Četvrt Santa Maria de Belem, ili kraće Belem (nosi ime od portugalske riječi za Betlehem) postala je slavna jer su portugalski moreplovci odatle isplovljavali da istražuju svijet. U Belemu stanuje i Predsjednik države, u staroj kraljevskoj palati, koja se takođe zove Belem. Tu je i palata Ajuda, botanička bašta, muzej kočija i još nekoliko zanimljivih muzeja, koje mi nijesmo obilazili.

Danas sam vidjela i najljepši hotel na svijetu i, ako ikada pođete u Lisabon, preporučujem vam da se malo ljepše obučete i tamo odete makar na piće, ako ne i na ručak. Hotel se zove Pestana Palace i nalazi se u renoviranoj XIX-vjekovnoj palati Valle Flor. Dakle... salon za salonom sa freskama na plafonima i vitražama, namješteni onako kako zamišljate kraljevske palate, a opet sve to okruženo nejveorvatnom botaničkom baštom i bazenima na kraju bašte. U jednom od salona se nalazi restoran, sav u staklu, koji čak nudi fiksne jelovnike od po 32 eura po osobi, što je manje od boljeg restorana sa Fado muzikom, samo sa neuporedivo boljom hranom i uslugom. Tamo možete okusiti čorbu od kestena sa tikvom i pečurkama, ili supu od repa od bika; ja sam jela sabljarku sa slatkim krompirom, passion fruit i još nekakvim drangulijama, a ostali su tvrdili da je meso koje su naručili bilo fenomenalno. U jednom od hodnika na donjem spratu stoje fotografije njihovih slavnih gostiju, a među njima su Bill Clinton, Kofi Anan, Gordon Brown, Tony Blair, pa i Madonna i Francis Obiquelle. Evo kako to sve izgleda:

Sve u svemu, utisak o Lisabonu je sve bolji i bolji!

Presrećna sam što mogu da kažem da sam se predomislila! Još uvijek nijesmo ni blizu izjave da mi je Lisabon jedan od omiljenih gradova koje sam ikada obišla, ali sam hiljadama kilometara daleko od jučarašnjeg očajnog utiska. I došla sam do sledećeg zaključka: najveći problem je bio u tome što sam u Lisabon došla očekujuću nešto nalik na Sevilju (za mene najljepši grad na svijetu nakon Venecije, iako Venecija nije uporediva s bilo čime). Vidite, znala sam da je Portugal najsiromašnija zemlja Evropske Unije, baš kao što znam da je Andaluzija najsiromašnija regija Španije. Ali uprkos siromaštvu naroda, Sevilja je jedna prava čarolija u kojoj preovladavaju žuta i narandžasta, božanstvene zgrade, istorija, tradicija. Mislila sam da ću isto zateći i u Lisabonu - divni centar, zapuštenije i siromašnije sporedne četvrti. Gledala sam fotografije najljepših lisabonskih zgrada i spomenika, pa sam mislila da sve tako izgleda. Prije nekoliko godina sam bila u Portu, pa sam mislila da Lisabon mora biti neuporedivo bolji. Prosto sam imala predrasude koje nijesu imale nikakvog uporišta u stvarnosti.

Odatle smo zastali na vidikovcu "Miradour de Santa Lucia", sa pogledom na rijeku, uz muziku sjajnih uličnih svirača.

Još visočije uzbrdo se nalazi zamak Sao Jorge, ali tamo nijesmo uspjeli da se popnemo. Četvrt Alfama se nalazi na jednoj velikoj padini, a pri tom je popločana klizavom kaldromom - i kolovoz i uski trotoari - pa prosto nijesmo mogli da izguramo kolica uz toliki uspon.

Pakovanje i putovanje s bebom promijenilo je sve što sam do sada praktikovala tokom mojih brojnih putašestvija. Nikad do sada nijesam stigla na dvonedjeljno putovanje bez velikog kofera punog "varijanti". Ovoga outa je Filip zauzeo jedan kofer, Ivan i ja podijelili drugi. 14 bodija kratkih rukava (7 iz kolekcije H&M gdje na svakom piše ime dana, pa kad ne znaš koji je danas dan, proviriš Filipu ispod majice), 4-5 dugih rukava (za slučaj da udari kakva zimoća), pa 14 majica (neizostavna ona gdje piše MUM + DAD = ME, opet iz H&M, ali i druga svijetlo plava na kojoj je naprijed zakačen znak poput onih etiketa na robi na kojima piše sastav i način održavanja, a ovom znaku simboli kažu: prati na 37 stepeni, ne peglati, ne centrifugirati - 50% mama, 50% tata, proizvedeno s ljubavlju). Tu je i pet-šest pantalona, pa čarapice, pa kape, pa deblja jakna, pa tanja jakna, pa dukserica, pa portikle, pa flašice, pa grijač za flašice, pa kolica, pa cerada za kolica za slučaj kiše, pa četka za pranje flašica, pa kašike! Hotel smo birali tako da bude najbliži nekoj samoposluzi, pa smo juče kupovali deterdžent za suđe (jer kako drugačije prati flašice), pa voćne i povrćne kašice, itd. Auh! Zaboravili smo da mu kupimo kupku! 

A ovamo ja: jedne patike na meni, jedne cipele u koferu, dvoje farmerica, jedna suknja i dosta majica. Veš, čarape, šminka - eto pakovanja! Nikad brže, nikad prostije! Čak je Ivan spakovao više od mene! Inače smo na aerodrom krenuli danas u 5 sati ujutro, što znači da smo budni od 3 i po. Filip kod mene u nosiljci, Ivan barata prtljagom i kolicima, nosi ručni prtljag, Filip plače od gladi baš na ulazu u avion, jedemo pred polijetanje, kasnije malo drijemamo, onda držimo koncert putnicima (ono skičanje iz prethodnog bloga). 

U Barsu smo stigli oko 10, vrijeme promjenljivo, mi mrtvi umorni. Ali. U 1 idemo na rezervisani ručak u čuveni restoran Els Quatre Gats (na katalanskom "četiri mačke"), koji se nalazi u Gotskoj četvrti, u jednoj uličici u koju ne biste ni pomislili da skrenete kad je vidite sa calle Portal del Angel. Nalazi se odmah s lijeve strane, u zgradi sa gotskim lukom, a kad uđete zateknete nešto što će vas natjerati da kažete "Pa dobro, u čemu je ovdje štos?!". Evo štosa: samo nekoliko koraka dalje nalazi se restoranski dio, taj za koji je najbolje zakazati dan unaprijed, i gdje su svoje ručkove i večere jeli Pikaso, Dali, Miro. Možda i Gaudi, ko zna! Restoran je s kraja XIX vijeka, a mladi Pikaso je ilustrovao jelovnike i reklame (o izgledu tih crteža bismo mogli dosta diskutovati, neki ljudi voze bicikla i čini mi se - ako sam dobro vidjela - da na njima nema ni jedne, a kamoli četiri mačke). 

Naručuje se, naravno, mješavina tipičnih španskih predjela: malo pršute (nikako Serrano, to je pršuta lošeg kvaliteta koja se koristi samo za sendviče, već Iberico, najbolja pršuta na svijetu), malo hobotnice na galicijski način, pa iste takve mušlje, pa malo njihovih tipičnih kroketa. Poslije smo pojeli paelju, koju oni spremaju samo jednom nedjeljno i koja nije imala veze sa paeljom koju ćemo jesti u Port Olimpiku sjutra, več je više ličila na obični rižoto s morskim plodovima i mesom. Čak ću se usuditi da kažem da mi je ljepša paelja koju ja spremam kući. Ali i taj rižoto je bio jako ukusan, i da nije bilo Filipovog novog koncerta, ko zna do kada bismo ostali da uživamo u tom fenomenalnom, nezaobilaznom restoranu, koji je učinio da zaboravimo na umor! 

Nakon ručka smo skitali kroz Barri Gotic, obišli katedralu i njeno slavno dvorište sa guskama, prošetali do Placa Reial (Kraljevski trg) i odatle izbili na Ramblu, čuvenu ulicu duž koje se prodaje milion beskorisnih suvenira (kalendari, posteri, itd.), gdje se nižu ljudske statue. Prolazimo tako pored ukočene flamenko igračice, pa ukočenog čovjeka u zlatnom, i čini nam se da smo sve to već odavno vidjeli u svakom gradu, kad... Čovjek pozira tako što sjedi na wc šolji i čita novine! 

Niz Ramblu smo bili skroz do mora, gdje ogromni Kolumbo (ovdje se zove Kristobal Kolon) pokazuje prema Americi, onda smo popili piće, prošetali još malo, vratili se u hotel i popadali od umora. Nijesam znala da noge imaju sve ove mišiće koji me sada bole! Što ne znači da sjutra tempo neće biti još jači. Što se šetnje tiče. Srećom, sjutra nema pakovanja i aviona.

Dijelila bih ja još savjeta iz te dubokoumne knjige, ali je činjenica da ona nema previše veze sa mojim akustičnim noćnim problemima - olukom, gugutkom, patkom, Filipom, zbog kojih sam hronično neispavana. A pošto je moj mali kokot upravo zaspao, odoh ja da odspavam jedno pola sata, jer duže od toga nemam!

Stiglo je proljeće u Strazbur, a lijepo vrijeme i blogovanje nikako ne idu zajedno. I onda pomislih - kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu, pa me evo ispred najljepšeg kafea u našem kvartu koji, osim baštice sa pogledom na crkvu, pruža i uslugu besplatnog interneta. Filip spava u kolicima, obučen u novu proljećnu jaknu koja se pokazala kao promašaj samo zato što je bež boje, a moj sin joj toliko žvaće revere, da se baš vidi razlika između mokrog i suvog. Očekujem da će ga do kraja sledeće nedjelje pojesti, pa ću bez griže savjesti moći da mu kupim novu jaknu, ovog puta od teksas platna! 

Strazbur se s proljeća toliko mijenja u odnosu na zimu, da čovjek dobije osjećaj da se nalazi u sasvim drugom gradu. Ovdje je zima simbol grada, koji je dobio nadimak "Capital de Noel" (prijestonica Božića) zbog čuvenog vašara koji vlada centrom tokom decembra. Svuda se postavljaju štandovi u obliku planinskih brvnara, od kojih većina prodaje ili slatkiše, ili ukrase za jelku. Preovladava miris kuvanog vina sa cimetom, koje je samo jedno od alzaških specijaliteta u prodaji na štandovima. Tu su i makete tipičnih alzaških kućica, zbog kojih je moj muž prozvao Strazbur "grad Ivice i Marice", a na prehrambenim štandovima ne smije izostati kugloff (neka vrsta patišpanja), brdo slatkiša, waffle, palačinke i slavni tarte flambee (tanko tijesto oblikovano u pravougaonik, sa preko pavlakom, lukom i šunkom).

Strazburški božićni vašar je toliko popularan da je, vjerovali ili ne, taj grad druga turistička destinacija Francuske (nakon Pariza). Više ljudi godišnje posjećuje Strazbur, nego Nicu ili Kan! I zaista, toliko čarobno izgleda taj čuveni vašar, da ga vrijedi obići. Jedina mana (ogromna mana) je što su ovdje zime zaista okrutne, pa čovjeka na -15 stepeni prođe volja za obilaskom štandova. No, i tome ima lijeka. Što je hladnije, to ljudi više navale na brvnaru koja prodaje kuvano vino sa cimetom, pa ih ubrzo vidite kako pjevaju, grle se i zaboravljaju na hladnoću. Za mene je Strazbur ipak najljepši sada, kada se ogrne proljećem. Sve je u cvatu, one iste tipične kućice iz Ivice i Marice su okićene žardinjerama iz kojih previru pupoljci, a kanalima plivaju stotine labudova, patki i dabrova. Čitav je grad na ulicama, parkovi vrve od ljudi, a manjim kanalima često prođe poneki kajak. Pa kako da, usred takve atmosfere, Filip i ja ostanemo kod kuće? 

Mi ujutro ustanemo, doručkujemo, zatim neki ponovo drijemaju dok drugi odrade trening i spreme se; spakuje se hrana i užina za šetnju, rezervne pelene, kompjuter, torba preko ramena, Filip u novoj proljećnoj jakni, i nema povratka kući dok tata ne dođe s posla! Pa da me još neko pita nedostaje li mi kancelarija!? Inače za šest dana krećemo na čuveno putovanje koje svi već mjesecima iščekujemo. U četvrtak valja krenuti ka aerodromu u pet ujutro, a oko deset ćemo sletjeti u Barselonu. Odštampani su itinerari, adrese, mape, naoružali smo se pozitivnom energijom i jedino što nas može poremetiti je da nam otkažu let, kao što se desilo Kojićima kada su krenuli na proslavu godišnjice braka u Berlin. Kažu da je to u poslednje vrijeme česta pojava sa letovima Easy Jet. Ako se nama zadesi, mislim da će me ubiti kap! Prvog dana planiramo da obiđemo Gotičku četvrt, sledećeg dana Raval ujutro, a Sagradu Familiu i Parc Guell popodne. Trećeg dana obilazimo Gaudijeve zgrade, a četvrtog Riberu, nakon čega ćemo ručati paelju u Port Olimpic i poći u Barselonetu, možda i na plažu. Naravo da ću o svemu izvještavati u blogu, jer noćnih izlazaka neće biti, zahvaljujući Filipu. Koji se evo budi. S osmijehom.

Moj autorski tekst iz današnje "Pobjede": 

Prošle godine je na internetu objavljen snimak jedne podgoričke srednjoškolske učionice. Na snimku su se vidjeli đaci kako maltretiraju profesora. Svi znamo da nije bio po srijedi izolovani incident, već da sve češće čujemo zapanjujuće priče o ponašanju srednjoškolaca, a često i mlađe djece i za mene je misterija kako je došlo do toliko radikalne promjene između ne tako davnog vremena kada je moja generacija sjedjela u đačkim klupama, i današnje djece. Sjećam se galerije svojih profesora u osnovnoj školi „Sutjeska“, počev od nastavnice geografije koja je bila čuvena po tome da tokom časa sebi sređuje nokte na rukama i nogama, do nastavnika matematike koji nas je udarao kredom po čelu, povremeno nam lupao šamare i koji je jednom malo „sporijem“ dječaku rekao kako mu je otac umro zato što je on, sin, suviše glup. Sjećam se nezdravog straha koji smo imali od njih i drago mi je što je to vrijeme prošlo. Ali sada smo otišli u drugi ekstrem i odlutali iz doba kada su nastavnici maltretirali đake u doba u kojima im ne mogu i ne smiju ništa. Taj fenomen se, izgleda, nije dogodio samo kod nas, već su svuda u svijetu đaci ulili profesorima veliki strah u kosti. Kako bi se odbranili od nasilja u školama, Amerikanci i Kanađani su uveli sistem „nula tolerancije“, koja predviđa najstrožije kazne za one đake (i profesore) koji u učionice unose oružje ili drogu. Ta polisa je već u startu podijelila javno mjenje u dva tabora, one koji su je smatrali jedinim načinom da stvore prikladnu atmosferu u školama i one koji su je prozvali polisom „bez inteligencije“, čiji je cilj da škole pretvori u zatvore. Debata se pooštrila kroz godine, kada je novi sistem pošao korak dalje i počeo da podrazumijeva intervenciju policije u rješavanju velikog dijela školskih problema, i to ne samo nasilja.

Moja misao je: „zašto da ne?“. Ne može se profesorica od pedeset godina fizički sukobljavati sa nasilnim đakom, niti mu može oduzeti drogu ili oružje. S druge strane, ona nema pravo da ćuti i prepušta ostale đake riziku i policija bi morala da bude obaviještena i da interveniše kad god je zakon prekršen, bio u pitanju nasilni đak ili profesor koji djeci kucka kredom u čelo i povremeno lupa šamare. Zašto bi školstvo bilo prepušteno sebi? Međutim, ukoliko bismo razmotrili mogućnost uvođenja takvog sistema, morali bismo da postavimo jasna pravila i granice, kako nam se ne bi dogodilo ono što se već neko vrijeme dešava u Americi – prepuštanje školama da odlučuju za koje sve prekršaje da zovu policiju, jer nedostatak jasnih pravila dovodi do pretjerivanja. Tako je prije nekoliko dana u jednoj njujorškoj školi djevojčica od dvanaest godina išarala svoju klupu zelenim flomasterom i ispisala riječi: „Volim moje drugarice Ebi i Fejt. Leks je bila ovdje 1.2.10. :)“; pošto uništavanje školskog mobilijara predstavlja „grubo kršenje pravila“, škola se – u skladu sa sistemom „nula tolerancije“ – obratila policiji. Policija je maloj „prestupnici“ pred cijelom školom stavila lisice na ruke, iza leđa, i uplakanu je odvela u stanicu! I ovo nije prvi slučaj pretjerivanja. CNN kaže da je 2007. godine u lisicama odvedena djevojčica od trinaest godina zato što je na klupi napisala „Okej“, dok su njeni drugari uhapšeni zato što su lijepili naljepnice na školske zidove. U novembru je policija u Čikagu uhapsila dvadeset petoro djece koja su se u menzi gađala hranom, a u skladu sa polisom „nula tolerancije“ djeca su redovno novčano kažnjavana zbog kašnjenja u školu. Na stranu ovi nakaradni primjeri koji se odvijaju preko okeana, mislim da bi se kod nas mogla naći neka zlatna sredina između onoga što je nekad bilo i onoga što imamo danas, između diktature i anarhije. U doba kada su djeca sve više prepuštena ulici, televiziji i kompjuteru, škole i profesori nemaju previše šanse da se izbore protiv opšteg nevaspitanja koje vlada današnjim generacijama. Ali to ne znači da treba da budu nezaštićeni od nasilja i bezobrazluka. U prošlogodišnjem slučaju iz Podgorice koji je završio na internetu, intervencija policije bi bila više nego prikladna i to ne bi bilo pretjerivanje poput američkih hapšenja zbog pisanja po klupi i gađanja hranom. A što se tiče mene, koja sam se uvijek sa zgražavanjem prisjećala ponašanja nekih svojih nastavnika, danas sam u situaciji da ih branim kad god ih roditelji kritikuju. Ja ne bih rado obavljala njihov posao i, da sam na njihovom mjestu, ne bih lako pronalazila motivaciju da budem izvrstan vaspitač i da im služim kao primjer. Ne u tim uslovima, ne za takvu platu.