Archive for January 2010

U posljednje vrijeme se trudim da što manje čitam novine. Nepojmljivo za moj posao, pa je sreća što trenutno ne radim. Informisana sam, čitam agencijske vijesti, znam što se dešava oko mene, ali odbijam da čitam novine! Trenutak u kojem sada živim je suviše pozitivan da bih imala vremena/strpljenja/volje da se upuštam u privatne ratove urednika/direktora sa svim svojim neistomišljenicima.

Ja sam (nažalost) tip koji ne uspijeva da ostane ravnodušan prema nekim stvarima, među kojima i pokušaj drugih da manipulišu mnome, a u našim novinama se više ni jedna jedina vijest ne može uzeti zdravo za gotovo. Čovjek se nikada ne može osjećati "informisanim i tačka", jer iza svakog slova stoji nečija politička ili lična agenda. A meni je dosadilo da svakoj rečenici pristupam s rezervom i onim osjećajem gađenja kada znaš da drugi bezobrazno nastoji da te napravi budalom.

Toliko je lako sve izvrnuti, podvući ono što odgovara, jedva pomenuti ono što ne odgovara, a još lakše se u svemu tome izgubiti i dobiti ono što je moj prvi televizijski urednik tako prikladno zvao "upalom mozga", da se često pitam da li oni koji izvještavaju imaju strašne krize savjesti, a i da li oni kojima se vijest desila prepoznaju te događaje kada ih pročitaju u novinama.

Sjećam se priprema za moje službovanje u Rimu. Došla sam iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, sa službovanja u Madridu, gdje sam imala isti rang koji imam i sada. Rangovanje nižih diplomatskih službenika se, inače, određuje prema godinama radnog staža, pa sam za Rim imala dovoljno da dobijem i veći rang. Uglavnom, negdje na ljeto nam je stiglo obavještenje da svi zaposleni u MIP-u moraju da polažu državni ispit. Ja sam to uradila u septembarskom roku, a tom prilikom sam i počela da se družim sa jednim mlađim kolegom koji je, dvije godine kasnije, postao moj suprug.

Dakle, u septembru sam položila državni, a nakon dva ili tri mjeseca je u novinama krenula priča o nepotizmu u diplomatiji i, između ostalog, o mom odlasku u inostranstvo. Iz njihovog ugla je suština bila da mene (i još neke) šalju u Rim - nesposobnu i nezaslužnu - samo zato što sam nečija kćerka. Iz mog ugla je to zvučalo kao da mene, koliko god da sam sposobna ili zaslužna, ne treba slati u Rim samo zato što sam nečija kćerka.

Neka žena iz neke stranke je rekla da ja ne samo da nijesam kvalifikovana za taj posao, nego da čak ni državni ispit nijesam položila. Naravno, svi smo znali ko je izvor iz MIP-a koji je medijima davao te dezinformacije (izvjesni gospodin je bio veoma ljut što još uvijek nije dobio željeni mandat u inostranstvu, koji je kasnije dobio i neslavno izgubio), ali niko od novinara nije uzeo u ruke telefonsku slušalicu i provjerio njegove navode. Neki od njih su imali moj broj telefona i u više prilika kontaktirali sa mnom, ali zašto me nijesu zvali sada, već su trčali da to objave u svojim novinama? Odgovor je veoma prost: nije im to odgovaralo.

Kada se utvrdilo da jesam položila državni ispit, to su objavili na nekoj dvanaestoj strani i čitaocu je bila potrebna velika moć zapažanja da bi ispravku uopšte uočili. Ja nijesam smatrala da treba da se upuštam u demante, jer to što sam položila državni ispit nije dokaz da ću biti dobar diplomata, pa sam smatrala da dokazivanje treba da sačeka da stignem u Rim i sjednim za svoj radni sto. Ali suština svega je: ako mediji tako postupaju prema jednoj banalnosti poput te je li neka Ksenija Popović položila državni ispit ili nije, šta mislite - kako se tek ponašaju kada su po srijedi važnije stvari?!

Mislim da sam burno reagovanje na ovu temu naslijedila od moje bake; s osmijehom se sjetim kako me je jednom zvala, plačući, zato što je na televiziji gledala Skupštinu, gdje se raspravljala uloga Pavla Đurišića u crnogorskom ustanku. Ja se čudim zašto plače, imajući u vidu da baka nije bila pretjerani simpatizer ni partizana, ni četnika, kad imam što da čujem: uvrijeđena je! Smatra da bi bilo korektno da gospoda poslanici sačekaju da pomru svi koji su bili živi u to doba, pa da tek onda prekrajaju ono što se dešavalo. Možda je baka preburno reagovala, ali zaista, čemu mi danas možemo vjerovati? Često čujemo frazu da su istoriju pisali pobjednici, ali danas više nije tako. Danas smo svi pismeni, imamo pristup svim medijima i glasilima, imamo internet, blogove, tvitere, dnevnike i časopise i milion načina da dođemo do informacije, pa je na nama da odaberemo kome ćemo vjerovati.

Ali kako znati kome vjerovati? Kako prepoznati kada neko ko je u početku zasluživao povjerenje, kasnije izgubi pravi put? Ima li ikoga ko prenosi vijest po starom pravilu "ko? šta? gdje? kad? kako? zašto?" I ukoliko ima, gdje da ga nađem? Jer, sita sam toga da svaki novinski tekst izgleda kao kolumna ili manifesto. Hoću malo objektivnosti.

Ima li toga?

Ivan i ja smo odlučili da njegov jubilarni 30-i rođendan provedemo u najboljoj zemlji na svijetu: Španiji. Sami smo preko interneta napravili sjajan low-cost aranžman, koji zapravo kombinuje Španiju i Portugal: 4 dana u Barseloni, 4 u Lisabonu, a ona sve to krunišemo Madridom, najboljim mjestom na svijetu sa najboljim ljudima na svijetu.

Po mom shvatanju je ovo evropsko putovanje iz snova, a nadam se da će se Ivan saglasiti sa mnom, pošto je njemu za sada nemoguće prevazići Pariz. Ja smatram da se to i te kako može, i to sa dva putovanja koja još uvijek nije obavio: Španijom i Venecijom. Doduše, naš aranžman ne predviđa Sevilju, najljepši grad koji sam ikada vidjela, ali stići ćemo i tamo kad-tad. Jer znam da, kad jednom vidi Španiju, Ivan će htjeti da idemo opet. A hoće li je voljeti više od Pariza - to je već stvar ukusa! Ono što je suština priče je za koliko novca čovjek može sebi da priušti sjajno putovanje, i to u lijepim hotelima u centru grada, samo ukoliko je spreman da zasuče rukave i pročačka po internetu.

Evo kako smo mi to uradili:

1. Avionske karte smo kupili preko 2 sajta: www.easyjet.com i www.edreams.com.

Evo šta smo postigli kupujući preko tih sajtova, i to dva mjeseca unaprijed: cijena svih naših avionskih karata - riječ je o 4 međunarodna leta, od kojih 3 Easy Jet i 1 Spanair - ukupno je iznosila manje od povratne karte Montenegro Airlines-a na relaciji Frankfurt-Podgorica za isti taj period! Pošto je Montenegrova karta porvratna, a ovo su četiri u jednom pravcu, u pitanju je ušteda od preko 50%.

2. Hotele smo rezervisali preko www.tripadvisor.com (zahvaljujući Neveni); kada kliknete na tarife hotela za koji ste zainteresovani, nudi vam nekoliko sajtova, među kojima preporučujem da odaberete samo booking.com i hotels.com - oni imaju najjeftinije aranžmane.

Tim putem ćete u hotelu sa 4 ili 5 zvjezdica spavati za cijenu bilo kojeg hotela sa 3 zvjezice, a u hotelu sa 3 zvjezdice ćete spavati po cijeni pansiona!

3. Plan obilaska gradova smo pokupili iz jednog od najboljih svjetskih vodiča (Arthur Frommer), i sve što vam treba možete besplatno naći na njegovom sajtu www.frommers.com zajedno sa mapama pješačkih ruta koje ćete odabrati!

Evo i našeg plana:

BARSELONA

Prvi dan

U Barselonu stižemo kasno ujutro, što znači da ćemo se hotela domoći negdje pred ručak.

Ručaćemo u gradu i onda krenuti u prvi obilazak, odnosno šetnju od oko 2-3 sata: Plaça Cataluña - La Rambla - Mirador de Colon - Plaça Reial - Barri Gòtic - Catedral

Drugi dan

Montjuïc - Sagrada Família - Parc Güell - Fundació Joan Miró

Treći dan

Parc de la Ciutadella - La Ribera - Museu Picasso (ovo bismo mogli i da preskočimo, jer ja Pikasa ne mogu da smislim!) - crkva Santa María del Mar - La Barceloneta i Port Olímpic - Marina Port Vell - Museu Maritim - El Raval

Četvrti dan

Manzana de la Discordia - Casa Milà - Gràcia - Monestir de Pedralbes - Tibidabo - Collserola Park

Do kraja četvrtog dana će da nas nose, ali ovo je samo okvirni plan iz kojeg se uvijek može preskočit ponešto!

LISABON

Prvi dan

Igreja de Madalena - Igreja de Santo Antonio - Se de Lisboa - Miradouro de Santa Luzia - Largo des Portas do Sol - Castelo de Sao Jorge

Drugi dan

Praça do Comércio - Rua Augusta - Rossio - Avenida da Liberdade - Praça dos Restauradores - Estação do Rossio - Elevador de Santa Justa

Treći dan

Sintra, na periferiji Lisabona, koju je Bajron zvao "veličanstveni Eden".

Četvrti dan Museu da Fundação Calouste Gulbenkian - Fundação Ricardo Espírito Santo - Museu Nacional de Arte Antiga - Park Eduardo VII.

MADRID

Prvi dan

Plaza Mayor - Madrid de los Austrias - Plaza Oriente - Puerta del Sol

Drugi dan

Museo del Prado - Botanička bašta - Paseo del Prado - Kongres - Ateneo de Madrid - Kuća-muzej Lope de Vega

Treći dan

Park Retiro - Kraljevska palata - Katedrala Almudena

Četvrti dan

Muzej Thyssen-Bornemisza - Cibeles - Convento de las Descalzas Reales

Peti dan

Reina Sofia - Calle Serrano - Santiago Bernabeu

I eto... Ako želite da putujete, ne mora biti tako skupo i nedokučivo. Jedina mana, ukoliko krećete iz Crne Gore - treba se prvo domoći nekog evropskog grada da bi se koristile sve povoljnosti koje nude low-cost aviokompanije.

Upomoć! Traži se tumač snova, vidovnjak ili, u krajnjem slučaju, psiholog koji se bavi analizom snova (pod uslovom da nije Frojdijanac, jer sam 200% ubijeđena da ovaj san nema nikakvu seksualnu pozadinu!)

Dakle, jutros sam se probudila usred sledeće situacije: Ivan, Filip i ja ljetujemo na moru. Jutro je, krenuli smo na plažu i stigli na Sveti Stefan koji, kako to već bila u snovima, nema baš nikakve veze sa Svetim Stefanom. No dobro, u mom snu je to lijeva plaža Svetog Stefana, ona "narodska", što nije rezervisana za goste hotela. Toliki su talasi da se napravila ogromna rupa/padina od početka plaže do mjesta gdje bi more trebalo da počinje, pa ljudi čekaju da stigne talas do ivice padine i morem se puštaju u vodu, morem izlaze napolje.

Ja zaključujem da je to suviše opasno za Filipa (strašno sam pametna u snovima) i idem da tražim drugu plažu. Na svim drugim mjestima je voda potpuno mirna. Gazim kroz tu vodu, ona čista, ali nekako premirna i preplitka, skoro kao neka močvara, i tako stižem do nekog hotela u Bečićima koji ne postoji u stvarnosti, a i u snu mi je iznenađenje. Hotelčić je raj na zemlji, sa preslatkim bazenom u kojem se kupa samo jedna žena, nema žive duše, more oko njega perfektno, a unutra sve čisto i uredno.

Jedina mana: na recepciji visi ogromna tapiserija Radovana Karadžića - ručni rad! Na zidu sa strane je velika trobojka sa ocilima, kroz zvučnike piči "Marširala Kralja Petra garda", a gazda stoji za recepcijom, priča preko telefona i Karadžićevom advokatu diktira teze za njegovu odbranu. Voljela bih da se nijesam probudila u tom trenutku, jer ljudi pamte samo snove usred kojih se probude, a ovaj je bio toliko glup da bih ga rado zaboravila!

Sad mi, naravno, đavo ne da mira, pa sam se uhvatila sanovnika. Evo šta kaže jedan od najautoritativnijih na tržištu:

plaža: ako je sunčano vrijeme na plaži (a bilo je sunce), imaću period sreće i sigurnosti nakon perioda nemira; riješiću probleme i moći ću da se opustim; međutim, ako je na plaži gužva (bila je i gužva), imaću puno mondenskih obaveza - u Strazburu?!

talas: opasnost je na vidiku, narednih dana bih mogla imati udes ili biti žrtva napada (bićete obaviješteni)

hotel: krenuću na dugi put

bazen: sve je u redu (bukvalno tako piše)

Radovan Karadžić: nema u sanovniku

kriminalac bjegunac: moram da se pazim od tajne koju će neko da mi povjeri

zastava: sreća

tapiserija: nema

marširala Kralja Petra garda: nema

Dakle, čeka me dugo putovanje, period sreće i sigurnosti, uz mali detalj saobraćajne nesreće ili napada čija ću biti žrtva.

A jeste li znali da je dobro da sanjate struju, a loše da sanjate zidara?

Loše je sanjati lososa, a dobro tunjevinu.

Ako sanjamo prehladu, neko će nas ogovarati.

Ako sanjamo molera, bićemo jako srećni.

Kuvani grašak u snu znači infekcija, a kuvani pasulj predviđa ekonomske probleme.

Jogurt znači zdravlje ili ozdravljenje, a salata već zavisi: ako je sadimo, moramo biti hrabriji u ljubavi; ako je jedemo, imaćemo zdravstvenih problema, a ako je peremo, puno ćemo njegovati našu kuću!!!

Znam, sada bi trebalo da kažem kako se ježim od onih koji vole da im se gata, gleda u dlan i tumače snovi. Zar to nije samo za polupismene ženetine koje ne znaju šta će od svog života? Može biti. Ali ja, pismena ili nepismena, obožavam kad god se pojavi neko ko gleda u pasulj, dlan, nogu, uvo, čaj, karte ili je vidovit! Kako je divno nagađati o budućnosti, a zatim analizirati "viđeno" sa drugaricama, frasirati se zbog pogođenih detalja o kojima niko nije znao, pokušavati naći logiku u nečemu što je rečeno i što sa nama zapravo nema nikakve veze, brinuti zbog predviđenih prijetnji, i poslije - naravno - zaboraviti 95% svega što je bilo! Ili, u ovom slučaju, protumačiti šta je to u mojoj podsvijesti pokrenulo ovakav sled događaja u snu.

Moja je pretpostavka da je za san kriv Šešelj, kojeg smo gledali prije neku noć kako govori pred Haškim tribunalom, sve to u kombinaciji sa mojim čestim razmišljanjem o predstojećem prvom ljetovanju sa Filipom.

Pa ipak, voljela bih da čujem kako bi ga protumačio neko ko se bavi ovim zanimljivijim interpretacijama.

Kao prvo, veliko izvinjenje svima što juče nisam objavila ništa (a posebno Milanki iz Ljubljane i Marini Šoškić!).

Filip je držao trosatni koncert u visokom C, i nakon svakih pola sata spavanja priređivao bis od barem sat, a uz to mi je sa trpezarijskog stola namigivala planina robe za peglanje i govorila: "Tri dvojćice, tri trojćice. Jav'se, ćekam te!"

Imate li i vi još uvijek onu donekle pogrdnu predstavu o domaćicama kao neškolovanim ženama koje nikad nijesu imale zaposlenje i koje je po automatizmu zapadala njega kuće, kuhinja, vešeraj i, naravno, odgoj djece? Ja sam porasla u veoma matrijarhalnoj porodici gdje smo učene da je najvažnije da budemo obrazovane i finansijski samostalne, kako se nikada ne bismo dovele u situaciju da budemo domaćice u tom smislu riječi.

Koliko sam samo puta ponovila da ću se, ako treba, zaposliti part-time samo da bih obezbijedila kućnu pomoćnicu, jer nijesam ovoliko radila na sebi da bih besplatno obavljala njen posao! Pa ipak, pomoć imam jednom nedjeljno za ove krupne poduhvate, a ostalo radim sama. Trenutno pauziram s poslom, sama podižem dijete, sama se borim sa planinama robe, svaki dan čak i ručak skuvam, i da mi je ko pričao da ću raditi bilo što od toga (izuzev dijela vezanog za dijete, jer sam uvijek znala da mi ih neće drugi podizati), rekla bih mu je da lud! Ali nešto ne mogu da prelomim da treba da plaćamo debelih 10 eura na sat ženu koja će doći svaki dan da odradi te neke sitne stvari da bih se ja izležavala na trosjedu, posebno zato što uopšte ne osjećam prijetnju onog stereotipa domaćice o kojem sam maločas govorila. Naprotiv, mislim da se on ne bi mogao primijeniti na mene čak ni kad nikad više ne bih imala radno mjesto bilo gdje drugdje. Ne zato što sam pisac, nego zato što je ovaj način života moj slobodni izbor. Slobodan je zato što ga niko od mene ne očekuje, što se ne podrazumijeva, pa samim tim ne mora da mi budi inat ili vrijeđa sujetu. I slobodan je zato što ne bih mijenjala vrijeme nasamo sa mojim sinom za bilo koje kancelarijske sate, i zato što mi je lakše trpjeti robu za peglanje, nego iskompleksiranog šefa.

Ali to sam ja, ona koja misli da nam je feminizam nanio mnogo, mnogo zla. Naravno, ne smatram da superiornost ili inferiornost ljudskog bića određuje ni boja kože, ni ono što mu se krije ispod donjeg veša, ali feminizam je kroz decenije postao mnogo više od neophodne borbe za jednaka prava na radnom mjestu, u političkom životu i u bračnoj zajednici. Feminizam je postao takmičenje, dokazivanje da žena može sve što i muškarac i, što je najgore, dokazivanje da žena može bez muškarca.

I? Može li? Odnosno, može li biti srećna u toj svojoj samoći? Šta smo zapravo dobile tim takmičenjem?

Ja mislim da smo dobile situacije iz serije "Seks i grad": muškarce koji su stravljeni od žena, koji ne umiju da protumače što žene hoće, koji ne umiju da zadovolje žene, da priđu, da se postave. Stravljeni su od braka, veze, djece.

A žene? Tek one ne znaju što bi. Bore se za jedno, a žude za drugim. Čitala sam knjigu u kojoj daju nekoliko sjajnih savjeta ženama. Jedan od njih je: ako se postavljaš kao neko ko može sve, završićeš tako što ćeš raditi sve. Moj je stav taj da je suština ženske slobode mogućnost da ona bira ulogu koju će pokrivati u određenim fazama života, ne robujući ni očekivanjima muškaraca, ni očekivanjima feministkinja, ni pravilima malograđanštine. Jer nema ništa gore od isfrustrirane žene, provodila ona dane sa usisivačem u ruci ili za direktorskim radnim stolom.

S tim što ova žena ne bi mogla obje te stvari odjednom! Onima koje to mogu, a to rade zato što žele, a ne zato što se to od njih očekuje - svaka čast.

Ali ključ sreće je, svakako, ne morati, već birati.

Ne mogu da vjerujem da moj blog postoji već nedjelju dana! Vrijeme toliko brzo prolazi da me prosto uhvati strah. Dođe mi da prikočim sa svojim načinom života, da počnem da se dosađujem, ne bih li kako usporila vrijeme. Ali onda pomislim da bih tako postala kao neke drage osobe iz Crne Gore koje, nažalost, kad god ih pitam šta rade ili šta ima novo, odgovaraju: "Ništa, dosadno, katastrofa, ovđe vazda jedno te isto, nikad gore!" Možda sam ja blesava, ali kako mlada osoba koja poznaje ljude, ima prijatelje, porodicu i posao može da bude u situaciji da joj svaki dan bude isti? Meni se čini da to ipak nije stvar mjesta u kojem se živi, već osobe.

Šta bih ja morala da kažem? Trenutno ne radim, ima dana kad iz kuće ne izađem, od jutra do mraka sam sama sa bebom i ponekad ne stignem da se istuširam dok Ivan ne dođe na ručak. Nemam društva (eventualno jednom nedjeljno), Strazbur je prilično mrtav grad, a ne govorim francuski dovoljno dobro da bih učestvovala u kulturnim aktivnostima. Ljetos smo uzeli Total TV da bismo imali bar neku zanimaciju, ali je program bio neuporedivo bolji ljetos, nego sada. Pa opet, pitajte me kako sam i sigurno vam neću reći ni da mi je dosadno, ni da je katastrofa i vrijeme mi i te kako leti! Pomislićete - zbog bebe, nemam kad da se dosađujem. Istina. Ali meni ni u trudnoći nije bilo dosadno, samoj kući do predveče, u gradu u kojem nemam prijatelja! Uvijek ja sebi nađem zanimaciju, čak i ovdje, gdje smo izolovani od svijeta.

A u Crnoj Gori mi nikad, ali nikad nije bilo dosadno! Moram da priznam da me odavno nešto nije iznerviralo kao onaj incident od prije mjesec-dva sa predstavnikom UN-a u Crnoj Gori, koji je nalupetao one stvari za život u Podgorici kako bi dobio povišicu. Nije me čak toliko pogodio njegov bezobrazluk, pa čak ni glupost, koliko nečiji komentar na tu temu na Facebook-u jedne moje poznanice. Ta poznanica je na svojoj stranici negodovala zbog teksta, a neko sa njenog spiska prijatelja je rekao nešto manje-više ovakvo: "Zašto se, zaboga, frasiraš? Ja bih ispod svake ove konstatacije rekla 'Strongly agree'. Samo neko iz establishmenta može da se frasira na to što su oni iz UN-a napisali, a sve što su napisali je istina." To me podsjeća na ovu meni blisku osobu kojoj je "sve katastrofa, moja Ksenija, svaki dan sve isto!", mada je ovo još gore.

Ima za to jedna vulgarna definicija, ali ne može biti prikladnija - kada ti je milije tuđe govno, nego tvoj kolač.

Prvo, suvišno je i komentarisati konstataciju da u Podgorici nema osnovnih stvari za preživljavanje, tipa sijalice, šterike, i tako dalje. Tim dijelom priče se neću ni baviti. Onda, kažu, slab je izbor sezonskog voća, a vansezonskog nema. Istina, nema na maloj pjaci da se kupi papaje i manga, pa ako je to razlog da se ovima iz UN-a povećaju plate - amin! Nek povećaju!

Djecu, kažu, ne smiju pustiti same u neke kvartove naseljene Romima i izbjeglicama - pretpostavljam Konik i Vrela Ribnička. Pošto inače, kad se vrate u Nju Jork, puštaju djecu da sama idu u Harlem. A i ovdje, u Strazburu, sigurno im djeca sama idu u one kvartove u koje ni policija ne smije da uđe, što svakako nije svojstveno Koniku!

Bi li kulturni program mogao biti bogatiji? Iskreno, smatram da bi, ali da je ipak sasvim dovoljan za tako mali grad i tako ograničeno interesovanje. Još nisam imala priliku da čujem da se u Crnoj Gori hvataju veze za odlazak u pozorište, ali jesam da se hvataju za sto u prvom redu kada Aca Lukas nastupa u "Trokaderu". Ali to ne znači da pozorišta nema, da kulture nema, da su nam supermarketi prazni, ili da je negdje drugo zabavnije i bolje. Ponuda je tu i nije ponuda velegrada, već ona adekvatna gradu od 170.000 ljudi, ili državi od 650.000.

A onaj ko bira da sjedi kući, gleda latino-američke serije i kuka kako mu je dosadno, problem treba da traži u sebi. Ovi kojima je svaki dan isti i katastrofa, jednako bi živjeli svuda - i u Nju Jorku, i u Minhenu i u Milanu i u Madridu. Stigli bi, obišli grad, našli stan, uselili se i uglavili u kolotečinu, jer su kolotečini skloni.

Crna Gora, naravno, ima mnogo mana, ali ih nema manje ni jedna sredina u kojoj sam do sada živjela. S tim što za nas, Crnogorce, ona pruža nešto što nam nedostaje kad god iz nje odemo: naš način druženja, održavanja porodičnih i prijateljskih odnosa, ponašanja, života. Nijesu Crnogorci vični usamljeničkom životu koji je svojstven Zapadu, onom nedostatku opuštenosti i bliskosti s ljudima. Svaki od njih, koliko god dugo bio na Zapadu, gradi ili kupuje nešto u Crnoj Gori "za kad se vrati". Rijetko koji nikad više ne dođe. Mogu da se prave važni svojim Zapadom kad stignu ljeti na odmor, ali jedni druge ne mogu da prevare. Djeca mogu da im se rode na Zapadu i da najviše društva imaju tamo, opet će kukati za crnogorskim ljetovanjima. Barem moje iskustvo tako pokazuje, a imam dvadeset i dvije godine takvog iskustva. Na sreću i na žalost! Jer sam stranac i kući, i u inostranstvu. A svi koje sam tokom školovanja upoznala u inostranstvu, vratili su se u Crnu Goru. Oni koji nijesu, planiraju da to učine. Zašto, pitam se, kad je kod nas sve tako loše? Ili možda ipak nije?

Ja imam spisak od oko stotinak mana koje pripisujem Crnogorcima i zbog kojih volim da budem daleko. Pa ipak, kad god stignem u Crnu Goru, jedva ponovo odem igdje, jer je najljepše biti svoja među svojima, ma kakvi bili. A jesu li stvarno toliko loši? Ili, da okrenemo pitanje: jesu li stvarno drugi toliko bolji? Ko god je ikad izašao iz Crne Gore, a kaže da jesu, laže i sebe i druge. Mada i to razumijem. Ko nije zadovoljan samim sobom, svemu će nalaziti mane.

Lijepo o tome kaže ona pjesmica čika Jove Zmaja:

Jedan mali dečko
Nije ništ' uživo
Sve je shvato tužno
Sve je shvato krivo

Mučila ga često
I ta misao crna!
Zašto nijedna ruža
Da nije bez trna?

Taj je dečko imo
Veseloga druga
Koga nije lako
Obarala tuga.

A zašto ga nije?
Verujte mi zato,
Jer je svašta lepše,
Veselije shvato.

Pa i on sad reče:
"Radujem se, druže,
Što se i na trnu

Mogu naći ruže!"

Ima jedna reklama koja se vrti na nekoliko kanala na Total TV - neki klinci prave pozorište lutaka sa tetra-pakovima od sokova, a predstava je "Gospođa ministarka". Dvije curice pričaju i jedna od njih se dere: "Neka uđe počasni konzul, gospodin Nikaragva! Neka uđe počasni konzul gospodin Nikaragva!" Ivan i ja toliko mrzimo tu djecu i tu reklamu da, kad god se pojavi, uglas psujemo i mijenjamo kanal. Tako je i sinoć Ivan psovao, a ja slušala iz druge sobe i smijala se.

Ali moram toj reklami priznati da me uvijek podsjeti na sjajnu "Gospođu ministarku", odakle mi misli odlutaju ka činovničkom životu, i tako se mic po mic vratim na svoje činovničke dane u Rimu i svašta mi pada na pamet, od ljudi koje sam zavoljela do onih koje sam zamrzjela, a pogotovo konzularni posao i moje drage drage drage stranke!

U diplomatiji je običaj da se bježi od konzularnog posla. Konzularno je kolektivna fobija, ono što niko ne želi da radi. Kod nas ljudi inače imaju pogrešnu sliku o diplomatiji, misle da ovi što su u inostranstvu ništa ne rade i idu po prijemima svaki dan. Prijema je zapravo veoma malo, a radi se i te kako. Zato uživam kad ti glavni "skeptici" odu najzad u inostranstvo i vrate se poslije par mjeseci jer nijesu mogli da izdrže. Jedini kojima niko ni ne pokušava da pripiše nerad su upravo konzularci, koji posla imaju najviše (i to kakvog!), pa nije za čuđenje zašto niko od Crnogoraca ne trči u tu branšu.

Mene je u Rimu zapalo upravo konzularno, a toliko ga je bilo da sam najčešće radila samo to. Išla sam u zatvore, primala stranke, išla u romski kamp, u hitnu pomoć, izdavala pasoše i putne listove i potvrde i upisivala u matične knjige, i ne znam ni sama šta sve nisam radila. Bilo je groznih stvari, bilo je puno rutine, ali svakako je bilo likova koje je nemoguće zaboraviti.

Na primjer, kako zaboraviti izvjesnog gospodina Adžovića (90% naših stranaka se prezivalo Adžović, Ahmetović, Adžiahmetović, Beriša ili Selimović) koji je došao sa ženom da u jednom danu prijavi TRINAESTORO djece i unuče! Žive u Italiji već 30 godina, ali sad mu je dosadilo, nešto mu je pukao film, hoće da se vraća u Crnu Goru i da vodi cijelu familiju, pa bi sad da ih upiše i da svima izvadi PASOVAN.

E da. Pasovan. Jedan od sistema kako znamo, u konzularnom, je li neko iz legalnog ili ilegalnog miljea - za ove legalne, putni list se zove putni list; za ove druge, ne znam zašto, on je uvijek pasovan.

Druga fora: kad god neko muti oko dokumenata, žena mu je oprala pasoš/ličnu/vozačku/pasovan u veš mašini i uništila se slika. U kampu nema ni vode ni struje, ali svi imaju pristup veš mašinama. A i ovi ostali: baš svakome žena ubaci pantalone u mašinu, a da ne provjeri šta je unutra, da ne primijeti nešto poput pasoša, a i svi oni nose pasoš baš u džepu od pantalona! Genijalno!

Treća fora: kad god neko od kriminalaca traži "pasovan", pa hoće da naglasi kako mu je hitno i neophodno da to završi, izgovor je "umire mi otac". Tako je jednome umirao otac, samo što ne izdahne, da bi se poslije izlanuo da mu je otac išao "jutros" da mu izvadi uvjerenje o državljanstvu u opštini. Na šta ja, naravno, nisam odoljela da ne kažem "u, baš mi je drago što mu je bolje!"

Tako da, kad nekome stvarno žena opere pasoš u mašini ili umire otac, najbolje bi bilo da to ne pominje, jer mu niko neće vjerovati.

Kad smo već kod "pasovana", došao čovjek da traži pasovan, doveo sa sobom brata da mu pravi društvo. Prilaže istekli pasoš kao dokument. Ja otvaram pasoš, na slici njegov brat. Pretpostavljajući da je ili on pobrkao pasoš, ili ja nisam shvatila koji od njih traži putni list, ja skrenem pažnju na to da je na slici "ovaj pored". Kad on kaže: "Znam, to mi je brat, ja uvijek putujem na njegov pasoš"!!! Ja hvatam zalet da se onesvijestim, a on dodaje: "Pa ciganska su vam to posla, gospođa konzul!"

Bio je tu i jedan Zvezdo koji je mijenjao identitet deset puta, a kako se koje od njegove petoro djece rađalo, tako su kao oca prijavljivali Zvezdana pod imenom koje je imao u tom trenutku. I tako djeca imaju pet očeva, a Zvezdan i gospođa tvrde da su sva njegova. Pri tom, on nikad nigdje nije bio upisan, niti ima bilo kakvog dokumenta u kojem se zove tako kako kaže. A sad bi da najzad okrene stranicu u životu i da ima papire "na svoje ime".

Često se sjetim i jedne slavne posjete zatvoru: idemo Milica Pejović i ja i nosimo momku paket koji su mu poslali od kuće. U paketu roba, jakna, patike i kompakt diskovi. Nijesmo provjeravale šta je na diskovima, niti nas je to zanimalo. E sad - mala uvertira za ovu priču: kad god sam komunicirala sa zatvorima ili išla u iste, postavljala sam se malo ozbiljnije i strožije, jer smo primijetili da zatvorsko osoblje više vodi računa kako se ponaša prema našim zatvorenicima ako zna da se Ambasada interesuje za njih i da smo spremni da dignemo frku ukoliko nešto nije u redu. Tako da smo nas dvije ušle u zatvor mrtve ozbiljne, i gospođa na šalteru (inače dosta drčna) je prema nama zauzela vrlo uslužan stav dok je prebirala stvari i pripremala ih za isporuku zatvoreniku. Šta se, međutim, dešava: vadi ona diskove, a oni ne smiju da se prime osim ako su neotvoreni originali. Mi ne pravimo pitanje, ona nam vraća diskove, ali mi (zađavola) pred njom pogledamo o čemu se radi i počinjemo da se smijemo, ono zarazno, ne mogavši da se zaustavimo deset minuta! Dakle: "Pogibija popa Mila Jovovića", "Boj na Kosovu", suđenje nekom tamo serdaru, i još neke gusle, ne znam sad koje! Što je najgore, te gusle su ostale u mom autu i dan-danas su u vratima suvozača, a Ivan je jednom čak došao na ideju da ih pusti, onako iz zezanja, pa mi se danima kroz glavu vrtio nesrećni stih "neko knjazu okleveta popa Mila Jovovića". Psovala sam i Ivana, i zatvorenika, a bogami i knjaza zajedno sa popom Milom!

Rado se sjetim i slavnog pisma koje smo dobili već prvih dana rada, a koje sam tada objavila i na Facebooku, pa ga sa Facebooka prepisujem ovdje, naravno uz puno poštovanje autorove interpunkcije:

Javljam se po prvi put da vas pitam dali vi znate sta se desava sa RT CG i TV Atlas jer ta 2 programa nikako se ne emituju preko Satelita i dali vi znate kada ce proraditi slao sam e-mail na sat@cg.yu, rtcg@cg.yu i kontakt@rtcg.org i dobio bi odgovoro i to eror i to na engleskom jeziku i zvao sam ih na +382(0)81 225 999 pa se niko ne javlja i onda sam zvao +382(0)81 225 588 i tu se niko ne javlja pa sam piso na info@rtvatlas.tv i na drugi gordana.perovic@rtvatlas.tv i dobivo sam eror i to na engleskom jeziku i onda sam zvao +382 (0) 81 409 300 i drugi +382 (0) 81 409 300 i niko se ne javlja pa bi volio da mi pomognete kako da dodjem do pravih e-mail adresa i brojeva telefona et frekvencije za Satelit pa bi volio da mi odgovorite odmah na moje pismo.
E.

Sa Facebooka se sjetih i telefonskog razgovora Milene Šofranac, koji je glasio ovako:

Milena Sofranac: AMBASADA, DOBAR DAN.

Stranka: DOBAR DAN, JA SAM POGRIJESIO, HTIO SAM STRICA DA ZOVEM!
Milena Sofranac: DOBRO, DOVIDJENJA!

Pamtim dobro i jednoga koji je tvrdio da mu je žena rodila kćerku dok je on bio u vojsci, a kako su ga tast i tašta mrzjeli, oni su - da bi mu napakostili - pošli i prijavili malu kao svoje dijete. I sad bi on, nakon 25 godina, da to ispravi. Naravno, tast i tašta su mrtvi, žena je pobjegla s drugim, i jedini "dokaz" da joj je on otac je njegova riječ.

Mogla bih ja ovako do sjutra, stvarno je svega bilo. I moram da priznam da, iako konzularni posao nije ni glamurozan, ni lak, ja sam ga voljela. Sita sam ga bila, ali sam ga voljela, jer mi je pridavala zadovoljstvo pomisao da sam svakodnevno po nekome pomagala, i to vrlo konkretno. Nije sve bilo idealno, ali na jednu stvar sam veoma ponosna: nikad nijesam dopustila da se bilo ko iz naše ekipe ponaša prema strankama onako kako su navikle na drugim mjestima. Niko se nije iživljavao, niko nije smio da pomisli da stavi kakav novac u džep, a kamoli da bude drzak prema tim ljudima. Bilo je zabranjeno zaboraviti da su ljudi, čak i kada su nas lagali, znajući da mi znamo da nas lažu. Nije im bilo za zamjeriti: uvijek su ih toliko šikanirali, da su morali da lažu. Sada mnogi od njih ni ne umiju drugačije sa birokratama. Za rad sa strankama je neophodno puno strpljenja, fleksibilnosti, često kreativnosti, ali ono što se nikada ne smije zaboraviti je da smo mi tu zbog njih, a ne obratno. Mnoge kolege to, na žalost, i te kako zaboravljaju.

Možda bih mogla da kažem da nam je došao u posjetu Filipov đed, ali to bi bilo neprecizno, u najmanju ruku tendenciozno. A ja ne volim da širim dezinformacije! Filipov đed je došao Filipu u posjetu, a mi smo samo propratna pojava.

Stigao je sinoć, u koferu je jedan ćoškić ostavio za svoju robu, a ostalo za poklone unuku, i već jutros su njih dvojica bili u šetnji. Napolju sunce, ja sama i slobodna kući - ne može bolje!

I jutros, dok gledam Joca i Filipa, ja mislim na moje đedove i dođe mi neka tuga za svime što je nekada bilo. Mislim kako dva temperamenta ne bi mogla biti drugačija jedan od drugog nego što su njihovi bili, ali im je zajednička bila ta neograničena ljubav prema meni, koju nijesu umijeli da sakriju. Ni pokušavali, ako ćemo pravo!

Jedna od prvih stvari koje pamtim je pentranje po đedu Batu. Popela bih mu se čak za vrat, a on bi se pomjerao lijevo-desno i namještao se tako da meni bude što udobnije. Koliko god da je znao da bude strog prema drugima, za mene je uvijek imao osmijeh. Sve sam smjela i mogla (osim da izgubim ključ, deda je malo nezgodan na tu temu). Tada mi nikako nije bilo jasno kako neko može da bude đed, a da istovremeno bude "bato". Odrasla sam misleći da je svemoćan - on je bio taj koji mi je namještao lutke kad bi im otpala glava, ko je uspio da perfektno zalijepi babinu porcelansku vaznu koju sam razbila nekakvim nesrećnim balonom, taj koji je svaki dan pri povratku s posla donosio banane i čokoladu, a ljeti mi brao šljive i smokve kad god mi se prohtjelo. Nije bilo toga što deda nije mogao da dohvati, napravi, nauči, kaže. I teško mi je danas da vidim koliko je postao tih. Nedostaje mi ona njegova energija, onaj osjećaj da, ma šta se desi, deda je uvijek tu, deda je oslonac koji nikada ne može izostati. Boli me svijest da su mu godine mnogo velike, koliko god da se dobro drži. I onda drčno odagnavam pomisao o ljudskoj prolaznosti na ovoj zemlji i fokusiram se na danas, nadajući se da će biti tu što duže, kako bi ga moj Filip upamtio.

Drugoga djeda, nažalost, Filip neće ni upoznati. On je bio tih uvijek, takva mu je bila narav. Volio je da šeta, volio ujutro da ide u kupovinu, a moje je bilo da odlučim hoću li da mi donese krofnu ili burek. Zvao me je Mile i Milentije i imao je najblažu narav na svijetu. Znao je da popne naočare na čelo i da ih drži tu, sve dok mu ne padnu na vrh nosa; onda bih ih svojim dugačkim prstom vratio na mjesto i nasmiješio se.

Otkad je umro, nikad više ništa nije bilo isto. Često se sjetim njegovog glasa, onog malo pogurenog hoda sa rukama iza leđa, i neobičnog smisla za humor. Ali ono čega se najčešće sjetim je bio naš rastanak, kada sam prvi put krenula u Italiju i kada me je moj deda odjednom povukao u zagrljaj, stisnuo što je jače mogao i zajecao.

I onda pomislim da nijesam u pravu što negodujem kad god je riječ o povratku u Crnu Goru koji nam predstoji u septembru. Jeste lijepo to što ovdje imamo svoju intimu, svoj prostor, svoje odluke u koje se niko ne miješa, ali s druge strane, Filip će u životu biti bogatiji tačno za onoliko koliko bude imao kontakta sa ovom starijom generacijom. Ima nečega u toj ljubavi između baba/đedova i unuka, što nema veze sa roditeljskom. Gledam moju majku, kada je bila kod nas - samo traži izgovor da bude sama sa Filipom. Sve nas tjera iz kuće, kao zapeta puška čeka nagovještaj nečega iz čega bi mogla izvući rečenicu "ajte vi, ja ću ostat s njim". Vidim je kako sija dok ga gleda, dok joj se on smije, pa odjednom uhvatim sebe kako nju gledam potpuno novim očima.

Unučad zaista mijenjaju ljude i sada shvatam zašto su mi uvijek govorili kako su se moje babe i đedovi radikalno promijenili nakon mog rođenja i koliku sam sreću imala zbog toga. Štoviše, shvatam da su moje najljepše uspomene iz djetinjstva ipak vezane upravo za njih, i koliko sam ih zahvalna na tim uspomenama.

Ukoliko ste u mogućnosti da čitate na engleskom jeziku, moram da preporučim knjigu "The Know It All", autora A.J. Jacobson-a. Ima je na Amazonu, ima je sigurno i u drugim online knjižarama, a najvažnije je da ne očekujete ništa ozbiljno. Preporučujem je zato što nikad nijesam pročitala smješniju knjigu, a ukoliko vi znate za još neku, molim vas da mi preporučite!

Evo o čemu se radi: A.J. (ovdje ćemo ga zvati Ejdžej) je nekada bio odličan student i smatrao je sebe prilično obrazovanim. Nakon fakulteta se zaposlio u američkom časopisu Esquire, gdje je vremenom postao i urednik. I, kako su godine prolazile, uvidio je da više zna o onom žutom Homeru koji jede krofne, nego o onom ćorom koji je pisao dugačke pjesme.

Zabrinut za svoje intelektualno nazadovanje, riješio je da hitno preduzme nešto kako bi postao najpametniji čovjek na svijetu. Zato je zadao sebi zadatak da pročita čitavu Enciklopediju Britaniku, od A do Z, bez preskakanja! U ovoj knjizi prepričava svoju avanturu, i prenosi neuobičajene detalje o ljudima i događajima o kojima znamo opštije stvari.

Ja ću ovdje prenijeti samo neke od omiljenih pojmova:

Abalon

Vrsta puža koji ima pet... hm hm... počinje na "š", a služi za eliminaciju (mada nekima i za još ponešto)! Ima niz rupica na oklopu, a čak pet služe za eliminaciju tjelesnog otpada. Možda bi bilo bolje da od sada samo prenosim egzaktne citate našeg Ejdžeja!

Bejkon, Frensis

"(...) Najzanimljivija stvar o Bejkonu, ona koju ću uvijek pamtiti, je kako je umro. Dogodilo se u martu 1626, u sjevernom Londonu. Bejkon se vozio u svojoj kočiji kada je odjednom riješio da pošto-poto mora da sazna da li snijeg odlaže dekompoziciju tijela. Zato je naglo zaustavio svoju kočiju, trknuo da kupi kokošku i napunio je snijegom. Nažalost, zbog toga se pomeo, a zatim dobio bronhitis i uskoro umro u prijateljevoj kući. Ovo je, po meni, plemenita anegdota. Okej, pomalo je blam to što je njegova smrt imala veze sa smrznutom peradi..."

Čarls

"Evo sugestije: ako upoznate nekog kralja i ne možete da mu se sjetite imena, slobodno lupite "Čarls". Šanse da pogodite će biti dobre. Došao sam do sekcije sa Čarlsima i nevjerovatno je dugačka: 48 Čarlsa, razvučenih na 24 stranice, porijekla iz svake evropske države koja je mogla sebi da priušti plašt sa porubom od hermelina. U razaznavanju pomaže to što veliki broj Čarlsa ima nadimke: Čarls Dobri, Čarls Loši, Čarls Dosadni, Čarls Ludi, Čarls Ćelavi, Čarls Lijepi, pa čak i Čarls Dobrosluženi...

Nešto što mi je privuklo pažnju je da nije u pitanju suviše inspirativna grupa ljudi. Štoviše, ove 24 stranice djeluju kao odličan argument protiv monarhije kao sistema vladavine..."

Čoser, Džefri

"Autor 'Kanterberijskih priča' je morao da plati novčanu kaznu nakon što je navodno pretukao franjevačkog monaha na londonskoj ulici. Još jedan temperamentni umjetnik."

Dekar, Rene

"Rene Dekar je imao fetiš za vrljave žene. (...) Francuski filozof je volio dame kojima su zenice migrirale prema nosu."

Razvod (pod "d" zbog engleskog "divorce")

"Najlakši razvod na svijetu: Pueblo Indijanke ostave mokasine svoga muža ispred ulaznih vrata i - to je to. Razvedene su. Toliko prosto. Nema advokata, nema krivice, nema čarapa, samo cipele."

Ecstasy

"Saznao sam da je Merk patentirao ekstazi tokom 20-ih godina kao lijek protiv apetita. Kad smo već kod toga, uzeo sam Merkov lijek protiv apetita tokom posjete Braun Univerzitetu, dok sam bio maturant i pokušavao da odlučim gdje ću na koledž. Bila je to super posjeta! Braunu bi bilo bolje da daje ekstazi svim potencijalnim studentima! Nijesam mogao da vjerujem koliko je sjajno sve bilo. 'Obožavam ovu menzu! Ovo je najljepša menza koju sam ikada vidio! A ova zapečena pašta? Fenomenalna, jebo te! Živite u ovakvim sobama? Prave palate! I vaša kolica za biblioteku su tako fino dizajnirana! Kako divna fluorescenta rasvjeta! Bože, pogledaj tu gomilu cigli u dvorištu. To je najljepša gomila cigli koju sam ikad vidio u bilo kojem koledžu!' Mislim da sam zagrlio bar petnaest iznenađenih i zabrinutih studenata koji su imali nesreću da zalutaju u rasponu od dvadeset metara od mene. Nažalost, efekat ekstazija je prošao prije nego što sam stvarno postao student Brauna i saznao da njihova zapečena pašta zapravo ima ukus stiropola umočenog u kečap."

Engels, Fridrih

"Uvijek sam mislio o Engelsu kao o slabijoj polovini Marks-Engels tima, nekoj vrsti 19-ovjekovnog revolucionarnog Garfankela. Ali Engels je, na neki način, zanimljiviji od svog slavnijeg zemljaka. Ono što najviše volim o Engelsu je njegova sposobnost da vodi dupli život. Rodio se u izobilju - otac mu je bio vlasnik fabrike pamuka u Mančesteru i tekstilne fabrike u Prusiji - i proveo je skoro tri decenije radeći porodični posao. Tokom dana bio je uspješni njemački biznismen koji je vodio svoje računice i zaključivao ugovore. A poslije radnog vremena, Engels je pisao oštre tekstove protiv zla kapitalizma. Kako Britanika kaže, Engels se veoma lijepo uklopio u visoko društvo: 'Priključio se horu, izlazio u poznati Ratskeller, postao iskusni plivač i bavio se mačevanjem i jahanjem (u lovu na lisice je jahao bolje od većine Engleza)'.

To mora da je jedna od najnevjerovatnijih slika: saosnivač modernog komunizma jaše punokrvca, sav picnut u bordo sakou i čizmama, i viče 'Tali ho!' sa njemačkim akcentom. Nakon toga, naravno, odlazi kući, okupa se se i piše tekstove u kojima nagovara radnike fabrika tekstila da smaknu svoje zlobne šefove kapitaliste - lovce na lisice.

Kasnije je Engels unaprijeđen u partnera u fabrici pamuka u Mančesteru, gdje je nastavio da zarađuje, 'nikad ne dopuštajući da njegovi komunistički principi i kritike kapitalizma ometaju profitabilne transakcije njegove firme'.

A da, između bogaćenja i lova na lisice, našao je vremena da nauči 24 jezika. (...)

U Engelsovom slučaju, sposobnost da živi u takvoj nadrealnoj kontradiktornosti je urodila plodom. Da Engels nije bio magnat tokom radnog dana, uveče ne bi imao para da pošalje onom neradniku od Marksa. Da nije bilo džeparca koji mu je davao Engels, Marks ne bi imao vremena da formuliše svoje revolucionarne ideje, Rusija možda nikad ne bi postala komunistička, a Voren Beti ne bi napisao scenario za 'Crvene'.

Tako me je Britanika naučila da licemjerje može biti efikasno.

Naravno, možda bi bilo bolje da Engels nije finansirao tako manjkavi socijalni sistem, ali ne može se imati sve u životu."

Familija

"Hipi hrišćanska sekta čije su članice imale naređenje da se upuste u akciju zvanu 'pecanje sa flertovanjem'. Drugim riječima, širile su jevanđelja tako što su spavale s muškarcima. Nažalost, dok su širile jevanđelja širile su i herpes, pa je pecanje s flertovanjem prekinuto. "

Gandi

"Ako ikada budem imao dijete, kad bude u pubertetu nastojaću da se sjetim pubertetlije Gandija. Kad moja djeca ošegaju telefonski stub ili stave smrdljivicu drugu u torbu, ja ću se prisjetiti sledećeg pasusa: 'Gandi je prošao kroz fazu adolescentskog pobunjeništva, obilježenu tajnim ateizmom, sitnim krađama, pušenjem i - što je najšokantnije za dječaka rođenog u Vaišnava porodici - jedenjem mesa.'

Gandi - štetočina mala!

Pitam se jesu li ostali roditelji u Porbandaru govorili svojoj djeci: 'Poslednji put ti kažem, nemoj da se družiš sa tim lošim Mohandasom!"

Ideja za film: Mladi Gandi - Frenki Mjunis glumi pušača koji jede hamburgere i krade, a kasnije prihvata svoju sudbinu najsvetijeg čovjeka na zemlji.

Možda previše toga izvlačim iz samo jednog pasusa, ali ovo mi daje nadu u ljudsku prirodu. Kako sam postajao stariji, tako sam mislio da se ličnosti ne mijenjaju kroz život. Jednom nasilnik, uvijek nasilnik. Ali sada imam pred sobom lik Gandija. Nema šanse za veću transformaciju od te osim, naravno, ako bez mog znanja Majka Tereza nije imala fazu kada je radila kao kamataš."

Gete

"Kada nije bio zauzet objašnjavajem ljudima kako da izgovore njegovo prezime, Gete je našao vremena da bude kritičar, novinar, advokat, slikar, pozorišni menadžer, državnik, vaspitač, alhemičar, vojnik, astrolog, romanopisac, pjesnik, filozof, botaničar, teoretičar boja, inspektor mina i izdavač vojnih uniformi.

Dobro, bar nije nadgledao sisteme za navodnjavanje, ljenčuga jedna! O, čekaj. Moja greška. Bio je i supervizor sistema za navodnjavanje.

Bio sam upoznat sa izrazom 'renesansni čovjek', ali Gete je bio kao renesansni čovjek sa pristupom amfetaminima. Ne znam kako je uspio da sabije sva ta zanimanja u jedan život, a kamoli kako bi ih sabio u današnji CV, gdje sve mora da stane na jednu stranicu. On čini da Leonardo da Vinći izgleda kao lijeni uličar. (...)

Jesam li pomenuo i to da sama Geteova pisanja o nauci popunjavaju 14 tomova? I da je našao vremena da napiše 1500 strastvenih pisama Šarloti Von Stain, ženi dvorskog činovnika u koju je bio zaljubljen?

Sjećam se da sam u srednjoj školi učio Fausta, čija je tema opasnost od želje za velikim znanjem. Ali koliko ja vidim, Gete je imao nezasitu želju za znanjem i odlično je prošao."

Holivud

"Holivud je osnovao čovjek po imenu Horas Vilkoks, 'prohibicionista koji je zamislio zajednicu zasnovanu na strogim vjerskim principima'.

E pa, znam da puno stanovnika Holivuda ide na sastanke AA (anonimni alkoholičari). Mimo toga, mislim da Vilkoks ne bi bio oduševljen."

Džesi Džejms

"Najveći pljačkaš Divljeg zapada umro je 1882.g. Član bande ga je upucao u leđa dok je 'popravljao sliku na zidu'.

To stvarno nije fer. Već je loše kad te upucaju u leđa, ali dok popravljaš sliku na zidu? Slavni bandit ne bi smio da okonča život dok se bavi dizajnom enterijera."

Las Vegas

"Mormoni su bili prvi stanovnici. Nijesam siguran da bi se Džozef Smit oduševio današnjim toples igračicama i alkoholom. Ali svidio bi mu se vulkan u Miražu. Svima se sviđa vulkan."

Paradoks lažova

"Stari paradoks glasi: Ako je istinita rečenica "Ova rečenica nije istinita", onda nije istinita, a ako nije istinita, onda je istinita. V

rlo sam srećan što ovo nijesam pročitao dok sam bio naduvan, jer bi mi glava eksplodirala."

Slonovi

"Kopulacija slonova traje 20 sekundi. To bi trebalo da utješi puno muškaraca."

Nadam se da ste uživali!

Nešto nije u redu s mojim obožavanim mačorom Ikerom, koji se inače odaziva na desetak nadimaka: Kiki, Kiko, Kikajlo, Mika-Maka, Maka-Mau, Ma-mau, itd. Prije mjesec i po je počeo da juri svoj rep, što je vrlo atipično za mačku, i to ga je toliko jurio da je uspio da padne s vrha stepeništa. Pošto to nije prvi put da se Ikica ponaša čudno, događaj smo tumačili kao još jedan u nizu njegovih bisera, sve dok nije počupao sve dlake s vrha repa i otkrio nam da mačji rep bez dlaka liči na jednu odvratnu i ogromnu glistu.

I tako je od obične zafrkancije došlo do veterinarovog upozorenja da, ukoliko je u pitanju gora od dvije moguće varijante, Ikeru se crno piše. Ako je ovo gore, ima nešto što je najlakše uporediti sa ljudskom diskus hernijom. A ako je ovo bolje, onda dijagnoza glasi da je budala. Mi, naravno, polažemo sve nade u njegovu budalaštinu i uzdamo se da će ona pobijediti sve nevolje.

Jer život bez Kikajla sigurno neće biti isti. Jeste da više ne liči na ono mače koje sam prvi put dovela kući, prije šest godina, toliko malo da je stajalo u jednu ruku, ali je i dalje najzgodniji momak u kvartu. Da, čak i očerupanog repa! Kad je bio najmanji, imao je običaj da se svima koji spavaju u kuću popne na glavu bar jednom tokom noći. Kako je rastao, tako se spuštao prema zadnjici i do trenutka kada smo saznali za Filipa i bestidno ga istjerali iz spavaće sobe, spavao nam je negdje oko zadnjeg trapa.

Među njegovim biserima je bio i trenutak kad smo Tanja i ja zaključile da je homoseksualac (poslije je veterinar objasnio da mačor zaskoči drugog mačora da pokaže nadmoć, a ne da bi mu se udvarao), a i njegovo famozno ljuljanje na kuhinskoj zavjesi. Uhvatio bi zalet, zakačio se za zavjesu, ljuljao se dok ne stane, onda se opet vraćao, hvatao zalet i tako... Kod Martinovića u Buljarici je jednom uhvatio zalet prema vratima, a onda nešto streknuo i zviznuo glavom u ista... U Rimu je, čim ja odem na posao, dovodio švalerku koja mu je jela svu hranu... A u Podgorici je znao da nestane, da ga satima ne mogu naći u 60m2 stana, da bi se ispostavilo da se šćućurio u lopticu ispod mog jorgana i pritajio, samo on zna zašto.

Za većinu je on najveća maza na svijetu, za neke (poput Igora ili Marine) opasni protivnik, a za Andrijanu izvor kijavice i drugih nus pojava. Ali ovakav ili onakav, uvijek nekako uspijeva da bude u centru pažnje.

Uspijevao je, odnosno, jer otkad je Filip tu - Iker je povučen, osamljen i stravljen od novog malog čudovišta koje se stalno dere. Kažu da, ako izgubiš ljubimca, valja ga odmah zamijeniti drugim. Tako bi trebalo da bude lakše. Može biti, ali ja odbijam da uopšte razmišljam o takvim stvarima. Ti koji su mi dali taj dobronamjerni savjet nijesu upućeni da Iker i ja imamo dogovor još od početka, a to je da će on živjeti zauvijek.

Tako da naravno da čupa rep zato što je blesav, a ne bolestan.

Ima li ikoga ko, kad je bio mali, nije mrzio pitanje "Koga voliš više, majku ili tatu?" I da li bi danas, tridesetak godina kasnije, bilo pogrešno da naučim sina da na takvo pitanje odgovara sa "Mak'se časti ti", ili se još nijesmo dovoljno emancipovali za malo zdravog nevaspitanja?

Više puta sam čula rečenicu da se djeca vaspitavaju od prvog dana, ali ja nikako da ukapiram kako se to radi. Kako da disciplinujem sina od tri mjeseca? Ili ću ga pustiti da plače (od čega će me boljeti glava), ili ću uraditi po njegovom (od čega će me boljeti krsta). Neki bi glasali za glavobolju, vele i zub boli kad je šupalj, ali ja nešto razmišljam: kad bole krsta, od muža se izdejstvuje i neka fina masaža, dok od glavobolje nema baš nikakve vajde.

Razmišljajući tako, uhvatih se ja potrage za alternativnim vaspitnim metodama, onima koje bi mogle upaliti u ovako ranom uzrastu, i krenuh od čitanja i muzike. Sve pokušavam da se sjetim šta sam to ja voljela kad sam bila mala, pa prvo otvorih Čika Jovu Zmaja, a zatim se bacih u potragu za dječijom muzikom. Napravila se prava mala akcija: iz Beograda je stigao DVD Branka Kockice, iz Amsterdama link za download dječijih pjesmica, a Marko Kojić ih je narezao čak pedesetak (moram izdvojiti naslove "Nos, njonjak, njokalica" i "Joj, tresu mi se gaće"). Prikupim ja sve to, ubacim u iPod i pustim Filipu, puna entuzijazma. Kad ono - međutim (što bi rekla jedna estradna zvijezda). Reakcije nema, Filip blesi negdje u stranu i zabavlja se svojim dubokim mislima. Budem ja uporna čak nekoliko nedjelja, do te mjere da Ivan i ja idemo ulicom i pjevušimo "jednog dana rešio moj tata za rođendan da mi kupi brata", da bih na kraju digla ruke i pustila neku svoju playlistu rock muzike, pa vaspitanje nek sačeka. I tako jutros trešti "Big in Japan" od Guano Apes, kad imam šta da vidim: Filip igra i rukama i nogama, guče, gače i smije se. Pokušam da vratim Dragana Lakovića, Filip opet miran. Pokušam srednju varijantu i pustim Queen, ništa.

Zviznem "Smells Like Teen Spirit", Filip u ciku i mahanje. Možda je sve to slučajnost, ali ipak, dođe mi da se zapitam ima li to moj sin već definisani ukus za muziku? Ukoliko ima, od mene ga je naslijedio, od tate nije sigurno. Ali majka ko majka, na tren ponosna, ali uskoro i u tome nađe razloga za brigu.

Razmišljam: ako sa tri mjeseca traži hard rock, šta će sa dvadeset godina?

I tako krenuh ja mislima nazad u vrijeme da se prisjetim svog muzičkog vremeplova, od Tobogana do danas, i zastadoh negdje na trećini puta, u doba Titovih pionira, kada još uvijek nije bilo Nirvane i Pearl Jam-a i rijetkog dobrog što su donijele rane devedesete. Prisjetih se svega što sam gledala, slušala i voljela i rekoh: Ao!!! Naravno, uz osmijeh. Jer, evo šta mi sve pade na pamet:

1. Dinastija. Ko se sjeća one uvodne špice i natapirane Kristl u plavoj haljini sa puf rukavima? I Felon koja se dramatično okreće prema ogledalu u bordo šljaštećoj haljini i značajno se ogleda? Eh, da mi je tad bilo da budem kao one, da i ja imam haljinu sa puf rukavima i onoliko para...

2. Glumci. Naravno, tu su bili Patrick Swayze u filmu "Prljavi ples", i Tom Cruise u "Top Gun-u". Ali ko se sjeća onog frajera iz serije "Na tajnom zadatku", onoga što se greškom ubio igrajući ruski rulet na setu, pa mi sve tugovale k'o da nam je najrođeniji? A onoga švrćka što je glumio Karate kida, pa na kraju raširi ruke i pripodigne se na jednu nogu?

3. E, a tek muzika?! Dobro, svi smo tada slušali Dugme, Hari Mata Hari, Čolića i ostalu bratiju, ali ko se sjeća dimija MC Hammera? Can't touch this! A New Kids on The Block? Sjećam se s koliko sam divljenja u sobi Elene Bozzole gledala poster Alena Islamovića. Nabacio Alen kosicu na jednu stranu, a drži neku plišanu lutkicu, a u uvetu minđuše! A imala je Elena i poster Mili Vanili. Doduše, tad smo svi slušali Europe i "The Final Countdown", što jedino nije za zastiđe, ali sve je džabe kad se sjetim kako sam se ložila na dva peškasta brata čiji se bend zvao "Bros" i koji su imali nekakvu pjesmicu "I Owe You Nothing", sve to dok sam skupljala salvete i pisala spomenare. I naravno da je sve to danas smiješno i pomalo glupičasto, ali ipak... Ipak!

Ono što su za nas bile simpatije, danas su "kombinacije", ono što se nama činilo strašnim i krupnim, danas je ništa, i ne mogu da se ne pitam hoće li naša djeca uopšte stići da imaju pravi pubertet, ili će iz ogradice za bebe uskočiti pravo u period u kojem će raditi sve ono od čega se mi libimo i sa trideset, i pri tom nas vrijeđati kad budemo pokušavali da ih obuzdamo? Stvarno, je li danas uopšte realno očekivati da se djeca mogu vaspitati kako valja? Posebno kada se uzme u obzir da smo vaspitači mi, koji smo pubertet "odradili" tokom Devedesetih, kada je Knele bio glavni frajer i slušalo se "Rodićeš mu sina kralja kokaina". A tek "Vrati mi vrati bundu"?! Možda više nije vrijeme za "Braću ne donose rode" i "Joj, tresu mi se gaće". Možda je sve prevaziđeno, pa čak i vaspitanje.

I tako se ja uželim one naše naivnosti, puf rukava Kristl Karington i dimija MC Hamera. Zamrzim sve ono čemu sam se do juče divila, i napredak i internet i slobodu govora i izražavanja, pomislim na odrastanje svoga sina i poželim najstrožiju cenzuru svega, od crtanih do muzike! Obećavam sebi da ću je ja vršiti i poštedjeti ga, bar do određenih godina, i nasilja i seksa. A onda shvatim da će mu društvo pokazati sve što mu sakrijem, i još ga ismijati što nije upućen, pa mijenjam taktiku i obećavam sebi da ću mu sve pokazati i objasniti prije nego što to učine drugi. Pa shvatim da je i to loša taktika i pufćem i uzdišem.

I tako brinem, brinem, brinem. I dolazim do samo jednog zaključka: najbolje čemu mogu da ga naučim, ovih ranih godina, nije ni Čika Jova Zmaj ni Branko Kockica (mada će biti i toga). Ono što moram da mu obezbijedim je veliko, debelo, snažno samopouzdanje. Mora da zna da je voljen, u svakom trenutku, ma šta napravio. Mora da mu, u svakoj krizi, prva pomisao bude da dođe kući. Mora da zna da ne mora biti savršen i da je u redu što to ne može biti. Moram prepoznati koji su to njegovi afiniteti i interesovanja, pomagati mu da se njima bavi, a ne onome što meni imponuje. I svakako moram da se trudim da uvijek, ma šta bilo, zna da može da dođe kod nas. Samopouzdanje i vjera u nas, sve ostalo dolazi s tim. I vidiš, sve ove moderne knjige o podizanju djece ne kažu da se ona vaspitavaju od prvog dana, već da od prvog dana stiču (ili ne stiču) samopouzdanje. Jedan način je taj da ih ne puštamo da sama plaču u sobi, sve dok ne padnu od umora i sna, ne znajući hoćemo li se ikada vratiti. Drugi je da se igramo s njima, da smo tu, da im stavljamo do znanja da se uvijek mogu osloniti na nas. I tako ja gačem i gučem s mojim sinom, blesavim po kući i trudim se da mu uvijek budem u vidnom polju, a usput kukam od krstiju, i to naglas, ne bih li ućarila kakvu masažicu. I, moram priznati, svake noći zaspim s osmijehom na licu, ohrabrena ljubavlju koja lebdi kroz kuću. Ne znam šta će sjutra biti, ali mi se čini, na pravom smo putu, iako i dalje ne kapiram kako se zapravo vaspitavaju djeca. Računam, samo će mi se kazati, i to uz zvuke dobrog rock'n'rolla. Jer sin je, ipak, naslijedio moj ukus za muziku. Pametno majkino!

Ah te Osamdesete!

Svi kažu da su Francuzi drčan i čudan narod. Ne bih znala, ne kontaktiram previše s njima. Otkad sam odselila iz Milana, gdje god sam živjela najmanje sam kontakta imala sa domicilnim stanovništvom: u Madridu sam se družila sa strancima-diplomatama, u Rimu sam se družila s ekipom iz Ambasade i sa Ivanom koji je više slobodnih dana provodio u Rimu, nego u Strazburu, a ovdje se najviše družim s Filipom. Zato, kad mi neko traži da uporedim španski, italijanski i francuski život, ja se uhvatim teme zvane "zadnji trap", odnosno hrane.

I sada, kada držim poslijeporođajnu dijetu i nastojim da uđem u nekadašnju garderobu, prisjećam se svojih omiljenih restorana i jela koja me vezuju za njih.

1. Madrid, "Posada de la Villa" - omiljena uspomena je ručak sa Igorom i Sandrom. Naručuje se čuvena španska pršuta "jamon iberico" (ljudi se često zeznu pa naruče "serrano", koji služi samo za sendviče), i to Pata Negra, koji se pravi od posebne vrste prasića čija je dlaka skroz crna i koji se hrane isključivo žirovima. Zatim malo sira iz oblasti La Mancha (Don Quijote de la Mancha), pa malo krvavice (chorizo). Slijedi rep od bika (rabo de toro) i jagnjeće pečenje. Naravno, tu je i drob na madridski način, ja se kao nešto gadim i odbijam da naručim, ali uskače Sandra i kaže: "Molim? Reče li ti to 'drob'? Naručuj!!!" Igor uživa u jagnjetini i nikako da se nakani da proba rep od bika (ne inspiriše ga, znam), ali se kasnije kaje što nije ostavio više mjesta za njega. I na kraju svega toga ide dezert zvani "prženo mlijeko", koji sam i naučila da pravim, čisto da me mine nostalgija.

2. Opet Madrid, "Zalacain". Najbolji madridski restoran, bez premca. Upoznajem ga zahvaljujući nekoj delegaciji i još uvijek se s čežnjom prisjećam hladne čorbe od tikve i tartara od brancina. Uh!

3. Opet Madrid, naravno. Sada smo kod ulice Serrano u restoranu koji se zove "Teatriz". Tamo ručamo Tijana i ja, jedemo neki čudni miks španske i istočne kuhinje.

4. U Rimu se riba jela u "Porto Maltese", koji je u međuvremenu zatvoren. Dočekivao je Radenko, sjajni domaćin, a za svakim drugim stolom su sjedjeli Crnogorci.

5. Rim, "Osteria Margutta". Strogi centar, mala zavučena ulica "za poznavaoce" i nevjerovatni tortelloni sa orasima i ricotta sirom. Ivanov i moj kutak, čista romantika!

6. Strazbur, "Gurtlerhoft" - izgovori ga, majčin sine! Tu se jede tarte flambee, koji je Borisu Ristoviću bio odvratan zbog luka, i strašna piletina u bijelom vinu.

7. Strazbur, "Au Crocodile". Nešto poput onog madridskog "Zalacaina", ali na jelovniku su guščja pašteta i razne francuske kombinacije koje ne bih umjela da prepričam, dok se u kuhinji vrzma jedan od najslavnijih svjetskih kuvara.

O Crnoj Gori, tek, ne smijem ni da mislim. Kod babe bih na priganice, kod tetke na rusku salatu, kod Ivanove majke na polpete (znaju one još ponešto). Odatle na more u Langust, ili na Rijeku Crnojevića (kad pokupe vodu iz restorana) na riblju čorbu i jegulju, pa malo u Kolašin u "Savardak".

I onda kako da se ne zapitam: što će meni dijeta?! Crijeva krče, čokolada miriše i tamo gdje je nema (moć sugestije), i ja počinjem da mislim o sebi kao o nekom isposniku na kojeg se sručila sva nepravda ovoga svijeta. Vrtim kroz glavu sve police u kuhinji na kojima bi se mogla naći kakva poslastica i mislim - ah, ta čokolada.

Lijepo je rekao jedan moj poznanik: sve ono što valja u životu je ili nelegalno, ili nemoralno, ili goji.

Za ovo nelegalno ne znam. Za ostalo - šmrc šmrc!

O MENI

Kontakt

Društvene mreže

Kategorije

Arhiva

Najčitanije

Pratite me na Instagramu