništa nije moglo obeshrabriti; on je preuzeo Filipa i sačekao sa strane, a ja sam se na najbezobrazniji način provukla među prve u redu i nakon pet minuta kupila ulaznice i iznajmila dva audio-vodiča. To zadovoljstvo me je koštalo preko 30 eura, što mislim da je previše, posebno kad pomislite da se ulaznice kupuju niže od palate i da, kada prođete glavnu kapiju, opet treba da birate hoćete li da pješačite do gore, ili da uzmete vozić koji se opet plaća. Plaća se simbolično, ali ne bi smio da se plaća!

Mi smo se utovarili (bukvalno, zbog kolica) u vozić i nakon pet minuta smo konačno podigli audiovodiče i ušli u Palatu. Taj čarobni mali aparat koji možete unajmiti prilikom posjete svim svjetskim zanmenitostima, i to na (svjetskom) jeziku koji odaberete, definiše palatu kao jedan od najvažnijih svjetskih primjera XIX-vjekovnog Romantizma. Na tabli čitate da je palata proglašena jednom od sedam portugalskih "divota", što pretpostavljam da je njihova verzija sedam svjetskih čuda, a koristi se i za neke državne funkcije Predsjednika Republike.

Inače je sve počelo od kapele sagrađene u Srednjem dobu nakon predskazanja Bogorodice na ovom mjestu. Onda se u XV vijeku portugalska kraljica zaklela da će ovdje doći s kraljem u hodočašće ukoliko joj Bog podari muško dijete, a bogom darivani sin Manuel I je naredio da se na tom mjestu sagradi manastir. Tako je vjekovima Pena bila izlovano i mirno mjesto molitve i meditacije, sve dok se nije suočila sa razornim zemljotresom koji je u XVIII vijeku uništio Lisabon i okolinu. Zemljotres je preživjela jedino kapela, a manastir je dugo godina ostao slavna i tužna ruina.

Ruine i okolinu kupio je Kralj Ferdinand, koji je riješio da bivši manastir pretvori u kraljevski ljetnjikovac. Koristili su ga Kralj Ferdinand i Kraljica Marija II, pa zatim njegova druga supruga Eliza Hensler, Grofica od Edle. Ona ga je prodala Kralju Luisu, i od tada je ostao u posjedu njegove porodice, koja ga je redovno koristila. Kraljica Amelija je svoju poslednju noć u Portugalu provela upravo u ovoj palati, a sledećeg dana je napustila zemlju i otišla u egzil. Portugalska država je otkupila Palatu "Pena" 1889. godine, a 1910. je konačno pretvorena u muzej.

U Palati "Pena" ćete vidjeti autentični namještaj koji je koristila kraljevska porodica, njihove knjige i fotografije, nedovršene slike. U svakoj prostoriji ćete naći bezbroj detalja i čudićete se što su te prostorije toliko male, pa čak i "veliki hol". Bila je to neka nova filozofija, po kojoj su se izbjegavale velike bezlične odaje i neiskorištene površine i birali manji, intimniji prostori.

Zapanjićete se kada u kraljevom kupatilu vidite tuš za toplu i hladnu vodu, wc šolju i bide, posebno ako ste obilazili Versaj, koji nije imao ni jedan jedini wc. Vidjećete i potpuno postavljeni trpezarijski sto sa centralnom srebrnom vazom Kraljice Amelije, koja ju je ostavila na dar Palati, sa željom da ona uvijek stoji na sredini velikog stola. Na trenutke će vam se činiti da je kraljevska porodica upravo bila u palati, te da ste za samo par minuta propustili taj veličanstveni susret. Vidjećete kolijevku i kraljevske krevete, posteljinu i peškire, češljeve i ogledala i kade. A ukoliko vas ništa od toga ne zanima, zaista nema potrebe da ulazite u Palatu "Pena", jer Sintra nudi još puno sadržaja druge vrste.

I na mene je najveći utisak ipak ostavila spoljašnjost palate, sa zidovima obloženim šarenim pločicama, sa bezbroj detalja među kojima i minijaturna kapelica obloženom školjakama. I, naravno, fantastični pogled sa svake strane dvorca i prekrasni vrtovi, čije je drveće upravo sada u cvatu.

Međutim... Ukoliko putujete sa malim djetetom, bilo ono u kolicima ili ne, mislim da Sintra nije za vas. Sve je strmo, sve usko, bezbroj stepenica i puno, previše napora! Pri tom, koliko god da mi se dopala Palata "Pena", za mene najljepša palata koju sam ikada obišla ostaje Palata "Borromeo" na ostrvu Borromeo, Lago Maggiore, sjever Italije. Ukoliko ikada obiđete Milano i odlučite da napravite jednodnevni izlet, to je mjesto koje morati odabrati! Smatram da je Sintra vrijedna posjete, da se nikada nećete pokajati što ste tamo pošli, ali i da ćete slična mjesta naći u Italiji i Španiji, a vjerovatno i u francuskoj dolini Loare, koju još uvijek nijesam obišla.

No, da se vratimo u Lisabon. Danas ga napuštamo i konačno idemo u Madrid, moj omiljeni grad. Sada kada sumiram utiske, moram da kažem da sam presrećna što sam ovdje došla. Potpuno se promijenio moj doživljaj Portugala i upoznala sam jednu sasvim drugu stvarnost. Kao što sam već rekla u nekom od prethodnih blogova, ko god dođe ovdje očekujući Madrid, ili Barselonu, ili ne daj Bože Sevilju, osuđen je na ogromno iznenađenje, pa i razočarenje. I tugu, jer će se na svakom koraku suočiti sa strašnim propadanjem i zapuštenošću. Ali kada se adaptirate, imaćete šta da otkrijete i, iako možda nećete poželjete da ikada stanujete u Lisabonu, naći ćete mnogo razloga da ga zavolite.

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu