Archive for February 2010

U poslednje vrijeme sve češće čujem da se neko od prijatelja razvodi, pa rekoh da napišem po koju misao o tome. Statistika kaže da se danas svaki šesti brak završava razvodom, odnosno da se svaki šesti brak završava i tačka. Zaista nevjerovatno, kad pomislim da sam u doba kada su se moji roditelji razveli bila jedino dijete u toj situaciji u cijeloj OŠ Maksim Gorki, dok bi danas to bilo sasvim normalno i poštedjelo me mnogih negativnih emocija.

Davno je to bilo, prije skoro tri pune decenije i tek kao odrasla sam shvatila da je taj razvod morao da se desi i da to ne bi bilo ništa strašno da su se ljudi samo malo drugačije postavljali prema njemu. Drugi su ga za mene napravili lošim, praveći od njega bauka. To je tada bila tabu tema, strašna stvar koja nas je sve zadesila i koja je činila da se osjetim kao hendikepirana, kao žrtva neke strašne nepravde. Nijesam sebe krivila, niti sam tražila krivce (ta faza je nastupila negdje u pubertetu), ali sam kao dijete bila spremna da dam sve na svijetu, samo da se moji pomire. Strašno mi je teško sve padalo i kasnije sam se, kad god bi se drugarica ili drug našli u istoj situaciji, osjećala pozvanom da dajem savjete i pružam podršku. A danas sam pomalo ljuta što se svemu tome nije pristupilo puno, puno drugačije, da se samo reklo "to nije ništa posebno, ništa strašno", ali sam i svjesna da nije ni moglo biti drugačije jer je naša situacija bila suviše avangardna za rane osamdesete u Crnoj Gori.

Danas je moj stav o razvodu radikalno drugačiji i staje u svega šest riječi: bolje dobar razvod, nego loš brak. Zaista smatram da niko ne treba na silu da bude s bilo kim, ni zbog djece, ni zbog rodbine, ni zbog obraza, pa ni zbog godina, jer nikad nije prekasno da se izađe iz situacije koja nekoga čini nesrećnim, a svako ima pravo na svoju sreću. Mnogi će odmah viknuti "a djeca?!", ali ja mislim da bolje djecu poštedjeti svađa, čangrizanja, nezadovoljstva i frustracija. Ubijeđena sam da postoji nešto što se zove dobar razvod i svjedok sam nekoliko takvih primjera. Nadam se da mi tetka neće zamjeriti ako pomenem njeni, koji se dogodio nakon pune decenije braka i u kojem ona i bivši suprug najnormalnije komuniciraju za sve što se tiče djece i ne ustručavaju se da jedno drugom zatraže pomoć. Ne tjeraju inat, ne vrijeđaju se, niti prave cirkus od sebe pred porodicom i prijateljima, ma koliko im je možda bilo teško. Smatram da je njihovo ponašanje u razvodu dokaz njihove zrelosti i inteligencije i da je upravo to ponašanje pokazalo da su u pitanju kvalitetni i dobri ljudi, koji su svojoj djeci omogućili da tatin odlazak podnesu neuporedivo lakše nego što to biva kod teatralnih i melodramatičnih razvoda.

Možda sam okrutna kad ih tako nazovem, ali zaista smatram da je loši razvod roditelja nešto najgore što jednom djetetu može da se dogodi (opet, da preskočimo smrt roditelja i porodično nasilje). Da iskoračimo iz moje privatne situacije i odemo u "opšte vode": mnogi rekli da se loš razvod najčešće događa kada se jedan od bivših supružnika osjeća napušteno i/ili prevareno, ali ja se ne zadovoljavam tom definicijom. Ja smatram da se loš razvod dešava onda kada jedno ili oboje roditelja jednostavno nije u stanju da se ponaša zrelo i odgovorno. I tada počinje sve ono što će djeci donijeti trajne posledice: ogovaranje drugog roditelja pred djecom, pokušaj okretanja djeteta protiv drugog roditelja, pokušaj da se zabrani kontakt djeteta sa drugim roditeljem. A to ponašanje je oličenje nezrelosti, hira, gluposti i nevjerovatne, beskrajne sebičnosti, u kojoj je povrijeđena sujeta važnija od djetetovih emocija! Samo pokušajte da zamislite jednog trogodišnjaka ili petogodišnjaka u takvoj situaciji! Zamislite ga da živi s majkom koja je ljuta na tatu, ili da posjećuje oca koji je ljut na mamu, i taj ljuti mu konstantno govori da je ovo drugo ološ, prevarant, bitanga, ili prosto loš čovjek! I onda ga, na kraju dana, pošalje kod te "zle osobe"! Zamislite tek konfuziju ukoliko se ta "zla osoba" ponaša fenomenalno prema djetetu! A ukoliko mu dijete prenese šta je rekla mama ili tata, pa odjednom prisustvuje transformaciji i nastupa zlo, u kojem čuje sve najgore o ovom drugom roditelju, i tako u nedogled! I? Čemu to služi? Kome to pomaže? Ko će se zbog toga osjećati bolje? I je li to adekvatna osveta onome ko nas je povrijedio - sitne pakosti čije će posledice nositi naša djeca, koju bi trebalo da od razvoda najviše zaštitimo i da im ga učinimo što bezbolnijim?

No, nije uvijek lako učiniti pravu stvar. Nije lako biti ostavljeni, zamijenjeni, prevareni. Nije lako biti prevaziđeni. Nije lako kad neko o kome razmišljaš čitav dan uopšte ne misli na tebe, a kad pomisli na tebe - osjeća mržnju, ili prezir, ili ne osjeća ništa. Nije lako ostati lucidan u takvoj situaciji. Nije lako, ali ukoliko postoje djeca, to je obaveza prema njima koja ni za šta od toga nijesu kriva. Ona, nažalost, ne mogu birati roditelje, isto kao što ih ni mi nijesmo mogli birati - ni njih, ni braću i sestre, ni rodbinu.

Ali zato možemo birati s kim hoćemo ili nećemo da osvićemo svakog jutra do kraja života, i meni se čini da je upravo to ljepota braka: s tobom sam zato što to želim, a ne zato što moram i ja svakog dana nanovo biram da budem s tobom. Ili da ne budem, jer ti više nijesi ono što ja hoću. A u tom slučaju ni ja tebi ne trebam ništa.

Uz svu najbolju volju, ne mogu da nađem riječi pohvale za satelitski program RTCG-a. Nažalost, mimo Atlas televizije, na Total Tv-u ne hvatamo ni jedan drugi crnogorski kanal, a sjećam se još iz doba u kojem sam ga hvatala na Astri da sam bila zgrožena njegovim sadržajem. Međutim, kako godine prolaze, a on se nikako ne mijenja, dolazim do zaključka da postoji neka logika iza takvog izbora programa i jako bih voljela da mi je neko objasni.

Mogu da razumijem da postoji percepcija da će dijaspora rado slušati izvornu muziku, i milo mi je kada na satelitskoj vidim i čujem spotove naših mladih muzičara (Andrijana, Bojan Marović, itd.). Svi, naravno, pratimo dnevnik i sport. Ali čemu služi, na primjer, film koji je prikazan prošlog mjeseca (možda i prije) u kojem prikazuju tobože tipičnu crnogorsku prosidbu?

Radnja se odvija u nekoj zabiti, kamena kuća bogu iza nogu, i dolaze na konjima trojica da prose đevojku. Mladoženja i ona se ugledaju i mladoženja joj se nasmiješi, a ono nema zuba četvorke. Otac odvratan, primitivan, drži se kao vladika, kćerka sa pletenicama ga služi kao kućna pomoćnica. Ovi sjede, puše, piju, i otac mladoženje počne da pobraja koliko ima pašnjaka i kuća, a ovaj ga vrlo ozbiljno sluša. Onda pozove rođake da mu oni kažu šta znaju o toj familiji, pa rođaci dođu i kažu da su ovi odlični i da im slobodno da đevojku. Najgori dio filma je, naravno, kad je otac pozove i kaže joj da je odlučio da je da ovome za ženu i pita je pristaje li, a ona odgovara: "Ja ću poslušat kako god ti misliš da treba". Mladoženjinu rupu u zubima sam nekako pretekla, ali od ove njene rečenice mi se povraćalo!

Poslije ide svadba, igra se kolo, jašu se konji, itd. Dotle sam ja izdržala sa gledanjem i ne znam šta je poslije bilo. Navijam da je ona u zadnji čas rekla da neće da se uda, skinula nošnju, obukla farmerice i spucala u grad, gdje je našla momka sa svim zubima i sama ga odabrala bez očevog miješanja. Bojim se, međutim, da je epilog bio mnogo konvencionalniji, nešto u stilu - odvedoše nju, majka joj plače, ona rađa deset sinova, i tako dalje.

Tako sam nekad davno gledala sličan film, gdje neki brkati Crnogorac opet živi u nekoj groznoj kamenoj kućici i treba da mu dođu gosti. I sad treba da bude fin pred gostima, pa odlazi u svoju sobu da se spremi. Tamo mu iznad kreveta visi nekakvi ćilim umjesto slike, a on ispod kreveta izvlači tanjir i escajg, stavlja ih na stolicu i ponavlja gradivo: "Supu srčem iz dubokoga pjata, a iz plitkoga jedem meso"!

I sad ja pitam: kome je upućen takav programski sadržaj? Dijaspori? Šta će to dijaspori? I pada li ikome na pamet da taj program vide ljudi iz regiona, da ga vide stranci i da na to pomisle "vidi primitivaca". Moramo li baš da im serviramo taj utisak, kad već tvrdimo da hoćemo da se borimo protiv njega?

A ako ovi iz dnevnika misle da su oni svijetla tačka satelitskog emitovanja, neka malo pripaze na svoje greške. Imaju neki novi format dnevnika, gdje ispod vijesti stavljaju nekakve podnaslove koji su toliko glupi i polupismeni, da im se svake večeri smijemo. Ili zaborave slovo, ili lupe nešto, ili potpuno promaše pravopis (i stari i novi). Sinoć je, na primjer, na jednoj vijesti podnaslov bio INPOZANTNO. Sa slovom N. Tačno se vidi da je to montažer ukucavao u zadnji čas, pet minuta pred početak dnevnika. I skoro svake večeri je ponešto.

Bespotrebno jadno. I sigurna sam da s vrlo malo truda može puno, neuporedivo bolje.

Ja sam veliki fan rođendana i nikada neću razumjeti one koji ne vole da im se rođendan čestita i pominje. To je jedini praznik u godini koji pripada samo slavljeniku, jedini praznik kada je on glavni, kada ga se svi sjete, kada se stide oni koji ga zaborave (ja sam obično među tima jer sam antitalenat za datume), kada mu je opravdano da jede kolače i kad čak padne i po neki poklončić.

I tako ja noćas, oko 3:20, napunih trideset i tri, ali ove godine malo manje oduševljena nego obično. Ne, nije me strah od godina i starenja i mislim da je smiješno strahovati od bilo čega sa trideset i tri. Čak štoviše, mislim da je smiješno strahovati od bilo čega prije sedamdesete, jer danas tek sedamedesete postaju ozbiljne godine, a sve prije toga je sve pitanje ličnosti, forme, načina života, a pomalo i sreće. Neki su sa trideset stari ili bolesni, neki sa osamdeset odu na onaj svijet nakon niza zdravih i mirnih godina. Ja za sebe planiram ovu drugu varijantu, što ne znači da ću da izigravam ludu babu u mini suknji, ali me nećete sigurno vidjeti ni sa maramom na glavi i keceljom oko struka. Ja ću biti od onih hipi baba sa dugim suknjama i puno srebrnog nakita koje idu po izložbama i književnim večerima i objavljuju knjige. Unučad će misliti da sam strašna faca, a ja ću se praviti važna što mi je muž mlađi od mene, neću kriti godine i uvijek ću slaviti rođendane kao da sam curica (sada je mom ujaku Igoru zabranjeno da kaže "ljudi planiraju, Bog se smije"!!!)

A danas sam malo neraspoložena zato što se završila najljepša godina mog dosadašnjeg života. Više ni jedna godina neće biti ona u kojoj sam rodila Filipa, a to mi odmah budi nostalgiju. Ove godine se prvi put dogodilo da mi se ostvarilo sve što sam poželjela iznad prethodne rođendanske torte i to nije mala stvar. Najzad sam raskrstila s Rimom, i to odmah poslije rođendana, otišla da živim sa mužem i sve to krunisala Filipom. Moraću da natempiram još jednu bebu za ovu trideset i treću, da ne bi ostala zapamćena samo po tome kako sam, kad god bi me neko pitao za godine, morala dva puta u sekundi da izgovorim slovo R!

A da smo sada u Crnoj Gori, noćas bi bila žurka. Vjerovatno u Posejdonu kod Ljilje, gdje sam slavila i jubilarni trideseti, kada se nas dvadesetak utuklo i igralo do pred zoru. Andrijana je dovela Al Dina, koji je morao da pjeva "Kad me bebo ne voliš" da bi zaradio parče torte, a Beranci su napravili haos čim su uletjeli na žurku. Ove godine bi, doduše, pravili opasni spoj Podgorice, Berana i Cetinja, mada bi i to dobro prošlo - na svadbi smo uvidjeli da može. Žao mi je što su svi prijatelji toliko daleko, što neće biti lude atmosfere i zabave, što mi baba neće spremiti neki specijalni rođendanski ručak po mom ukusu (supa s knedlama, piletina i rižoto na njen način) i što noćas neću ja biti izgovor da se svi okupimo.

Ali opet, mislim da sam danas pobjednik. Jer znam da ću se za dvadeset godina s nostalgijom prisjećati svog trideset i trećeg rođendana, kada se Filip probudio, ušuškao mi se u krilu, eksperimentiše da sam stavlja i vadi cuclu i povremeno gleda u ekran, gdje se nižu slova koja su njemu još uvijek sasvim nepoznati svijet, a meni omiljena razonoda. Uskoro će mi zaspati u naručju, a onda ćemo u šetnju. Ako se muž ne sjeti da me na ručak povede na suši, podsjetiće ga ovaj blog. A to je sve bolje od bilo kakve žurke. Što ne znači, naravno, da sledeće godine nećemo lumpovati!

Kad god nekome kažem da nemam namjeru da tučem svoje dijete, izmamim malo podrugljivi osmijeh, nešto u fazonu "dobro dobro, vidjećeš ti kako to izgleda kad dijete prosto neće da pretvori".

To češće čujem od Crnogoraca, nego od stranaca - naravno - ali se i ne ljutim. Moje je pravo da vjerujem da ću ga vaspitavati bez batina, drugi imaju pravo da u to sumnjaju. Sigurna sam da će da bude po mome!

Jedino što me ljuti u toj priči je kada neko izgovori rečenicu "batina je iz raja izašla", kao da je ta rečenica neki izgovor da se tuku djeca. Ako je išta iz raja izašlo, onda su to djeca, a ne njihovo fizičko kažnjavanje! Čini mi se da, ako dođem u situaciju da Filipa lupim po guzi, to će značiti da sam izgubila bitku, da nijesam bila u stanju da nešto dokažem malom djetetu, pa sam svađu pobijedila time što sam zloupotrijebila snagu koja je veća od njegove, to što sam ja veća od njega, to što sam roditelj pa ne smije da mi vrati. Ali, jesam li onda svađu pobijedila? Meni se čini da ne. Čini mi se da dijete tako nije naučilo ništa sem da će dobiti batine kad god roditelj ne bude umio da mu dokaže da nije u pravu. I loše stvari neće raditi zato što je shvatio da su loše, već od straha od batina. A to onda nije vaspitavanje.

No, možemo se saglasiti ili ne saglasiti oko povremenog lupanja djeteta po guzi; ono oko čega se moramo saglasiti je kada to lupanje nije povremeno, nije po guzi i nije bezazleno.

Nekoliko sam puta već javno kritikovala naše centre za socijalni rad; ispada da griješim dušu, jer toliko toga rade da pomognu ljudima, ali isto tako prave strašne propuste za koje nikome ne odgovaraju. A oni se, nažalost, najčešće tiču djece.

Zakon predviđa da onog trenutka kada roditelj napusti dijete, treba podnijeti krivičnu prijavu protiv njega i pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskih prava. Kod nas se to nikada ne radi, i to je već samo po sebi jezivo. Ukoliko roditelj sam ne potpiše dozvolu da se dijete da na usvajanje, to dijete će sjedjeti u domu do osamnaeste godine. Zapravo, u slučaju jedne djevojčice iz Bijelog Polja, koja je kasnije usvojena, sjedjeće u domu tri i po godine iako je majka potpisala saglasnost za usvajanje, jer će radnica centra njen predmet držati u svojoj ladici tri pune godine, nikome ne prijavljujući da je dijete slobodno. Zašto, nikada nećemo znati! Da dom nije prekoračio svoja ovlaštenja i obavijestio ministarstvo da je to dijete slobodno, ono nikad ne bilo usvojeno. Ali na stranu ovaj slučaj, kada je majka dala odobrenje, trenutno u domu sjedi bar dvadesetoro djece koju niko nikada nije obišao, iako zakon predviđa da se oduzmu roditeljska prava onom roditelju koji svoje dijete ne obiđe bar pola godine. Tako u domu sjedi onaj kome tamo nije mjesto, a kući ih ostaje ko zna koliko kojima bi bilo bolje i u domu.

Mislim da su svi do sad čuli za događaj od prije nekoliko godina, kada je čovjek osuđen na izdržavanje zatvorske kazne zbog seksualnog zlostavljanja kćerke. Odslužio je kaznu, izašao iz zatvora, tražio da mu ponovo dodijele kćerku i oni su mu je ponovo dodijelili. Zamislite tu djevojčicu kojoj saopštavaju da će da se vrati da živi sa svojim siledžijom?! Ima li potrebe komentarisati išta više o tome?
Kada sam radila na IN-u, dovela sam u emisiju ljude da govore o slučaju iz Zete: dječak je ubio oca zlostavljača, oca koji je živio sa dvije supruge i dvanaestoro djece u kući od četrdesetak kvadrata; premorila sam se pokušavajući da navedem te ljude da u emisiji kažu stvari koje znaju, da prijave javno propuste koji su učinjeni - svi su ćutali, suzdržavali se. Kako su se ugasile kamere, zapričali su svi uglas i iznijeli pedeset podataka koje je trebalo reći u emisiji. Centar za socijalni rad je znao za taj slučaj i nije bio u stanju da ga riješi. Mogu da razumijem da nijesu imali sredstva da zbrinu i sakriju dvije žene i dvanaestoro djece, ali ne razumijem zašto taj otac nije bio uhapšen, zašto mu nije suđeno, zašto nije zatvoren. Zašto je sin od dvanaest godina morao da ga ubije da bi spasio sebe i porodicu? Da ne govorim o tome da su iz tog istog centra za socijalni rad zvali mog direktora televizije da zabrani moju emisiju i tražili mu da me izbaci s posla zbog iznošenja takvih stvari u javnost.

Ali nije kriv samo centar za socijalni rad Podgorice; propusti te vrste su se dešavali i na drugim mjestima i još uvijek se dešavaju. Svaki dan.

Neću vam navoditi još sto primjera, biće dovoljan jedan, poslednji kojem sam ja prisustvovala: prilikom jedne posjete domu u Bijeloj, upoznala sam dvoje djece - opet iz Bijelog Polja. Došli su prethodnog dana. Dječak od oko tri godine je imao rane po nogama, djevojčica od godinu rupe na glavi jer su joj roditelji tu gasili cigarete. Otvorene rane, rupe. Bukvalno! Vaspitačice su mi ispričale da je to dvoje djece već oduzimano roditeljima, od kojih je jedno psihotično, drugo retardirano, i to su oduzimani zbog teškog zlostavljanja. Nakon toga su vraćeni tim istim roditeljima, maltretirani još gore nego prvi put, i ovoga puta se vratili utroje (rodila se još jedna beba). Čini mi se da upravo oni promijenili moj stav o batinama; nije to bio prvi put da vidim pretučeno dijete, ali je bio prvi put da sa zlostavljanim djetetom (starijim bratom) povedem razgovor koji je išao ovako:

- Šta ti je to na nozi?
- Rana.
- A od čega?
- To mi je tata radio. I ovo. I ovo. (pokazuje ožiljke)
- A kakva ti je to igračka?
- Autobus.
- A ko vozi autobus?
- Ja.
- A ko je još u autobusu?
- Moja sestra. Moj brat. Ti. Vaspitačica.
- I gdje idemo?
- Kući kod moga tate.

Pomisao da je taj dječak već oprostio ocu bila mi je strašna. Ali mi je još strašnije bilo kada sam saznala da je, nakon godine provedene u domu, to troje djece ponovo vraćeno kući, ponovo tim roditeljima, po drugi put!

I onda moram da se pitam: o čemu je ovdje riječ? To nije nekompetentnost, bar ja tako mislim. Niti glupost, niko nije baš toliko glup. Možda indiferentnost? Ili najgora moguća varijanta - vjerovanje da je, izuzev strašnih ekstrema, batina ipak iz raja izašla i da su porodične tuče porodična stvar.

Ne znam šta je na kraju bilo sa tom nesrećnom porodicom iz Bijelog Polja, i ne znam je li iko pošao da provjeri jesu li ta jadna djeca još uvijek živa i čitava. Ne znam ni kako se to psihotični roditelj izliječio i reformisao za godinu dana, niti kako je ovaj drugi retardirani roditelj postao kompetentan da stane na put zlostavljanju i preuzme odgovornost za svoju djecu. Znam da, kad bih se ja pitala, ti ljudi nikad više ne bi imali priliku ni da znaju gdje su im djeca, a kamoli da ih opet vide, a kamoli povedu kući! Znam i to da se zakon slaže sa mnom. Jedino što ne znam je kako se zakon može tek tako ignorisati bez posljedica. I, kao što već rekoh, ne znam jesu li ta djeca još uvijek živa.

I tako danas vjerujem da moje dijete neće dobijati ni po guzi. Danas se kajem za svaki put kada sam udarila svoju braću, iako je to bilo rijetko i iako sam tada bila derište kojem su previše ostavljani na čuvanje. I smatram da ne samo da batina nije iz raja izašla, već da smo gubitnici svaki put kad posegnemo za njom. U ostalom, nijesu djeca tu da bi se mi iživljavali nad njima, niti da bismo na taj način pokazivali nadmoć. Ako nemamo živaca da lijepo postupamo s djetetom, ima mnogo parova koji će biti srećni da ga podižu kako valja. I ne želim da me, kao onaj mali Bjelopoljac, moje dijete voli "uprkos" svemu, iako nikad ne bih mogla biti tako strašna i okrutna kao njegov otac.

Ipak mislim da je dijete iz raja izašlo, a batina iz pakla, i da nema potrebe da se bilo koje dijete suočava sa paklom. Biće vremena i za ružne stvari, nažalost. Od života još niko nije pobjegao.

U jednoj od lijepih sekcija sajta cnn.com izašao je tekst o tome koje su najbolje zemlje na svijetu za život. Iznenadila sam se: za najbolju je proglašena Francuska! Očekivala sam sjever Evrope, Švajcarsku, eventualno Australiju, ali nikako Francusku, jer mi ni u jednom trenutku nije ostavila utisak visokog standarda života i dobre organizacije.

Čitajući detaljnije tekst, međutim, shvatila sam u čemu je štos. Francuska je osvojila prvo mjesto zbog njenog doista fenomenalnog zdravstvenog sistema, koji sam i ja osjetila na svojoj koži.

Vjerovatno nijeste upućeni da mi, "super-privilegovane" diplomate, u zemljama službovanja zapravo moramo sami sebi da obezbijedimo zdravstveno osiguranje. Većina to nikad ne učini, nadajući se da im liječenje neće trebati, pa se grdno pokaje ukoliko se bilo šta dogodi. Sjećam se da je jedan Ambasador u Španiji (tada je bila riječ o "zajedničkoj" diplomatiji) ostao bez kompletne ušteđevine kada je supruga slomila nogu. No, mi smo u Francuskoj imali sreće zahvaljujući bilateralnom ugovoru koji postoji između naše dvije države: naše diplomate u Francuskoj se tretiraju kao da imaju njihovo zdravstveno osiguranje, i obratno. Tako sam dobila njihovu zdravstvenu knjižicu i porodila se kao bilo koja Francuskinja. A evo šta to znači.

Kao zdravstveni osiguranik, imala sam pravo da se porodim na manjoj klinici koja je specijalizovana za akušerstvo, umjesto u velikoj bolnici. Jedini trošak koji sam morala da snosim je dodatak za "single" sobu i dodatak za Ivanov boravak u sobi. Od trenutka kada smo ušli u bolnicu, pa sve do odlaska kući, Ivan se ni jednog minuta nije razdvojio od mene, a to je najbolje nešto što je moglo da mi se dogodi. Prisustvo muža prije, tokom i poslije porođaja ženi donosi ogromnu podršku i sigurnost.

Sobe ne izgledaju posebno bolje od soba u podgoričkom KBC-u, ali je sve održavano tako da i djeluje čisto. Kod nas u bolnici sam, uprkos čistoći, uvijek imala utisak da je prljavo. Kažu da svaka bolnica/klinika mora imati bube, ali ja tu gadost ovdje nijesam imala priliku da vidim, niti bilo koja od mojih poznanica koje su se tu porodile. O ponašanju osoblja se ne može dovoljno reći: vaspitani, prepuni obzira, nježni, strpljivi. Ivan je dobio poljski krevet i imao je zadatak da ga sam otvara noću i ujutro sklapa, dok su sve što se tiče mene radile sestre i čistačice.

Ono što je sigurno drugačije od naših bolnica su porođajne sale. Moja je bila dosta obična, bez kade (neke imaju kadu, za žene koje prvi dio porođaja žele da provedu u vodi), samo porođajni sto i police sa svime što treba ljekarima i babicama. Ivan je imao lijepu fotelju u kojoj je sjedio tokom mirnijih trenutaka (porođaj je trajao 26 sati, pa je bilo vremena i za odmaranje) i - kako to već priliči Ivanu - do drugog jutra je odlučio da je ta fotelja toliko dobra da bismo i mi morali da je nabavimo za kuću. Otpratila sam tri smjene babica do Filipovog dolaska, a četvrta smjena me je konačno porodila, naravno uz prisustvo ljekara. Moram priznati da sam se pomalo drala, iako sam sebi bila obećala da neću, a sad mi sve to djeluje tako smiješno i bezazleno. Istina, zaboravi se taj užasni bol! Odnosno, zapamtiš da je boljelo, ali samog bola ne možeš da se sjetiš. Odjednom ti se čini kao da nije bilo ništa strašno. A bilo je, bogami!

Kada je Filip najzad doputovao na ovaj svijet, prvi ga je ugledao Ivan. Doktor ga je odmah stavio meni u naručje, onako gologuzog i klizavog, a on je plakao i plakao i plakao. Miš mali! Onda su se doktor i babice kladili koliko će biti težak, i naravno doktor je pobijedio - omašio je za samo 50 grama. Pod Ivanovim budnim okom su Filipa izmjerili, osušili, stavili mu pelenu (najobičniju Huggies, bez širokih poveza i sličnih bakrača!), obukli mu bodi i pidžamicu koju smo mi donijeli, na glavu natakli kapicu i vratili ga meni u naručje da ga dojim. Inače, crni Ivan je imao zadatak da ih prati gdje god da ga povedu, jer sam ja imala fobiju da će neko da mi zamijeni bebu za tuđu. A i to je bolje od moje drugarice Tijane, koja je tokom cijele trudnoće imala fobiju da će saksija da joj padne na glavu, pa je bježala od balkona dok je hodala ulicom. Sa Filipom u naručju su me prebacili u našu sobu (gdje mi je pošlo za rukom da se onesvijestim) i od tog trenutka je on bio moja i Ivanova briga. Pedijatrijske sestre bi došle, pokazale nam kako se nešto radi, ali smo to morali mi da odradimo. Da nije bilo njihovog upornog rada i pomaganja, nikad ne bih uspjela da dojim i izgubila bih mlijeko - inače rijetko koja žena nema mlijeka, ukoliko uporno dojite imaćete mlijeko, ukoliko ga ne dobijete ili odmah izgubite, slobodno se ljutite na osoblje u bolnici koje vam nije dovoljno pomoglo. Ja sam živi primjer toga - da nije bilo sestre po imenu Nadine, ostala bih bez mlijeka.

Trećeg dana smo Filipa konačno i okupali i tek tada shvatili da se naš mali čovjek rodio s kompletnom frizurom. Tokom boravka u klinici su organizovani i sastanci svih novopečenih roditelja sa pedijatrijskim sestrama, gdje bi nas učile raznim trikovima za staranje o bebama i gdje bismo razgovarali o svemu što nas brine i što ne znamo kako da uradimo. Nakon pet dana boravka u klinici, došli smo kući potpuno naučeni i spremni da se sami staramo o Filipu. Zapravo, to smo činili već pet dana. I sve to zahvaljujući običnoj zdravstvenoj knjižici. Tada mi se činilo kao puno, jer sam navikla na priče o porođajima u Crnoj Gori, gdje navodno babice vrijeđaju porodilje, znaju da ih udare, gdje otac gleda bebu kroz staklo i gdje je žena prepuštena sebi samoj i milosti i nemilosti osoblja. Sada shvatam da je ovo ovdje zapravo normalno, i da bi tako trebalo da bude svugdje. Ako dijete ima oca, zašto bi on bio isključen iz njegovog dolaska na svijet? Zar je njemu mjesto u kafani dok se događa najvažnija stvar u njegovom životu? U ostalom, kad već žena mora sama da iznese trudnoću, sama da rodi, šta fali da dobije malo moralne podrške i pomoći dok trpi najveći bol na svijetu? Ukoliko beba nema oca, zašto ne može da bude uz nju njena majka, najbolja prijateljica, ili bilo koja osoba koju odabere? Pa to se radi svuda u razvijenom svijetu i to zaista pravi ogromnu, ali ogromnu razliku! I zašto su kod nas bebe umotane kao mumije nakon rođenja? I zašto i bebe s normalnim kukovima moraju da nose široki povez? I zašto bar majka ne može da bude s njima cijelo vrijeme, da ih doji kad god treba, da uči da ih njeguje od prvog trenutka, umjesto što prve i najvažnije dane s bebama provode sestre, a onda majke idu kući izgubljene u vremenu i prostoru i ne mogu da funkcionišu bez pomoći čete baba, tetaka, strina? Je li moguće da se to ne može prilagoditi današnjim standardima, onima koji važe u cijelom razvijenom svijetu?

Jer, možda bi Ivanu bilo lakše da je Filipov dolazak na svijet dočekao u kafani, da je bio mrtav pijan kad bih mu javila da se najzad rodio i da mu je čitav taj događaj bio prepričana anegdota koju nikada neće moći stvarno da zamisli. Ali ipak, ja mislim da je i on zadovoljan što je ovako ispalo. I s te strane ću se i ja saglasiti, Francuska je najbolja zemlja na svijetu za život. Omogućila je Filipu da se rodi kao u filmovima.

Daj bože da, gdje god bili, tako nešto izvedemo i sledeći put.

Da vas odmah upozorim da ću danas govoriti samo o uspomenama. Nema filozofiranja, nema pouka, nema univerzalnih tema i debata, samo uspomene. Jer danas moram pomenuti moju drugaricu iz djetinjstva, Elenu Bocolu. Tek je danas vidjela moj drugi blog - onaj o muzici u kojem sam pominjala njen poster Alena Islamovića i Mili Vanili - i njen komentar mi je dao motivaciju da još jednom iskočim iz ovog sadašnjeg vremena i da zalutam koju godinu unazad.

Ne znam za vas, ali kad sam ja bila mala, smatrala sam da sam strašna faca zato što ljeti provodim mjesec dana u Baru, pa mjesec u Danilovgradu. Bar je imao manu manjka društva (baka je bila mnogo stroga za te stvari), ali mi je kod bake i dede bilo super, a i obožavala sam more.

A što se Danilovgrada tiče, moja će priča imati više asocijacija za one koji su čitali "Dječaka", malo manje za one koji nijesu, ali scena izgleda manje-više ovako: tri kuće, jedna do druge, mala između dvije velike koje su najljepše u kraju. S tim što u ovoj lijevo ne žive Petrovići i Mina, već ljetuju Pešići i njihova unuka Ksenija Popović. U ovoj srednjoj stanuju Nada i Nino Eraković umjesto Andreja i njegovog oca, a desno su Bocole umjesto Vukčevića. Nažalost, naše kuće ne gledaju direktno na rijeku Zetu, ali to ne znači da svakog ljeta Elena i ja nijesmo išle (krišom od mojih) da se kupamo sa društvom. Zaista je - kao i u knjizi - zelena, uokvirena prekrasnim drvećem nalik na tunel. Zaista je tiha i da nije cvijeća i lišća koje putuje njenom površinom, činilo bi se da je nepomična.

Tada joj je jedina mana bila to što je toliko hladna da vam noga utrne onog trenutka kada je ugazite. Danas je uništena zahvaljujući Nikšiću i njegovim fabrikama i ja se stalno bunim kako gospoda iz nevladinih organizacija dižu frku jedino oko KAP-a, jer im je medijski zanimljiviji od moje voljene rijeke koja je stradala neuporedivo gore od Skadarskog jezera.

Uglavnom... Kad sam bila mala, najviše vremena sam provodila sa Nadom i Ninom. Elena i ja se tada nijesmo dobro slagale, bile smo dvije primadone i nijesmo trpjele konkurenciju. Kasnije tokom godina su, međutim, Nada i Nino provodili dosta vremena na selu kod dede, a moja glavna drugarica je postala Elena. Uz nju je počelo skupljanje salveta (još pamtim jednu sa štrumfom), pa zajedničko sviranje klavira (ona ozbiljno svira, ja natucam), naravno priča o simpatijama, ali smo uz sve to imale još jedan hobi: svaka je imala po rokovnik u koji je pisala tekstove pjesama koje voli. Onda bi se uzeo rokovnik u ruke i pjesme bi se redom pjevale (opet, ona ozbiljno pjeva, ja stavim prst u uvo i derem se bez reda i načina, ali s najboljom namjerom!)

Tako nam je, jednog ljeta, naš hobi sa pjesmama zadao veliku muku. Možda ćete se sjetiti te pjesme, zvala se "Informer" i pjevao ju je neki tip koji se zvao Snow. Pjesma je postala veoma slavna zbog toga što je tip pjevao toliko brzo, da su na radiju govorili da je nemoguće shvatiti tekst.

Za Elenu i mene je to bila neprihvatljiva teza. Zato smo sačekale da puste pjesmu, snimile je na kasetu i krenule da skidamo riječi. Pošto je pjevač zaista brbljao kao sumanut, ja sam došla na jednu od mojih briljantnih ideja: da stavimo stare baterije u walkman, kako bi pjesma išla sporo. Da bi stvar bila luđa, ideja je urodila plodom, pa smo te večeri kod česme ostavili sve zabezeknute našim performansom "Informera", kojeg smo do tada već uveliko znale napamet. (Ukoliko ste zbunjeni česmom, to je ona preko puta autobuske stanice u Grliću, gdje se okupljaju sva djeca iz sela.)

Nije rokovnik s pjesmama jedina uspomena koju nosim iz ljetovanja u Danilovgradu. Čuvena je, na primjer, scena kada su me komšijska djeca vidjela (kad sam bila mala!!!) kako u kolica za lutku stavljam kokošku i ljutim se što bježi čim krenem da je vozim. Ne mogu zaboraviti ni kako me je Nino Eraković stresao s jabuke, a bogami ni skakanje "s pinca" u Zetu. Ja nijesam skakala, podrazumijeva se, jer sam kukavica. Elena mi je govorila da je ona skakala, ali je ja nijesam vidjela! Da vam pojasnim lokalizam, skakanje s pinca izgleda ovako: sa grane visi kanap, na kanapu je volan od bicikla - uhvatite se za volan, zaletite iznad Zete i skačete unutra.

Inače je u Danilovgradu vjerovatnije da me neko nazove Eja, nego Ksenija, jer mi je to bio nadimak kad sam bila mala.

I tako se sjetim one dvije djevojčice koje su repovale "Informera" pored česme u Grliću i razmišljam kako bi one reagovale da im je neko rekao gdje će biti večeras, 10. februara u 22:37. Jedna je u Ohaju i ima četvoro djece, koja trenutno voze rolere dok se ona dopisuje sa mnom. To što je pored četvoro djece završila i medicinu nema mnogo veze s mojom pričom, ali moram da pomenem jer mi imponuje, jer sam ponosna na nju.

A ova druga je u Strazburu, nedjelju dana pred svoj trideset treći rođendan, osluškuje Filipa za slučaj da se probudi ako je izgubio cuclu i prisjeća se vremena u kojem joj se činilo da je predaleko taj trideset i treći rođendan, kada će biti ozbiljna žena u ozbiljnim godinama. Ne znam je li vaš život sa trideset i tri ispao onakav kakvim ste ga zamišljali kada ste imali dvanaest. Ja sam se iznenadila kada sam shvatila da moj jeste, bar u glavnim stvarima. Sporedne su ispale drugačije, a i put kojim sam stigla do ovih glavnih. Moglo je biti lakše, istina, ali tu sam. I to čini da uzdahnem od olakšanja.

Ili da kažem: "Informer, ya no say dadda me I'll go blame, a licky boom boom down". A da, nijesam pomenula - tekst pjesme jesmo skinule, ali ga dan danas nijesmo shvatile.

http://www.youtube.com/watch?v=D39Lm_HRfOs

Danas sam dobila jedan od onih lančanih mejlova koje obično automatski brišem; kako ga je, međutim, poslala osoba koja nema običaj da mi šalje lančane mejlove, ja sam ga i otvorila. Zatekla sam jednu staru foru u vezi sa Crnogorcima, naravno sročenu u susjednoj državi, a u pitanju je tobože aplikacija za posao u Vladi Crne Gore. I moram da priznam da me nije nasmijala. Dobro, par stavki mi je bilo simpatično, ali mi ih je veći dio strašno zasmetao. Zasmetao mi je zato što već mogu da zamislim jedan dio Crnogoraca kako govori "jeste, tačno je ovako!" - onaj isti dio koji je govorio da se slaže sa onim gospodinom iz UN-a kojega još uvijek psujem. Tako me je ova šala dobronamjernog pošiljaoca bacila u razmišljanja i dileme o nama, Crnogorcima.

Jesmo li, zaboga, baš toliko nakaradni?

Da biste znali o čemu je riječ, evo mali copy/paste:

Molba za zapošljenje u vladi Crne Gore

Titula: ________________
Ime: __________
Prezime:___________

Vojni čin (zaokruži jedan):
- Admiral
- General
- Pukovnik

Srodstvo sa kraljem Nikolom:
- Brat od strica
- Brat od tetke
- Brat od ujaka

Broj Njegoševih slika koje po$edujete:
Broj:______
Dimenzije: _______

Đedova titula (zaokruži jednu):
- Vladika
- Serdar
- Vojvoda

Adrese:
Adresa u Crnoj Gori:
Ulica:__________
Grad:___________

Adresa (1) u Srbiji
Ulica:__________
Grad:___________

Adresa (2) u Srbiji:

Ulica:__________
Grad:___________

Titula za koju aplicirate (zaokruži bilo koju izuzev Pre$ednik):
- (Pre$ednik - rezervisano za Đukanoviće)
- Podpre$ednik
- Podguzna muva 1
- Podguzna muva 2
- Obad 1
- Obad 2
- Ministar
- Premijer
- Savjetnik pre$ednika
- Savjetnik podpre$ednika
- Ambasador u Americi
- Ambasador u Rusiji

Odeljenje u kome biste željeli da što-god činite:
- Odmor i zabava
- Medalje i vojne počasti
- Poezija
- Planiranje državnih praznika
- Kontrola crne berze
- Pisanje govora
- Očuvanje Njegoševe zaostavštine
- Spavanje

Koliko ste sati na raspolaganju u toku sedmice:
- 30
- 20
- 10
- Manje od 0

Obrazovanje:
- Doktor nauka
- Magistar nauka
- Ostalo obrazložiti: _______________

Radno iskustvo:
- Vrlo malo
- Bez iskustva
- Radio u Vladi Srbije, SRJ ili SFRJ

Kako biste najbolje opisali svoju radnu etiku (zaokruži jedno):
- Radio sam malo, ali me je bilo briga kako
- Nikada nijesam radio, ali sam zainteresovan da naučim
- Imam svoj privatni biznis, u duvansko-narko-auto industriji

Eto, simpatično mi je ovo sa serdarom i vojvodom, pa i ovo sa srodstvom sa Kraljem Nikolom. Priča o adresama u Srbiji mi je pomalo passé, ali dobro, što jeste jeste - puno je Crnogoraca u Srbiji. Politika, Predsjednici i teme kojima se bave naši mediji nijesu i nikad neće biti tema ovog bloga, ali dvije stavke iz ove "molbe za zapošljenje" svakako želim da prokomentarišem: "podguznu muvu" i radne navike Crnogoraca.

Što se tiče radnih navika, ta priča o lijenosti mi je odavno izlizan vic. Istina, kod nas su kafići puni od početka do kraja radnog vremena, ali je takođe istina da se puno ljudi u njima sastaje da govori o poslu. Istina je i da kod nas ima puno nezaposlenih i da ih ima dosta koji su u toj situaciji svojom krivicom, ali s druge strane poznajem puno ljudi koji ne dižu glavu od jutra do mraka. Upoznala sam ih i u Ministarstvu, i u izdavaštvu, a pogotovo u informativnom sektoru televizije. I smatram da je kod nas nezaposlenost manji problem od zaposlenosti prevelikog broja onih koji bi željeli da, kao u doba socijalizma, ne rade ništa i dobijaju platu, zadržavajući ista prava kao i oni koji rade. Ali mislim da su ti ljudi proizvod jednog lošeg i nefunkcionalnog sistema, a ne naravi čitavog jednog naroda.

A što se poltronstva tiče, moram reći da - nakon dvadeset godina u inostranstvu, nijesam primijetila da su Crnogorci veći poltroni od bilo koga. Jedino u čemu jesu veći je preuveličavanje svojih mana. Dimenzije Crne Gore nose svoje prednosti i mane, a najveća mana je svakako ta što se suviše ljudi međusobno poznaje. Kada se tome doda sklonost ka ogovaranju (tipična za ljudsku rasu, samo što se u palankama trača na nivou čitave palanke, a u velikim gradovima na nivou pojedinih ekipa), svi znamo preuveličane verzije svačijeg popuštanja, ulizivanja, lukavljenja, trgovanja. Volimo da govorimo kako su Crnogorci ponizni pred vlastima, ali se meni čini da je to na drugim mjestima izraženije. Na primjer, u Italiji: ako nemate novca, gaziće vas bez pardona, ili bar učtivo ignorisati i velika će vam sreća trebati da uđete u određene krugove; ako od danas do sjutra steknete novac, ugled ili poziciju, oni isti koji su vas gazili će vam se otvoreno ulizivati. Neće čak ni pokušati da to prikriju, ili da to učine postepeno, kako bi to uradili Crnogorci. Odmah će promijeniti ploču, kao da se ono pređašnje nikad nije desilo.

Moje drugarice iz Milana, Jelena i Danijela (ko je čitao "Dječaka iz vode" će prepoznati njihova imena) su živi svjedoci jednog mrskog Đovanija koji već dvadeset godina visi ispred poznate diskoteke "Holivud" i odlučuje ko može da uđe, a ko ne. Stalno govorim kako mi je Đovani primjer svega što ne valja u Milanu. Kada vidite tog Đovanija (bivši zatvorenik, inače uličar i baraba) i shvatite da on ima ulogu da odlučuje ko je dovoljna faca da uđe u diskoteku, smjesta vam dođe da se objesite. Uglavnom, Danijela i ja smo često izlazile u tu diskoteku i sa Đovanijem smo se već uveliko pozdravljale. Tamo smo upoznale i našu drugaricu Jelenu i njenog supruga, koji u Milanu ima slavno ime i prezime. Jedne večeri sam stigla ispred te iste diskoteke da se nađem sa Jelenom i njenim mužem, išli smo na neku žurku. Čini mi se da je i Danijela bila sa nama. Kako je to bila VIP noć, gospodin Đovani nije smatrao da treba da me pusti unutra. Da mi je to lijepo objasnio, možda bih i svarila stvar, ili mu bar kazala koga čekam i s kim sam došla. Ali on se pravio da me ne poznaje i okrećao mi leđa kada sam pokušavala da mu se obratim. Utoliko je stigla Jelena sa svojim suprugom, pozdravili su se i poljubili sa mnom, krenuli smo unutra, kad... evo ti Đovanija! Pozdravlja njih, a onda hoće da grli mene i viče: "Carissima!" (u prevodu "draga"), kao da me prvi put vidi te noći. Povraćalo mi se!

Kod nas to sve, čini mi se, ipak drugačije funkcioniše. Naravno da je Đovani banalni primjer svega toga, ali jeste pravi i istiniti primjer. I zato mi je sav ovaj mejl o Crnogorcima, zapravo, odavno izlizani vic. Neka mi oprosti osoba koja ga je poslala, znam da nije mislila ništa loše. Ali kako godine prolaze i kako se, svaki put nanovo, razočaravam u zemlje u kojima živim, tako postajem osjetljivija na moju. Ne zato što je bolja od ostalih, već zato što je ista, bar kad je karakterna matematika u pitanju: isti broj mana, isti broj vrlina. Različitih, naravno. Samo što su te mane naše, pa nam se čine gore od tuđih. E pa vjerujte mi, i njima se njihove čine gore od naših. Osim u onom dijelu u kojem nas smatraju ratnim zločincima i/ili Romima. Ali to je već problem druge vrste.

Nedavno se u društvu poveo razgovor o oblačenju, pa smo upoređivali naše djevojke u odnosu na ove koje gledamo po Zapadu. Svi smo se saglasili da su naše ljepše i to zaista nije stvar nacionalizma ili rasizma. Kod nas je neuporedivo više visokih i vitkih djevojaka, i to veoma dotjeranih.

Ali kako se dotjeruju - to je već druga priča i kad god izađem uveče (pogotovo ljeti u Budvi), ostanem nanovo zapanjena. A stvar se pogoršava iz godine u godinu.

Ljetos sam u Podgorici, na primjer, u onom prolazu između Vektre i Poslovnog centra srela dvije cure od oko sedamnaest godina. Jedna je bila u farmericama i nekoj seksi majici i izgledala je mladalački, slatko, ljetnje. Ali njena drugarica... Dakle: gore korset koji je izgledao kao donji veš i koji je sa grudima postigao efekat koji mu je i namijenjen, dolje teksas šorts koji je bio toliko kratak da su ispod njega virili guzovi, mrežaste bijele čarape i bijele kaubojske čizme! Pri tom je bila krupnije građe, pa se još i okitila sa petnaest detalja i svaki dio šminke nanijela sa istim intenzitetom. Ja zaista ne znam jesu li je roditelji vidjeli prije nego što je krenula iz kuće, ili se tako "dotjerala" kod drugarice, ali je malo reći da je izgledala kao prostitutka, pošto postoje razne kategorije prostitutki. Takva bi u Milanu dobila mjesto ispod podvožnjaka na Circonvalazione ili eventualno pored magistrale u pravcu Carrugate ili Cinisello Balsamo.

Ali ovaj ekstremni slučaj na stranu, kod nas suviše često djevojke izgledaju kao nešto što se u Americi zove "bimbo", a to je praznoglava lutkica kojoj je najvažnije kako će natapirati kosu. Nije mi jasno kako ne nauče nešto iz filmova, serija, časopisa. Sa interneta, ako ništa drugo! Ne može se obući mini suknja sa dekoltovanom majicom i platformama! Ne mogu se imati i viseće minđuše i dvije ogrlice i narukvice i prstenje! Dvadeset lijepih detalja stavljenih odjednom postaju kič. Previše kože će navesti muškarce da zvižde na ulici, a bogami će ih navesti i u krevet, ali ukoliko cura to nije htjela, nema poslije frasiranja zato što su stekli pogrešan utisak!

Pravila se znaju: ako je suknja kratka, majica mora biti zatvorena ili bar imati nešto skromnije preko; ako su pantalone uske, majica je široka i duža; ako hoćemo dekolte i/ili uski gornji dio, suknja mora biti ispod koljena, a pantalone nipošto ne smiju biti uske! To nije tako komplikovano! Platforme se nose samo na pantalone i duge suknje, osim ako nastupate sa Spice Girls. Jaka šminka na očima trpi samo sjaj na usnama, a jaka boja usana trpi blago našminkane oči. Velike minđuše - nikakva ogrlica, osim, opet, ako glumite u nekom reperskom spotu. I opet - upadljivi nakit samo sa jednostavnom garderobom koja nije šarena. Šareno gore - jednobojno dolje, i obratno!

I naravno, ono najvažnije: mrežaste čarape smiju samo da vire ispod pantalona, eventualno suknje duže od koljena ukoliko žena ima besprekorne noge. U protivnom - kič, šund, prostakluk, upomoć!

Kad bolje razmislim, možda je pretenciozno od mene da se bunim što naše cure ne prate zapadnjačke trendove oblačenja. Nijesu one krive, s obzirom na imidž koji nude naši mediji. Na poluostrvu u kojem je Ceca Veličković jedina "domaća" zvijezda koja je u stanju da napuni stadion i u kojem svi znaju ko su Jelena Karleuša i Nives Celzijus, ne može se bolje očekivati. Severina zna da se obuče, ali je malko pretjerala sa kinematografijom tipa "uradi sam". Da ne pričam o tamo nekim Sekama, Darama, itd. Nije problem, neka svako sluša što želi i većina nas se bar deset puta u životu napila uz narodnjake, ali je problem kada takve pojave diktiraju imidž srednjoškolkama. Problem je kada u butiku u Budvi čujem dvije curice koje uzdišu nad parom sandala sa šljokicama i govore: "jao, ovo su one koje je imala Ceca!" Problem je zato što nijesu svjesne posledica koje nosi odabir takvog imidža, niti su dovoljno zrele da se s tim posledicama nose.

Nije vulagrnost isto što i seks appeal i svaka djevojka (a pogotovo djevojčica) koja se oblači kao porno zvijezda da bi izgledala seksi dovodi sebe u opasnost. Jer, kad žena svojom pojavom toliko eksplicitno poziva na seks, može joj se uvijek dogoditi neko ko je neće pitati da li je zaista nanjeravala da pozove ili su se klinke samo malo igrale Pinka. Pogotovo ako je mlada, visoka i vitka. I još pri tom, ne daj bože, lijepa!

Danas je jedan od onih dana u kojima sam primorana da polažem račune svom najvećem i najnemilosrdnijem kritičaru: sebi!

Da je situacija kako treba, ne bih ih ni polagala, tako da sam danas u strašnoj svađi sa samom sobom i najbolje je ne čačkati me na bilo koju od tema koje ću sada pomenuti. Dakle, pitam se sljedeće: kako je moguće da ljudi toliko rade protiv sebe iako raspolažu svim informacijama o posledicama svojih postupaka, a i alternativama za to što rade?!

Evo koje sam račune (ili relativno skupo plaćene prekršaje) jutros nabrojala:

- nijesam htjela da nosim protezu kad sam bila mala

- otišla sam da živim u Ameriku

- sve gori i gori način ishrane

- odbijanje da se bavim sportom nakon što sam prestala s atletikom

- ostanak u Rimu naknadnih 9 mjeseci nakon vjenčanja

- i najnoviji, najgluplji, najgori koji sam mogla da napravim - nijesam vježbala tokom trudnoće.

Ovaj poslednji me je i natjerao da danas budem ljuta: u kući imam dva najbolja svjetska priručnika za trudnoću (Mayo Clinic i Biblija trudnoće), pročitala sam bezbroj članaka i časopisa o drugom stanju i znala sam da ne samo da ne smijem da slušam bapske priče po kojima je trudnica kao bolesnik i treba da odmara, već moram i te kako da se pokrenem i ozbiljno treniram po režimu za trudnice. Mene je to, naravno, mrzjelo i sada kada sam rodila, shvatam šta sam napravila: četiri mjeseca kasnije nema mišića koji me ne boli, noge mi otiču, teško se krećem, a prvi put kad sam čučnula nešto da uzmem sa bebom u naručju, otišao mi je meniskus. Sad treba da razmišljam o operaciji i gipsu, i to u situaciji u kojoj sam sama kući, što znači će neko morati da ostavi sve svoje obaveze i da dođe da se bavi nama. Sve to, naravno, kad prestanem da dojim, a do tada bih morala tobože da mirujem.

Kako da mirujem s bebom od četiri mjeseca?! I nije li bilo bolje posvetiti dvadeset minuta dnevno vježbama i ne zavaravati se da je polusatna šetnja odgovor za sve moje probleme?!

I sada sam ljuta. Ne samo zbog koljena, već zbog svega u čemu sam bila glupa ili slabić, najviše zato što znam da se moje glupiranje nije završilo jutros. Opet ću biti i glupa i slabić, samo je pitanje za šta. Vjerovatno za hranu, kao i obično. A nijesam ljuta samo na sebe, već na sve koje poznajem i koji su takvi. Danas kada su nam na raspolaganju i informacije i alternative našem ponašanju, zašto smo toliko autodestruktivni? Hajde da donekle shvatim alkohol, ljudi piju dok im emocije ne utrnu i tako bježe od problema ili traže zabavu. Ali šta je s ovim drugim porocima? Kako je, na primjer, moguće da iko više na ovom svijetu puši kada i ptice znaju da više ljudi strada od toga nego od vožnje, alkohola, bilo čega? Na stranu ogavni zadah, smrad kose, robe, kože - ako znaju da je u pitanju prvi uzrok smrti na svijetu, zašto ljudi to uporno rade i nadaju se da će baš oni biti izuzeci, pa se (ne bi li se opravdali pred sobom) pozivaju na babe ili đedove pušače koji su dogurali do devedesetih?

I kako je moguće da nas je ovoliko suviše lijenih da podignemo zadnjice sa stolica, isključimo kompjutere i televizore - na kojima inače ne gledamo ništa pametno - i MRDNEMO?! Šta nas je učinilo ovako sporima, tromima, lijenima?! Kakav je to fazon da se pojede jedna čokoladica, pa druga, pa treća, pa peta, pa se onda kaže "e kad sam ovoliko, onda mogu i cijelu kutiju?" Kako smo postali takvi slabići, ljenčuge i autodestruktivne budale?!

I stvarno svaka čast ljudima koji žive onim pravim zdravim životom, koji vode računa o tome što unose u svoj organizam i njeguju svoje tijelo na pravi način. To je pravo bogatstvo. Možda je bolje da ja za danas završim ovo moje pisanje i odem da se mirim sa sobom i pravim spiskove obećanja koja ću, kao, ovoga puta ispuniti. Eto, biće spisak kraći za stavku "vježbanje", pošto sada ne smijem zbog koljena. Ili bi možda bilo bolje da sve stavke sklonim sa spiska i stavim samo jednu, novu: naučiti se autodisciplini. Čujem da ima odličnih knjiga na tu temu.

Uvijek sam se divila onima koji provedu dvadeset godina daleko od kuće, okruženi ljudima koji govore drugačije od njih, pa ipak zadrže svoj način govora i naglasak (iako bi ponekad bilo bolje da promijene). Ja sam u tome besprizorna: sjednem li pola sata s nekim, pokupim sve što valja i ne valja. Tim prije ako mi je taj neko simpatičan. Nikad ne prelazim sa ijekavice na ekavicu, niti mi se ikada desilo da kajkam, ali ponekad pokupim tuđe izraze, a obavezno intonacije - nažalost ne i kad pjevam, tu sam uvijek pogubno svoja!

U "poslovnom" domenu, kod mene preovladava nikšićki naglasak, za koji tvrde da je najpravilniji crnogorski govor (zašto ovi Podgoričanu kažu sirena umjesto svirena, kad ne sira nego svira?!). Tokom mog kratkog rada na IN televiziji morala sam da se, kao novinar, prilagodim tom standardnom izgovoru, pa sada imam sklonost da, onog momenta kad se uključi kamera, krenem da oteeežem i uviiijam. Kad mi dođu moji Beranci, ja krenem da otežem samoglasnike onako kako to oni rade (dobro, ne govorim posAo, eksEri i pečUrke i nijesam poprimila legendarno "ene"); u Beogradu se nagrdim kombinujući njihovu intonaciju sa podgoričkom, ostajući pri ijekavici, a najluđe je kad krenem da govorim kao drugarica iz Slovenije kojoj naški ne ide baš najbolje. Kao što sam već rekla - besprizorno!

Znam, nijesam maločas napisala kako drugarica ne zna crnogorski, nego naški. To je zato što više ne znam kako da ga zovem. Mnogo sam se radovala da se naš jezik i zvanično zove "crnogorski", čisto iz principa, pošto je lingvistički nerazumno da se jedan jezik zove sa četiri imena (iako sam više puta u inostranstvu doživjela da čujem Hrvata kako tvrdi da jedva razumije jezik ovih ostalih sa bivšeg srpsko-hrvatskog područja). Ali sada kada je usvojen ovaj novi pravopis i abeceda, nalazim se u situaciji da to što se zove "crnogorski" više ne prepoznajem kao svoje. Odnosno, prepoznajem - ono uličarsko izražavanje koje su roditelji i učiteljice nastojali da iskorijene iz nas. Je li tipično crnogorski reći pred$ednik, $edi, viđi, itd? Jeste, složićemo se. Ali kako bi zvučao jedan "pred$ednik" koji tako govori, ili novinar, ili profesor? Meni lično bi zvučao vulgarno, nepismeno i uličarski. Prije dvadeset godina smo se sprdali Hrvatima kako na silu hoće da izdiferenciraju jezik od srpskog, pa smo im pripisivali nakaradne neologizme poput "okolokućnog travopasila", a sada smo mi uradili isto: da bi bili drugačiji, standardizovali smo vulgarnost. Najiskrenije se nadam da jednog dana moj sin neće učiti u školi kako je pravilno govoriti "$edi tu čoče" i sigurno znam da se u mojim knjigama takav crnogorski može pojaviti samo u direktnom dijalogu, i to nižeg staleža. Ako me to čini manjim patriotom, podnijeću teret svoje izdaje.

Ono što me više brine je ta tupava sklonost da kupim tuđe akcente gdje god da pođem. To mi nekako dođe kao manjak karaktera. Naravno, poslednjih godina se taj fenomen najviše manifestuje kroz grajanje pri izgovoru samoglasnika, kako to rade naše drage kompatriote iz prijestonice. Prilagodila sam se i načinu izražavanja, pa mi je paradajz postao "pamidora", šargarepa je "mrkva", escajg je "pašada", a tanjir "pjat". Pas je, doduše, još uvijek pas, a ne "bidzin", ali sam prevršila svaku mjeru kad sam negdje rekla: "a nemoj, da ti je!"

Zato sam riješila da se pripazim od ovog mog asimilatora kući, koji voli da je sve cetinjsko. Mora da se zna: viljuška je viljuška, tanjir je tanjir, a pas je pas i tačka! Ene, je l' baš?

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu